Marko Reisinger, osnivač novootvorene Kuće karikature Ota Reisingera: “Karikatura je imala tu moć da malo razbije mrgodnu koncepciju socijalističkih novina… Sve je naravno bilo u redu, ali znao je dobiti malo po prstima.”
Prošle subote u Zagrebu je otvorena Kuća karikature Oto Reisinger. U novouređenom prostoru, smještenom niti pedeset metara od Kamenitih vrata smještena je galerija posvećena radovima legendarnog karikaturista Ota Reisingera.
Oto Reisinger objavljivao je svoje karikature, najčešće u dnevnim novinama, više od šezdeset i pet godina. Najmanje dva crteža dnevno, a često i više. Reisinger je preminuo 2016. godine, ostavivši iza sebe više od 45 tisuća karikatura koje su obilježile različite političko-ekonomske sustave, periode društvenog optimizma i pesimizma, rata i stagnacije. Postao je najprepoznatljiviji kao stalni karikaturist Vjesnika, za kojeg je počeo raditi 1950. godine. Iako je formalno otišao u mirovinu još 1986. godine, ostao je produktivan skoro do svoje smrti. Kritika vanjske politike velikih sila, pametne ili glupave šale na račun moćnih i bogatih, erotika, hrvatska svakodnevica javnog ili privatnog života; sve su to teme Reisingerovih karikatura, katkada ciničnih i kritičkih, ali najčešće optimističnih i duhovitih. Kroz godine je bilo postavljeno nekoliko privremenih izložbi, ali od subote po prvi puta opus tog kultnog karikaturista ima svoju trajnu adresu. H-Alter je o ovom neobičnom projektu popričao s osnivačem galerije, Markom Reisingerom, Otovim unukom.
Zašto otvarati ovakvu galeriju?
Dogodilo se nekoliko teških situacija u familiji, i počeli smo prekopavati stare stvari od djeda. I kada smo počeli stvarati tu arhivu, shvatili smo da postoji jedno skriveno blago među svim tim starim crtežima i korespondencijama s urednicima koji su željeli neki crtež promijeniti ili cenzurirati. Jako puno neobjavljenih radova, ali i likovnih radova koji vjerojatno nisu ni bili namijenjeni za objavu. Bilo je već par izložbi posvećenih Otu, međutim želio sam stvoriti prostor koji bi bio trajno namijenjen toj velikoj karijeri, nekako valorizirati rad svog djeda. Ipak su ti crteži obilježili jednu eru dnevnih novina u Hrvatskoj. Volio bih da svi ti materijali na neki način ostanu dostupni i novim generacijama koje možda ni ne znaju da je tako nešto postojalo.
Karikatura je medij o kojem se rijetko raspravlja u kontekstu kulture ili umjetnosti…
Karikatura leži negdje između skice, stripa i nekakvog „ozbiljnog“ likovnog djela. Mislim da postoji određena jedinstvena energija koju karikatura kao medij posjeduje, pogotovo kada se radi o kvalitetnoj karikaturi. Većina nas koji smo nekoć kupovali i čitali novine, prvo bi bacili oko na te crteže na zadnjoj stranici a tek onda listali. Pogotovo tada, kada su novine bile ozbiljnije, sadržavale više teksta i bile kvalitetnije pisane. To ih je činilo nekako teškim, a karikatura je služila da ih do neke mjere malo omekša. Na kraju dana, ti crteži su bili valjda jedini razlog zašto smo i kao djeca uopće uzimali Vjesnik ili takvu tiskovinu u ruke. Tada nije bilo tabloida ili sličnih sadržaja koji su igrali na jeftine strasti. Karikatura je imala tu moć da malo razbije mrgodnu koncepciju socijalističkih novina. Oto je desetljećima svako jutro čitaocima nudio kratki predah, malenu oazu duhovitosti. Naravno, ovisno o dnevnim događanjima tog dana, karikature su mogle biti vrlo ozbiljne i kritički nastrojene. Ali većinom je ipak nudio nekakav smiješan, katkad ciničan pogled na svakodnevicu prosječnog čitalaca.
