Hodanje mi je ostalo kao posljednji čin sporosti. Beskorisna gesta koja je toliko puta spasila dan. Potrošila trnce u tabanima.
Ublažila misaone šiljke. Učinila ih oblima. Podnošljivima. Hodanje je stvaralo novo vrijeme kojeg ranije nije bilo. Upoznavalo me s gradom bez pedometra, bez namjere osvajanja. Duge sate ishodala sam gledajući u kamenje, travu i razbarušene vrtove uz prugu. Ukrcala bih se ponekad nedjeljom na vlak samo jednu stanicu, do Čulinca ili do Trnave, pa nastavila hodati. Naletjela sam jednom na jato crnih kokoši na livadi u Trnavi. Na kombi s natpisom “Rajasthan”. Zapisivala sam grafite sa zidova u bilježnjicu. Zamišljala ruku koja drži sprej i potajno brzinski ispisuje “mir je zakon”, na zid limenke na Borongaju. Na kraju Šetališta Vesne Parun sjela bih i gledala vlakove pogađajući hoće li sljedeći biti teretni, prigradski ili brzi. Šetalište Vesne Parun završava u sljepilu, bez prijelaza na drugu stranu prema Ravnicama i Dubravi. Dodiruje se tek s prugom vlaka.
U knjizi Svijet ide dalje László Krasznahorkai kaže kako “točku koju je u zadanom smjeru moguće dosegnuti više ni približno ne određuje ono praktično znanje, ono osjetilo, sposobnost nego samo i jedino želja, ona čovjekova čežnja da ne dođe tek na najveću udaljenost od trenutne situacije, već ujedno na mjesto koje najviše obećava, gdje se može smiriti, jer o tome je riječ, o smirivanju, to je ono što čovjek traži u željenoj daljini (…)”. Hodanje je za mene smirivanje. Sporo otvaranje.
Istok čeka svoje vrijeme
Charles Augustus Lindbergh bio je prvi pilot koji je preletio Atlantik iz smjera Sjedinjenih Američkih Država prema Europi u jednokrilcu Spirits of St. Louis, 1927. godine. Taj proslavljeni letač u 33 sata i 30 minuta bez slijetanja na tlo uspio je stići od New Yorka do Pariza. Samo godinu ranije, u Zagrebu je sagrađen civilni aerodrom na Borongaju. Charles Augustus Lindbergh 1937. godine sletio je na zagrebački aerodrom na Borongaju.
Moju prijateljicu rođenu Zagrepčanku pitala sam: znaš li da je Zagreb imao baš pravi aerodrom na Borongaju, da je prvi putnički let bio iz Zagreba za Beograd 1928. godine i da danas postoji cijelo naselje s krvotokom malih ulica koje se zovu “Borongaj aerodrom”. Rekla je kako ne zna ništa o tome. Dobro poznaje grad. Vozi bicikl i pješači. Istočni dijelovi grada, kaže, za nju su još uvijek strani. Istok čeka svoje vrijeme.
Na jednoj privatnoj kući u Branimirovoj, gledajući iz vlaka od stanice Maksimir prema gradu, prije dosta godina uočila sam natpis “Gostiona k aerodromu”. U šetnjama kvartom nagađala sam gdje je točno bio borongajski aerodrom. Gdje je sletio Charles Augustus Lindbergh, ostrašćeni čovjek koji se protivio ulasku Amerike u Drugi svjetski rat. Koje je to mjesto s kojeg su stanovnici Zagreba prvi put poletjeli za Beograd i Beč. Gdje je aerodrom koji su 1941. godine preuzele snage Nezavisne Države Hrvatske, na kojem je bio stacioniran i osobni poglavnikov avion. Gdje je aerodrom koji je za vrijeme okupacije Zagreba bio cilj diverzantskih akcija zagrebačkih ilegalaca preodjevenih u domobranske uniforme. Gdje je aerodrom koji su saveznici bombardirali 1944. godine. Aerodrom Borongaj nalazi se točno kilometar od zgrade u kojoj danas živim.
Upoznavanje
Osoba pokraj nas zauvijek može ostati udaljena i nepoznata ako izostane želja za stvarnim upoznavanjem, za odmatanjem obrambenih opni, ako se poznatost olako zamisli kao kratkotrajni pogled na fragment. Tako i fizički najbliži prostor može ostati dalek i nepoznat ako izostane znatiželja da u taj prostor stvarno zakoračimo.
U posljednjoj šetnji kvartom opet sam tražila stari aerodrom. Iza naselja lijepih niskokatnih zgrada sagrađenih osamdesetih, s adresom “Borogaj aerodrom”, izoliran je i osamljen kompleks zgrada i skladišnih prostora poduzeća Končar. Borongaj je samo jedna od četiri zagrebačke lokacije na koje se danas Končar rasporedio, s ogrankom električnih aparata i uređaja. Prilazeći kompleksu uz Borongajsku cestu, dočekalo me zdepasto stablo gusto obraslo u bršljan, vjerojatno ga je netko ispilio oduzevši mu mogućnost krošnje pa iz debla sada samo rastu grane kao antene. Patuljak je to s kržljavim udovima. Spuštala se večer, u tvorničkim salama bilo je svjetlo. Nigdje čovjeka. Zvukovi i zujanje. Naišao golem i trom pas. Oblizao mi je gležnjeve i pustio me dalje. Iz usta mu je visio trak maramice. Kretao se sporo, starački. Prošla sam pokraj upravne zgrade tvornice i izbila s istočne strane na pustopoljinu od koje je Končar ograđen žicom. Iza novije zgrade u Končarevu kompleksu, smještena s ulazima prema istoku i zapadu bila je zasjenjena i pomalo skrivena pristanišna zgrada starog Aerodroma Borongaj sagrađena pod konac 20-ti godina. Zgrada koju sam vidjela na arhivskim fotografijama, u koju su se prijavljivali prvi zagrebački putnici koji su letjeli za Beograd i Beč. Odšetala sam do kraja, do pruge. Industrijski krajolik, zujanje, boje koje su nestale u sumrak, pas koji me prati. Kao da sam uklizila u Zonu, u “Stalker”. Možda je vrijeme da krenem doma. Noć odjednom. Labradorica mješanka sjela je uz portira. To je “Končareva cura, svi o o njoj brinu”, vedro je čavrljao portir predstavljajući mi “tvorničku pesicu”. “Stara zgrada aerodroma danas je filmski set, tu se stalno nešto snima”, dodao je. Prostor iz susjedstva postao mi je bliži. Isti onaj kilometar dobio je novo značenje. Sjetim se Dragojevićevog stiha: “Bljesne prostor iz svog središnjeg ploda.” Mali bljesak upoznavanja. Razumijevanje donosi više smirenja.
