Na pitanje što podrazumijevaju pod „revolucijom“, moderatorice MSU-ove „Male škole revolucije“ odgovaraju da ona za njih znači „poticanje mladih na reakciju“.
„Prosvjedujemo li dovoljno?“ – pitanje je koje je poslužilo kao okosnica panel rasprave „Postoji li kultura prosvjeda u Hrvatskoj?“, održane u Muzeju suvremenih umjetnosti 29. veljače. U raspravi su sudjelovali redom: Ariana Bogner Boroš, profesorica matematike i aktivni član sindikata učitelja, video vezom priključili su se iz Los Angelesa i Londona Roko Rumora i Rafaela Tripalo, organizatori velikog srednjoškolskog prosvjeda 2008. godine za transparentnu provedbu državne mature. Prisustvovao je i Boris Mamula, predstavljen kao „Francuz hrvatskih korijena“ i „neaktivni antikapitalistički i antifašistički aktivist“ koji je prenio svoja mladenačka iskustva prosvjedovanja u Francuskoj. Moderirale su Teuta Kos i Iva Sojat, mlade suradnice na programu Mala škola revolucije.
Profesorica sindikalistica predstavila je svoj dugački staž sudjelovanja i organiziranja prosvjeda od prve polovice devedesetih godina, sve do velikih prosvjeda prosvjetara 2016. na Trgu bana Jelačića i tridesetodnevnog cirkularnog štrajka prosvjetara 2019. godine. Sugovornici priključeni video vezom iznosili su svoja mladenačka iskustva prosvjedovanja u vrijeme tadašnjeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta Dragana Primoraca. Boris Mamula također je istaknuo svoje štrajkaško iskustvo u vrijeme gimnazijskog školovanja u Francuskoj.
Ariana Bogner Boroš otvorila je pričom o problemu senzibiliziranja javnosti oko prosvjednih akcija prosvjetara u posljednjem desetljeću. Takvi prosvjedi ne bi uspijevali, ističe, da nije bilo involvirano više strana u cijelom procesu. Cilj je bio, kaže, dati do znanja društvu da materijalna prava učitelja nisu samo problem istih, te da je za „dobar dignitet struke“ bilo potrebno senzibilizirati široki društveni front, a samim time djecu i njihove roditelje, skupine neposredne uključene u cijelu priču. „Kad je cilj jasan, istinit i transparentan, lako je pridobiti ljude na svoju stranu“, zaključuje.
Izlaganje je nastavila o problemu organizacijskih zahtjeva sprovođenja štrajka. Valja podsjetiti da su prosvjetari 2019. uspješno sproveli cirkularni štrajk organiziran tako da je pojedina faza štrajka najavljena samo u određenim županijama. Rumora i Tripalo su uspješnost svog mladenačkog bunta iz 2008. godine objasnili dizanjem galame na ključnim mjestima pri čemu su strukture vlasti ostale zatečene okretnošću i artikuliranošću tinejdžera. Veliki je izazov predstavljalo osvijestiti ostatak društva što im je, prisjećaju se, tada pošlo za rukom. Struktura oko vladajućih mahom je tražila realne organizatore u pozadini, neprijatelje režima, koji kao što to često biva, nisu niti postojali. Razlog velike narodne podrške za gotovo sva prosvjedna pitanja u Francuskoj, ističe Boris Mamula, visokom sviješću francuskog društva o važnosti širokoj važnosti pojedinih pitanja, pogotovo kada su u pitanju radna prava, školstvo i zdravstvo. Ključnu ulogu igra obrazovni sistem koji ne smije mladima prešutjeti činjenicu da se do osnovnih prava često dolazilo buntom. Istaknuo je i spontani element francuskog društva prilikom kojega se prosvjedi često organiziraju i bez inicijacije sindikata i političkih partija. U Francuskoj su ljudi konstantno aktivni, vlada revolucionaran način života što je najlakše opaziti na tradicionalnim prvomajskim manifestacijama.
Da su svi najveći i najutjecajniji prosvjedi u Hrvatskoj vezani su uz školstvo istaknula je jedna od moderatorica prije otvaranja pitanja o podršci kolega i učenika prilikom velikih prosvjeda. Štrajk 2019. predstavio je kulminaciju nezadovoljstva, istaknula je Ariana Bogner Boroš. Čak i među kolegicama i kolegama kao interesnom skupinom koja je potaknula akciju, postojale su razlike u prihvaćanju prosvjedne akcije i štrajka kao načina borbe za materijalna prava u prosvjeti. Unatoč tome, kao impresivan rezultat ističe 96 posto sudionika i tridesetog dana štrajka 2019. godine. Jedan je od sugovornika istaknuo i kako je prva svijest o postojanju štrajkova u formativnom razdoblju proizišla upravo promatranjem prosvjeda svojih učitelja i profesora.