A ta duhovitost mu je i omogućavala da katkada pomiče granice onog što je bilo dozvoljeno u diskursu dnevnih novina za vrijeme socijalizma ali i devedesetih, zar ne?
Humor ima mekše okvire od jasnih izjavnih tvrdnji. A i karikatura kao format je dovoljno plastična da se neke stvari suptilnije upakira. Reisinger je tako kroz svoje karikature uživao svojevrsnu privilegiju dvorske lude. Mogao je više ili manje suptilno aludirati na neke stvari. Bilo da je tema nestašica kave ili umirovljenici koji kopaju po smeću, makar je najčešće njegova karikatura bila optimistična. Govorio je za sebe da postoji razina autocenzure, pogotovo u prošlom sistemu, ali mu je bilo jasno da ako mu prekinu redovnu kolumnu u Vjesniku nakon dvadeset godina… Pa kako bi onda čitaoci reagirali? Uvijek je znao kako plesati između slobodnog izričaja i više ili manje rigidnih uredničkih politika.
A znao je i katkada i pretjerati?
Pada mi na pamet jedna situacija, ranih pedesetih. Objavio je karikaturu Nikite Hruščova, koji je tada provodio programe destaljinizacije u Sovjetskom Savezu. Iako se odgađao politički prevrat, modernizacija i liberalizacija, svi ti procesi su imali svoje granice. Karikatura prikazuje Hruščova kod brijača i razgovaraju bi li ipak trebalo ostaviti „Staljinove brkove“. Bio je završio na sudu zbog toga. Sve je naravno bilo u redu, ali znao je dobiti malo po prstima.
Neke teme je bilo lakše kritizirati od drugih…
Naravno. Često se bavio, pogotovo u svojoj ranoj fazi, svjetskom politikom i nesvrstanima. Rugao bi se konfliktima između tih velikih sila istoka i zapada i uvijek solidarizirao sa onima koji su se našli između. Na kraju dana, kako diše Jugoslavija, tako će disati i karikatura. Njegove poruke su uglavnom bile jednostavne. Mrzio je rat, i znao je prikazivati kakve posljedice rat ostavlja onima kojima je nametnut. I kako isti rat izgleda jako drugačije za one koji se u odjelima za stolovima dogovaraju ili svađaju. Bilo u Alžiru, Nigeriji ili bilo gdje drugdje.
Međutim, ipak je bio najpoznatiji po svojim vedrim likovima: Peri, Klari i Štefeku…
Pero i njegova obitelj su sigurno njegovi najpoznatiji likovi. Njihove pustolovine, i taj njihov malo ciničan, naivan i vedar pogled na svijet je svakako imao utjecaja na pop-kulturu. Postali su kultni dio novina tog vremena. Oni su bili kao zagrebački nacrtani Simpsoni.
Ova galerija je privatna inicijativa, hoćete li upasti u zamku komercijale i udovoljavanja želja publike?
Pa da tako mislim, ne bi ju otvarao. Iako se slažem, rijetke su inicijative ovog tipa financirane isključivo privatno, ali ne isključujem kako ćemo u budućnosti i smišljati projekte koji bi mogli imati i drugačije izvore prihoda. Sada je bitno da se cijela priča uhoda.
Karikatura je inherentno komercijalna, ona se kao format obraća kompletnoj javnosti, obrazovanima, neobrazovanima, pismenima , nepismenima. Dobra karikatura iskorištava ta svoja svojstva da prenese određenu supstantivnu poruku svim tim različitim ljudima. Vjerujem kako ta jedinstvena svojstva karikature kao formata omogućuju da komercijalni uspjeh i kvaliteta ne budu međusobno isključivi. Svi ti likovi Ota Reisingera su dio nekadašnje pop kulture. A pop kultura kao takva je komercijalna, a opet to ne znači da gubi kvalitetu. Žao mi je da nema više ovakvih kulturnih inicijativa po Zagrebu. Mislim da postoji jedan prazan prostor između ozbiljnih i formalnih kulturnih institucija s jedne strane i trash turist trap-ova s druge. Na nama je da ga pronađemo i ispunimo.
