Nakon 1990./1991. zaista se pretjeralo s euforičnim „pohrvaćivanjem“ svega i svačega, ali i s klerikalizacijom. Naravno da to nije zaobišlo ni našu Korčulu.
Što se tiče Orebova nezadovoljstva primjedbama, koje su mu već ranije upućivane, na to treba ukazati, jer je povezano s načinom na koji on tumači događanja uz proslavu 120. godišnjice „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 2003. godine (na str. 159-162 knjige).
U maniri „povijesnih revizionista“ (koja je u Republici Hrvatskoj nakon 1991. uzela maha i ne posustaje u beskrupuloznosti) on govori o toj proslavi na način u kojemu je on mal’te ne središnja figura i „žrtva“.
Na upućene mu primjedbe o ponekim ocjenama i stavovima, što ih je iznio 2003. u predavanju (i u prigodnim člancima) o godišnjici „Korčulanskog pjevačkog društva …“, nije obrazloženo odgovorio tada (spominje „da … takove uvrede nisu mogle proći bez reagiranja onoga na kojega su se odnosile…“ (str. 162.), nego sada koristi prostor knjige da se prikaže žrtvom neopravdanih napada, ali opet bez ikakve argumentacije.
Izostavlja da mu je na samom predavanju vrlo oštro, glasno i neuvijeno Stanko Baždarić prekinuo predavanje podužom primjedbom da laže (o osnivanju HKD-a…), ne spominje zamjerku koju mu je uputio Pero I. Tedeschi u razgovoru uz izložbu (kad je F. Oreb bez zadrške rekao: da su ljudi u „Moreški“ opasni – riječ koja je optužujuća, a nije definirana: jesu li ljudi KUD „Moreška“ kriminalci, lupeži, antidržavni teroristi, što li…), ne spominje ni primjedbe koje mu je na dio predavanja uputio Svemir Vilović i zamolbu da unese ispravke u objavljene članke (a on to dakao nije napravio). Dakako da on potpuno prešućuje i kardinalnu primjedbu profesorice Mirjane Svobode o „prazninama“ što ih je u svojim prikazima sebi dozvolio, iako je to mogao pažljivo proučiti od 2004. do 2010. I sama činjenica da je prof. M. Svoboda svoj tekst izdala 20 godina nakon nastanka (1983., što je znak da do tada nije bilo potrebe), a bila je izazvana baš povodom Orebovih „praznina“ – mogao mu je biti znak da je pretjerao. On u ovoj knjizi na nekoliko mjesta spominje rad prof. Mirjane Svoboda „Historijat društva Sv. Cecilija“, u zagradama stavlja da je tekst pisan 1983., ali to nije istinit naslov i zašto ga falsificira teško je razumjeti, jer naslov glasi: „Umjetnički amaterizam u gradu Korčuli od 1883. – 1983. godine“. Prešućuje sasvim i knjigu (objavljena 2004.): „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“. On ne uvažava ni pisanje Duška Kalogjere ni Zvonka Letice. Umjesto ozbiljnog odgovora – on „s visina svog hrvatstva“ sve primjedbe (ali u svojoj preradi i interpretaciji) odbacuje kao uvrede…!!!
A ljudi su s pravom skeptični i podozrivi jer je on svojevremeno ponešto drugačije ocjenjivao i rad KUD „Moreška“ i tadašnje „društveno-političko ozračje“ (za razliku od sadašnjeg „društveno-političkog ozračja“ koje mu je priraslo srcu). O tome samo sumarna informacija.
Spomenuo sam već veliku proslavu 100. godišnjice jubileja 1983. godine. Tom je prilikom ispisana i Knjiga utisaka/dojmova posjetilaca – ponajviše Korčulana, starijih (među kojima je bilo istaknutih prijeratnih aktivnih članova „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ i sada aktivnih u KUD „Moreška“) i aktivnih mlađih članova KUD-a.
Ne mogu reproducirati sve zapise, koji svi, doslovce svi, iskazuju zadovoljstvo i oduševljenje samom proslavom, kao i ponos što su bili sudionici, a sada su i nastavljači (stariji) ili samo nastavljači (mlađi) tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva…“. Opširnije sam ih reproducirao u već citiranoj knjizi („120. godišnjica…“, na str. 35-38), pa ću se stoga ograničiti na najnužnije, ali i na zapis F. Oreba.
Od brojnih zapisa članova oba Društva navodim primjerice ova dva:
Tinka Sessa (rođ. Tedeschi) je bila prije II svj. rata, zatim i nakon 1944. godine među najaktivnijim članovima oba društva, ne samo u pjevačkom zboru, nego naročito i u dramskoj sekciji, a bila je i među osnivačima KUD „Korčula“/“Moreška“ 1950. godine: „Tako sam sretna da sam dočekala stogodišnjicu moga društva u kojem sam provela najljepše dane svoje mladosti.“
Cvito Fisković, akademik i silno zaslužni istraživač dalmatinske, i korčulanske dakako, povijesti pa ga ne treba posebno predstavljati. Rođeni Pelješčanin (u Orebiću) bio je i građanin Korčule: „S mnogo ljubavi i poštovanja prema priređivačima pregledne i dokumentarno zajamčeno vrijedne ove povijesne izložbe koja potvrđuje slijed kulturnog i društvenog života u Korčuli.“
A što se tiče zapisa Franka Oreba evo dijela iz citirane knjige („120. godišnjica …“, str. 41, 42):
„A sada moram navesti što je „u to doba“, dakle u 1983. godini, o tome govorio mr. Franko Oreb. U ovom momentu raspolažem s dva njegova iskaza, oba iz 1983., nastala u razmaku od pet mjeseci (siječanj-svibanj). Pogledajmo što je on u njima naveo o društvu „Moreška“:
a) U članku pod naslovom „Korčulanske obljetnice. Glazbom za slobodu“ (Slobodna Dalmacija od 15. 1. 1983.) riječ je o „…100. obljetnici pjevačkog društva u gradu Korčuli i 90. obljetnici Narodne glazbe u Veloj Luci. To je povod da uz najosnovnije povijesne podatke istaknemo ulogu ovih dvaju društava u kulturnom preobražaju sredine u kojoj su nastala i djeluju sve do danas.“
U podnaslovu članka stoji i ova formulacija: „Ni dva svjetska rata, ni januarska diktaura, ni okupacija nisu ugasile ta društva, njeni članovi su sudjelovali i u NOB-u“.
