Prošli petak 21. siječnja, Mali teatar je, u suradnji s Romskom organizacijom mladih Hrvatske, u Centru za kulturu Novi Zagreb održao premjeru predstave Prva hrvatska romska monodrama. Kroz nju je istaknut niz prepreka s kojima se u Hrvatskoj suočavaju Romi . Mali teatar je angažirano kazališno udruženje koje kroz komediju progovara o ozbiljnim društvenim temama, a rad Romske organizacije mladih osnažuje mlade Rome kroz obrazovanje, podršku i uključivanje u rad civilnog društva.
Redatelj i glumac Igor Baksa iz Malog teatra u predstavi je igrao Roma pijanicu Rikimartin Horvata i svojim likom kroz satiru kritizirao stereotip Roma kako ga shvaća većinsko stanovništvo i ukazao na teškoće s kojima se Romi suočavaju. Predstava je uključivala i glazbene izvedbe, a Baksu koji je pjevao na harmonici je pratila Marina Horvat, članica Romske organizacije mladih Hrvatske. Kada se Rikimartin raspojasao o vicevima na račun Roma, iz publike je poput “hacklera” tijekom stand-up nastupa izašao Siniša Senad Musić, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske, igrajući samog sebe i prozivajući Baksu i publiku koja se smije vicevima za anticiganizam. Publika se osjetila uvrijeđenom i počela mu objašnjavati da se radi o satiri.
“Bitno mi je da u svakoj našoj predstavi postoji potpis Malog teatra, a to je igra formom. Važno nam je kroz komediografsku formu plasirati ozbiljne teme i to baš na ovaj način da se struktura predstave raspada i dolazi do metateatra”, rekao je Baksa za H-Alter.
Nakon što su dobacivanja iz publike završila, Baksa je pozvao Musića da se popne na pozornicu i kaže svoje iskustvo, što je ovaj, dakako, prihvatio, i posvjedočio nam svoju životnu priču i svakidašnje probleme Roma u Hrvatskoj, poput internaliziranog anticiganizma kada je kao mlad bio na nogometnoj utakmici i da ne iskače iz ekipe, koja nije znala da je Rom zbog svjetlije puti, bio primoran derati se: “Ubij, ubij, ubij Cigane”. Takvih primjera bilo je mnogo, a govorio je i o sistemskih problemima poput posljedica segregacije romskih naselja i kvartova, kao što je segregirano obrazovanje niže kvalitete, teži pristup zdravstvenim institucijama i kvalitetnim stambenim uvjetima i nizu drugih problema
“Ovo nije istinito svjedočanstvo. Sve što govorim u predstavi je istinita priča, ali nije isključivo moja nego svih mladih Roma s kojima smo surađivali u Romskoj organizaciji mladih Hrvatske. To jako boli. Ne priča ti netko star pa je to daleka prošlost, nego takve priče govore mladi od 15 do 25 godina. To se događa sada”, rekao je Musić za H-Alter.
Nakon Musićevog monologa jedna osoba iz publike je ustala i opravdala sebe i ostatak publike, istaknuvši kako smo dolaskom na ovu predstavu svi htjeli podržati romsku zajednicu, nesvjesni da se radi o programu predstave, ali upravo zato angažirani. Nakon izvedbe, kada je svima postalo jasno o čemu se radi, gledatelji su dugo ostali razgovarati s glumcima, još uvijek preneraženi što im se to pred očima dogodilo, željni da kažu svoje mišljenje i ponude strategiju kako mijenjati mentalitet većinskog stanovništva prema Romima, što je predstava upravo i htjela postići.
Iako se bavi ozbiljnim društvenim problemima Roma, predstava zapravo najviše propituje ležernost kojom se anticiganizam širi kroz humor:
“Vicevi o Romima su meni na prvu smiješni. Međutim, kad znaš u što se taj vic pretvara, prestaje ti biti smješno. Rome se kroz kulturu iznimno često prikazuje kao one koji lažu, kradu, petljaju i muljaju, a ljudi se zatim na taj način ponašaju prema nama. Taj ‘zločinački gen’ kod Roma, kako su ga nazivali u Njemačkoj tada prestižni znanstvenici, odrazio se u genocidu nad Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kada toliko dugo gradiš taj stereotip, čak i kad napraviš satiru od toga, smatram da će ljudima ostati ideja da će ti Rom nešto ukrasti, ubiti te, i slično. Mislim da s drugim dijelom predstave upravo ulazimo u taj problem. Želimo da predstava dođe među ljude koji nisu u civilnom društvu i koji će burno reagirati, a da se ja zatim konfrontiram s njima”, rekao je Musić za H-Alter.
