U Hrvatskoj je do prije par tjedana izostajala bilo kakva znanstvena analiza skate subkulture. Paola Pučić, sociologinja i filozofkinja koja je nedavno obranila svoj diplomski rad na tu temu navodi da se istraživanja subkultura u Hrvatskoj posebno odnose na party scenu i navijače, dok analize drugih subkultura izostaju.
Specifičnost skatera je da koriste javni urbani prostor na drugačiji način od namijenjenog, odnosno rekonstruiraju ga: “Ljudi su naučili koristiti određene ulične objekte za jednu svrhu – klupe za sjedenje, a stepenice za penjanje i silaženje, ali javni prostori su definirani multifunkcionalnošću i inkluzivnošću. To znači da su sve društvene skupine uključene u njihovo korištenje i mogu ih koristiti za različite aktivnosti”. Kada skateri izvode trikove na klupama, rukohvatima, stepenicama, kantama za smeće i nizu drugih uličnih objekata, oni zapravo
ukazuju na njihovu multifunkcionalnost, a sami trikovi spektakulariziraju javni prostor.
Oni koji smatraju da se klupe smiju koristiti samo za sjedenje pristaju uz teoriju arhitektonskog determinizma, što znači da se uličnim objektima i javnim prostorima pridaje samo ono značenje koje su uprava Grada i privatni akteri odredili top-down pristupom.
O odnosu skatera i prostora, govori nam Filip Kisin “Fio”, skater iz Zagreba: “Ti cijelo vrijeme hodaš okolo i brojiš stepenice, gledaš kak’ bi mog’o prek ovog rukohvata skakat’ i to. Nemaš iste oči kao kad nisi skater. Meni znaju frendovi koji su skejtali prije petnaest godina reć: ‘ja još uvijek gledam stepenice, a kad vidim nekaj velim – joj, ovo izgleda dobro’.”
Budući da skateri koriste javni prostor za drugačiju svrhu od namijenjene, smatrani su devijantnom društvenom skupinom i u konfliktu su s ostatkom populacije. Na pitanje s kim imaju najviše problema, Fio odgovara: “S ljudima koji drže privatno vlasništvo, nekad sa zaštitarima. Nekad je opravdano kad neki skateri pišaju po tim mjestima, ali nekad je potpuno glupo. Na Mimari se skejta koliko ja znam od osamdeset i neke, a sad prije četiri godine su promijenili firmu zaštitara. Ti novi zaštitari su rekli da odjednom ne smije nitko kročit’ na stepenice i po prvi put u povijesti od kad postoji skate u Hrvatskoj se nije smjelo skakat’ sedmicu… Hoću ti reć kak’ mala stvar – promjena zaštitarske firme – može potpuno promijenit skate spot za sve ljude u Hrvatskoj jer sad odjednom nekoj seljačini ne paše da mi tu vozimo”.
“Skaterima ne ide u prilog premještanje urbanog razvoja iz državnog u privatni sektor kojeg zanima samo onaj aspekt urbanog razvoja koji donosi dobit. Sukladno tome, posljedica tog top-down pristupa jest realizacija homogenih i ekskluzivnih javnih prostora gradova”, ističe Pučić u radu, citirajući profesora urbanog dizajna Alija Madanipoura.
Na pitanje postoji li komunikacija s upravom Grada Zagreba, Fio odgovara: “Ne. U Zagrebu ne možeš doć’. Sad evo Bandića više nema, ali to ti je bilo tak da ne možeš doć’ do nikakvog razgovora. Dok, ‘ajmo uzet’ Kutinu koja je mala sredina i imaš pet skejtera, ali oni svi; njegov tata zna gradonačelnika ili zna nekog iz uprave i to je jednostavno – pokucaš mu na vrata, zamoliš da popriča s tobom. U manjim mjestima je to puno lakše dobit’.”