A za KPD Sv. Cecilija u tekstu se nalazi i slijedeća formulacija: „Ni dva svjetska (rata, ni) tuđinske okupacije otoka, nisu mogle (ugasiti, zatrti) rodoljubnu iskru zapaljenu pred ravno (100 godina). Ona se uvijek rasplamsavala novim (žarom). Danas društvo djeluje u sklopu KUD „Moreška“ te sa ostalim njenim sekcijama pretstavlja značajan potencijal u glazbenom životu grada.“ (Kurziv je moj -A. L. A riječi u zagradama rekonstruirane su kao najvjerojatnije iz oštećenog primjerka Slobodne Dalmacije kojega sam imao pri ruci)
„b) U Knjizi utisaka u povodu izložbe, na str. 11, s datumom 28. svibnja 1983. Franko Oreb i njegova supruga potpisali su ovu svojeručno napisanu izjavu: „S iskrenim poštovanjem i divljenjem prema priređivačima i organizatorima ove proslave i izložbe, kao i prema svima onima koji njeguju i nastavljaju stoljetnu tradiciju muzičkog amaterizma u Korčuli.“ (Kurziv A. L.)
Uz te njegove (i suprugine) zapise dodao sam tada i moj komentar (str. 42, 43 citirane knjige „120. godišnjica…):
„Iz citiranih iskaza F. Oreba svakome je jasno da on prihvaća činjenicu da je RKUD „Moreška“ nastavljač i njegovatelj onoga što je započelo s KPD Sv. Cecilija, iz čega po logici stvari proizlazi da je RKUD „Moreška“ svojim djelovanjem stvarni sljednik toga društva, navodeći (u netom citiranom članku) čak i formulaciju: „Danas društvo djeluje u sklopu KUD „Moreška“. Nigdje nema opaske da bi RKUD „Moreška“ bio zatiratelj te tradicije, zatiratelj hrvatskog jezika, da bi se ponašalo nerodoljubno, da je zatiralo ‘hrvatske davorije i budnice’… Štoviše, izražava organizatoru proslave (a to je dakako RKUD „Moreška“) „iskreno poštovanje i divljenje“ za učinjeno. Naravno, svatko će uočiti da se kod svih navedenih iskaza spominju ‘nacionalno oslobođenje’, ‘hrvatski karakter’ društava itd., itd.“
Ništa ovim tekstovima ne treba dodati osim pitanja: što se to nakon 1983. godine dogodilo da Franko Oreb odjednom 2003. i naročito u knjizi 2011. KUD „Morešku“ tj. njegovo članstvo denuncira kao „nedomoljubno“ ili „nerodoljubno“ svejedno, kao zatiratelje uspomene na prethodnike (ignorirajući brojna obilježavanja godišnjicâ), kao zatiratelje hrvatskog jezika itd.?
A ovome dodajem još i napomenu: bez ikakvog ulaženja u sadržaj nekoliko ranijih (do 1990. godine) tekstova F. Oreba, koje sam svojevremeno čitao, mora se zapaziti ponešto drugačija intonacija u ocjenama rada kulturnih društava na našem području (otoku) od ovih ocjena nakon 1990-ih: „od pozitivne ocjene učešća u NOB i doprinosa unapređivanju socijalističkog samoupravnog društva kulturnim djelovanjem…“ do novijih prešućivanja tih ocjena i zatim napadnog isticanja ‘probuđenog domoljublja’ i zatiranja hrvatskog… ili hrvatstva „u prošlom društvu“, poređenja KUD „Moreške“ s autonomaško-talijanaškom moreškom s kraja 19. stoljeća itd. – etiketama koje je tako zdušno u svojoj knjizi 2011. prikačio KUD-u „Moreška. Zainteresirani čitalac može njegove ocjene o ranijem razdoblju (tj. socijalističkoj Jugoslaviji i socijalističkoj Hrvatskoj) vidjeti u njegovim tekstovima: u knjizi „Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu …“, 1989., str. 183-200; u: „Pjevačko društvo Hum Vela Luka“ (Zbornik otoka Korčule, broj 2, 1972., str. 105-122); u brošurama: „Narodna glazba Vela Luka 1893-1983“ i „Prve čitaonice u Veloj Luci“.
Spomenut ću još samo dvije činjenice, jedna je o odlikovanjima, a druga o repertoaru:
– Narodnoj glazbi u Vela Luci i korčulanskm RKUD „Moreški“ predsjednik SFR Jugoslavije, J. B. Tito dodijelio je visoka odlikovanja – Velolučkoj narodnoj glazbi „Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom“, a RKUD „Moreški“ „Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem“. Za odlikovanje velolučkoj glazbi F. Oreb je napisao: „Međutim, ovo zadnje priznanje (od brojnih primljenih – pr. A.L.) Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, kojom ju je odlikovao predsjednik Tito najvrjednije je i najdraže, kojom se ponose ne samo velolučki glazbari, nego i cijelo mjesto.“ (str. 87). A za odlikovanje RKUD „Moreški“, u knjizi „Moreška. Korčulanska viteška igra“ (1974.) rečeno je: „To je najviše i najdraže priznanje kojim se ponose ne samo članovi društva, a posebno moreškanti, nego i svi građani Korčule.“ (str. 86);
– u prikazu rada Narodne glazbe Vele Luke navode se i primjeri repertoara, za koji se može zaključiti da je bio približno podjednak repertoaru glazbe KUD „Moreška“ – sve to „u ono doba“ „drugačijeg političko-društvenog ozračja“, a o tome (velolučkom) radu i repertoaru F. Oreb govori pohvalno.
