Angela Davis: Bez solidarnosti s Palestinom nećemo moći pojmiti ni probleme u Hrvatskoj, u SAD-u i u mnogim borbama za pravdu i slobodu diljem svijeta, a prema tome nećemo ni moći izbjeći ponavljanje užasnih događaja iz drugog svjetskog rata i Holokausta. Bez borbe za Palestinu ne možemo odgovoriti na to kako se boriti protiv imperijalizma, kolonijalizma i globalnog rasizma današnjice. “Jer unatoč promjenama koje su se dogodile kroz stoljeća, Europa se i dalje zamišlja bijelom.”
U petak 7. lipnja u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, kao vrhunac Subversive Film Festival foruma, predavanje je održala Angela Davis. Rođena 1944. u SAD-u, Davis se već u studentskim danima profilirala kao jedna od glavnih aktera u pokretu za ljudska prava SAD-a 1960-ih, ali kao i jedna od vodećih intelektualki u drugom valu feminizma, borbi za crnačko oslobođenje te intersekcionalnoj teoriji. Bila je zamjenska predsjednica Komunističke stranke SAD-a, imala je uske veze s Crnim panterama, autorica je osam knjiga te je trenutno profesorica emerita na Sveučilištu u Kaliforniji.
Uz svoj impresivni institucionalni rad Davis nikada nije prestala biti društveno angažirana, te je time u lijevim krugovima stekla kultni status, kultivirajući reputaciju neumorne borkinje za pravdu. Lik Angele Davis zbog toga se jednako često može naći u akademskim knjigama koliko i na muralima anarhističkih društvenih centara, a taj je legendarni status Davis tu večer u Lisinski privukao gotovo 1 500 ljudi. Ovdje prenosimo detaljni pregled pedesetominutnog predavanja koje je temeljila na nedavno prevedenom djelu Sloboda je stalna borba: Ferguson, Palestina i temelji pokreta (2015).
Davis je na početku rekla “da bi bilo primjereno zbog tekućeg genocida u Gazi da svi uzmemo minutu šutnje i reflektiramo nad time što bismo mogli napraviti da stanemo na kraj s genocidom”.
“Voljela bih početi time da kažem da naši razni odgovori na rat u Gazi služe kao mjera ne samo za to što radimo u smislu stvaranja solidarnosti s Gazom, već i za to kako napredujemo u svim našim borbama. Borbama protiv rasnog kapitalizma, hetero-patrijarhata, sistematskog zagađenja naše planete za ciljeve profita.”
Davis nas zatim uvodi u kontekst u kojem je napisana njena knjiga, bitan trenutak za crnačke radikalne pokrete čiji je razvoj doveo do onoga što danas zovemo Black Lives Matter pokret (BLM) – Ferguson, prosvjedi. Prosvjede u Fergusonu 2012. potaknulo je policijsko ubojstvo Michaela Browna, a nerazriješene su nepravde još od kraja robovlasništva u 19. stoljeću tad kulminirale kroz proteste “protiv policijskog nasilja, protiv rasizma, protiv osvetničkog nasilja.” Umnogome ovi su prosvjedi bili drugačiji nego prijašnji, a Davis kao ključnu razliku vidi njihovu novu feminističku dimenziju. Ne samo da su žene bile na čelu pokreta, već se sama ideja feminizma proširila. Kategorija žene sad je obuhvaćala trans-žene te nebinarne ljude, ali i druge koji su izazivali binarnu strukturu rodnosti.
Povijesno su žene uvijek bile ključne u naporima za slobodu, a Davis britko konstatira kako su žene često obavljale domaćinski rad, a kako je organiziranje “domaćinski rad” pokreta, žene su oduvijek bile odgovorne i za organizaciju. Osvrće se na Ellu Baker, jednu od najutjecajnijih aktivistkinja uključenih u pokrete za ljudska prava u SAD-u od 1930-ih sve do njene smrti 1986 . Za vrijeme 1960-ih Baker je bila jedna od ključnih aktera u formaciji SNCC, glavnog kanala za studentsku borbu za prava, gdje je predložila propitkivanje načina na koje poimamo vodstvo. Ona je tad predložila formu kolektivnog vodstva, ne da bi spočitavala dr. Martin Luther Kinga i njegov fenomenalni doprinos pokretu, već da bi izazvala konvencionalnu strukturu vodstva koja je bila muška, individualistička i karizmatska. Davis upravo u Fergusonu, i kasnije u BLM, vidi da je ta kritika napokon zaživjela, a “trebalo je gotovo pola stoljeća da te ideje rezoniraju.” U takvom razvoju, tvrdi Davis, nazire se feministički karakter novih modela borbe.
