Vojin Perić je ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih “Novi život”, najstarijeg kazališta te vrste u cijelom svijetu. Kako sam kaže: “Amerika dobiva kazalište 30 godina nakon nas, a Engleska nakon 50″. Usprkos tome, s državom imaju pomalo maćehinski odnos: “Kad nas trebaju nas dignu, pokažu, a onda nas tresnu u zemlju i kažu: ‘javit ćemo se’. Ovisimo o dobrim ljudima koji vode određene intitucije, a u globalu nas ne shvaćaju ozbiljno”.
Što je za vas kazalište i gluma?
Kazalište je propitivanje društva. Ono je zrcalo svega onoga što se događa u društvu. Ako čitamo kazalište onda vidimo da ga pišu ljudi koji su bogati imaginacijom. Vrlo često iz kazališta možemo iščitati budućnost društva, odnosno njegove namjere, tendencije, natruhe
onoga što će se dogoditi. Kazalište je povijest, sadašnjost i budućnost. Kazalište je multi-kulti; u njemu je ples, pjevanje i život sam.
Glumac je čovjek koji je sigurno prošao kroz više identiteta koji nisu samo glumačka kreacija. Različiti identiteti ostavljaju traga u čovjeku. To su
prevrtanja u druge karaktere i ako to nije do kraja i dubinski, onda to nije dobro. Kada sam u predstavi, nisam samo na pozornici nego u priči i proživljavam ju – afektiram, patim i volim kao taj lik i kroz njega sam netko drugi, a iz toga se uočava složenost glumačkog posla. Vlada neko opće mišljenje kako glumci puno piju. Nije to točno, ali kao što pjesnici misaono duboko rone – glumci iz korijena mijenjaju identitet – pogotovo kad uloga sjedne i ponese. Kad uloga traži angažman iznutra onda to ostavlja brazde u karakteru i životu, a moraš nekako osigurati povratak u normalu.
Kada kažeš da o kazalištu sve znaš – nemoj više igrat’, odi, ‘đenja – onda stvarno nema mjesta za tebe. Moraš biti spreman upijati nove karaktere, nove kreacije i nikad nećeš sve naučiti, kao što i u životu nikad nećeš sve doživjeti. To je toliko lijep posao – čista bolest. Inficiraš se i sretan si što si se inficirao. Jedna simbioza ljubavi i strasti.
Koja je važnost i društvena uloga Kazališta za slijepe i slabovidne “Novi život” i možete li nam reći nešto više o njemu?
Kazalište “Novi život” je nastalo 1948. kao sekcija, kao pokušaj organiziranja slobodnog vremena na poseban način. U Samoboru te godine je odigrana prva predstava i to je bio šok za javnost, a ushit za slijepe glumce. Nakon toga sekcija prerasta u kazalište i s nama rade najbolji hrvatski redatelji poput Toma Durbešića, Vjekoslava Vidoševića, Radojka Ježića i Mirka Merlea. Nakon toga dolaze Zoran Mužić, Snježana Banović, Mario Kovač, Petra Radin, Ana Prolić, Ivan Plazibat, Ksenija Zec, Saša Božić i sad najnoviji Ivan Planinić i Martina Petković. Nina Klefin je 90-ih napravila revoluciju – iz statičnog kazališta nas je digla u pokret, u ples. To je plejada redatelja koji su ostavili duboki trag na hrvatskoj kazališnoj sceni.
Siguran sam da je ovo kazalište srušilo više predrasuda nego sve udruge, sva socijalna istraživanja i predavanja. Ovo je igra. Dođeš djeci u vrtić i ona uopće nemaju dojam da si slijep. Djeca dolaze k nama i igramo se. Kazalište je ujedno jako dobar poligon za slijepe osobe pri stjecanju svakodnevnih vještina. Ti pred publikom moraš rezati hranu i kretati se kao da vidiš. Osvojili smo Grand Prix za plesnu predstavu na Zlatnom
rulavu u Umagu 2007. godine. To je regularan festival za sva kazališta. Zamislite što znači slijepom čovjeku da zna dobro plesati. Za ljude koji vide to se očekuje, a mnogi ne znaju. Od tebe od kojeg se uopće ne očekuje – ti bljesneš.
