Algiers su konačno u suradnji s Matadorom objavili dugoiščekivani álbum Shook. Odmah je po prvom singlu bilo jasno da će se na novom materijalu pretežito pokloniti hip-hopu, iako on zvukovno nije dominantna forma.
Četvrti album u vrsti započinje zvukom vlaka u prolazu. U središtu je zbivanja domaća im Atlanta, grad koji im je jednako stran koliko je i njihov, suštinski generator velike količine stresa za domicilno stanovništvo, ali i za ostatak Sjedinjenih Država. Ne bi bilo suludo reći i svijeta – ta ipak je Amerika svačija majka sa zapada.
Algiers su konačno u suradnji s Matadorom objavili dugoiščekivani álbum Shook. Odmah je po prvom singlu bilo jasno da će se na novom materijalu pretežito pokloniti hip-hopu, iako – što je na koncu bilo i za očekivati ako ste se ovim kvartetom bavili ranije – on zvukovno nije dominantna forma. Ipak, istini ostaje da su se poklonili širem spektru hip-hop kulture: pored ugodnih iznenađenja u domeni gostovanja (billy woods, Backxwash, Big Rube, Zack de la Rocha et al.), album je omeđen komadićima inovativnog spoken word mostovlja, koji svaki posebno igraju ulogu niza interludeova, ali u cjelini funkcioniraju odvojeno od svojeg zamišljenog dramskog opravdanja. “Snimili” su novi narod koji je u potpunosti ideološko definiran, a nacionalne linije ga naprosto ne zanimaju. Takav oblik kolektiviteta poželjan je i moguć jedino u spontanom prostoru kojeg većinski krase markeri antikolonijalizma, rasnog izjednačavanja i – općenito – antifašizma. Simbolika internacionalnog otpora jedino je jasno jezikoslovlje, a igranje s njegovom estetikom posljedično je rodilo upravo tu krucijalnu protutežu u čijem je jedru prije svega radikalan, revolucionaran zvuk.
Iako pod krovom službenog izdavača – navedenog Matador Recordsa – Algiers su uspjeli odstraniti se od lakotnih interpretacija industrije. Disidentstvo se uviđalo i mnogo ranije, kada su spoken word lokomotivom Can The Sub-Bass Speak? (2019.) pokazali prstom na Pitchfork, inače globalnog titana glazbene kritike, čija su problematična shvaćanja težine rasne problematike definitivna glupost na spektru – od standardne neoliberalne do krajnje hororične. Na stranu već očekivana glupost kritike koja cilja na najgori mogući subset normie publike – trendovi unutar prostora kritiziranja zvuka zaista su zabrinjavajući i zaslužuju svaku moguću mrvu bad pressa. Pitchfork se malo zamislio nad Shookom… ali samo malo.
Ukratko, Shook je bendov najzanimljiviji i najambiciozniji studijski uradak. Nisam bio siguran kako će to sve zajedno zvučati uživo, dok ih nisam ulovio uživo u Kino Šiški tik pred objavu albuma. Jako zanimljiva koncepcija – niti imaš osjećaj da je na stageu klasična rap grupa, niti imaš osjećaj da rock bend istražuje hip-hop teritorij. Sve to bez da zvuče kao Beastie Boys iz second hand trgovine ili štogod u zadnje vrijeme izbacuje Falling In Reverse… Autentično iskustvo u svakom pogledu, što je malo kome uspjelo.
Neukusno bi bilo govoriti o ovakvom bendu i ovakvim ritmično-bučnim pjesmama bez da se dotaknem Brechtova citata, čiji urlici bodu usred ušnih kanalića preciznije nego ikad – u mračnim vremenima, hoće li također biti pjevanja? Bit će pjevanja – o mračnim vremenima. O sličnoj anksioznosti progovara Zack de la Rocha – svjetla, ali zanemarena točka hip-hopa jučer i danas. Irreversible Damage (ne, ne iskrivljena fašistoidna kvazi-slobodarska knjižica “novinarke” Abigail Shrier, već jedan od najavnih singlova) dragulj je potresenog uma i svijeta. Gotovo kao da je taj isti dragulj nastao kao odgovor na anksioznost prouzrokovanu upravo suživotom s takvim “umovima”.
Onkraj jasne intertekstualnosti, Algiers su vidno proširili svoje horizonte inkorporiranjem drugih glasova u svoj višeslojni imaginarij. The medium is the message ovdje ne drži, uglavnom zbog toga što poruka nije uvjetovana ničim, osim samom sobom: Jae Matthews iz kultnih Boy Harsher ovdje nije u svojoj standardnoj ulozi, već se njeno prisustvo u tom širem dijalogu prilagodilo konceptu albuma. Ipak, specifično na tom primjeru, njeno prisustvo je jednako tako definiralo određene parametre samog materijala.
Big Rube se ispostavio kao odličan domaćin, onaj koji zajedno sa frontmanom Franklinom Jamesom Fisherom i spomenutim vlakom svečano otvara ploču. Pojavljuje se još jedanput, u As It Resounds, gdje još jednom u suodnos stavlja svoju poetsku prezencu, rodnu Atlantu i pojavu četverca koji, kako je jednom rekao domicilni pisac Blake Butler, nije nastao ni iz čega, već je bend s dubokim znanjem o glazbi. Duboko u ovom smislu uglavnom specificira bogatu povijest – individualnu i zajedničku – koja je vezana i uz kontrakulturnu scenu Atlante, Londona, New Yorka i Pariza, ali i tamošnjih akademskih institucija. Blesavo je tvrditi kako je Matador, u potrazi za kakvim novim Hyperdub momentom, naišao na tada tročlani migrantski kolektiv koji se slučajno našao u Londonu, ali je svejedno sav dotadašnji materijal objavio na Double Phantomu. Algiers su se uvijek vrtjeli oko svoje osi, oko kotura fizičkog i socijalnog prostora… ne radi se o prostom, izoliranom obitavanju, već o klasično lijevoj okupaciji, urbanoj politici koja se polako metamorfozira u životnu.
Honorable mentions u ovom kontekstu bili bi gitarski povučeni epitafi 73% i A Good Man, prva kao posveta mnogim paradoksima života u New Yorku koji se legitimiziraju ispod prividne kulture, druga kao posveta osobnoj povijesti okupiranog prostora atlantskog punka. Shook je inverzni primjer ideologije diskografski relativno nove punk svježine IDLES – Resistance as an Act of Joy.