Osim promjene u poimanju vodstva Davis u prosvjedima 2012. vidi i napredak u proširivanju razumijevanja svrhe pokreta. Podsjeća kako je tada porasla svijest o militarizaciji policije, ali i ulozi koja je izraelska vlada igrala u njoj. Otkrilo se kako je policijska sila u malom suburbanom gradiću bila trenirana od strane IDF vojnika, a drugi je primjer pokazao da je ista marka suzavca korištena na prosvjednicima u Palestini bila bacan na aktiviste u SAD-u. Crnački aktivisti su izazivali nasilje i rasističke organizacije poput KKK od začetka, no ovo je “bio prvi put kad je postalo jasno kako je za stvaranje efektivnog otpora nužno kontekstualizirati policijsko nasilje prema rastućoj islamofobiji u svijetu povezanoj s tzv. ratom protiv terorizma, te identificirati državu Izrael i njene doseljeničko kolonijalne strategije, ne samo u militarističkom nasilju nad Palestinom, već i u rastućem militarizmu i rasizmu u SAD-u te drugdje u svijetu”. Davis tako zaključuje da nam ovakva kompleksnija analiza policijskog nasilja pruža mogućnost nadilaženja ciklusa individualnih instanci nepravde te okretanju strukturalnom razumijevanju problema.
Ovu kompleksniju analizu ponovno veže s feminističkom svijesti pokreta, i tu jasno naznačuje da ne govori o buržoaskom feminizmu, koji neki nazivaju glass ceiling feminizam, utjelovljenom u ženama poput Hillary Clinton.
“Ne feminizam koji apstraktno ohrabruje individualne žene da se popnu na vrh [društvene] ljestvice, nego anti-kapitalistički, anti-rasistički feminizam koji prepoznaje intersekcionalnost borbi oko rase, klase, roda i nacije.” Davis predlaže feminizam koji uzima u obzir siromašne žene radničke klase, feminizam koji je postavljen u kontekst međuodnosa identitetskih kategorija. Prosvjedi u Fergusonu, kao i današnji prosvjedi, napokon su pokazali interes za takve probleme, za građenje pokreta koji vide međupovezanost globalne nepravde. Ovo govori “kako bi nas izazvala da prevaziđemo identitarijanske pojmove rase i roda i tako dalje, te pogledamo širu sliku”. U solidarnosti koju su palestinski i crnački borci za prava oko 2012.-2013. ostvarili međusobno sudjelujući u prosvjedima, Davis locira po prvi puta tu širu sliku i afinitet za konstruktivnije načine otpora.
Nažalost, nije imala dovoljno vremena za dublji ulazak u genealogiju veze palestinske borbe s crnačko-feminističkom, no u razvoju feminizma prisjeća se svjetskog Kongresa za žene 1985. u Nairobiju te rasprava koje su se tada vodile oko toga koliko je antiratni pokret relevantan za feministički pokret. Žene su igrale ulogu u antiratnom aktivizmu, no neki su tvrdili da je takva forma solidarnosti s drugim državama nebitan faktor u borbi za ženska prava. Iz tog se razloga Davis u ranim danima nije deklarirala kao feministkinja. Kad bi je ljudi pitali je li feministica, ona bi odgovorila: “ne, ja sam revolucionarna crna žena”. Oprečno svojoj inicijalnoj percepciji ograničenja pojma, Davis smatra da se u recentnijim vremenima pojam feminizma promijenio. Kroz desetljeća teorijskih napora utvrđeno je da se feminizam ne radi o identitetu ili objektu svog studija, o ženama ili o rodu, nego o tome “kako se organizira, kako smo angažirani, o metodama istraživanja, o metodologiji organiziranja, i to je metodologija koju mogu usvojiti svi neovisno o rodu osobe koja to radi.”