Međutim, mi i dalje svake godine strepimo hoće li nam kazalište biti financirano. Svake godine u šestom mjesecu kažem: “Prošli smo, ovu godinu će biti dobro”. Imamo najstarije kazalište slijepih – Amerika dobiva kazalište 30 godina nakon nas, a Engleska nakon 50. Usprkos tome, s državom što se statusa tiče imamo maćehinski odnos. Kad nas trebaju nas dignu, pokažu, a onda nas tresnu u zemlju i kažu: “javit ćemo se”. Pokazat će nas kao brand, ali nikad neće reći stvarno statusno stanje – da smo udruga u civilnom društvu i da plaćamo prostor u kojem vježbamo i izvodimo predstave.
Udruge civilnog društva u Hrvatskoj često se bore s projektnim radom. Koje je vaše iskustvo?
Kod nas je civilno društvo podivljalo. U civilno je društvo strpano sve što se moglo strpati, a da nije ustanova ili državna istitucija. Mi znamo da civilno društvo uglavnom zagovara i lobira, odnosno da je korektiv društva, ali udruge osoba s invlaiditetom nisu samo to – kroz njih se
provode i socijalne usluge. Nisam sretan što socijalne usluge provode udruge, odnosno civilno društvo. One moraju biti kvalitetne, pokrivene strukom i kontinuirane. Tu ne smije biti prekida – završi projekt, a slijepa osoba više nema pratitelja i ne može otići liječniku. Moramo osigurati sustavno financiranje za socijalne usluge u okviru države. Lobiranje i participiranje civilnog društva u donošenju Nacionalne strategije u smislu izjednačavanja mogućnostii poštujem, ali osnova mora biti sustavna.
Koje je rješenje za kazalište “Novi život”? Kako bi se ono trebalo financirati?
Kazalište “Novi život” bi trebala biti ustanova u kulturi koja ima svu potrebnu infrastrukturu za jedno kazalište. Kad bi nam se pod nekim uvjetima dala Vidra, mogli bismo je pretvoriti u kulturni centar slijepih ili osoba s invaliditetom, gdje bismo participirali svi i gdje bi uz nas mogla igrati neovisna scena Zagreba. To bi bilo sjecište kulture i odlično za integraciju slijepih i drugih osoba s invaliditetom u društvo.
Međutim, javnosti je zanimljivo samo ono što je negativno. Meni je žao što smo razvili negativni mentalitet. Mržnja je rak duše, a ovi bez duše
mržnju furaju kao vrlinu. Ja se u tome ne snalazim.
Je li mržnja i frustracija preslika društva u kojem ljudi imaju niske plaće, jedva se snalaze i općenito su nezadovoljni?
Mislim da su političari nakon rata uvijek imali asa u rukavu kojim bi skretali pozornost s privatizacije i osiromašenja ljudi. U rezervi je uvijek bilo neko nacionalno pitanje i traženje bilo vanjskog, bilo unutarnjeg neprijatelja. To se ispreplelo i sada je postalo jedno klupko koje je iznimno teško rasplesti. To je sada kao slatka vuna na štapiću – tko god je se prihvati, samo se lijepi. To nitko neće lako rasplesti.
U prošlosti ste kritizirali način na koji je u Hrvatskoj izvedena inkluzija slijepe i slabovidne djece u obrazovni sustav. Možete li pobliže objasniti taj problem?
U Hrvatskoj je devedesetih provedena integracija, koja po meni nije potpuna i ne daje očekivane rezultate. Inkluzija je potpunije rješenje samo kada imamo zajamčenu infrastrukturu. Kada dijete dođe u školu u inkluzivno obrazovanje ono mora imati osiguranu svu pristupačnost, ali isto tako mora imati senzibilitet okoline – profesore i učenike koji su prošli nekakav oblik edukacije i iskustva kako slijepa djeca ne bi bila odviše drukčija. Tek tada će se slijepa osoba osjećati prihvaćeno u razredu.
Hrvatska je među prvim zemljama potpisala konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Mislite da ju je implementirala u zakonodavstvo?
Vrlo malo. Meni je te kozmetike da ne kažem šta. Vrlo često se osjećam kao kozmetički preparat. Nas u kazalištu pokazuju kao brand, kao najstarije kazalište slijepih u svijetu, ti si kozmetički preparat i pokazat će te kad treba prezentirati socijalnu politiku.
Nekoć smo imali specijalno obrazovanje gdje su slijepe osobe živjele u internatu i za mene je to bolje nego današnja integracija. Bio sam s istima, susretao se sa suprotnim spolom, doživljavao ljubavna i prijateljska iskustva. Nisam ostao sterilan i drukčiji. Nisam se oslanjao
na roditelje da rade sve umjesto mene. Vi danas imate mlade od 30 godina koji su završili integrirano obrazovanje i ne znaju se sami odjenuti.
