Kritika Beethovenove Patetične sonate i Stravinskijeva Posvećenja proljeća u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Zajca u Rijeci.
Kraj prošle baletne sezone u riječkome nacionalnom teatru obilježen je 12. lipnja 2021. premijerom danas dvaju kolosalnih naslova, a u vrijeme njihovih nastanaka odviše inovativnih da bi naišli na šire razumijevanje i prihvaćanje – Beethovenovom Patetičnom sonatom i Stravinskijevim Posvećenjem proljeća.
Patetičnu je koreografirao Douglas Lee, uzevši kao konceptualnu okosnicu plesački korpus u funkciji što vjernije vizualizacije partiture: „Plesači odjeveni u bijelo, na bijelom podu u crnoj sobi, utjelovljuju različite aspekte klavira i glazbe. Krećući se u formi kanona, izgledaju baš kao tipke, kao sviranje klavira u oktavama. U jednom dijelu plesači dirigiraju glazbom kao što bi to činio dirigent. Pojedini se plesači kreću neovisno jedni od drugih, baš kao što se ponekad čini da je tako s lijevom i desnom rukom pijanista.“ Takav relativno banalan i često eksploatiran pristup glazbenoj podlozi, kod Leeja se ipak pokazao znatno inventivnijim u realizaciji nego u imaginaciji.
Autor slijedi prostorne konvencije u vidu kružnih, dijagonalnih i pravocrtnih formacija te suprotstavljanja i supostavljanja manjih i većih skupina plesača, no oplemenjuje ih konstantno domišljatim formacijama. Pokretljivost scenske slike gradi prije svega multidimenzionalnom ulogom plesača (koji naizmjence utjelovljuju note, klavirske tipke, izvođače djela i njegove dirigente), zatim svrsishodnim kombiniranjem elastičnih, uglatih, eksplozivnih i instinktivnih kretnji, lateralnima korporalnim nagibima i pravcima kretanja, parovima u gotovo skulpturalnima mobilnim kompozicijama, čestima figuralnim domino efektima te mjestimice poigravanjem s gledateljskim očekivanjima. Jedno od potonjih su i tenisice kao plesno sredstvo – doduše, više ornamentalno nego funkcionalno – koje puni smisao dobivaju tek na kraju djela kada ga efektno zatvaraju (a do tada su više asocijacija na Beethovena kao strastvenog šetača nego svrsishodan rekvizit).
Prazna, zatamnjena pozornica, decentno osvjetljenje Nuna Salsinhe i uglavnom monokromni kostimi jednostavnih krojeva Petre Pavičić (bijele majice i hlače, te bež trikoi koji soliste izdvajaju od ansambla), konzistentno slijede autorovu ideju o plesačima i sceni kao utjelovljenjima grafičkog i izvedbenog aspekta partiture.
Na predstavi 15. listopada 2021. nastupio je gotovo čitav raspoloživ ansambl – uigran i disponiran: Mao Fujita, Maria del Mar Hernandez, Soyoka Iwata, Marta Kanazir, Ksenija Krutova, Maria Matarranz de las Heras, Laura Orlić, Tea Rušin, Marta Voinea Čavrak, Francesco Pio de Benedictis, Jody Bet, Carlos Huerta Pardo, Michele Pastorini, Tilman Patzak, Nicola Prato, Alli Tabouch i Svebor Zgurić.
Ekspresivnu i preciznu glazbenu pratnju uživo imali su u Juraju Marku Žerovniku, koji je izražajno a opet nenametljivo, doprinio da Leejevo viđenje Patetične izraste u nepretenciozno, no posve domišljeno i zanimljivo uobličenje, koje bogatima melodijskim linijama i naglašenim amplitudama ozračja partiture uspijeva iznaći adekvatne ekvivalente u koreografskoj strukturi.
Sasvim drukčiji dojam ostavilo je Posvećenje proljeća u koreografiji Maše Kolar, prvenstveno stoga što je, za razliku od Leeja, originalnija u imaginaciji nego u realizaciji. U konceptualnom aspektu djelo poprilično odudara od Stravinskijevog i Nijinskijevog okvira, u kojem je žrtva mlada ženska osoba prinesena od strane neumoljive patrijarhalne strukture kako bi „udovoljila“ Zemlji. U viziji Maše Kolar žrtva je sáma Zemlja, a iskorištavaju ju ljudi „u istom onom društvenom ustroju koji nadzire, eksploatira, zagađuje i kontrolira sve čime je okružen“. Koreografski je pristup stoga inspiriran prirodom faunskog svijeta, u kojem se kroz animalni vokabular prije svega slavi život, sinergija prirode i čovjeka, pojedinca i društva: „Koreografija priziva živući prirodni svijet kao unikatno i spektakularno čudo koje blista isključivo u raznovrsnosti i bogatstvu jedinki, povezanih međusobnim podržavanjem i održavanjem.“
Decidiranu konceptualnu liniju, međutim, ona dramaturška slijedi prilično labavo, a koreografska uglavnom nedovoljno inventivno, razrađeno i čitko. Potonje, doduše, jest razvidno u unisonom pristupu prostoru, smjeru i gesti, kod kojeg nema iskakanja iz stroja, ali nema ni dovoljno upečatljivih kretnji ili načina kretanja kao svojevrsnih provodnih motiva. Također, ni u ansambl ni u solo dionicama koreografija se ne uspijeva približiti snazi partiture, čijem instrumentacijskom i melodijskom aspektu mjestimice neadekvatno odgovara i brojem plesača i ekspresivnošću geste. To najviše dolazi do izražaja u završnom solu, koji je već po sebi dovoljno dvojben kao izbor za pamtljivu završnicu, a osjetno ga pamtljivijim nije učinila ni muzikalna, ali nedovoljno iskričava izvedba Ksenije Krutove (kojoj je nemali uteg i ne-plesačka figura). Jedini odmak od prevladavajućega bezličnog utiska – za koji su dobrim dijelom zaslužni i nimalo originalni, previše puta viđeni, nude kostimi Petre Pavičić – jest duet Tee Rušin i Marte Voinee Čavrak, koji je pomno i inventivno koreografiran, prezentirajući u (polu)horizontali nebrojene mogućnosti figuralnog nadopunjavanja kroz gipkost i izdržljivost kralježnice te plastičnost ekstremiteta. Ostatak ansambla (Mao Fujita, Maria del Mar Hernandez, Soyoka Iwata, Marta Kanazir, Maria Matarranz de las Heras, Laura Orlić, Francesco Pio De Benedictis, Jody Bet, Carlos Huerta Pardo, Michele Pastorini, Tilman Patzak, Nicola Prato, Ali Tabbouch i Svegor Zgurić) samo je mjestimice bio korektan, a mjestimice promjenjive sinkroniziranosti i uopće sraslosti s koreografskim idiomom.
Uz Labuđe jezero, Posvećenje proljeća vjerojatno je djelo s najbrojnijima koreografskim vizurama; samo u Hrvatskoj, u posljednjih ga je desetak godina postavio svaki nacionalni teatar koji raspolaže baletnim ansamblom. Međutim, svima je njima – uključujući i najnoviju verziju – zajednička nedovoljna autorska samokritičnost, koja se pri izboru naslova vodila puno više njegovim doprinosom koreografovoj biografiji, nego koreografovim doprinosom njegovoj auri.
