Kritika baleta Venatus/Migrations HNK u Splitu na 67. Splitskom ljetu: S dvije cjeline koje su stilski, koncepcijski, pa i glazbeno, relativno slične, u svojoj se prvoj samostalnoj autorskoj večeri Aaron Kok predstavio kao perspektivan koreograf, ali trenutačno nedovoljnoga kapaciteta za dugu formu.
Venatus / Migrations bila je prva baletna premijera održana na 67. Splitskom ljetu, a koreografski je povjerena Aaronu Koku, inače istaknutom solistu Baleta Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu. Kok je kao koreograf s Venatus debitirao godinu ranije, na 66. Splitskom ljetu u sklopu Baletne gala večeri, a za samostalnu autorsku večer tu je cjelinu u koreografskom, izvođačkom i vremenskom segmentu u većoj ili manjoj mjeri modificirao.
U prvom mu planu nije određena tema ili priča, nego tjelesnost i muzikalnost plesača, što naglašava i praznom scenom i minimalističkim kostimima (Maja Peruzović) – plesači su u bijelim tajicama, a plesačice u crnim tajicama i bijelim trikoima. Inspiriran glazbom Szymona Brzoske, Kok u okviru neoklasičnog idioma – u kojem je osobito naglašeno slobodno kretanje ruku – inkorporira širok klasični vokabular. Koreografija je uglavnom sastavljena od elemenata baletnoga klasa, kojoj formu umjetničke cjeline daju dinamične promjene u formacijskom, linijskom i brojčanom segmentu, pri čemu nisu izostavljeni ni tradicionalni elementi bijelog baleta: solo, pas de deux i corps de ballet finale.
Osim autora, na izvedbi 21. srpnja 2022. nastupili su Nozomi Miura, Ania Bartkowski, Yezi Jung, Anastasiia Boiko, Ivan Boiko, Daniel Erchov Zayas i Isaiah Maness, koji su sve zadano izveli muzikalno, izražajno, prodisano i ujednačeno.
U Migrations, na glazbu Kirilla Richtera, Kok tematizira situacije i izazove kroz koje prolaze migranti, a iz pokreta bi se trebale rađati slike koje „istražuju osjećaje bivanja različitim od okoline te želje za prilagođavanjem.“ Međutim, tu se neoklasični idiom – odviše apstraktan i samo na mahove „pripovjednoga“ karaktera – za odabrani pristup pokazao neadekvatnim. Aktualnost i kompleksnost teme zahtijevaju razrađeniji i slojevitiji tretman, dok njezina neoriginalnost, odnosno relativna potrošenost, traže, ali i otežavaju, stavljanje upečatljivijega autorskog timbra. Autor ostavlja dojam da se ne može odlučiti želi li naglasak staviti na formu ili na sadržaj, zbog čega u konačnici bljedolikim ostaju oboje. Osim adekvatnijeg idioma, djelu generalno nedostaje i jasnija i nijansiniranija priča; premalo je sugestivne simbolike kakvu postiže, primjerice, sakoom koji u više navrata mijenja svojeg vlasnika.
Kostimi (Maja Peruzović) naglašavaju linije tijela, no kao pretežno crni – na ogoljeloj sceni, bez rasvjetnih modifikacija (Branimir Bokan) – također ne doprinose diferencijaciji sadržajnih nivoa.
Kok usto nedovoljno iskorištava veći broj plesača nego u prvom komadu; no pohvalno je što sebi ni u jednom komadu nije dodijelio središnju ulogu, niti je forsirao vlastite najjače strane. Osim sámog autora, nastupili su – izrazito homogeni – Hazuki Tanase, Nozomi Miura, Eva Karpilovska, Hyejin Kim, Minori Nakayama, Demelza Lesage, Tiri Berger, Ivan Boiko, Jurgen Rahimi, Yuto Mutai i Lien Geslin Vick.
S dvije cjeline koje su stilski, koncepcijski, pa i glazbeno, relativno slične, u svojoj se prvoj samostalnoj autorskoj večeri Kok predstavio kao perspektivan koreograf, ali trenutačno nedovoljnoga kapaciteta za dugu formu; što je tim veća šteta jer je njegov naslov bio jedan od tek dvaju novih baletnih na prošlogodišnjem Splitskom ljetu.
