Rosana Ratkovčić podcrtala je performansom Analogna šuma realnost koja nas okružuje i podsjetila na bliskost suvremenih događanja u odnosu na ne tako davnu prošlost u našoj neposrednoj okolini.
Šuma nije pozornica za predstavu. Možda. Šuma je prostor za mit i film, igru i zabavu. S djedom smo mi djeca odlazili u obližnju šumu, bile su to avanture bolje od filma. Brali smo šipak za pekmez. Sjećam se mirisa ubranih đurđica. Šuma može izazivati strah, ako si sam i izgubljen. U šumu se išlo po drvo za ogrijev. Ide se i danas, često za zloupotrebu, neumjerenu eksploataciju, sječu, paljevinu, i za krađu, naravno. U starorimsko doba šume su bile mjesta ritualnog okupljanja i štovanja bogova. Ljudski zakoni nisu vrijedili u šumama kao što je to bilo u gradu. Bogovi i ljudi često su se skrivali u šumu. Šume su do danas zadržale simboličnu povezanost s bezakonjem i slobodom. Gledao sam prekrasne prizore brezove šume kako ih je slikao Gustav Klimt. Na slikama Anselma Kiefera ljudske figure smještene u monumentalnu šumu podsjećaju nas da nemamo kontrolu, da smo uvijek u opasnosti da izgubimo put, da padnemo u mračne sile drugih svjetova koji nas okružuju.
Šuma može biti pozornica za predstavu. Performans Analogna šuma izvedena je 1. listopada 2022. u šumi na Dotrščini. Autorica Rosana Ratkovčić je predstavu utemeljila na zajedničkom radu s izvođačima na odabranim tekstovima i pronalaženju najboljeg načina izvedbe, što uključuje ponavljanja, preklapanja, način kretanja, komunikaciju, poze i stavove. Pisani predlošci predstave su arhivski dokumenti (izloženi u paviljonu Privremenog muzeja Dotrščina kao uvod u sam performans), suvremeni izvori i drama Kralj Gordogan autora Radovana Ivšića. Onog Radovana Ivšića kojem je 1942. godine na zagrebačku adresu (Radovan Ivšić, Zagreb, Mošinskoga ul. br. 7/I) dostavljen dopis o “zaplieni korske pjesme Narcis”, tiskane početkom te godine. Tim se dopisom mladom pjesniku, star je tek 21 godinu, osobno obraćaju NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, PREDSJEDNIČTVO VLADE i DRŽAVNI IZVJEŠTAJNI I PROMIČBENI URED. Razgovor s ovakvim sugovornicima nije moguć. Svako daljnje pisanje ostaje zatvoreno u četiri zida.
Dvorski je krvnik poslije kralja najmoćniji čovjek u kraljevini. Ako samo hoće, može te objesiti na užareno uže, može ti tupom pilom vrat prepiliti, može i srce raskopati i žile zaplesti, …..
Posječena šuma naraste ponovo, streljani ljudi ne rastu ponovo. To je zapisano u kartama koje kartašima u svim igrama, tako je i u ovom performansu, određuju sudbinu. Prije nego ti srce tri puta udari bit ćeš satrt, smlavljen, mrtav, uništen, rastrgan, razmrskan, raznesen. U predstavi je dosljedno provedena ideja stvaranja izvedbene montaže/kolaža u kojima su kombinirani dokumenti s vjerodostojnim podacima i citati iz Ivšićeve drame Kralj Gordogan. Peformans je izvelo četvero izvođača, profesionalnih i amaterskih glumaca aktivnih na alternativnoj kazališnoj sceni: Josipa Bubaš, Nikolina Komljenović, Dejan Glišić i Maxime Weinmann. Kao uvod u performans jedan od izvođača izvodi trikove s kartama kako bi se i publika uključila u igru, da ne bude samo pasivni promatrač. Izvedba je namjerno utemeljena na slučajnom poretku, onako kako se karte kojima se koriste izvođači/kartaši slože, da se pokaže da svaki tekst može stajati uz svaki drugi. Autorica je izabrala jednostavnu i općepoznatu kartašku igru Crnog Petra. Kao i u svakoj igra, i za nju postoje pravila. Najprije treba karte dobro promiješati i jednakomjerno ih podijeliti igračima. Ako igrač nađe među svojim kartama dvije karte s jednakim znakom te karte odloži. Sada počinje izvlačenje, onom igraču kojem je ostalo najviše karata u ruci igrač s njegove lijeve strane izvlači jednu kartu, zatim ovaj sljedećem, itd. Ako igrač za izvučenu kartu ima par u svojoj ruci, može obje karte sa istim znakom odložiti. Igra traje tako dugo dok jednom igraču karta Crni Petar ne ostane kao jedina u ruci i time se on proglašava Crnim Petrom. Riječima autorice, u slučaju ove predstave u šumi Crni Petar je Crni Gordogan.