O situaciji u Slavoniji odgovara Tomislav Vranić, skater iz Slavonskog Broda: “Prije par godina je to bilo jako loše. To je zatvorenija sredina, a skejtanje nije bilo toliko medijski eksponirano pa je bilo – čim se baviš skejtanjem ti si narkoman, ti si propalica, neće nikad ništa biti od tebe i odmah te nitko ne shvaća ozbiljno. U međuvremenu su ti ljudi koji su trebali biti propalice pozavršavali fakultete i dalje se nastavili baviti time. Sad kad dođemo s komunikacijom više nismo klinci. Što se tiče Slavonskog Broda situacija se popravila. Dobili smo čak skate park prije par godina, a sad ćemo dobiti još jedan. Grad Osijek dosta surađuje s udrugom Panonija. Oni već dvadeset i nešto godina organiziraju jedno od najvećih natjecanja u Hrvatskoj. Imali su neke velike sponzore poput Red Bulla. Panonija drži istočni dio Slavonije na životu. Gradiška je sad dobila skate park, Požega isto.”
Skateboarding se pojavio u Kaliforniji 1950-ih godina, prvenstveno kao sidewalk surfing, kako bi se usavršavale surferske vještine. Prva faza bila je traženje gradskih područja pogodnih za izvođenje skate trikova, koju povjesničar arhitekture Ian Borden naziva founding spaces. Takvi su prostori 1970-ih zamijenjeni namjenski izgrađenim skate parkovima i započeta je druga faza obilježena izgradnjom betonskih i drvenih skate
parkova, koju Borden naziva constructing spaces, navodi Pučić u svojem radu.
Glavna distinkcija među skaterima do dan danas je da su jedni street, a drugi skate park skateri:
“Nama su uvijek govorili: ‘nemojte tu, imate skate park’, ali gle: ‘ti ne kužiš, art je, street skejtanje je art’. Postoje skate park skateri koji su skate park skateri i neka budu skate park skateri. Ja sam street skater, meni je street skateboarding art. To je k’o da kažeš liku koji roni na ne znam koliko metara: ‘bazen ćemo ti izgradit’. Izgradi sebi bazen, to nema veze” navodi Fio za H-Alter.
“Nama je fokus na street-u i sve videje koje smo izbacili gledamo da su na street-u jer tu je skejtanje počelo i mislim da je to ground zero, da bi se tu trebalo i zadržati, a ovo sve ostalo su neki bonusi. Skejtanje je došlo s ulice, mislim da tu treba i ostati”, navodi Vranić opisujući Sunshine crew, svoju ekipu skatera iz Slavonskog Broda.
Osim kultnih mjesta za skejtanje u Zagrebu kao što su Mimara i Džamija, a po novom Muzej suvremene umjetnosti i Glazbena akademija, street skejteri mogu skejtati bilo gdje u gradu: “Kao skater možeš ić’ di ‘oćeš… Znam otić’ u kvart di nikad nisam bio i tražim spotove. To ti je art street skejtanja. Nađeš mjesto gdje nikad nisi vozio i onda ti prvi tamo snimiš nešto što nitko nije snimio”, ističe Fio.
Skate parkovi su pogodni i za street skatere kako bi uvježbali trikove na prostoru gdje ih nitko ne tjera i kako bi ih zatim lakše izveli na ulici. Međutim, zbog loše komunikacije s Gradom skateri su primorani graditi takozvane DIY (Do It Yourself) skate parkove koji su izrađeni bez dozvole Grada.
