Recentna situacija s pulskim referendumom za Lungomare još jednom je ukazala na beznađe. Ipak, riječ je – kao i kod produkcije bilo čega u ovom drakonskom uređenju – o još jednoj farsi, performansu militantnog drila iz kojeg vrvi podljudski primitivizam.
Osim što je pod konstantnim napadom od strane raznih interesnih aktera, javni prostor (u fizičkom i ideološkom smislu) trpi poradi očiglednog izostanka prezentacije njegove društvene uloge u domeni modernog zvukovlja.
Četverodijelna kolekcija manje zapaženih snimaka njemačke industrial skupine Einstürzende Neubauten – prikladno naslovljena Strategies Against Architecture – u svojem se slojevitom podtekstu bavi, pored očitog uprizoravanja retrospekcije, i pitanjem legitimnosti interveniranja na planu (javnog) prostora. Akcentirao bih još jedanput aktualnost ove zbirke: iako je – iz sadašnje perspektive – koncipirana davnih davnina, uspješno ju modernizira sveprisutni fetišizam na polju turizma. Ta neukrotiva glad za profitom i izgradnjom naoko prestižnih objekata za jednako tako prestižne, trenutne došljake, nameće se kao nešto sasvim benigno. Boj između investitorskih sila koje kontinuirano pomiču etičku granicu akumuliranja profita i nezadovoljnog građanstva proizvod je prevladavajuće, nevjerojatno uvjerljive atmosfere; iste zagušljive atmosfere koje se dotiču frontman Blixa Bargeld i, primjerice, pokojni britanski intelektualac Mark Fisher (koji je takvu atmosferu objedinio pod konceptom kapitalističkog realizma). U istoimenoj knjizi Fisher takav sustavni osjećaj definira kao „sveprisutni osjećaj o kapitalizmu ne samo kao jedinom održivom političkom i ekonomskom sustavu, već i o kapitalizmu kao jedinom mogućem sustavu za kojeg čak nije moguće zamisliti koherentnu alternativu“[1].
No, je li moguće zamisliti smislenu alternativu kapitalističkoj društvenoj arhitekturi – toj urnebesnoj parodiji futurističkog urbanizma koja na svim razinama ubija gotovo sve kreativne tendencije?
Kraći odgovor na to pitanje je ujedno i jednostavniji: ne, nije moguće. Barem trenutno nije. Kako su nas brojni medijski naslovi pokušali uvjeriti, recentna situacija s pulskim referendumom za Lungomare (i njegova relativno niska izlaznost) još jednom je ukazala na konačno beznađe. Ipak, riječ je – kao i kod produkcije bilo čega u ovom drakonskom uređenju – o još jednoj farsi, performansu militantnog drila iz kojeg vrvi podljudski primitivizam.
Duži odgovor je ujedno i zanimljiviji – moguće je, naravno, zamisliti alternativu. Ovdje se ne referiram na socijalizam, niti komunizam, niti ikakav alternativni oblik društvenog uređenja, već kao i kod kapitalizma i njegovog realizma – referiram se na uvjerljivu atmosferu do koje moramo doći ukoliko želimo ikojem poretku vratiti smislenost. Potencijalna rješenja nisu jednodimenzionalna i traže određenu razinu društvene odgovornosti i participacije u demokratskim procesima, procedurama koje polako postaju predmetom sprdnje. Na konkretnom spomenutom primjeru pulskog Lungomare, poveća medijska blokada i nezaobilazna cenzura rezultirale su slabom izlaznošću, koja se potom nekim čudom našla na naslovnicama portala koji, paradoksalno, dotad uopće nisu spominjali referendum. Razvidno je da mediji ovog podneblja ne drže do određene novinarske transparentnosti, valjda zarad možebitne kupoprodajne sheme u kojoj predstavnik investitora Dragan Šolak (vlasnik N1 i Nove TV) kupuje nekakav medij bez integriteta. Ovdje je, nažalost, riječ o opetovanoj priprostoj ekshibiciji navodne moći ekonomskog poretka koji je odavno podbacio – za razliku od lokalnog referenduma koji se održao usprkos jasnim bojkotima od strane kusa lokalne vlasti i medija.
Postavlja se pitanje: kada bi se dotični referendum odvio između 1984. i 2010. godine, odnosno u vremenu izlaženja četiri gore navedene industrial kompilacije, kako bi jedan Blixa reagirao? Kako bi njegova početna klasna pozicija – utkana u povijesni imaginarij Zapadnog Berlina i Hladnog rata – reflektirala do trenutnog, nekada nezamislivog kaosa?
Jedno je sigurno – naš kolektivni „Palast Der Republik“ predstavlja nešto što bi se trebalo do temelja srušiti i konačno zaboraviti. Upravo time se bave četiri proročanske kolekcije. Kako je poetski rečeno u prvom komadu druge po redu kompilacije, komadu naslova Abfackeln!:
I dok grad gori
Da, da, da, da, da, da
Da, to su naše baklje
Dajte nam da zapalimo naše duše…
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).