Sugovornici s iskustvom življenja i prosvjedovanja izvan Hrvatske zatim su upitani o podršci izvan interesnih skupina u organizaciji. U Francuskoj će ljudi podržavati prosvjede do određene mjere, smatra sugovornik Mamula, kao što je bio slučaj s padom podrške prema zahtjevima radnika francuskih željeznica u dane božićnih blagdana. Sugovornik iz Sjedinjenih Država pričao je o američkom nepopustljivom inzistiranju na pravu prosvjedovanja što je krajem sedamdesetih dovedeno do krajnosti dopuštanjem marša nacističkoj partiji u mjestašcu blizu Chicaga. Vremena se mijenjaju, ističe, posljednjih se godina u američkom društvu sve češće traži prevencija ekstremističkih skupova, pa čak i s pozicija tradicionalne slobodarske ljevice što zapravo predstavlja znak nemoći istih.
Bogner Boroš smatra da se djecu u školama dovoljno ne podučava suprotstavljanju mišljenja i tolerantnoj komunikaciji. Prosvjedovanju se uči doma, tvrdi sugovornica iz Londona, pri čemu se od ranih dana treba naučiti kazati kad nešto ne valja. Odgovornost je na svima nama, nastavlja, u tome da prenesemo drugima ideju da je moguće pobunom mijenjati stvari. U Francuskoj je normalno sudjelovati, smatra sugovornik s francuskim iskustvom, i to od najranije dobi. Roko Rumora je tom prilikom istaknuo svoje formativno iskustvo promatranja zagrebačkog pridea 2004. godine, događaja kojega govornik također smatra oblikom prosvjedne akcije, a koji je završio nasiljem od strane navijačkih i desnih skupina.
Za kraj, sudionici su pozvani na odgovor na glavno pitanje: postoji li kultura prosvjedovanja u Hrvatskoj? Prekaljena prosvjednica Ariana Bogner Boroš zauzela je negativan stav prema postavljenom pitanju: u Hrvatskoj se, čini se, uporno čeka kap koja će preliti čašu. Sugovornica iz Londona dala je prilično nejasnu ocjenu prema kojoj je Hrvatska mlada zemlja proizišla iz represivnog režima, pa strah od reakcije vladajuće strukture, tvrdi, ostaje „ugrađen od naših starijih“. Smatra da u Hrvatskoj ne postoji takva kultura, ali da su novije generacije na dobrom putu. Roko Rumora nešto je trezvenije detektirao postojanje kulture prosvjedovanja i prije osamostaljenja, prilikom čega je navodio primjere prosvjeda motiviranih nepravdama u trećemu svijetu u hladnoratovskom razdoblju.
Upitane mogu li za H-Alter objasniti ciljeve programa Male škola revolucije, moderatorice rasprave ističu da je „cilj promicati ideje aktivizma, održivosti i odgovornosti kod mladih“. Kao poticaj poslužila je „izložba Sanje Iveković Works of heart u kojoj je predstavljena ‘Liverpoolska anketa’, koja propituje građane Liverpoola može li umjetnost promijeniti svijet“. Tada je „90 posto građana glasalo da umjetnost može mijenjati svijet što je i cilj Male škole revolucije, jer promjena počinje od pojedinca“, kažu.
Upitane da približe način na koji promišljaju termin revolucije, korišten toliko nerijetko kao maglovit koncept, gotovo kao opće mjesto raznih skupina koje se smatraju slobodarskim, odgovaraju da za njih revolucija „znači poticanje mladih na reakciju jer sve više uviđamo apatiju prema skoro svim sferama društva“. „Sve ideje“, ističu moderatorice, „polaze od mladih studenata koji su zaposleni kao vodiči u MSU“.
Nekoliko stvari mogu se podvući nakon održanog panela u MSU posljednjeg dana veljače pred nekolicinom zainteresiranih. Kultura izlaženja na ulicu u ime borbe po određenim pitanjima morat će iziskivati solidarnost i podršku skupina koje nisu nužno oštećene potezima vladajućih po određenom pitanju. Kulturu prosvjedovanja, ako je takva ikada prije postojala ili u nekome trenutku prestala postojati, morat će obnoviti omladina s obaveznom podrškom starijih. Solidarnost i buđenje mlađih dobnih skupina faktori su koji bi mogli odigrati ključnu ulogu ako se nezadovoljstvo različitih skupina, od opozicije do sindikalnih organizacija, u nadolazećem periodu prenese na ulicu.