Kao i u svakoj igra, i za državu postoje pravila. PROGLAS VELIČANSTVENOGA KRALJA GORDOGANA DOBROM SVOME NARODU! Mi, plemeniti i dični kralj Gordogan, brinući se za dobrobit sretnoga naroda našega, odlučili smo, u cilju pravednosti, da sami ubiremo porez. Budući da je Bijeli Kralj zapustio ubiranje poreza, kao i druge korisne državne poslove, ti, vjerni narode, ne znaš kako se porez ubire i odmjerava, naučit će te to tvoj dobri kralj. Porez, vjerni narode, ubire kralj i odmjerava ga po glavi, bez obzira da li je puna ili prazna. Mi, plemeniti i dični kralj Gordogan, bili smo pravedni i udostojali smo se odlučiti da je porez stotinu zlatica po glavi bez razlike… Strašni paragrafi, pravda prema zločinačkim zakonima. USTAŠKO REDARSTVO. Židovski odsjek. Dozvola. Kojom se dozvoljava g. Rosi Gross, da smije biti od 10 do 11 sati na Krešimirovom trgu. broj XXXIII-231-Z-1942. od 24. siečnja 1942. paragraf 2 točka 2. 3 i 4.[1] Brojke su egzaktne, zastrašujuća je njihova veličina. Jedan, dva, tri, četiri, i tako dalje, do šest milijuna. Ili manje. Ili samo jedan. Sedam tisuća od njih dvjesto tisuća. Jedan. Katyń, Dotrščina, Sljeme.
Najprije je išao otvoreni kamion pun ustaša i stanovitnog broja ljudi koji su imali zadaću da kopaju grobove i zakapaju žrtve. Na određenom odstojanju, vozio je kamion ili policijski furgon, žrtve. Na kraju kolone bila su putnička kola sa svećenikom, sudijom i lječnikom. Često se događalo da su žrtve vođene danju u otvorenom kamionu, pa je dolazilo do dirljivih prizora; dizali su vezane ruke i pozdravljali ljude oko mitnice, a vidjelo se na njima da znaju kamo ih voze.
Svećenik, sudija i liječnik. Žrtve. Žrtve su zadavljene žicom, ubijane čekićima i drugim tupim predmetima, strijeljane plotunima iz pušaka ili metkom iz revolvera u potiljak. Pornografija zla.
…a biti kralj nije lako. Da održi red u našoj kraljevini, Gordogan mora svojom rukom zadaviti bar deset hiljada podanika svaki dan.
Podanici su po zanimanju kuhar hotela Esplanade, profesor, odvjetnik, inženjer, apsolvent agronomije, bankovni činovnik, novinar, ličilac. Rmkt, pravoslavne vjere, židov, starokatolik.
U Ivšićevoj drami neki od likova su dvorska luda, dvorski čupač očiju, dvorski rezač jezika. U tekstu se učestalo oponašaju zvukovi: caf (ubijanje sjekirom), fff! (Gordoganovo negodovanje), cif! (rezanje ušiju), čuf! (čupanje očiju). Ivšić je jednom prilikom rekao da misli da se njegovi tekstovi igraju zato što su napisani kao da ih je napisalo dijete od 4 godine starosti.