DIY parkovi obično revitaliziraju napuštene dijelove gradova i omogućuju drugim ljudima da uživaju u izgledu prostora, grafitima i izvedbama skatera. Neki gradovi poput Kopenhagena su legalizirali DIY skate parkove jer je uočena njihova vrijednost za čitavu zajednicu: “Skateri aktiviraju
zapušteni prostor. To bude nešto umjetničko i zabavno. Primjer je novi DIY na Tuškancu koji je nedavno izgrađen. Skejteri su ga oslikali, ali i drugi ljudi dolaze tamo i druže se. Naprosto je atraktivno”, navodi Pučić za H-Alter. Međutim, u Hrvatskoj se DIY skate parkovi redovito ruše:
“Bilo je u Osijeku dosta DIY spotova. Stara Šibicara bila je prenamjenjena u indoor skate park da se ekipa može vozit’ po zimi. To je bilo zapaljeno. Par godina nakon toga je bio izgrađen Ghetto Indoor u Osijeku. Ekipa je samostalno izbetonirala par sprava, napravila elemente i srušila par zidova u napuštenoj zgradi. To je isto nakon par godina srušeno. Generalno sudbina svakog DIY spot-a je da će trajati jako kratko i vjerojatno biti srušen jer sve je to siva zona i ništa nije legalno, ali ljudi su nažalost prisiljeni raditi takve stvari jer im gradovi ne izlaze u susret. Hrvatska ima pravi indoor skate park samo u Splitu. Bio je DIY spot u Zagrebu na Vrapču gdje je ekipa uložila novaca i novaca i to je srušeno nakon par godina. To sad tamo zjapi prazno, samo je srušen’ skate park. Bude prosvjeda, ali to do sada nažalost nije urodilo nikakvim plodom. Sad ide neka smjena vlasti u Zagrebu pa ćemo vidjeti. Čini se da to ide na bolje, ali u to još ne bih ulazio dok ne vidimo konkretne rezultate.”
Poznati primjer rušenja DIY skate parka u Zagrebu bilo je rušenje Sretne kuće kod SC-a i SC Poola. Fio navodi: “SC je bio community, ali su sjebali onaj Pool. Bio je prosvjed za taj Pool i ljudi su tamo ležali i spavali da bageri to ne zgaze, k’o što je i na Džamiji bilo, ali na kraju su uspjeli opet to nekak’. Ovi su se makli, a ovaj je platio radnike u pet ujutro da to zgaze. Taj Pool je gradio neki umjetnik i to je bilo u papirima Grada kao umjetnost od poznatog francuskog umjetnika i sad dođu bageri jer se ovaj sjeti idem ja srušit umjetnika. Mislim, kad si ti Bandić, ti možeš doslovno… ja mislim da je on doslovno mogao proć’ s tenkom kroz Mimaru i nitko ga ne bi mogao zaustavit.”
Toni, skater iz Zagreba, vividno opisuje rušenje Sretne kuće kod SC-a: “Preko puta pruge je bio starački dom i tam je bilo par dedeka kaj su stalno gledali te skatere i skateri su čak imali kontakt od jednog. I deda zove: ‘Eeee, opet nešto radite’, a to je bilo tipa u sedam ujutro, i ovaj kad je to čuo veli: ‘Ma šta radimo novo u parku?’. ‘Bageri su tu, bageri su došli’, veli deda. I ovaj iskače iz kreveta, zove ovog drugog frenda: ‘E, neki kurac rade u našem SC-u’ i došli su tam i već je onak na pola bilo sve razrušeno i oni u suzama: ‘Koji je vama vrag? Pa to smo sve mi radili’ i sve je bilo dopušteno u tim nekim crtama legalnosti i na kraju su se legli pred te bagere i rekli ‘gle ono ili ćete nas ubiti ili ćete prestat to radit’ i onda su prestali na dan-dva i onda im sve srušili.”
U svijetu se javljaju progresivne politike takozvanog skate urbanizma, kojeg Pučić pobliže definira u svojem radu, a odnosi se na praksu da uprava Grada u dijalogu sa skaterima planira urbane javne prostore na način da ih skateri mogu neometano koristiti, odnosno bez izazivanja negativnih reakcija šire javnosti. Primjer je Grad Bordoux u Francuskoj koji je skaterima omogućio rute kojima mogu prolaziti kroz grad i uključio ih u programe urbanog planiranja, dizajniranja javnih prostora i izgradnje multifunkcionalnih skate skulptura.
