U izdanju izdavačke kuće Disput prošle je godine objavljen dnevnik Marije Vinski, zagrebačke liječnice i intelektualke koja je ubijena kao jedna od tisuća žrtava ustaškog terora na zagrebačkoj Dotrščini.
Dnevnik pokriva razdoblje od 1917. do 1934. godine. Otkriće dnevnika koji je i po prvi put publiciran, zasluga je tadašnje četiri studentice germanistike, povijesti, povijesti umjetnosti, arhivistike, nederlandistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koje su ga i pripremile za objavu (i u međuvremenu diplomirale). Temeljem dnevnika, iste su autorice pripremile i izložbu posvećenu životu Marije Vinski koja će biti predstavljena javnosti u paviljonu Privremenog muzeja Dotrščina, u istoimenom zagrebačkom spomen-parku, u subotu, 8. listopada 2022. u 15 sati. Izložba kroz nekoliko cjelina predstavlja odnos Marije Vinski prema vlastitim dnevnicima te njene osobne interese i promišljanja o temama poput prirode, poezije, putovanja, medicine, budućnosti itd.
Izložba je nastala u produkciji Virtualnog muzeja Dotrščina i Hrvatske udruge nastavnika povijesti.
Tim povodom za H-Alter govore autorice: Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Martina Galović i Marija Skopljak.
Kako je došlo do vašeg otkrića tada neobjavljenog i nepoznatog dnevnika Marije Vinski i uopće interesa za njenu osobu?
Magdalena Blažić: Otkriće dnevnika dogodilo se sasvim slučajno prilikom rutinskog pregleda arhivskog materijala za potrebe diplomskog rada iz povijesti. Lucija je tada istraživala svu relevantnu literaturu, kao i izvore vezane uz Augusta Cesarca, u čijem su se arhivskom fondu nalazili i dnevnici Marije Vinski. Isprva je dnevnike ostavila sa strane jer se nisu direktno ticale njezine teme, no ubrzo im se vratila i predložila mi da zajedno započnemo transkripciju dnevnika. Početna motivacija bila je činjenica da se ovdje radi o dnevnicima koji su znatno drugačiji od ostalih spisa s kojima se susrećemo prilikom svojih istraživanja i jer nam se činilo da bi prijepis dnevnika mogla biti dobra vježba s kojom ćemo unaprijediti vještine koje smo stekle na kolegiju Uvod u njemačku paleografiju. Interes za samu osobu koja je pisala dnevnik, Mariju Vinski, u početku je budila samo puka znatiželja jer se radilo o osobi koja je do tada bila u potpunosti nepoznata javnosti i zapravo nismo znale što očekivati od dnevničkih zapisa. Može se reći da smo transkribirajući dnevnik postupno upoznale osobu koja ih je pisala i da je naš interes rastao sa svakim novim zapisom jer je u njima bilježila brojne zanimljive stvari. Stranicu po stranicu otkrivale smo tko je bila Marija Vinski i koja je važnost ovih dnevnika.
Tko je bila Marija Vinski?
Lucija Bakšić: U literaturi se Marija Vinski najčešće spominje kao partnerica Augusta Cesarca. Knjigom Velik je misterij života, a posebice ovom izložbom, želimo pokazati da je ona puno više od toga. Marija Vinski rođena je kao Marjem Hollinger u dobrostojećoj židovskoj obitelji u tadašnjoj Bukovini, dijelu tadašnje Austro – Ugarske Monarhije, koji se danas nalazi u zapadnoj Ukrajini. Nakon srednjoškolskog obrazovanja odlazi na studij medicine u Beč. Kao mlada studentica, Marija između predavanja, putovanja u rodni zavičaj i brige za bolesnu majku, u slobodno vrijeme prati politička zbivanja u svijetu, kulturnu scenu Beča, zanima se za klasnu nejednakost i socijalna pitanja, čita svjetski poznata književna djela, proučava filozofiju i sastavlja vlastitu poeziju i prozu. Za vrijeme svog boravka u Beču upoznaje zagrebačkog tipografa i budućeg supruga, Rudolfa Vinskog, s kojim se seli u Zagreb. Dok se pokušava snaći u ulozi majke i supruge sinu Mironu, Marija nastoji ne zapostaviti vlastite interese pa tako sastavlja kratke tekstove u novinama, proučava psihologiju i pedagogiju te se druži sa zagrebačkim intelektualcima. No, zagrebačku svakodnevicu prekinut će smrt njenog muža Rudolfa. Ovaj teški period Marija će prebroditi uz pomoć književnika i revolucionara Augusta Cesarca, s kojim će ubrzo započeti partnerski odnos. Zbog svojih poznanstava i simpatiziranja ljevičarskih ideja pada u nemilost ustaškog režima te je ubrzo nakon Cesarčevog smaknuća i sama ubijena na Dotrščini 1941. godine. Dati jedan odgovor na pitanje Tko je bila Marija Vinski? zapravo nije jednostavan zadatak jer je, ovisno o tome koji aspekt Marijinog života promatramo, moguće ponuditi više odgovora.
