Još se samo ne zna na kojemu će groblju, potiho, bez glazbe i govora biti sahranjene male nakladničke djelatnosti. Riječ je o dijelu nakladništva koji najčešće popunjava rupe nekomercijalnim naslovima, u koje se nisu upuštali „veliki“, rijetka potreba za takvim naslovima u Hrvatskoj neće biti dostupna potencijalnim čitateljima.
Uz to riječ je o malim pogonima koji nemaju vlastitu knjižarsku distribuciju, pa su veliki dio naklade distribuirali knjižnicama direktnim otkupom Ministarstva. Po mojem predviđanju krah će se to dogoditi u razdoblju do konca ove godine.
Naime, Ministarstvo kulture i medija započelo je, ne odričući se pritom pri tome svoje mjerodavnosti (bez odgovornosti?), eksperimentalni program otkupa knjiga za narodne knjižnice. Od Ministarstva također dolazi samohvala o visini sredstava koja su povećana, kao da su pala s neba, ove godine. O tome bi štošta mogli reći nakladnici koje Ministarstvo, u što uključujem ministricu i Kulturno vijeće, ne preferiraju.
Ako nije bila nakana likvidirati male nakladnike, takav postupak po mojem je mišljenju trebao proći probu na odabranom uzorku, a ne da se dogodi masovni farmaceutski proizvod nakon kojeg niti jedan pacijent ne ostane živ.
Pa da ne duljim, javnost je već upoznata s reakcijama nakladnika putem tiska. A ja bih na primjeru svoje knjige Book&ništa samo ilustrirao kako funkcionira u praksi predloženi program. Možda nije sasvim primjereno. Odabrana knjiga nije dobila prolaznu ocjenu Ministarstva, ali uzimam si to pravo nakon, ne dobrih, već izvrsnih recenzija koje su o knjizi napisane, a i zbog radnog staža u struci koji se približava četrdeset i petoj godini.
Kao i inače, krenulo se iz Ministarstva po načelu kako „mali Perica“ zamišlja idealno nakladništvo i knjižničarstvo. Kao prvo misli se da knjižnice jedva čekaju da dobiju ogledne primjerke i ponudu. Pa sam i ja pokušao i poslao, kao što sam radio i nekada, ovaj put vlastitu knjigu tiskanu u nakladi Vodopija Arta kao ogled na adrese tridesetak knjižnica većinom u središnju Hrvatsku. Bio je 24. 3. Slijedila je povratna informacija pet zagrebačkih knjižnica koje su odmah odlučile kupiti knjigu. Zatim je su slijedile narudžbe iz nekoliko knjižnica iz šireg zagrebačkog područja. Samo još da napomenem da Gradska knjižnica iz Vrbovca nije prihvatila pošiljku pa mi ju je poštar neotvorenu uručio kao povrat. Poslije Vrbovca daruvarska knjižnica vratila je knjigu preporučeno na račun primatelja. To je neimenovani grad u mojoj knjizi, dvadeset i sedam kilometara udaljen od mojeg rodnog mjesta, u kojem su me službe pokušale vrbovati za udbaške poslove, a slučaj sam opisao u knjizi. Poglavlje pod naslovom Pjesnik je tako sićušno stvorenje zapravo je razgovor s portugalskim umjetnikom Hugom Canoilasom. Poslije sam vidio da ih je više zanimala medijska pozornost, o kojoj bi možda imala nešto reći dječja pravobraniteljica. Djeca su u Noći knjige provela cijelu noć u prostoru Knjižnice i pričala Andersenove priče.
Dva mjeseca nakon poslane ponude, svakoj knjižnici sam poslao mail i podsjetio ih na knjigu koju imaju na ogledu. Međutim ta vrsta komunikacije nije bila učinkovita, pa sam knjižnice nazivao telefonom. Ovaj oblik komunikacije protegao se na dva dana. Bilo je zanimljivih razgovora od kojih bi izdvojio onaj nijemi s knjižnicom iz Đurđevca. Nakon što sam se predstavio i kazao što je predmet razgovora, gospođa je izgovorila da me ništa ne čuje. Prekinuo sam razgovor i nazvao ponovno. Nitko nije podizao slušalicu. Zatim sam zvao s druge telefonske linije, i ovaj put bez uspjeha. U razgovorima s drugim knjižnicama objašnjavao sam kako izgleda knjiga od 350 stranica. S takvim iskustvom sam nazvao i knjižnicu u Dugom Selu, počeo objašnjavati kako knjiga izgleda, da bi to prekinuo gospodin iz knjižnice, i kazao da da zna o kojoj se knjizi radi, i da drži knjigu u ruci. Oni su odlučili kupiti knjigu.
U knjižari, mojem prvom radnom mjestu nakon završenog studija, radila je kao prodavačica gospođa Radmila, rodom iz Senja, zadojena silnim lokal- patriotizmom. Kad bih ja spomenuo prolazak kroz Senj autobusom s malo dužim zaustavljanjem radi kave i zahoda i govorio o staroj slavi od koje osim Nehaja ništa nisam vidio, ona bi započela priču o skrivenim vrtovima iza zidova, o društvenom životu, znamenitim ljudima. Danas bih joj dao za pravo. U Senju sve lijepo izgledalo je skriveno. A štošta znade iznenaditi. Tako sam jednom u svom antikvarijatu na zidu imao vedutu Nehaja, odmah po ulasku uočio ju je profesor povijesti s Oxforda i dodao: jako volim Senj. Tako je komad naše povijesti završio na jednom engleskom zidu. Veliki Vladimir Kranjčević, pa Milutin Cihlar Nehajev i tradicija tiskarstva ovoga grada razlog su da sam knjigu poslao na ogled u senjsku knjižnicu. Da sam možda ranije otvorio na internetu stranice grada Senja i da sam vidio kako se predstavio senjski gradonačelnik: otac dvoje djece, član HDZ-a, član lovačkog društva Jarebica, član Hrvatskog šumarskog društva, a nije naveo da je član Gradske knjižnice osnovane 1835. godine, možda ne bih slao knjigu na ogled u tu knjižnicu. Eto, zanio me Senj, kao i Čazma kroz koju sam sigurno stotinu puta prošao autobusom na putu za Zagreb. Kad sam nazvao i senjsku i čazmansku knjižnicu, razgovor se vodio slično.