Međutim, Bordeaux ili Kopenhagen su iznimke, a za većinu drugih gradova vrijedi spomenuta homogenizacija i ekskluzivost javnih prostora te komercijalna uporaba radi profita. Osim što sve snažnija privatizacija dovodi do navedenog, Pučić ističe da kapitalistički sustav ima dvojaki odnos s raznim subkulturnim skupinama. “Posredstvom medija takve se skupine prikazuju izrazito negativno i kao prijetnja široj okolini, čime se stvara moralna panika, a istovremeno se brojna njihova obilježja prisvajaju i promoviraju prvenstveno u svrhu ostvarivanja dobiti. To se zove kapitalistička kooptacija bunta i subverzivnosti. Skateboarding kao ekstremni sport na Olimpijskim igrama bio bi primjer jedne takve ‘normalizacije’.”
“Ja gledam na to kao nužno zlo. Nisam 100 posto za to, ali mislim da je to dobra stvar jer medijski jako eksponira skejtanje i na konto toga možemo dobiti više parkova, više skate skulptura i može biti jače za zajednicu, potaknut interes pa da bude više skate šopova, da cijene budu pristupačnije. Mislim da može više pomoć’ nego odmoć'”, navodi Vranić, a Fio odgovara: “Uvijek ćeš imat’ skatera koji će bit’ ono Nike se gura, a nije mu mjesto – trebaju bit’ lokalni brendovi – što ja shvaćam u jednu ruku naravno, ali opet svaka takva firma i ta glavna Olimpijada donose neko
dobro, kao i loše. Propadaju možda mali biznisi koje megakorporacije gaze, ali opet skejtanje samo po sebi prerasta u normalniji sport. Ljudi ne misle da smo uličarski klošari koji razbijaju stvari, a to je ekšli sport, to je art jeb’o te.”
Skejtanje je povezano sa širokim rasponom drugih urbanih subkultura: “Skatere općenito povezuje zajednička aktivnost skejtanja, ali događa se proces crossovera, gdje primjerice pojedini skateri slušaju drugačiju vrstu glazbe, različito se odijevaju, imaju drugačiju perspektivu za određene stvari, sudjeluju u nekim drugim ritualima, što bi značilo da se ujedno identificiraju s drugim subkulturnim skupinama. Ako govorimo o klasičnoj subkulturnoj skupini punkera, ona je bila izrazito moćna u dekonstrukciji raznih konvencionalnih određenja, a u kontekstu izgleda i ponašanja aktera koji su odgovarali središnjim vrijednostima skupine slovila za neprijatelja kapitalizmu. To bi, međutim, na primjeru hrvatskih skatera trebalo još dodatno utvrditi nekim budućim istraživanjima.”, navodi Pučić.
Na pitanje o povezanosti skatera s punkerima, metalcima, reperima i grafiterima, Vranić odgovara: “Mislim da je to dosta povezano. To su osobe koje su malo kreativnije izražene tako da se često ta ekipa zna družiti zajedno. Prije je u skejtanju bilo ili si reper, punker ili metalac, nije bilo između, ali mislim da je to sve dio jedne cjeline. Kasnije se grana u samostalne projekte, no ne vidim neku razliku između toga.”
“Upoznavanjem razne ekipe dođeš do čudne mjuze. Ono od punka, fakat raznovrsnog punka, preko metala s nekim divljim rifovima, do nekog ludog hip-hopa kojeg nisi mogao nigdje čut’. Uglavnom je bila neka ulična mjuza, ne mogu reći žanr. Ulična neka, slobodna, nema nekih pravila – sad ti moraš to i to izvest, ove note, nego čista ekspresija. Ak’ ti se pjeva na taj način, pjevat ćeš na taj način. Isto k’o skate – nitko ti nije rekao to moraš tak. Ti sam dolaziš do svog stila”, navodi Toni.