Radio sam radionice i pitao sam jednog dečka od 30 godina kada je zadnji put poljubio curu i on veli nikad. Da jedan dečko od 30 godina nikad nije poljubio curu ili dečka, nemam predrasude prema tome, ali da nije nikad osjetio taj način stvaranja partnerstva.
U školi sa sebi sličnima sam stvorio socijalni imunitet. Mogao sam se kasnije snalaziti u svim društvima i oduprijeti se uvredama. Netko ti kaže: “Šta je čoro, di ćeš ti?” I šta s tim? Ništa. Isto kao kad ti netko kaže da ne znaš matematiku. Tako sam to shvaćao. Netko bi me preveo
preko ceste, kao što bi ja nekom pokazao matematiku. Partnerstvo je nešto od pra. Posao dolazi kasnije kada su ljudi stjecali vlasništvo i trebali raditi za egzistenciju, ali partnerstvo je od pra, od početka. To je jako važno ostvariti.
Specijalno obrazovanje uistinu pruža slijepim osobama mogućnost da lakše pronađu ljubav, prijatelje i stvore socijalni imunitet. Međutim, u tom slučaju ostatak populacije uopće nije upoznat sa slijepim osobama i nesvjestan je njihova prisustva u društvu. Bi li inkluzivno obrazovanje bilo bolje od specijalnog da je kvalitetnije osmišljeno?
Inkluzivno obrazovanje je najbolje riješenje, ali ne smijete drukčijost potencirati zbog ideje zajedništva. Slijepo dijete jest drukčije, a ostala mu djeca to nabacuju. Ako je infrastruktura komplektna, ako ima računalo i pomagača, onda će se dobacivanja utišati, ali dijete je moralo
negdje steći samopouzdanje – u vrtiću ili nekoj zasebnoj grupi. Uvijek treba pripremiti infrastrukturu. Novac koji se dobiva za povećane troškove zbog invaliditeta je u Hrvatskoj 200 eura. U Srbiji 260 eura, u Bosni 240 eura, u Sloveniji 300 eura, a u Francuskoj 700 eura. Aparat koji prilagođava kompjuter slijepim osobama košta 40 tisuća kuna. Kako da si to kupim? To je dobar polovni auto. Po meni bi kompenzacijski novac za slijepe osobe u Hrvatskoj trebao iznositi minimalno 500 eura mjesečno jer sata za slijepe nema ispod 1000 kuna, tlakomjera nema ispod 2000 kuna, a govorni software Jaws košta 8000 kuna.
Koliko često se događa da slijepe osobe uopće ne dođu do sustavno organizirane pomoći nego su zatvorene u kućama od strane obitelji?
Toga je bilo jako puno prije, a sada ipak nešto manje. Međutim, kad se dogodi sljepoća – tebi se srušio svijet i nemaš volje nikud ići, a ako ni ne čuješ da ti se nudi pomoć, a tvoji te spakiraju u neku sobu, kako će itko saznati za tebe? Obitelj nema potrebu kontaktirati socijalni rad jer je biti slijep sramota. Ja sam inače iz Sarajeva i u Bosni je nekoć bilo velikih problema jer slijepu djecu nisu nigdje pokazivali. Jedan dan sam pričao s kolegicom koja je išla sa mnom u osnovnu školu i nakon toga odustala od obrazovanja. Rekla mi je da joj je škola najljepše razdoblje života. Sada su joj preminuli mama i tata i potpuno je sama.
Spomenuli ste teškoću pronalaženja ljubavi. Možete li pobliže objasniti iskustvo slijepe osobe u mladosti?
Osobe s invaliditetom nisu aseksualna, amorfna bića nego suptilni ljudi kojima treba ljubav. Ljubav je pokretač ljudi. Sljepoća ne derogira ostale stvari u čovjeku. Ona je nešto što se pojavi kao nedostatak vida. Sve drugo ostaje isto. Nema potrebe gasiti nagone, potrebe,
želje, ljubav, radost i ostalo; to su sve stvari koje ostaju u čovjeku. Sljepoća ne sprečava hormone da divljaju. Funkcioniraš kao muškarac ili žena koji trebaju partnere. Nije pogled jedini način da nekog odabereš nekog da ti se sviđa. Postoje glas i korak, postoji neka energija kojom osoba zrači, neki miris, parfem, što god. Slijep čovjek kao mlad stvara svoju estetiku, ne moramo svi apsorbirati istu vrstu ljepote.