Predstava nije oduvijek bila ovakvog oblika već je Igor Baksa dugo razvijao lik Rikimartin Horvata:
“Lik Rikimartin Horvata nastaje iz dječjeg kazališta, predstave Dječji svirači. Svaka životinja imala je drugačiji dijalekt, a ja sam predložio da se stavi lik Roma, jer su Romi dio hrvatskog i šireg balkanskog identiteta. Taj komični moment jako je dobro prolazio i kod djece i kod odraslih. Kada je došao lockdown prije dvije godine Mali teatar nije mogao raditi pa sam počeo snimati lik Rikimartina kao influencera za Instagram, Youtube i TikTok. Zatim me nazvao gospodin Sergej Mioč iz Skradina, veliki glumac, dramaturg i dramski pedagog, i pitao me imam li monodramu od materijala i pozvao me na festival “Glumište pod murvom”. Dao mi je hrabrost da promišljam o svojim videima kao o komediografskom materijalu. Zatim sam napisao projekt, poslao na Ministarstvo i dobio sufinanciranje, što me potaknulo na uključivanje još ljudi u svoj kreativni tim. Moram istaknuti da je Kali Sara, krovna romska organizacija koja dobiva milijune, bila apsolutno nezainteresirana za suradnju, iako ne nudim samo predstavu koja govori o romskim pravima i senzibilizira publiku za pitanja romske manjine, nego u predstavi zapošljavam pripadnike romske nacionalne manjine”, rekao je Baksa.
Musić u predstavi snažno proziva segregirano romsko obrazovanje, a inače u sklopu Romske organizacije mladih Hrvatske vodi projekte poput zapošljavanja mladih Roma kao tutora i medijatora između romske djece, teta u vrtiću ili učitelja_ica i roditelja. Važno je podsjetiti na slučaj Oršuš i drugi protiv Hrvatske, za kojeg je Europski sud 2010. procijenio da je segregacijom romskih razreda došlo do povrede Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kroz neizravnu diskriminaciju romskih učenika. Unatoč presudi Europskog suda, pokazalo se da je u školskoj godini 2018./2019. bilo više segregiranih razreda nego u vremenu kada je presuda Europskog suda donesena.
“Većina Roma u Hrvatskoj živi u segregiranim naseljima, daleko od društvenih sadržaja i neroma, a ta rezidencijalna segregacija dovodi do segregacije u obrazovanju. Nitko to još nije potvrdio, ali svi znamo da segregirani razredi i škole dovode do manje kvalitete obrazovanja. To znaju i neromi koji ispisuju svoju djecu iz tih škola ili prosvjeduju zbog toga, pa imate neromkinju kojoj na transparentu piše: “I naša djeca imaju jednako pravo na obrazovanje kao djeca iz centra grada”. Sve radimo osim desegregacije. Trenutno imamo samo dvije metode kojom se Romi mogu poslužiti kako bi izašli iz naselja. Jedna je da se putem stipendija dođu obrazovati u grad, a druga da se uspiju zaposliti i uzmu kredit za kuću izvan romskog naselja. Ovo drugo su vrlo često romski lideri koji vode ta naselja, a uzeli su kuću izvan jer ni on ne žele tamo živjeti”, rekao je Musić.
Siniša Senad Musić: Kritika izvještavanja o glupostima
Koliko kao udruga civilnog društva uspijevate učiniti po pitanju obrazovanja?
