Film Paula Preciada strukturiran je kao svojevrsno ljubavno pismo Virginiji Woolf. Originalni tekst je (u jednom trenutku i doslovno) seciran te je prošao kroz vlastitu transformaciju.
Human Rights Film Festival je u subotu 9. prosinca prikazao zadnje filmove svoje 21. sezone. Posljednji film bio je Orlando, moja politička biografija redatelja Paula Preciada. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Berlinskom film festivalu. Ovaj dugometražni igrani film istražuje kontinuiranu borbu trans i nebinarnih osoba za vlastiti društveni prostor. U tome im put priječi medicina, psihologija, birokratski sustavi i šire društvo.
Paul B. Preciado je filozof, kustos i pisac. Poznat je po svojim radovima koji istražuju teme poput roda, tijela, seksualnosti i moći. Ističe se njegova knjiga Testo Junkie: Sex, Drugs, and Biopolitics” (2013) u kojoj je kombinirao autobiografske elemente s teorijskim razmatranjima, a fokusira se na problematiku hormona, roda i medicinske moći. Autor otvoreno dijeli vlastita iskustva kako bi istražio društvene norme i moći vezane uz tijelo i identitet te je taj pristup zadržao i u ovom filmu.
Orlando, moja politička biografija je slobodno prepričavanje romana Virginije Woolf Orlando, objavljenog 1928. godine koji prati život glavnog lika i njegove preobrazbe, jedna od kojih je i promjena spola. Kroz lik Orlanda, Woolf propituje prirodu roda i izaziva tradicionalne norme a Preciadov film je strukturiran kao svojevrsno ljubavno pismo Virginiji Woolf. Originalni tekst je (u jednom trenutku i doslovno) seciran te je prošao kroz vlastitu transformaciju. Redatelj se kroz film direktno obraća Virginiji Woolf koju shvaća kao osobu koja je i sama, kao lezbijka, imala sličnih iskustava, ali ju i otvoreno kritizira kada je to primjereno.
U filmu glumi dvadeset i pet transrodnih ili nebinarnih osoba, različitih uzrasta, koji svi utjelovljuju lik Orlanda. Priče o njihovim osobnim tranzicijama pomiješane su s citatima iz knjige, prikazujući kako je Orlando zaista još uvijek živ i prisutan diljem svijeta. Redatelj to naglašava čestim probijanjem četvrtog zida kao i kadrovima u kojima se jasno vide snimatelji, kostimografi i scenografija. U ovom filmu su priča o Orlandu i stvarnost potpuno integrirane. Glumci nose srednjovjekovne kostime pokušavajući se boriti protiv psihijatara, roditelja, birokrata i svih ostalih koji svjesno ili nesvjesno predstavljaju prepreke za ostvarenje nečijeg ljudskog prava.
Preciado pokazuje ne samo kako je moguće pristupiti ozbiljnim temama s dozom humora, već kako je to i potrebno. Njegovi orlandi svi veselo prihvaćaju i preskaču brojne prepreke koje se pred njima nalaze, a film koji je napravio je zabavan, ljudski i slobodan od bilo kakvog moraliziranja svisoka.
Iako je film tehnički igran, a ne dokumentaran, jasno je kako ovo nije uradak koji trans ljude tretira kao objekt proučavanja, već ih emancipira da budu subjekti vlastitih priča. Različite stvarne osobne priče su tako dio Orlandovog lika. Film poziva gledatelje da preispitaju koji elementi njihovih životnih priča bi također mogli pripadati Orlandu te tako organski potiče razumijevanje i empatiju.
Javni diskurs o rodu često zanemaruje određene subjekte. Nedavno je Istambulska konvencija, koja samo sadrži termin roda bila u proceduri ratifikacije. Tada su javni prostor ispunile poruke koji su se pozivale na europski identitet Hrvatske, progresivne akademske teorije ili pak tradicionalne vrijednosti. Međutim, glasovi onih na koje pitanja rodnih uloga najviše utječu bili su najtiši. Filmovi poput ovog to mijenjaju. Jer, svi mi patimo ako nas se ne čuje.
Bez otvaranja komunikacije prema onima o kojima se priča, ljudska prava će zauvijek ostati samo apstraktna vrijednosna odrednica. Festivali poput ovog pokušavaju to promijeniti. Iako je ove godine problem u organizaciji predstavljala obnova Kina Tuškanac, festival je u Kinoteci i Dokukinu KIC uspješno prikazao niz zanimljivih filmova koji su iz različitih kutova problematizirali ljudska prava diljem svijeta. Sindikalci, ekolozi, umjetnici, domoroci, trans osobe i mnogi drugi čijim pravima se bavio ovogodišnji Human Rights Film Festival dijele isti svijet i iste napore da se njihova prava napokon priznaju i poštuju.