Promatraču se odmah nameće pitanje: zašto dva kriterija o ocjenjivanju kulturno-umjetničkog rada – ista (ili slična) najviša državna odlikovanja za kulturno-umjetničko djelovanje, približno istovjetan glazbeni repertoar, a ocjene različite? Zašto bi približno sličan repertoar dobio pohvale ako je u Veloj Luci, a bio bi, preko ocjene o zatiranju hrvatske kulture i jezika, zapostavljanja hrvatskog melosas itd. negativno ocjenjivan ako je u gradu Korčula? – kako je to F. Oreb izveo u knjizi 2011. godine. Oba su društva djelovala u istom, po F. Orebu „drugačijem političko-društvenom, ideološkom i kulturnom ozračju“ (str. 101 knjige), pa bi valjda za ocjene oba ova društva, ali i stotine drugih u Hrvatskoj, trebali vrijediti isti kriteriji?! F. Oreb ne spominje nigdje u knjizi iz 2011. (nisam to zapazio ni u člancima i predavanju 2003. godine) Titovo odlikovanje RKUD „Moreška“, ali se iz cjeline njegovih negativnih ocjena djelovanja u „drugačijem … ozračju“ može zaključivati da ni to odlikovanje nije baš za pohvalu.
***
Stoga, kad se knjiga F. Oreba pažljivo čita, dolazi se do zaključka da mu je dio posvećen Korčulanskom pjevačkom društvu samo pokriće za njegov pamfletistički obračun s tzv. „uvredama“ (tj. opravdanim zamjerkama), što su mu izrečene za neprihvatljive njegove ocjene i stavove izgovorene i napisane 2003. (u povodu jubileja) i za propagiranje „svog mezimca“, HGD-a.
Imajući sve to pred sobom mora se zaključiti i da je naslov knjige puka zloupotreba časnog imena „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“. Zbog toga sam u ovom tekstu već konstatirao na str. 27, ali naročito na str 41 i s. da je ovdje zapravo riječ o dva, međusobno različita, društva i da je o „Hrvatskom glazbenom društvu…“ (HGD…), ako ga se već hoće reklamirati, trebalo pisati posebno, a ne ga prekrivati drugim imenom i time to ime svojatati.
III Zanemarivanje povijesnih činjenica
Nakon 1990./1991. zaista se pretjeralo i s euforičnim „pohrvaćivanjem“ svega i svačega (uz ustanove, društva itd. obavezno se prikačilo: Hrvatsko…, da ne spominjem nasilje nad jezikom…), ali i s klerikalizacijom. Naravno da to nije zaobišlo ni našu Korčulu, pa ni nevolje s raskolom koji se dogodio (i koji nažalost još traje) na području kulturno-umjetničkog rada u Korčuli. To se iskazalo i u povodu obilježavanja (proslave) 120. godišnjice „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 2003. godine. Upozoravajući na to da se, naročito u istupima F. Oreba, ali i ne samo njegovim, nego i „lokalnih perjanica“ iz (ili povezanih s) HGD …, također ustraje na toj euforističkoj navadi, na uštrb uvažavanja cjeline okolnosti koje su vodile do različitih rješenja, odluka, pa i političkih opredjeljenja, smatrao sam potrebnim dodati jednu noticu, koju ovdje sada reproduciram (iz knjige: „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“, Zagreb 2004., str. 129-132), jer je smatram korisnom dopunom prethodnim ocjenama:
„Dodatna napomena o jubileju KPD ‘Sv. Cecilija’ – i kalendarom određenom danu Sv. Cecilije
Premda nije u vezi samo i isključivo s ova dva razloga, ipak smatram potrebnim vrlo sumarno spomenuti još jednom pitanje o odnosu «svjetovnog karaktera KPD Sv. Cecilija» i «Dana Svete Cecilije u katoličkom kalendaru». Razlog je tome što se upravo u prvom od članaka, koji su u ovoj točki navedeni, to pitanje spominje na način koji izaziva dvojbe. Da ponovim formulaciju: «Svečano i dostojanstveno Korčulani su obilježili blagdan Svete Cecilije, obilježavajući tako i 120. obljetnicu osnutka korčulanskog pjevačkog društva SVETA CECILIJA koje je najstarije svjetovno pjevačko društvo u Dalmaciji.» Nema potrebe ponavljati što je o tome već rečeno maloprije. Ali treba dodati još sljedeće. To što je Korčulansko pjevačko društvo, kao «svjetovno društvo» 1883. godine dobilo ime «Sv. Cecilija» niukoliko ga izravno ne povezuje s «Danom svete Cecilije» po katoličkom kalendaru…
Korčula je od davnih dana i religiozno vrlo homogena sredina (katoličanstvo), a nacionalno je izrazito homogenom (hrvatska) postala kad je talijanska populacija (naročito u dva vala u 20. stoljeću – nakon 1921. i zatim 1943.) radikalnim odlaskom praktički nestala iz grada. Stoga je nakon 1945. godine u svakom popisu stanovništvo hrvatske narodnosti (nacionalnosti) daleko najbrojnije (od 81 do 96%). Potreba za homogeniziranjem hrvatskog dijela stanovništva grada izrazita je bila do 1918. godine, da bi praktički ta potreba nestala nakon 1921. godine, a sasvim nakon 1945. godine. Političke podjele unutar stanovništva grada nakon 1921. godine nisu nikako usporedive sa političkim podjelama koje su do 1921. godine postojale u gradu i koje su najvećim dijelom (mada naravno ne isključivo) išle linijom konfrontacije hrvatstva i talijanstva. A nakon 1921. godine već se i dio talijanske populacije počeo smatrati «političkim Hrvatima» (dakle građanima nove države), pa se na toj osnovi ponašao kao i svi drugi građani, učestvujući i u radu svih tada postojećih društava. Sa katoličanstvom stanovništva nije takvih tenzija bilo (talijanska katolička populacija ponašala se kao i hrvatska katolička populacija ukoliko je riječ o crkvenim obredima itd.) – u tom dijelu svog života cjelokupna je populacija bila homogena.