Feminizam je danas, prema Davis, kompleksna analiza koja nam dopušta dublje razumijevanje svijeta, to je “promišljanje stvari skupa koje su se oduvijek mislile odvojeno”. Feminizam se za Davis također tiče prijenosa znanja, čvrste vjere u to da ne bismo trebali “predlagati pojednostavljene ideje ljudima koji možda nisu bili izloženi višoj edukaciji zbog pretpostavke da nemaju inteligenciju ili kapacitet razumjeti komplicirane ideje, već se, sasvim suprotno, radi o pouzdanju da gotovo svi mogu naučiti i prepoznati da, ako ne promišljamo rasu, klasu, rod, seksualnost i naciju zajedno, nećemo nikada početi shvaćati svijet u svoj svojoj neurednoj međupovezanosti”. Napokon u feminizmu se radi o razumijevanju moći ideologije te shvaćanju da ideologija obitava u onim pojavama koje se čine najnormalnije, jer “što nešto sigurnije izgleda, možete biti sigurniji da je više ideološki obojeno”.
Kako bi jasnije ocrtala razvoj feminizma te njegovu sponu s crnačkim radikalnim pokretima, ali i palestinskom borbom, prisjeća se pjesnikinje June Jordan, nekad najizdavanije crnkinje u SAD-u. U povijesti savezništva pokreta za oslobođenje Palestine i crnaca u Americi, ona Jordan vidi kao ključnu figure, jer je jedna od prvih osoba koje su inzistirale na pravdi za Palestinu kad su se rijetki usudili kritizirati cionizam i nesveti brak SAD-a i Izraela. Prema Jordan, “Palestina nije samo jedna borba među mnogima u svijetu, nego moralni lakmus papir, […] te pokazatelj svih naših kapaciteta za razumijevanje i borbu protiv kapitalizma, imperijalizma i patrijarhata”. Tvrdi da, ako “ne razmišljamo dubinski o doseljeničko kolonijalnoj državi Izrael i historijskom naporu koji prevenira slobodu Palestinaca, nećemo biti spremni razumjeti i adresirati bliže probleme”. To će reći da bez solidarnosti s Palestinom nećemo moći pojmiti ni probleme u Hrvatskoj, u SAD-u i mnogim borbama za pravdu i slobodu diljem svijeta, a prema tome nećemo ni moći izbjeći ponavljanje užasnih događaja iz drugog svjetskog rata i Holokausta. Bez borbe za Palestinu ne možemo odgovoriti na to kako se boriti protiv imperijalizma, kolonijalizma i globalnog rasizma današnjice. “Jer unatoč promjenama koje su se dogodile kroz stoljeća, Europa se i dalje zamišlja bijelom.”
Davis tako apelira da socijalistički predstavnici u SAD-u i drugdje moraju čvrsto stati uz Palestinu, ali vidi i povod za optimizam u današnjoj reakciji zapadne ljevice koja ovo mišljenje zrcali. Spominje i židovske aktiviste koji se bore za palestinsku pravdu, govoreći da solidarnost za Palestinu generiramo jer se tako treba postupiti. Davis nas upozorava da ne prioritiziramo patnju jednih naspram drugih, te da se sjetimo da su cionizam i rasizam srodni. Ne smijemo misliti da je jedna zajednica ljudi potlačenija od druge. Nužno je jedinstvo te izbjegavanje “olimpijskih igara potlačenosti”. Moramo prepoznati da “oni koji su podvrgnuti rasizmu i opresiji trebaju stremiti rastavljanju svih takvih hijerarhija”. Moramo pokušati denormalizirati ljudske hijerarhije koje definiraju rat i državni teror, a to moramo postići preko razvoja svijesti o međupovezanosti svih naših borbi za pravdom, preko “svijesti da promjena jest moguća, svijesti da budućnost ne mora replicirati prošlost”. Cionizam danas reprezentira upravo ponavljanje povijesnih nepravdi, intenziviranje bauka kolonijalizma koji je danas još uvijek živ. Ove su nepravde, osim u Izraelu, najvidljivije u najvećem mu savezniku, SAD-u, a te su dvije kapitalističke sile savršeni primjeri onog što možemo zvati “narcisoidnosti kao oružja”.