Koji su bili najveći izazovi pri radu na pripremi dnevnika za objavu?
Marija Skopljak: Transkripcija i prijevod dnevnika bili su definitivno najveći izazovi. Svih osam bilježnica pisano je njemačkim pismom. Osim hirovitog rukopisa koji je često pratio njeno emotivno stanje, problem su predstavljale razne mrlje koje su nastale kao posljedica upijanja tinte u nedovoljno kvalitetan papir ili pak dijelovi koji su bili pisani olovkom. Neki od tih dijelova su prolaskom vremena izblijedili. Naknadno upisani komentari ili prekrižene rečenice, kao i istrgnute stranice i zapisi pisani stenografskim pismom dodatno su otežale cijeli proces.
Martina Galović: Iako nema puno takvih situacija, nažalost još uvijek postoje određene riječi ili odlomci koje nismo uspjele razriješiti. Paralelno uz transkripciju bavile smo se i prijevodom, koji nije bio lagan. Iako se njemački jezik od tada nije puno promijenio, ipak je riječ je o dnevnicima koji su pisani prije sto godina pa su često prisutne riječi koje se u današnje vrijeme više ne koriste. Osim zastarjelica, prisutne su i igre riječima koje je katkad teško prevesti na hrvatski jezik. U nekim smo se zapisima susrele s izrazito stručnim i zahtjevnim vokabularom te smo često provodile omanja istraživanja ne bi li doznale o čemu je riječ ili tražile pomoć poznavatelja drugih struka kao što su medicinari, latinisti i romanisti.
Kako je autorica gledala na vlastiti dnevnik?
Lucija Bakšić: Odgovor na ovo pitanje uvelike ovisi o vremenskom kontekstu u kojem je autorica upisivala svoje misli u dnevnik. Naime, početnih je godina dnevnik za Mariju predstavljao bilježnicu nalik spomenaru u koju je zapisivala informacije o ispitima, studiju i kolegama, a često bi dnevnik posuđivala svojim prijateljima koji bi u njega nešto upisivali. Ponekad bi u dnevnik upisivala i pisma, npr. pisma Stanislavu Tomiću, ili crtala crteže. Kasnijih je godina izričito naglašena kontemplativna uloga dnevnika u Marijinu nastojanju da se kroz proces pisanja obrati samoj sebi. Mogli bismo reći da je dnevnik u tim trenucima imao gotovo psihoterapijski učinak. Osim toga, u određenim je trenucima dnevnik služio i kao književni predložak za spisateljski projekt, konkretno pisanje pjesama, ali i izvor nemira i preispitivanja u trenutku Marijina naknadnog vraćanja pojedinim zapisima i popratnim komentarima.
Kako ste koncipirale izložbu?
Magdalena Blažić: Uz uvodni i završni pano, izložba Marija Vinski – život kao kaleidoskop u sebi sadrži četiri cjeline. Pripremajući i čitajući dnevničke zapise shvatile smo da ih ne možemo točno svesti na jednu temu. Ovdje se prvenstveno radi o ženskim međuratnim dnevnicima, koji su prava rijetkost, ali oni uz pomna opisivanja političkih zbivanja i svakodnevnog života u međuratnom razdoblju donose brojne druge zanimljive teme za raspravu. Za naslov izložbe odabrale smo parafrazu jednog citata iz dnevničkih zapisa Marije Vinski jer je, poput kaleidoskopa koji svakom novom rotacijom mijenja prikaz, i naša percepcija sklona promjenama. Odnosno, svakim čitanjem te ovisno o našim osobnim interesima, primijetit ćemo nove stvari. Naša je želja bila da ovom izložbom predstavimo neke od tih tema i u fokus izložbe stavimo osobne interese Marije Vinski.