Dakako, tzv. narodnosna (nacionalna) i tzv. vjerska struktura stanovništva ne iscrpljuju sve moguće, u stvarnom životu prisutne i u znanstvenim istraživanjima poznate probleme koji se kriju unutar kategorije «stanovništvo». Spektar strukturnih karakteristika veoma je širok, u izravnoj je zavisnosti od uvjeta i načina života, a oboje su dinamičke kategorije. Koja će od strukturnih karakteristika postati dominantnom, kako će se izraziti, u kojemu obliku i kojim intenzitetom zavisi od niza općih i lokalnih okolnosti, a uvijek se iskazuju kao društveni konflikt (socijalni, politički, nacionalni itd., itd.). Dužnost je svakoga tko ocjenjuje neko razdoblje voditi računa o spomenutoj složenosti i dinamici. Jasno je da se u ovoj prilici nije moguće baviti cjelinom te problematike, dovoljno je samo upozoriti na nju čitaoca, a za našu je svrhu dovoljno ilustrirati s nekoliko podataka samo onaj aspekt problematike koji se najčešće spominje – aspekt narodnosne i vjerske strukture stanovništva.
Jasno je da se na ovom mjestu ne možemo baviti složenošću i slojevitošću socijalnih i političkih prilika u gradu Korčula u međuratnom razdoblju (1918., tj. 1921. do 1940/1941. godine). Svatko će se složiti, ipak, da su se te prilike reflektirale na kulturno-umjetnički život grada. Kako, na koji način, s kakvim posljedicama itd. – to treba biti predmetom pažljivog i nepristranog istraživanja i, da ponovim svoj stav, ne može se apsolvirati s nekoliko ideologiziranih i pomodnih fraza. Zadržavam se stoga samo na osnovnoj napomeni, koja je u izravnoj vezi s predmetom našega razmatranja ovdje.
Upravo je navedena «religijsko-politička» distribucija stanovništva bila ona osnova, koja je uvjetovala da se često, ali ne uvijek, proslava godišnjice KPD ‘Sv. Cecilija’ poveže i s proslavom Dana Svete Cecilije. I to je bilo i jeste sasvim normalno i prihvatljivo u korčulanskoj katoličkoj sredini. Ali nikada (i nigdje to nisam našao zabilježeno) nije zbog toga proslava godišnjice Društva supsumirana proslavi Dana Svete Cecilije…ili da se proslava godišnjice osnutka Društva mora prilagoditi ili održati baš na Dan Svete Cecilije… Zašto se to sada toliko naglašava – to ne može biti predmetom rasprave ovdje, ali se mora reći da je u suprotnosti s onim što o tome iz povijesti Društva znamo, u suprotnosti je i s onim naglašavanjem svjetovnosti od autoriteta kao što je bio Andro Peručić. Dakako da nismo u nekom od razdoblja Srednjeg vijeka, a eventualni pokušaji «klerikalizacije svega i svačega» prije govore o «skrivenoj politizaciji» i «povijesnoj zakašnjelosti» …Predočimo sebi apsurd da netko dođe s idejom da se npr. Lado nazove: «Katolički ansambl Lado», ili Katolička filharmonija HRT», ili «Katolički nogometni klub Dinamo» itd., itd. – samo zato što je Hrvatska pretežno, u večini «katolička zemlja», a u Korčuli da imamo «Katolički KPK» itd., itd., jer je glavnina stanovništva Korčule katoličke vjeroispovijesti!!! Taj problem je istovjetan i odnosu između proslave Dana Svetog Todora i moreške ili svojevremeno Dana ustanka naroda Hrvatske i moreške – ni u jednom od ta dva primjera im moreška nije bila supsumirana, niti je bila «religijska», a niti «politička», iako je u oba slučaja pridonosila kvaliteti proslave Dana Svetog Todora, ili Dana ustanka naroda Hrvatske…U oba slučaja moreška je ostala «svjetovna» – folklorni fenomen, koji ima svoje vlastite parametre postojanja i funkcioniranja. Isto je i sa KPD ‘Sv. Cecilija’. Stoga bi svakako bilo potrebno da se u razmatranju, prikazivanju, opisivanju izbjegnu bilo kakve «nategnute» formulacije, koje iskrivljavaju bît postojanja i djelovanja kulturno-umjetničkih društava. Uopće je pitanje autonomije kulture, njenog autonomnog razvitka i stoga nužne «oslobođenosti» od izravnog utjecaja religije i politike, kao i puke komercijalizacije, jedno od velikih dostignuća moderne epohe…Korčula je u tom pogledu već s prvim velikim pothvatima u vrijeme Narodnog preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća pokazala svoju progresivnost…i nije valjda da ćemo tu tradiciju na početku 21. stoljeća odbaciti…“
Ovaj fragment sam naveo samo zato da pokažem kako je stanovništvo grada oduvijek i kontinuirano jasno i kompaktno iskazivalo svoje narodnosno-nacionalno opredjeljenje. To opredjeljenje, međutim, nikada nije značilo i nacionalnu isključivost, jer u gradu Korčuli nije bilo šovinističke mržnje ili netrpeljivosti prema pripadnicima (ljudima) drugih južnoslavenskih nacionalnih (ili etničkih) dijelova – sve dok taj virus nacionalističke mržnje nije ubačen događanjima nakon 1990-ih. A ako su politička razilaženja unutar tog nacionalno kompaktnog stanovništva (izuzmemo li talijansku komponentu stanovništva) postojala (na političke hrvate (HSS-ovce) i političke Jugoslavene prije II svj. rata), a jesu i bila su na momente veoma zaoštrena i neugodna, onda to nije bilo zbog tzv. nacionalne (šovinističke) mržnje, nego prvenstveno zbog izravnih, prije svega, ekonomsko egzistencijalnih interesa – ma koliko se to prikrivalo raznim političkim frazama.