Sjekirom su ubijani. caf, caf, caf, caf, caf, car, caf! Istom sjekirom posječeni su stari hrastovi u (dotrščinskoj) šumi. Da se ljudi ne bi mogli sakriti, da ne bi mogli bježati. Današnja šuma u Dotrščini stara je kao i zločin koji je tu počinjen. Šuma nas je okruživala tijekom cijele izvedbe performansa Analogna šuma. A onda se u jednom trenutku desilo čudo. Zapuhao je vjetar, oglasilo se lišće u krošnjama, zašuškalo je suho lišće na tlu. Šuma je zaživjela, postala je direktni protagonist izvedbe. Scena se pretvorila u zvuk, zvuk u osjećaj koji je pogodio svakog podjednako, i izvođače i promatrače.
… u ratu smo bili i naučili ubijati. Ovo je Mangelosov zapis iz jedne od njegovih brojnih crnih knjiga. Mangelos (Manđelos, Mangjelos, Mang.) je Dimitrije Bašičević. U procesu izrade svojih knjiga on je prvo uzeo tiskanu knjigu i u dugom procesu svaku je pojedinačnu stranicu zacrnio. Stranicu po stranicu, dan za danom. Te crne stranice skrivaju poništeni sadržaj i postaju tabula rasa, prostor na kojem su zatim rukom izvučene tanke linije. Sad su stranice crne knjige postale negativ školske bilježnice, prostor ponovnog učenja abecede, pojedinih slova, pojedinih riječi i u konačnici kratkih rečenica. Ili kratkih zapisa, priča, nostories. Zapisi, slovo po slovo, podsjećaju na krasopis kojim je učenik Dimitrije ispunjavao svoje bilježnice u šidskoj školi. U tim je istim bilježnicama, na vijest da je nasilno umro netko od njegovih suseljana, iscrtao crnu mrlju, njegov ili njezin grob. Jedan od ubijenih bio je njegov učitelj rodom iz sela Manđelos. Paysage de la mort. Paysage de la guerre. Rat je sve uništio, sve znanje je izbrisano, moramo učiti ispočetka. Nostoris, antifona, manifest, to je dio njegovog noarta. Najlepše je ne biti prisutan. Ovaj zapis iz vremena Drugog rata zabilježen je u jednoj knjizi i kasnije na drvenoj pločici. To su strašna razmišljanja dječaka-učenika Dimitrija koji je s ocem i bratom u Šidu prema tada važećim zakonima priveden kao talac. Bašičevići su imali sreću, pobjegli su od zločinačke ustaške vlasti koja je donosila i provodila svoje zakone. Sava Šumanović nije. U Triumfu instinkta Mangjelos zapisuje: bilo je jedno vreme kada su ljudi umirali, a ideja nije bilo. ljudi su umirali masovno, nasilno privedeni svom kraju. nije to bila literatura. bilo je sasvim drugačije. sasvim različito od svih literarnih umiranja. i prirodnih. različito od svake slike, svake pesme, od svih novinskih vesti i nije ličilo na istoriju. nimalo. ni na poznati život. bilo je to vreme smrti.
Performansom Analogna šuma autorica Rosana Ratkovčić je podcrtala realnost svijeta koji nas okružuje i podsjetila na bliskost suvremenih događanja u odnosu na ne tako davnu prošlost u našoj neposrednoj okolini. Sama je izjavila da je izaziva pomisao kako su ljudi u tako lijepoj prirodi mogli počiniti tako strašne zločine, što se to dogodi s čovjekom da ode u šumu i ubija druga ljudska bića, svoje nekadašnje susjede i poznanike.[2] U performans je čvrsto utkana ideja antifašizma kojoj se definitivno treba intenzivno posvetiti u društvu zatrovanim povijesnim revizionizmima. No, u sadašnjosti se treba posvetiti i autodestruktivnom ponašanju dobrog dijela čovječanstva prema prirodi. Neodgovornu i samovoljnu sječu stabala u urbanim sredinama, tu oko nas, na Sljemenu i u ulicama gdje živimo, treba osvijestiti jednako kao i globalnu devastaciju prirodnih resursa. Pretopla ljeta kod nas ili poplave na drugom kraju globusa samo su vidljivi proces nezaustavljivih klimatskih promjena kojima nemoćno svjedočimo. Zastrašuje činjenica da su danas suvremeni gordogani postali prihvatljivi sve većem broju podanika koji ih repetirano biraju na demokratskim izborima. Izborena je demokratska sloboda da neometano možemo uništavati šume, stabla i prirodu.