Prva cjelina, nazvana Spisateljica, prikazuje Marijin odnos prema književnosti. Marija je voljela puno čitati i pisati te je često pročitano komentirala u svojim dnevničkim zapisima, a kada se pružila prilika, dnevnik je bio mjesto u kojem je bilježila vlastite sastavljene pjesme. Izložbom smo, između ostalog, željele pokazati i njezin široki čitateljski opus, ali i različite spisateljske motive poput odnosa prema bolesti ili smrti. Marija je svoje dnevnike nosila i na brojna, često višednevna, putovanja na koja su je životne okolnosti tjerale. Drugom cjelinom, Putovanja, htjele smo prikazati kako je Marija percipirala svoja putovanja i koju su ulogu imali njezini dnevnici u njima. Tako smo istaknule neke njezine impresije o putovanjima iz Beča u Bukovinu, ali i životnim putovanjima poput preseljenja u Zagreb. Treća cjelina, Medicina: od biologije do psihologije, prikazuje Marijina razmišljanja o medicini, ali i o drugim znanostima koje su budile njezin interes kao što su psihologija i pedagogija. Istaknule smo tako trenutke u kojima Marija dojmljivo opisuje kompleksnost medicinske struke (susret s raznim bolestima) i socijalni utjecaj titule liječnika, ali i trenutke promišljanja o cilju sazrijevanja i kritičkog propitivanja osobnosti izvan medicine. Pretposljednja cjelina, Dnevnik kao…, analizira Marijin odnos prema dnevničkim zapisima te kako komentira samu sebe i svoje unose. U tom smislu problematiziramo Marijim odnos prema dnevniku kao nekoj vrsti obaveze ili, na primjer, skupu različitih djela namijenjenih različitoj publici. Na kraju, cjelinom Skladno prema budućnosti donosimo Marijinu fokusiranost na rad za opće dobro – njezin mali doprinos utopijskoj humanosti.
Njene autotopografije uključuju više zemalja i gradova. Kako se odnosila prema tim pripadnostima, općenito putovanjima?
Magdalena Blažić: Putovanja su bila sastavni dio Marijinog života. U ranijim zapisima najčešće je riječ o selidbi ili posjeti rodbini na relaciji između gradova Lukawetz (Lukivtsi), Waschkoutz (Vashkivtsi) i Czernowitz (Černivci). Kasnije, kada odlazi na studij u Beč, putovanja ostaju neizostavan dio Marijine svakodnevice. Čežnja i briga za obitelj uzrok su višednevnih putovanja vlakom iz Beča u zavičaj. Zahvaljujući dnevnicima koje je nosila sa sobom na svako putovanje, Marija nam pruža zanimljiv uvid u nekadašnji prostor Austro – Ugarske Monarhije u međuratnom, posthabsburškom razdoblju. Na tim putovanjima dosadu razbija čitanjem knjiga ili u dnevnik upisuje svoje komentare na okolinu koja ju okružuje. Najčešće teme su joj ljudi koje susreće u vlaku, nepregledni krajolici i bučni gradovi kroz koje prolazi, dok su primjerice osvrti na pojedine nacionalne pripadnosti vrlo rijetki. Putovanja za nju nisu bila zamorna obaveza, već često eskapistički užitak. Recimo, u jednom zapisu iz Brodine govori sljedeće: “U 11 sati navečer napustila sam Černivce, namjerno, da u vedroj noći vidim ljepotu planinskih područja kroz koja moram proći i da bi izlazak sunca u slobodnoj Božjoj prirodi djelovao na mene.” Nakon udaje za Rudolfa Vinskog i preseljenja u Zagreb, njezina se putovanja nastavljaju uz brojne živopisne opise raznih krajeva Hrvatske.
Kakva su bila njena politička stajališta zbog kojih je i bila na meti režima?
Lucija Bakšić: Marija je već od ranih dana bila izuzetno sklona socijalizmu. Njezini cjeloživotni politički habitus svakako je bila lijeva politička misao inicijalno proizašla iz kaosa izazvanog Prvim svjetskim ratom, ali i politike prve Austrijske Republike te studentskog okruženja poslijeratnog Beča. Tako započetu, svoju je lijevu ideju Marija nastavila razvijati u smjeru marksizma i socijalizma, što je vidljivo u čitanju različite literature poput Lenjina, Engelsa, Sinclaira itd. Međutim, njezina politička stajališta nikada nisu bila eksplicitno definirana ili strukturirana. Ne znamo, na primjer, je li Marija bila članica Komunističke partije, ali znamo da je 30-ih godina boravila u Sovjetskoj Rusiji. Režim Kraljevine Jugoslavije ju je percipirao kao komunistkinju zbog bliskosti s ljevičarskim krugovima okupljenima oko Augusta Cesarca i pomaganja Crvene pomoći, ali svi dokazi koje je režim NDH uspio skupiti protiv nje govorili su tek o “sumnji na komunizam”, kako stoji u njezinom policijskom kartonu.