– Koja knjiga? Kad ste je poslali? Zašto ste je poslali? Mi ne volimo oglede. Mi to ne volimo.
Moji odgovori su bili: Book&ništa. 24. ožujka. Zbog toga jer je to knjiga o knjigama. Pa vi radite u uslužnoj djelatnosti kulture. Mislite li da sam knjigu treba poslati u senjsku apoteku?
Na opetovano, mi to ne volimo, odgovorio sam da sam u svakom od mojih poslova morao radit i nešto što nisam volio, ali je to bilo u opisu radnog mjesta. A vi, ako to ne volite, možda radite posao koji ne volite, a uz to mi se čini da ne volite niti knjige. Vjerojatno u Senju ima i drugih poslova koje biste obavljali s radošću.
Kako u antikvarijatu imam dvije rijetke knjige vezane uz Senj, ušao sam u njihov katalog i u njemu nisam našao Cvieće i ljubav, tiskanu u Senju 1884. niti brošuru Vladka Mačeka Istina o krvavim dogadjajima u Senju dne 9.5. 1937., tiskare Merkantile u Zagrebu.
Prigodom Dana žena u ovoj knjižnici se djeci trećeg razreda osnovne škole govorilo o Gertrude Ederle, Coco Chanel, Fridi Kahlo, Majci Terezi, Slavi Raškaj, Mariji Jurić Zagorki i drugima. Siguran sam da pod drugima nije bilo govora o Vjeri Biller, Otti Berger, Vesni Parun i još ponekim o kojima pišem u knjizi. Djevojčicama u trećem razredu osnovne škole primjerenije je valjda pričati o parfemu Chanel NR. 5, nego o plinskim komorama i stratištima, pa i najvećoj hrvatskoj pjesnikinji marginaliziranoj za života, a to se, eto, nastavlja se i danas.
Senjska knjižnica vratila je knjigu Booki&ništa na račun Vodopija Arta. Nakon što je prenoćila u knjižnici Fran Galović u Koprivnici, knjiga se vratila u Zagreb, pa otputovala u London. Sudbina joj je namijenila mjesto na polici znamenite British Library, kojoj je, za razliku od senjske knjižnice, knjiga dobra i potrebna.
Odabirom prezentiranog programa nisu oštećeni smo mali nakladnici, već i veliki kojima knjižnice, ako Ministarstvo odluči, moraju otkupiti 100 odabranih naslova. Sada uz trošak pisanja sto računa (po starom pisan je jedan naslovljen na Ministarstvo) treba obvezno na prodanu knjigu knjižnicama odobriti rabat i kao i do sada platiti poštarinu na pošiljku. Odaberite prihvatljivu cijenu tiskanice, ili preskupu preporučene pošiljke za koju će te imati pismeni dokaz slanja , a šaljete li knjigu kojoj je cijena oko dvadeset eura ili nešto viša, vjerojatno ćete napraviti poslovni gubitak odabirom preporučeno.
A što s knjigama koje nisu ušle među 100 preferiranih? Knjižnice, prema već opisanom, ne vole oglede. Na pismene ponude poslane mailom ostaju gluhe, pretpostavljam da niti to ne vole.
Na moj pokušaj ponude mailom knjižnicama u Đakovu, Čakovcu, Osijeku, Belom Manastiru, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Knjižnici Židovske općine u Zagrebu, Knjižnici HAZU nisam dobio niti jedan odgovor. Uz ponudu sam priložio link na recenziju i dodao kazalo po kojem se moglo zaključiti da bi nekima od ovih knjižnica knjiga pripadala u zavičajnu zbirku.
I sada, da postavim pitanje o uvećanim sredstvima koja Ministarstvo prosljeđuje knjižnicama.
– Gde su pare?, pitam.
Iz prve šihte poslanih knjiga 24. 3. ove godine na ponovno napisano pismo da ću, ako ih knjiga ne zanima, sam preuzeti povrat dobio sam odgovore:
Poštovani, planirala sam kupiti knjigu kad budemo imali više sredstava za kupnju, pa sam mislila da još ostane na ogledu barem do listopada.
Ukoliko Vam knjiga treba možete doći po nju, lp
*****
Poštovani,
ako Vam nije problem pričekati kupila bih knjigu, ali trenutno nemam nikakvih sredstava.
Čim nam dođe prvi novac javim Vam se, ali ne mogu Vam reći kada će to biti.
Hvala. Lp
*****
Poštovani gospodine Vodopija,
Trenutno sam na putu, treba mi još vaša knjiga. Javiti ću vam se tokom srpnja. Srdačan pozdrav.
*****
Za moju knjigu, i da je knjižnice odluče kupiti, godina je završena. Uobičajen rok plaćanja iznosi 30 dana, zbog toga i pitam:
– Gde su pare? (prosti dodatak izostavljam).
I da zaključim, za razliku od knjiga financijski bolje prolaze književne manifestacije. Sprovodi na kojima se čita poezija, a na takvom sam nedavno bio prisutan, jedini će proći bez institucijskog financiranja za potrebe kulture.
*****
Nehaj i sinonimi:
zanemarivanje, nehaj, nemarnost, nehat, ravnodušnost, nebriga, neosjetljivost.
