„Kazalište za djecu je u Hrvatskoj pogon za vježbanje za kazalište za odrasle, vježbamo raditi ‘pravo kazalište’. To je apsolutno pogrešno. Ako si napravio loše, jeftine i nesigurne predstave, dijete se neće vratiti u kazalište kao odrasli. Dječje kazalište jedno je od najvećih mašinerija za razvoj publike, treba biti najviše sufinancirano i ima najveću odgovornost posebno kad se bavi tabu temema“, kaže Renata Carola Gatica, jedna od osnivačica Teatra Poco Loco koji sljedeći tjedan u Zagrebu dovodi predstave za djecu i mlade koje progovaraju o temama koje kao društvo uporno guramo pod tepih.
U dvorišnim prostorijama u zagrebačkoj prometom zagušenoj Hebrangovoj ulici, nastaje čarolija. Mala skupina kreativaca iz Teatra Poco Loco stvara svijet u kojem se kroz jezik kazališta progovara o temama koje su u hrvatskom društvu uporno guraju pod tepih. U ciklusu Bolje da o tome (ne) razgovaramo koji će se održavati sljedećega tjedna u suradnji s Centrom Knap dovode predstave za djecu i mlade koji progovaraju o nasilju i navijačkim skupinama, istospolnoj ljubavi, obrazovnom sustavu i mentalnom zdravlju djece, rodnim stereotipima, transgeneracijskoj traumi…
„Kazalište je alat odgoja i treba biti dostupno svima. Roditelji su puni strahova i mi to razumijemo, zato je kazalište alat koji mogu koristiti da im pomogne u razgovoru o teškim temama. Zato ćemo i nakon predstava organizirati razgovore između umjetnika, roditelja, stručnjaka, kako pomoći djeci, kada i kako djecu susresti s nekim temama“, kaže Renata Carola Gatica, redateljica i jedna od osnivačica Teatra Poco Loco.
Predstave za djecu i mlade često prate lektirne naslove, na takve predstave učitelji i nastavnici rado dovode svoje razrede. Na one predstave koje su tužne, provokativne, neugodne, iako su umjetnički kvalitetne i bitne za razvoj mladih ljudi jer ih mogu potaknuti na razmišljanje, do publike teško dolaze, a kazališta moraju od nečega živjeti. Tako se scena za djecu i mlade vrti u začaranom krugu. Učitelji se boje reakcije roditelja ili ne znaju kako bi poslije o odgledanome razgovarali s djecom. Takva situacija dovodi do toga da kazališta za svoj repertoar biraju većinom „sigurne“ naslove i teme.
Teatar Poco Loco u predstavi I Cyrano i djevojčica tako progovora o tome kako se djevojčica zaljubljuje u drugu djevojčicu. I dok je u Rijeci predstavu pogledalo 500 djece, u Zagrebu do toga nije došlo.
„Nisam uspjela organizirano dovesti nijedan razred na tu predstavu. Pogledali su je učitelji, ravnatelji, pedagozi, svima je bila odlična, ali djecu nisu doveli jer postoji taj strah od reakcija“, kaže izvršna producentica Dunja Vuković.
Istospolna ljubav, religija, politika, smrt, tabu su teme o kojima je „bolje ne razgovarati“, no djeci je potreban razgovor o njima.
„Nama je cilj doći do ciljane publike, a to su nam djeca i mladi. No, većina njih ne odlučuje što će gledati niti kupuje karte. Roditelji, školski sustav, pedagozi, to je filter ili zid u kojem mi moramo naći vrata da možemo doći do djece s temama za koje mislimo da su važne iako većina Hrvatske ne bi htjela da o tome razgovaramo“, kaže Gatica.
Djeca koja predstave ipak uspiju odgledati, na njih često emotivno reagira, puno djece se otvori i govore kako im je tema bitna, kako osjećaju da netko drugi razumije što prolaze, i to ekipu iz Tetara Poca Loca motivira da se nastave baviti kazalištem u kakvo vjeruju.
U ponedjeljak će tako odigrati novu predstavu Mali Ogar po tekstu Suzanne Lebeau, nakon koje će uslijediti rasprava sa stručnjacima o temi o kojoj se u hrvatskoj javnosti tek treba početi govoriti, o transgeneracijskoj truami. Predstava se bavi odrastanjem, mali Ogar želi ići u školu, ali otkriva da je drugačiji od druge djece. Majka ga ne pušta u školu jer se boji da će pojesti svoje prijatelje pošto je njegov otac jeo druge ljude.