***
Zato uz gornje podatke o narodnosnom sastavu dodajem još jednu važnu dopunu:
Grad Korčula je, kako pokazuju podaci, trajno „hrvatski grad“ – golema većina stanovništva je uza sva historijska događanja (okupacije, promjene političkih režimâ, migracije itd.) postojano većinski hrvatske narodnosti. Nema stoga potrebe da se tom stanovništvu „nameće“ hrvatstvo, jer je jasno da iza toga nametanja stoji neki parcijalni interes: zašto Hrvatu nametati neko hrvatstvo, kad je to slobodan izbor čovjeka, a stanovnici grada su kako vidimo taj izbor učinili konstantom? To je važno uočiti. Htio bih, međutim, skrenuti pažnju na jednu posebnost od važnosti za tematiku koja je predmet ovih Kritičkih napomena.
Ta „posebnost“ (riječ je u navodnicima jer se potpuno isto događa u svim društvima, a ne samo u nekim izoliranim sredinama) tiče se političke opredijeljenosti građana u nekom narodnosnom korpusu. Na političku opredijeljenost u raznim okolnostima i historijskim uvjetima utječe mnoštvo razloga, prije svega su to egzistencijalni interesi (a to se dobro vidi iz polarizacije u današnjem hrvatskom društvu, pogledamo li koliki je broj političkih stranaka i koliko se međusobno razlikuju po programima, retorici itd.). To se događalo i u gradu Korčuli – korčulanski Hrvati su se također različito „politički opredjeljivali“, ostajući uvijek hrvatske narodnosti i tako se ponašajući.
Ne zadržavajući se na opredjeljivanju stanovništva grada u razdoblju narodnog preporoda, do nestanka austrougarskog režima, za razdoblje pak 1918./1921. do 1940./1941. (zanemarujući sada talijanski dio stanovništva) u gradu je hrvatsko stanovništvo (veći dio) bilo grupirano na dva politička opredjeljenja: „politički hrvati- HSS-ovci“ i „politički Hrvati-Jugoslaveni“, koje je pak bilo dominantno; drugih nije bilo ili su bili neznatni ili u ilegali itd. I „političke trzavice“, o kojima su govorili Zoran Palčok i Zvonko Letica (vidi ovdje na str. 6) postojale su između te dvije grupe i tako su se oblikovali sporovi među njima. Pritom ni jedna od njih nije bila „velikosrpski“ ili „velikohrvatski“ usmjerena, a ekstremističke epizode (npr. orjunaška ili današnjim rječnikom „četnička“, a naročito ustaško-frankovačka bile su kratkotrajne, bez bitnog utjecaja…); naravno da je režim bio naklonjeniji „političkom jugoslavenstvu“ i netrpeljiviji prema „političkom hrvatstvu“ (a prema proplamsajima klasnih sukoba i komunističkih ideja u gradu, ali i na otoku, krajnje brutalan, najprije od kraljevskog, a zatim i od kratkotrajnog HSS-ovskog banovinskog režima) – tako da su te „političke trzavice“ i u gradu, kao i u cijeloj Hrvatskoj imale podjednak kolorit, obilježja i intenzitet političkog sukobljavanja (u suštini je to bio sukob frakcijâ nacionalnih buržoazija koje su neriješeno nacionalno pitanje vješto koristile za svoje ciljeve). (I sasvim uzgred: nije li i u ovom našem vremenu klasna raslojenost društva i politička dimenzija klasne raslojenosti sasvim zapostavljena i nacionalizmom „prekrivena“ – promotrimo gloženje političkih partija!)
U gradu je većina „dobrostojećih“ građana, ali i tzv. srednjih slojeva (činovnici, učitelji, nastavnici, i slično) najvećim dijelom pripadala „političkom jugoslavenstvu“ i svi su oni, sa zanemarivim izuzecima, bili hrvatske narodnosti. I upravo su oni bili glavni organizatori, akteri i promotori kulturno-prosvjetnog i kulturno-umjetničkog djelovanja u gradu – ulažući u to ne samo svoje vrijeme, nego i materijalnu potporu tom radu. Pritom se nisu u kulturno-umjetničkom radu ponašali isključivo – svi su građani bili dobrodošli i jednakopravni, tako da je i najveći dio „političkih Hrvata HSS-ovaca“ u tim društvima djelovao; a kako je u međuratnom vremenu „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ bilo glavni nosilac kulturno-umjetničkog djelovanja u gradu, po prirodi stvari u njegovu radu (u njegovim sekcijama) zajednički su djelovali, pripremali se i javno nastupali jedni i drugi, nikada ne poričući svoju narodnost, ali i ne svodeći se na bilo koji šovinizam (zato su u programima svojih sekcija imali široki repertoar umjetničkih teatarskih, glazbenih, pjevačkih djela i hrvatske provenijencije, ali i drugih južnoslavenskih naroda, a također, i to intenzivno, i drugih slavenskih i neslavenskih naroda). Za malu sredinu kakva je bila (i ostala) Korčula treba reći, da je kulturno-umjetnički domet bio zavidan, za to vrijeme suvremen i univerzalno usmjeren. Sve se to može naslutiti i vidjeti i iz sačuvanih i javno poznatih programa „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Ironija je da F. Oreb to ignorira, premda su i iz faksimilâ dijela tih programâ, koje je uvrstio u knjigu, vidljiva i imena Hrvata – „političkih Jugoslavena“ (primjerice: Stjepo N. Ivančević, Andro Peručić, da navedem samo dva iz niza imena, a ima ih poveći broj), naravno i „političkih hrvata HSS-ovaca“, a također i repertoari što su ih izvodile sekcije.