Davis ovdje povlači paralelu između karceralnog ustroja SAD-a i Izraela te govori koliko smo o zatvorskom sustavu suvremenog društva naučili od Palestinaca. Isti se sustavi nadzora i tehnologije moći koji su razvijeni u Palestini izvoze van, a život Palestinaca u otvorenom zatvoru bio je ključni katalizator u abolicionističkoj borbi protiv zatvora i oduzimanja ljudske slobode drugdje, tjerajući nas da uzimamo u obzir alternative zatvorima. Situacija u Palestini nam je pomogla da efektivnije shvatimo što se već događalo s nadzornom tehnologijom na domaćem tlu u pogledu nepravdi zatvorskog sustava i globalnog sustava granica. Davis naglašava da je Palestina barem djelomično potencirala sve popularniji pokret abolicionizma koji je donekle definirao pokret za crnačko oslobođenje. U razumijevanju militarizacije Izraela, aktivisti su lakše mogli razumjeti militarizaciju na domicilnom teritoriju te je postalo lakše premjestiti fokus s individualnih ubojstava i prijestupa na sistemske i strukturalne nepravde koje ih omogućavaju. Ova promjena je krucijalna u kampanji solidarnosti, a sve je to do zenita došlo u ljeto 2020. i reakciji na ubojstvo George Floyda. To je jedinstvo pomoglo u uzdizanju pokreta protiv rasizma na novi nivo. Danas napokon govorimo o strukturnom rasizmu, a ne o rasizmu koji proizlazi iz individua ili o rješavanju rasizma na individualnoj osovini. Došlo je do shvaćanja da je “svaka veća institucija u društvu duboko inficirana rasizmom”. Prema Davis, palestinska je borba ovdje odigrala ključnu ulogu. Na toj se noti predavačica odlučila zaustaviti, no usred pljeska ipak je izrazila još jednu misao.
“Dok oplakujemo nasilje u Gazi i trudimo se skovati solidarnost, znamo da je svijet jedan. Od Amerika do Bliskog Istoka, od Indije do Afrike, od Europe do Australije, postoji budućnost u kojoj je ratna mašinerija zastarjela [kao i] rasni kapitalizam i njegove uporne ljudske i životinjske hijerarhije koje streme kažnjavanju, strukturiranju nadzora i kontinuiranom napadu na okoliš, reproducirajući umjesto da minimiziraju ljudsku patnju. Zato zajedno oplakujemo, zato zajedno sanjamo, zato se zajedno borimo za promjenu, zato zajedno pozivamo na neposredni prekid vatre, zato zajedno kličemo ‘Palestina će biti slobodna!’”
Govor koji je Davis iznijela nepobitno je inspirativan, a snaga kojom je zauzela pozornicu na opipljivoj je razini galvanizirala prostoriju. S time na umu ipak je potrebno kritički pristupiti cijeloj situaciji. Davis je doktorica filozofije, između ostalog blisko povezana s Frankfurtskom školom i Marcuseom. U kombinaciji sa svojim svjetovnim iskustvom ima neupitno unikatno i slojevito razumijevanje svijeta o kojem bi se moglo govoriti daleko duže od pedeset minuta. Unatoč tome, ona je to vrijeme posvetila širokom pregledu čvorišta feminizma, palestinske i crnačke borbe za oslobođenje u recentnoj povijesti. Sekcije u kojima se dotakla promjena modela vodstva u suvremenim pokretima otpora, proširenog pogleda na značenje pojma feminizma te zatvorskog ustroja svijeta ekstremno su zanimljive teme, no one su se tek zagrebale, ostavljajući se u trenutku kada su mogle postati interesantne. Čak se i glavna nit vodilja, jedinstvo borbi u svijetu, koliko god aktualna i točna bila, bazirala više na nizanju primjera, nego produbljivanju same tematike.