Što znamo o posljednjim danima Marije Vinski i pogubljenju na zagrebačkoj Dotrščini, osobito s obzirom da dnevnik nije pisala u vrijeme rata?
Lucija Bakšić: Ime Marije Vinski nalazi se na popisu II. grupe liječnika Židova koji su se naizgled dobrovoljno javili kao ispomoć u suzbijanju endemijskog sifilisa u Bosni. Naime, režim NDH te je liječnike zapravo ucijenio jer im je u zamjenu za njihov terenski angažman jamčio sigurnost njihovih obitelji od slanja na prisilan rad. Marija je trebala proći obuku krajem mjeseca srpnja 1941. i otići u Bosnu početkom rujna, ali je u međuvremenu uhićena. Takozvani „Podnesak“ protiv Marije Vinski policiji je stigao iz njezina ureda, 29. srpnja 1941. godine i u njemu je pisalo da za nju postoje podaci o komunističkoj djelatnosti. Nakon uhićenja 2. kolovoza 1941., izrađen je opsežan policijski karton zatvorenice u kojem su kao glavni krimeni Marije Vinski navedene tek nedokazane i nepotvrđene sumnje na širenje komunizma i kompromitirajuće poznanstvo s Augustom Cesarcem. Od podnošenja prijave protiv nje pa do predaje ustaškom redarstvu prošlo je svega tjedan dana. Marija je ustaškom redarstvu predana 5. kolovoza 1941. i od tada joj se gubi svaki trag. Prema podacima Projekta Dotrščina jedna je od žrtava masovnih ubojstava ustaškog režima u Dotrščini.
Ima li podudarnosti između koncipiranja dnevnika i izložbe?
Magdalena Blažić: Podudarnosti zapravo i nema. Marijini dnevnici kronološki prate njen život između 1917. i 1934. godine. Ponekad nova bilježnica simbolično označuje i novi početak u Marijinom životu, a jednako tako kraj jedne bilježnice predstavlja i kraj određene faze njenog života. Koncept naše izložbe ne prati kronologiju njezinih dnevnika i događaja u njima, već se fokusira na određene teme koje su nam se činile poticajnima za kompleksnije promišljanje o životu koji je u dnevniku kronološki prezentiran, a koje su često dio Marijinih spisateljskih preokupacija. Izložba prikazuje izolirane citate koje smo, ovisno o temi, uzimale iz raznih faza života Marije Vinski te se nadamo da ćemo pomoću njih potaknuti posjetioce izložbe i sve zainteresirane da pročitaju njezine zaista zanimljive dnevnike.
Kakva je važnost Dotrščine kao mjesta sjećanja i istraživanja?
Lucija Bakšić: Budući da je riječ o o lokaciji masovnog stradanja i jednom od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, i to uglavnom stanovnika grada Zagreba i okolice, a koje je provela fašistička NDH, Dotrščina je iz perspektive mjesta sjećanja ali i učenja od iznimne važnosti. Osim godišnjih obilježavanja sjećanja na taj zločin ogromnih razmjera primjerenim programom u organizaciji Virtualnog muzeja Dotrščina i od ranije prisutnog uređenja spomen-parka, Dotrščina je kao spomen-park i javna park-šuma inkorporiran u samo tkivo grada Zagreba, što ju čini konstantnim, gotovo svakodnevnim podsjetnikom na važnost sjećanja, ali i mjestom pogodno za diskusiju o temama koje nadilaze sam zločin. Na taj se način Dotrščina kao mjesto sjećanja istovremeno isprepliće s procesom edukacije o fašističkoj povijesti NDH, ali i o antifašističkoj povijesti grada Zagreba, načina na koji se danas nosimo s vlastitom prošlošću i svega ono što takva mjesta mogu predstavljati u promociji vrijednosti mira, tolerancije, ljudskih i građanskih prava. Istovremeno, činjenica da je riječ o vrlo neistraženoj pa i nedovoljno obilježenoj temi – neki dijelovi parka kao što su, na primjer, stratišta uz ulicu Štefanovec gdje su vršena ubojstva još su uvijek neobilježeni – vraća nas na pitanje o potrebi snažnijeg povjesničarskog i drugog angažmana i istraživanja. Naime, nakon što je Projekt Dotrščina: Zagrepčani – revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941. – 1945. koji je provodila institucija tadašnjeg Arhiva Hrvatske završen, do danas nažalost nije pokrenuta nova institucionalizirana inicijativa da se suvremenim metodama sustavno brine o memorijalnom i edukativnom potencijalu spomen-parka Dotrščina. To je svakako jedan od budućih zadataka povjesničara, ali i šire društvene zajednice i vjerujemo da će ova izložba također tome doprinijeti.