Kritika plesne predstave Première plesne trupe Balletto di Roma na 68. Splitskom ljetu: Predstave poput ove samo su kvantitativan doprinos Splitskom ljetu, ostavljajući u suštini dojam nedovoljno provjerenog i gotovo slučajnog izbora.
Relativno bogat i raznolik plesni program 68. Splitskog ljeta – podjednako stilski i kvalitativno – uobičajeno je obilježilo i jedno inozemno gostovanje, do čije je realizacije došlo zahvaljujući suradnji Splitskog ljeta i Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu. Riječ je o suvremenoj plesnoj predstavi Première, praizvedenoj na Civitanova Danza Festivalu u Macerati tek koji tjedan prije izvedbe na Sustipanu 4. kolovoza 2022. Koreografski ju potpisuje Andrea Costanzo Martini, a izvodi plesna trupa (ujedno i baletna obrazovna ustanova) Balletto di Roma, koju umjetnički vodi Francesca Magnini i koja broji svega desetak plesača, od kojih su nastupili: Paolo Barbonaglia, Francesco Moro, Alessio Di Traglia, Lorenzo Petri, Giulia Strambini, Serena Marchese, Carola Puddu i Roberta De Simone.
Predstava je nastajala za vrijeme korone, i to na daljinu (autor se nalazio u Izaelu, plesači u Italiji), a takav je i krajnji rezultat: prilično udaljen od namjere. Doduše, namjere su ovdje spoj teško spojivoga, zbog čega bi i u rukama vještijeg koreografa teško pronašle razgovijetan (ako već ne može suvislo artikuliran) izraz. Naime, Martini ovim djelom želi slaviti čovječanstvo, a ujedno istražiti biografije kao jedinstvene i neponovljive priče svakoga od mladih plesnih umjetnika kojima je fasciniran, napose ono što im je omogućilo da budu na pozornici, spremni i voljni žrtvovati se za gledatelje. Pri tome plesnu trupu u osnovi vidi kao selo, odnosno kao pleme koje svoje primarne potrebe nastoji zadovoljiti kroz pravila i kodekse organizacije – između svjetla i sjene reflektora. Osim toga, pandemijom uzrokovano, dugotrajno prisilno izbivanje iz kazališta, u autoru je izazvalo pitanja: kako se vratiti na pozornicu?; što je to u nama što nas tjera da se izlažemo javnosti?; što dijelimo?; što nam je nemoguće sakriti kad smo na pozornici?
Takvu heterogenu tematiku prati podjednako heterogen koreografski vokabular, koji je teško dovesti u vezu s idejnim, tematskim i sadržajnim okvirom predstave. Djelo se uglavnom temelji na fuziji klasične i suvremene plesne tehnike, uz povremeno dodavanje folklornih koraka i poza iz karakternih plesova. Klasična je tehnika najčešće zastupljena na način da su uobičajeni elementi baletnog klasa (plié, tendu, jeté, changement, pas de bourrée, pas de chat, cabriole, grand jeté, pirouette, piqué tour en manége, arabesque, développé à la seconde i drugo) inkorporirani ili izdvojeno, kao svrha samima sebi, ili kao njihove kombinacije u formi kraće vježbe; što ih, dakako, po sebi ne čini umjetničkom formom.
Suvremena je tehnika zastupljena u zatvorenijim pozicijama stopala u pliéu i skokovima, hodajućem i trčećem koraku, puzanju, kretanju iz čučnja, na koljenima i slično. Usto je obogaćena čestima ne-glazbenima zvukovnim elementima – kako gestualnima (pucketanje prstima, tapkanje, pljeskanje, udaranje ruku i nogu o pod), tako i glasovnima (verbalne dionice, vriskovi, neartikulirani glasovi, smijanje, kihanje, fingiranje visokog C nakon kojeg se čuje zvuk puknuća stakla). Facijalna je ekspresija također šarolika, i varira od nasmiješenosti do gotovo groteskne izobličenosti. Autor pritom koreografski gotovo identično pristupa glazbenim segmentima (relativno širok spektar suvremenoga popularnog i ambijentalnog žanra), kao i čestima i dugotrajnim cezurama (za koje ne pruža jasne razloge).
Izvođački se korpus relativno često brojčano transformira, ali bez pravoga dramaturškog ili estetskog razloga, odnosno učinka. To je osobito uočljivo u solima, koja niti pridonose dinamičnosti cjeline, niti iskazuju plesačku unikatnost. Najizrazitiji je primjer koreografske bezidejnosti solo točka na pjesmu Sufjana Stevensa Mystery of Love, koja niti plesača predstavlja kao iznimnoga, niti se može dovesti u vezu s nekima od gore navedenih autorovih intencija, niti korespondira s izrazitim asocijativnim nabojem pjesme, a niti pruža očigledne razloge zbog kojih to ne čini.
U sveukupnu se inkoherentnost uklapaju i kostimi (Shira Wise), koji su gotovo klaunskih kombinacija boja i dezena, najčešće u formi trikoa i tajica, a dodatno se ističu na praznoj i uglavnom statično osvjetljenoj sceni.
Predstave poput ove samo su kvantitativan doprinos Splitskom ljetu, ostavljajući u suštini dojam nedovoljno provjerenog i gotovo slučajnog izbora (čemu pridonosi i činjenica da nije tiskan program). Onome što je Martini nazvao Premijerom, više bi odgovarao naslov Pokus, s obzirom na to da je u njemu neinventivno, puno puta viđeno i u prevelikom raskoraku s koncepcijskim postavkama, isprobano doista sve i svašta, a što je na kraju rezultiralo samo s ništa.