Ali je za razumijevanje „političkog jugoslavenstva“ važno znati još jednu, kardinalno važnu činjenicu, na koju mnogi zaboravljaju, a koja je isto tako konstanta korčulanskog građanina kao i njegova hrvatska narodnost (ili nacionalnost): to je otpor talijanskom iredentizmu (najčešće izraženom iredentističkom parolom „Curzola nostra“…) i strah od njega. Najveći poticaj „političkom jugoslaventvu“ izvirao je upravo iz otpora i straha od talijanskih pretenzija na Korčulu, a to nije proizlazilo „iz neba“, iz pukih priča, nego iz gorkog životnog iskustva: ne samo grubog autonomaštva za austrijske vladavine, nego i iz brutalnog ponašanja talijanskog okupatora 1918.-1921., zatim utjecaja Musolinijeve fašističke agresivne retorike na agresivno ponašanje većega dijela talijanskog stanovništva grada u razdoblju od 1921. do 1940./1941., a naročito na izrazito surovu i zločinima obilježenu fašističko-talijansku okupaciju Korčule od proljeća 1941. do jeseni 1943. godine. Zaštitu je od te pošasti i opasnosti veliki dio građana Korčule vidio u snažnoj i jedinstvenoj državi – i to je bio glavni poticaj velikom dijelu Hrvata, građana Korčule, da se priklone „političkom jugoslavenstvu“, a ne nikakav „jugounitarizam“ u smislu negiranja hrvatstva. Zato su s kapitulacijom jugoslavenske države izgubljene i osnove takvog „političkog jugoslavenstva“ u gradu i na otoku, ali i „političkog HSS-hrvatstva“. Ustaška prodaja dijela Dalmacije, dakako i Korčule, bila je veliko „otrežnjenje“ za sve njih.
A s 1941. godinom dolazi zaista do bitnog obrata, ne samo time što je prestao rad svih Društava, nego i zato što je postepeno sazrijevala svijest o potrebi drugačijeg političkog opredijeljenja. A ta se svijest nije opet pojavila „iz ničega“, iznebuha. Mukotrpno je sazrijevala, korijene je imala u instinktivnom otporu okupatoru, a oblikovala se ustrajnim radom komunista, u gradu prije svega aktivnošću Skojevske organizacije, a na otoku kao cjelini organiziranim političkim radom i oružanim akcijama protiv okupatora, što su ga predvodili (i u početku bili glavna snaga) komunisti. To je „oblikovanje antifašističke svijesti“ u gradu počelo od mladosti (djece dotadašnjih, predratnih i „političkih Hrvata“ i „političkih Jugoslavena“) i već je krajem 1941. u gradu veliki dio mladosti bio organiziran u Savez mlade generacije, najborbeniji dio u Skojevskim aktivima, a do polovice 1942. tako je bila organizirana gotovo sva mladost grada stasala do zrelosti (naročito generacija rođena oko 1920. do oko 1930. godine). A stariji „politički hrvati“ i „politički Jugoslaveni“ slijedili su svoju djecu, neki brže, neki sporije, ali je krajnji rezultat bio da je golema većina Hrvata, stanovnika grada, prihvatila programsku orijentaciju narodnooslobodilačkog pokreta, s njime i formiranje jugoslavenske države koja neće ličiti na propalu 1941.; iskustvo nesposobnosti da se kao država odupre okupaciji, a zatim iskustvo zloćudnog hrvatstva kakvog je iskazalo ustaštvo, dovelo je do svijesti o potrebi jedinstva građana u ostvarivanju programa NOB. I tako je najveći dio građana grada aktivno učestvovao na razne načine u antifašističkom pokretu, odbacujući svoja predratna politička opredjeljenja. Osjećajući kako se najprije omladina, a zatim i starije građanstvo sve više priklanja antifašističkom otporu i kako im se osipaju pristaše, vodeći ljudi obe dotadašnje političke grupacije počeli su već krajem 1941. tražiti i održavati kontakte s vodstvom narodnooslobodilačkog pokreta, pa su se neki ili priklonili nešto kasnije pokretu ili se pasivizirali. Kao kuriozum navodim da je netom spomenuto iskustvo vodilo i radikalnoj diferencijaciji unutar klerikalnih redova (usprkos dominantnoj i rigidnoj antikomunističkoj doktrini službene Crkve); ostavimo li po strani diferencijaciju kako se iskazala u drugim dijelovima Hrvatske ili drugim dijelovima Jugoslavije, u Korčuli je većina klera podržavala otpor okupatoru, neki su u njemu bili i aktivni, ali je karakterističan slučaj franjevaca na Badiji, koji je imao značajan odjek među građanima grada: jedna grupa franjevaca se priklonila NOP-u, a jedan od njih, vrlo ugledan, bio je za okupacije tajnik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora, zametka vlasti novonastajuće države (i objasnio je kasnije, da svojom podrškom partizanskom pokretu nastoji makar skromno doprinijeti skidanju ljage s obraza hrvatskog naroda).