Romska organizacija mladih Hrvatske radila je puno oko obrazovanja i jako smo narasli, ali problem rada u civilnom društvu je što mladi Romi koji rade za nas nemaju stalnu plaću i ne mogu napredovati. Istovremeno se morate natjecati za projekte s udrugama koje su puno veće od vas i imaju institucionalnu podršku. Jedini način da država da glas mladim Romima koji bi se borili za kvalitetnije obrazovanje je da stvori profesionalce koji će moći graditi karijeru. Ovako mladi Romi rade u dućanima pa usput dobiju neki džeparac od civilnog društva. U suprotnom, neka nam kažu da romski civilni sektor nikad neće biti jak, da će uvijek biti ispolitiziran i da će udruge uvijek raditi s lokalnim političarima. Moja kritika civilnog društva općenito ide u smjeru izvještavanja o glupostima. Kada udruge rade radionice, na njima je da ganjaju brojeve tih radionica, a ne rezultate. Recimo, organizirate radionice gdje Romi nauče pisati životopis, i što sad? Oni su to naučili, a i dalje su nezaposleni. Treba mjeriti rezultate, koliko je Roma stvarno zaposleno zbog tih radionica.
Smatrate li da Ministarstvo znanosti i obrazovanja odgovornost delegira na civilno društvo umjesto da se pozabavi većim projektima poput desegregacije škola i razreda ili mijenjanju kurikuluma da bude inkluzivniji za Rome?
Jedino što zamjeram Ministarstvu znanosti i obrazovanja je što ne rade na kvaliteti obrazovanja romskih razreda i što nije adresiralo tendenciju stavljanje zdrave romske djece u prilagođen program samo zato što ne znaju dobro hrvatski. Inače, Ministarstvo znanosti i obrazovanja izdvaja 13 milijuna kuna samo za obrazovanje Roma, što uključuje i plaće romskih pomagača, stipendije, škole u prirodi i drugo, a ljudi koji tamo rade uvijek su susretljivi i žele pomoći. Za sve ostalo je kriva Vlada i sve krovne manjinske organizacije, uključujući i romsku. Vladin Ured za ljudska prava često organizira određene stvari za poboljšanje životnih uvjeta Roma, ali tu ne postoji širi plan. Kad pitaš nekog Roma želi li vešmašinu, on će je naravno uzeti, ako ga pitaš želi li da se asfaltira cesta u romskom naselju, on će uvijek reći da želi. Međutim, Romima se ne nudi širi izbor. Nitko ih ne pita žele li rađe da im se asfaltira cesta u romskom naselju ili bi rađe htjeli stan u gradu, gdje će im djeca imati kvalitetnije integrirano obrazovanje, gde će im dućani biti blizu i biti puno jeftiniji od onih u romskim naseljima. Nemamo plan koji bi omogućio ljudima izlazak iz romskih naselja. Možeš uložiti puno novca u ta naselja; asfaltirati, napraviti kulturni dom, ali nećeš promijeniti činjenicu da se stalno izvještava o ubojstvima u Međimurju unutar tih naselja. To nije zato što su Romi u pitanju nego jer imate alternativni svijet s vlastitim pravilima i siromaštvo koje ih tjera na loše postupke. Ako uzmete bilo koji geto u svijetu, pronaći ćete drogu, oružje i kocku.
Trenutna Vlada si je prisvojila Rome i podržava taj oblik nesvrhovite pomoći, kao što to podržavaju romski političari, predstavnici Roma koji se svađaju među sobom za svoje pozicije, a u međuvremenu prolaze generacije romske djece koja u tim naseljima propadaju. Smatram da bi novac trebalo uložiti u obrazovanje prema djeci, povezano sa zapošljavanjem. Onog trenutka kad imamo Rome koji se zapošljavaju, oni će mijenjati svoju mikrookolinu, percepciju o Romima oko sebe.
Vjerojatno najvažniji praktičar i teoretičar političkog teatra, Bertolt Brecht, vidio je u tom mediju potentnost za društvene promjene. Mogu li gluma i kazalište mijenjati društvo?
Glumio sam u predstavama “Pogledaj me”, “Imamo li izbora” i u seriji “Crno-bijeli svijet”. Kod kazališta, filma, serija i glume važna je participacija. Na taj način kao Romi stvaramo pozitivnu reakciju kod publike i dolazimo u medije. Kada su ljudi bombardirani stereotipima o Romima, razmišljaju na taj način, a kada upoznaju sve više zaposlenih Roma i vide nas serije, predstava i medijima, mijenja se njihova perspektiva. Nakon predstave “Pogledaj me” pojavili su se mladi Romi koji žele postati glumci. Moramo postići da je većinsko stanovništvo bombardirano dobrim primjerima sa svih strana.
