Ljudsko postojanje pretvorilo se u kružnu uslužnu djelatnost koja cijeni svoje jedine goste – perverzne kapitaliste i profitere koji se pokušavaju prodati kao subverzivan odgovor na probleme koje sami stvaraju.
“Zašto se vi, politički intelektualci, priklanjate proletarijatu? S čime točno suosjećate? Shvaćam zašto bi vas radnik mrzio, vi ne mrzite jer ste buržuji, privilegirani tipovi glatke kože, no radnik bi vas mrzio i zato što ne želite naglasiti jedinu bitnu stvar – da je moguće uživati u gutanju govana kapitala, njegovih materijala, njegovih metalnih štangi, njegovog polistirena, njegovih knjiga, njegovih pašteta. Moguće je progutati tone toga dok ne pukneš – i zato, umjesto da ovo izgovorite, vi postajete liderima, i ljudi i svodnika, naginjete se prema naprijed, otkrivate toplu vodu i govorite: ah, vidite, to je otuđenje, nije lijepo, čekajte, mi ćemo vas spasiti, radit ćemo na tome da vas oslobodimo od te opake naklonosti prema ropstvu, dat ćemo vam dostojanstvo. Na taj način birate najodvratniju stranu, moralizirajuću stranu s koje propagirate potpuno ignoriranje naših želja pod kapitalizmom, dovodite ih u pat poziciju, prema nama se odnosite kao svećenici prema grješnicima, naši vas servilni intenziteti plaše, morate si govoriti: kako li oni samo pate da bi to istrpjeli!”[1]
Već nekoliko tjedana pokušavam sakupiti misli koje bi trebale “završiti” prvo poglavlje onoga o čemu proteklo vrijeme pišem. U središtu tog intelektualno primitivnog sklopa je nada – pozicija koju se mnogi (mnogi su u ovom slučaju većinski pasivni ljevičari), ironično, boje nedvosmisleno zauzeti. Lagao bih kada bih rekao da ne razumijem osnovnu premisu takve neaktivnosti – ljudsko postojanje pretvorilo se u kružnu uslužnu djelatnost koja cijeni svoje jedine goste – perverzne kapitaliste i profitere koji se pokušavaju prodati kao subverzivan odgovor na probleme koje sami stvaraju. Ako vam sve ovo zvuči glupo i besmisleno, to je zato što život pod takvim krovom i jest glup i besmislen. Danas je to gotovo nemoguće zaobići. Zvijer je teško ukrotiti, a hororične prizore koje za sobom pušta primjer su najbrutalnije groteske. “Stvaran život” – barem ovaj “moderni”, “trenutni” – ne može se usporediti niti sa sablasnim kadrovima mondo dokumentaraca: Africa Addio (1966.) niti u podtekstu nije zamišljao ovakvo dnevno nasilje. Nasilje kojim se (navodno) pokušava održati privid globalnog “mira”.
Sinoć sam po tko zna koji put izvadio nekoliko redova reflektivnih bilješki nakon čitanja kiselog komunizma Marka Fishera[2]. Taj – retroaktivno gledano – polovičan tekst interpretiram i implementiram kao neku vrstu orijentira, zasad jedinog funkcionalnog ideološkog kompasa kod razvijanja ideja o odgovornoj, kolektivnoj, planetarnoj slobodi i egalitarnosti. U njemu Fisher spominje spektar svijeta koji može biti slobodan. Kao i njegova inačica hauntologije[3], ovaj spektar je također preuzet, iako znatno suptilnije[4]. Ako je Jeremy Gilbert sugerirao najmanji tračak intelektualne mutljavine[5], mi ovdje danas nećemo – činjenica je da veliki umovi nerijetko kradu.
Ideološka brava prethodne rečenice nalazi se u gore navedenoj nadi u svojevrsnu zajedničku inteligenciju koja je sposobna sklapati moralno uvjetovane društvene paktove[6] i adekvatne moralne sudove. Međutim, jasno je, sama Fisherova potreba za pisanjem takvog teksta (potom i takve knjige) nalaže njihovo konstantno otkazivanje. On sam ne napada iz moralizirajuće pozicije, što zatvara vrata bilo kakvom obliku klasnog “izdajništva” (koje danas, nažalost, postaje stvar opće svakodnevice).
Govoreći o zajedničkoj inteligenciji ne mislim nametnuti kojekakve transhumanističke situacionizme kao nešto što se isplati racionalizirati i “opravdati”, no ipak mislim kako je od krucijalne važnosti naglasiti poželjnost prepričavanja nama poznatih priča o duhovima iz vlastita folklora. Bili oni lokalni ili globalni, dakle nacionalni ili kolonijalni – njih se nipošto ne smije zaboraviti.
Jedino nas oni još nisu napustili. Možda će upravo uporna interakcija s našim željama, potrebama i – u konačnici – ciljevima klasičnom zapadnom životnom konzumentu pomoći pri osvještenju njegove startne pozicije i trenutnog klasnog predznaka (predznaka koji mu često ispada kao jedna od većih anomalija). Možda će, za početak, verbalizacija želja izlaza iz okrutnog siromaštva otvoriti novi, svježi diskurzivni prostor u kojem ćemo svojevoljno mjeriti i pratiti interese moćnika.
Kiselo, dakle, u ovom konkretnom neologizmu ne podrazumijeva rekreativno korištenje opijata u svrhu zbližavanja sa svojim klasnim suborcima, već razmišljanje o post-kapitalističkim željama lišenih svakog eksternog diktata. Komunizam je pak nešto radikalnija metafora, pošto je ipak riječ samo o opstruiranju terora kapitala, a egalitarnost koja se nalazi u podtekstu svega opet nastaje kao reakcija na hiperindividualizam koji sadašnji poredak nameće.
Kako misliti taj novi svijet? Gdje je subjekt nakon kapitala?
Da se vratim na citat s vrha teksta, iskreno se nadam da je svugdje, samo ne u odajama pseudointelektualizma. Mislim da smo se toga nagledali – puno, previše.
Ali, za kraj: kulturni duhovi – oni koje susrećemo u glazbi, filmu, književnosti i ostalim umjetničkim praksama – trebali bi ostati zaključani u ladicama prošlosti. Budućnost bi trebala biti sinonim za slobodu, zajedništvo i svijet lišen normalizirane diskriminacije. Prvi korak bio bi zamisliti svoj kiseli komunizam, nakon čega jedino ima smisla početi ga iscrtavati na životnom platnu.
Uz neizbježnu historizaciju.