U toj atmosferi jedne drugačije političke svijesti, spram one kakva je postojala prije rata, obnovljen je kulturno-prosvjetni/kulturno-umjetnički rad u gradu po završetku rata. Obnovili su ga zajednički „stara“ (predratna) i mlada (u ratu stasala i sazrijevala) garda, a po prirodi stvari ta je obnova bila prožeta sviješću i duhom koji se formirao u toku antifašističke borbe. I nije nikakvo iznenađenje da su tu glavni akteri od „starih“ bili Andro Peručić, Stjepo N. Ivančević, Pero I. Tedeschi, Tinka Sessa Tedeschi, Ivo Lozica, Josip Bepica Svoboda, Petar Brčić…, a od mladih Zdravko Stanić, Igor Lozica, Nikša Bernardi, Olga (Seka) Visković, Pravda Tomović… I tako su, u skladu s iskustvima besmislenosti predratnih „političkih trzavica“ i antifašističkog iskustva i svijesti, prionuli najprije postepenom prikupljanju snaga, a zatim 1950. i formiranju jedinstvenog KUD „Korčula“ (nešto kasnije preimenovanog u „Moreška“). O rezultatima njihova nastojanja, a ni o kontinuitetu toga rada s onim iz ranijih razdoblja, ovdje ne treba govoriti – rekla je to profesorica Mirjana Svoboda 1983. godine jasno i svakom dobronamjernom očito u svom Recitalu povodom stotog jubileja umjetničkog amaterizma u gradu Korčuli.
Naravno da je (R)KUD „Moreška svoje djelovanje zasnivalo istovremeno u kombinaciji oslanjanja na tradiciju kulturno-umjetničkog rada i na novoj političkoj svijesti, formiranoj u antifašističkoj borbi (a ta je objedinjavala i nacionalno i socijalno oslobođenje) i na uvažavanju novih, suvremenih duhovnih senzibiliteta – i nitko to sve do 1990./1991. nije dovodio u pitanje, nije osporavao ili ukazivao da je sve to naopako. I ta je sinteza zaista učinila da je kulturno-umjetnički život grada dostigao razinu (kvalitetom i masovnošću, dakako uz oscilacije uvjetovane brojnim razlozima, od kojih svakako treba spomenuti stagnaciju izazvanu likvidacijom Brodogradilišta i značajnim odlivom mlađih stanovnika grada, da drugo ne spominjem), koja je bila iznad onoga što je ikada do tada grad imao.
I onda se, u euforiji raskola i proustaški kolportiranog hrvatstva, kakvog je nametnuo sa svojim adlatusima Franjo Tuđman, kao „argument“ za obavljeni postupak raskola i formiranja „Hrvatskog glazbenog društva …“ (R)KUD „Moreška“ optužuje za orjunaštvo, da su „moreškanti kraljevi trabanti“, da su opasni, da su „venecijanski domoroci“ i da ne mogu predstavljati ni Korčulu ni Hrvatsku, a eto smo pročitali i da su gušili hrvatsku kulturu i hrvatsku riječ, da su pustili da u zaborav, u prašnjave papire padne ime „Svete Cecilije“ – ukratko, da nisu „pravi Hrvati“. Bila bi poveća niska epiteta koji su KUD-u „Moreška“ prišiveni, naročito 1991. do 1997./2000., ali neka to obradi mlađa generacija u cjelovitom prikazu historijata Društva. Čak se jedan od tzv. cecilijanaca (a rođen je nakon II svj. rata), jedno vrijeme čak i predsjednik HGD-a usudio javno reči da Korčulu 1944. jedinice NOVJ nisu oslobodile, nego okupirale!! Zaista ima veliko značenje Einsteinova misao o beskonačnosti ljudske gluposti ili ona Newtonova da može izmjeriti kretanje nebeskih tijela, ali ne i ljudsku glupost. A nisam vidio da je F. Oreb na bilo koji način kritički spomenuo, nekmoli i osudio spomenute i druge epitete upućene Društvu „Moreška“; štoviše, iz njegove je knjige vidljivo da im je dodao i nekoliko svojih, a na to sam nastojao ukazati u ovim Kritičkim napomenama. I ta okolnost govori o kvaliteti njegove knjige, o pristranosti i ostrašćenosti s kojom tretira KUD „Moreška“.
Dakako da će biti nužno cjelovito obraditi prave razloge nastanka „Hrvatskog glazbenog društva sv. Cecilija“ (nesuglasice unutar „Moreške“, egoistične motive i despete/inate, efekte nacionalističke euforije 1990-ih, utjecaj tadašnjih dominantnih političkih faktora itd.), ali je to zadatak mlađih.
IV Završna opaska
O knjizi Franka Oreba iz 2011., a nakon svega što je u ovim „Kritičkim napomenama“ navedeno, najkraći se rezime može formulirati parafrazirajući ingenioznu i sadržajnu misao-ocjenu veoma poznatog Zlatka Dizdarevića iz njegova nedavnog teksta: „Pobjeda poraza“ (objavljeno na portalu Tačno.net 3. 1. 2022.). Prikazujući porazne rezultate do kojih su nacionalističke politike dovele društvo BiH (ne gajimo iluzije da to nije u bitnom slično, iako s modifikacijama i razlikama u intenzitetu, i u drugim društvima osamostaljenih dijelova na jugo prostorima) formulirao je te politike ovako: „Šovinizam pretvoren u patriotizam, odbrana pljačke u mudrost a satiranje države u zaštitu nacije bili bi zabavni kada bi im se vidio kraj.“ A za ovu sagu o „Hrvatskom glazbenom društvu…“, za prikaz njegova formiranja i njegovih „podviga i uspjeha“, ta bi rečenica izgledala ovako: „Šovinizam pretvoren u patriotizam (iliti „domoljublje“), odbrana pljačke u mudrost a satiranje kulturno-umjetničkog života grada u zaštitu nacionalistički shvaćenog hrvatstva – bili bi zabavni kad bi im se vidio kraj“.