Takvoj se kritici može predbaciti da predavanje namjerno nije išlo u dubinu kako bi bilo pristupačno svima, no ne drži vodu kad i sama Davis s pravom inzistira na tome da svi imaju kapaciteta shvaćati kompleksnije ideje. U jednom slavnom citatu Davis se prisjeća kako su joj zadnje natruhe akademskog elitizma pale tijekom satova čitanja Lenjinove Države i revolucije s Panterama: “bili su tu sestre i braća u klasi kojima javno školstvo nije dopustilo da nauče čitati. Neki su mi rekli kako su s knjigom proveli mnoge bolne sate […] Kad su objasnili, u korist cijelog razreda, što su dobili iz čitanja, bilo je jasno da su znali sve – razumjeli su Lenjina na daleko elementarnijoj razini nego bilo koji profesor društvenih znanosti.”
Postavlja se pitanje zašto Davis nije vjerovala u naš kapacitet dovoljno da nam produbi shvaćanje doseljeničkog kolonijalizma Izraela ili dijalektičkog razvoja mnogih borbi u svijetu, te je umjesto toga odabrala kratku selekciju pomaka u aktivizmu mjestimično popunjenu s nekoliko lijevih parola. Također se teško oteti dojmu da je većinu iznesenih informacija većina prisutnih znala jer, ako ste dovoljno informirani da znate tko je Angela Davis, vjerojatno ste dovoljno informirani da razumijete važnost solidarnosti. Opet teško je zbog očekivanja Davis kriviti za njen pristup, centralna je misao predavanja itekako relevantna, a njena uloga je u ovakvim predavanjima, čini se, više agitacijska i moralizirajuća, nego istraživačka. Ono što je pomalo poražavajuće jest činjenica da Davis ovakav govor nije izvela u državi koja daje sve od sebe da se genocid zaustavi, nego u Hrvatskoj u kojoj je pokret krajnje trom.
Prije nekoliko dana Slovenija je priznala Palestinu, dok predsjednik Sabora Gordan Jandroković prije nekoliko tjedana hladno pred izraelskom zastavom tvrdi kako Izrael prolazi kroz teške dane u “kojima je hrvatski narod i hrvatska država čvrsto uz njih”. Davis se sama u jednom trenutku prisjetila nedavnog predavanja u Barceloni gdje su studenti, između ostalih, uspjeli natjerati Španjolsku da prizna Palestinu, a potom nas pita “kampiraju li ovdje studenti?” Nakon svih entuzijastičnih aplauza, gdje je bilo primjereno i gdje nije, u tom je trenutku nastala neugodna tišina. Jedna je aktivistica iz Inicijative za slobodnu Palestinu zatim spomenula kako je trenutno u Lisinskom više ljudi no što se pojavilo na bilo kojem prosvjedu za Palestinu u Zagrebu, a vrhunac disonance između nepokolebljivog duha Davis i nepokrenute prakse domaćeg pokreta doseže se kad drugi član iste udruge preuzima mikrofon: “Bit ću grublji i direktniji od svojih kolega. Osobno me nije briga što akademska zajednica misli i nije me briga što političari misle. Želim ih natjerati da promjene politiku, ne zanima me ništa drugo. Da to napravimo, trebamo sve ove ljude da dođu na naše prosvjede. Kako da ih natjeram na to?”
Angela Davis je inspiracija, no otvoreno je pitanje je li njen govor smisleniji u kontekstu zajednice koja je aktivirana i angažirana oko borbe, ili je takva samo u teoriji. Ono što je pitanje aktivista pokazalo na duboko elementarnijoj razini od govora, salonsko je licemjerje koje smo neki od nas u Lisinskom pokazali. Davis na pitanje nije mogla odgovoriti, objasnila je kako se davno pomirila s time da joj je uloga natjerati ljude da zaključe da moraju prosvjedovati, a ne natjerati ih na prosvjed. Ako vas je tijekom ovog članka Davis uspjela potaknuti na to, naša je uloga oglasiti relevantne kanale kroz koje to možete ostvariti. Inicijativa za slobodnu Palestinu prosvjede najavljuje na svojim Facebook i Instagram stranicama, a sljedeću manifestaciju održava 14. lipnja u 18:30 kod zagrebačke Bookse. Dotad se preostaje samo nadati da će Davisina agitacija uroditi plodom, te da će potaknuti neke od mnogih nazočnih da teorijski zanos prenesu u djelo.