„Majka ga pokušava zaštititi, no on u tekstu predstave mora proći tri izazova da nauči kako vladati svojim instinktom. To je jako očita metafora, obraća se svoj djeci koja su drugačija, a svi mi nosimo naslijeđene traume svojih roditelja. U zemlji kao što je Hrvatska ovo je aktualna tema, brojni roditelji imaju još svježa traumatična iskustva i iskustva nasilja. Naivno je misliti da je nasilje koje danas vidimo u školama ili među navijačima došlo samo od sebe. Predstava Mali Ogar govori o tome da mi ne možemo ubiti naše instinkte, oni su dio nas, ali možemo naučiti vladati njima i biti dio društva“, kaže Gatica.
No, u Hrvatskoj i sama kazališna scena često zakazuje, predstave koje se nude djeci su zaglupljujuće, primjerice nijedna dramska akademija ne bavi se kazalištem za djecu.
„Kazalište za djecu je u Hrvatskoj pogon za vježbanje za kazalište za odrasle, vježbamo raditi ‘pravo kazalište’. To je apsolutno pogrešno. Ako si napravio loše, jeftine i nesigurne predstave, dijete se neće vratiti u kazalište kao odrasli. Dječje kazalište jedno je od najvećih mašinerija za razvoj publike, treba biti najviše sufinancirano i ima najveću odgovornost posebno kad se bavi tabu temema“, ističe.
Teatar Poco Loco je društveno angažirano kazalište i osim što vjeruju da kazalište mora biti dostupno svima, uvjereni su i da se mora prilagođavati vremenu. Dok su s jedne strane djeca preplavljena sadržajima svih vrsta, čitaju i gledaju i o nasilju i o brojnim drugim negativnim pojavama u društvu, nitko ne želi o tome s njima razgovarati, a dok nije problem što je djeci sve to dostupno putem interneta, društvenih mreža, knjiga i slično, s kazališnim predstavama se postavlja kao problem.
„Kazalište je intimnije i tako šokantnije nego što su to filmovi i literatura jer je uživo. Kada djeca dođu na predstavu to je samo početak procesa, a većina odraslih se ne želi baviti time, njima je samima neugodno, prolaze s djecom vlastitu neugodu“, smatra Gatica.
Kazalištarci su suočeni i s time da je s godinama sve manje novca dostupno za kulturu, kazalište je sve manje dostupno, na ključnim mjestima gdje se treba promovirati kultura nalaze se nekompetentni ljudi, školski sustav se ne mijenja…
„Sustavu je u interesu da su djeca zaglupljena, a mi polako gubimo bitku. Mi smo u toj utrci sa sustavom koji od ljudi radi ovce, a mi ih pokušavamo probuditi. No, djeca nisu glupa, mogu primijetiti emocije u umjetničkom djelu, kazalište im može pomoći da razlikuju umjetnost od zabave“, kaže Gatica.
Preplavljenost sadržajima kojoj su danas djeca izložena, jednako kao i odrasli, dovodi do desenzitivacije. Čak i sat vremena potrebne koncentracije da bi se odgledala predstava postaje problem.
„Treba preživjeti tu preplavljenost koju djeca danas žive, stalno su u kontaktu. Mi moramo naći oblik kazališta koji će se razlikovati od svega drugog, da ne idemo konkurirati Tik Toku i radimo histerične predstave, ali ni da se tome suprotstavljamo pa da predstave budu dosadne. Jedini način je da idemo na teren, možemo se razumjeti ako smo prisutni sa svojom publikom i ako reagiramo na ono što njoj treba“, smatra Gatica.
Ova skupina entuzijasta traži stalno nove načine kako se prilagoditi vremenu. S predstavama odlaze na teren, u vrijeme korone igrali su predstave na otvorenom, prilagođavaju ih i primjerice gluhim i slijepim osobama. Početkom godine provodili su tako program u zagrebačkoj četvrti Stenjevec.
„Kulturom i umjetnošću okupljaju se i povezuju zajednice. U kontekstu klimatskih promjena jedina mogućnost da se ublaže posljedice je kroz okupljanje zajednice. To je i Grad Zagreb prepouznao kroz pokretanje programa Kultura i umjetnost u zajednici. Mi dovodimo umjetnost u kvart i kroz te programe se susjedi upoznaju i poveuju i usmjeravaju na osjećaje. Upravo jedino iz toga može doći bilo kakva promjena“, zaključuje glumica i također jedna od osnivačica Poco Loca Zrinka Kuščević.