Raskol, koji je nastao formiranjem HGD-a i diskriminacijom KUD-a „Moreška“ unazadio je kulturno-umjetnički život grada Korčule u usporedbi s onim kakav smo proživjeli ili imali u nekoliko navrata novije povijesti grada: u kratkom razdoblju „Sto dana slobode“ 1943., zatim neposredno nakon 1944. do osnivanja KUD „Korčula“ 1950. godine, a zatim radom (R)KUD-a „Moreška“ do 1989./1990., uz „uspone i padove“ njegove, dakako (prestala je, primjerice, s radom dramska sekcija, ali se razvilo nekoliko drugih sekcija itd., krize u načinu upravljanja itd.).
Korčula je po svojim ljudskim potencijalima premalena za postojanje dva kulturno-umjetnička društva, a da bi razina kvalitete mogla biti suvremena u svim aspektima kulturno-umjetničkog rada – i to bi se moralo imati na umu.
A razlog zbog kojeg sam se odlučio iznijeti „Kritičke napomene“ trojake je naravi: ponajprije je ta da sam Korčulanin rođenjem, da sam odrastao u gradskoj sredini i poznavao veliki broj ljudi/imena koji su u društvima (kulturno-umjetničkim, ali i u sportskim) radili ili bili vodeća snaga, da sam uz njih rastao i od njih učio, a zatim, da sam i sam u tom radu, s prekidima, sudjelovao, pa se i na mene kao čovjeka odnosi ona napomena Zvonka Letice o „usvajanju hvalevrijednih vrijednosti“ i da se mogu ponositi s onim što sam naučio, dobio i dao svom društvu, a nadasve Korčuli. A sve to što sam naučio zaista dragocjeno i veliko, i uz zaista skroman moj doprinos svom Društvu (RKUD „Moreški“) i gradu Korčuli – sve mi je to nalagalo da reagiram na zločesto vrijeđanje ljudi koji su svojim kulturno-prosvjetnim radom i, pobliže, kulturno-umjetničkim djelovanjem omogućili formiranje i usvajanje „hvalevrijednih vrijednosti“. A naročito su pokazali svoj patriotizam i etičke vrline u najtežem razdoblju hrvatskog (i drugih južnoslavenskih) naroda 1941.-1945., najprije masovnim otporom okupatoru, a zatim i masovnim aktivnim učešćem u borbenim jedinicama NOVJ, pa i taj antifašistički angažman pripada u „hvalevrijedne vrijednosti“ i KUD „Moreške“, jer su ga osnovali upravo ti ljudi, i s pravom na njima Društvo ustraje. Bio bih, dakle, hulja da sam okrenuo glavu i da nisam reagirao na ocjene koje sav taj radni i etički angažman nipodaštavaju, bezrazložno vrijeđaju i optužuju i još k tome izruguju.
Drugi je razlog mom reagiranju: na inicijativu Igora Lozice i Zdravka Stanića započeo sam (prije tridesetak godina) prikupljanje dokumentacije za rad na historijatu kulturno-prosvjetnog i posebno kulturno-umjetničkog rada u gradu, uključivo, naravno, i Društvo „Moreška“. Sticajem okolnosti, to se prikupljanje odužilo i nije dovršeno. Ipak, mogao sam ponešto iz te goleme građe naučiti i spoznati. Igor i Zdravko, najbolji poznavaoci, ali i važni akteri tog historijata, su u međuvremenu umrli, a i moja 91. godina je posve rizična, pa je i profesionalna, ali i etička dužnost moja kao građanina bila da upozorim na neprihvatljive fenomene, koji spadaju u krivotvorenje činjenica i švercanje falsifikata. Dugo sam čekao da to uradim iz niza razloga (radio sam na tematici koja pokazuje naci-ustašku dimenziju hrvatskog nacionalizma-šovinizma – uništavanjem „nepodobne“ knjižne građe i „nepodobne“ spomeničke (prije svega antifašističke) baštine, a to znači zatiranjem antifašističke i socijalističke memorije društva), a ti razlozi su zaista tražili veliki radni angažman.
A treći je razlog nemirenje s „povijesnim revizionizmom“ koji se agresivno “ušuljao“ u sve sektore stručnih i znanstvenih društvenih istraživanja s pozicije dovođenja u pitanje svega što je ili rađeno ili znanstveno i stručno obrađivano u socijalističkoj Hrvatskoj (i socijalističkoj Jugoslaviji, dakako). Pratim to prije svega u području koje mi je bilo profesijom, u području ekonomskog razvoja, ekonomske teorije i ekonomske politike Hrvatske i Jugoslavije, a kao Korčulanin i moreškant i „povijesno-revizionističke“ intervencije u prikazivanju zbilje na ovom razmjerno malom geografskom području, jer ta intervencija ima sva osnovna obilježja „povijesnog revizionizma“ općenito.
***
Iznenađen sam da nitko od mlađih Korčulana nije reagirao na knjigu F. Oreba. Ili ljudi ne čitaju, ili ne smatraju potrebnim baviti se takvim pisanjima. Ne mislim da je to opravdano. Ali, svakako mislim, da je potrebno da mlađa generacija Korčulana, bili oni ili ne bili članovi KUD „Moreška“, poradi na izradi historije kulturno-umjetničkog rada u gradu, uključivo i svih društava, koja su djelovala – u mjeri koliko im to sačuvana (nažalost ne i potpuna) dokumentacija omogućuje.
