Hajrudin Hromadžić, autor knjige Leksikon tranzicije: Priča o ljevici treba se vrtiti i oko pitanja kao što su status rada u odnosu na kapital, društvena preraspodjela realiziranog viška vrijednosti, posljedice akumulacije profita u sve manjem broju ruku, pojačana financijalizacija… To su ona stara, ali ujedno i svježa pitanja koja su čak dobila na aktualnosti u odnosu na Marxovo vrijeme.
Knjiga Leksikon Tranzicije Hajrudina Hromadžića izdavačke kuće Disput je lingvističko-angažirani pojmovnik u kojem autor na pristupačan publicistički način kontekstualizira medijski sveprisutne riječi poput privatizacija, kompradorske elite, selfiji, ustaše itd. kroz instrumentarij kulturalnih studija i historijskog materijalizma. Rijetko tko može tako stručno definirati i neoliberalnom diskursu usprkos reinterpretirati niz ideološki zacementiranih pojmova poput korupcije, izvrsnosti ili uhljeba kao Hromadžić, a svaka od niza definicija toliko je čitljiva, relevantna i zabavna da zaslužuje po jedan novinski članak kako bi javnost što lakše osvijestila neoliberalno-nacionalističku ideologiju koja je guši.
Knjiga kao lingvističko-angažirani podvig koji secira niz riječi medijske svakodnevice nudi nešto potpuno novo na hrvatskoj sceni. Što vas je navelo na takav pristup pisanju knjige?
Refleksija našeg povijesnog iskustva ne smije robovati nekoj užoj znanstvenoj elaboraciji. Htio sam izbjeći zamke znanstvenog pozitivizma koji danas hara čak i društvenim znanostima, a koje su po habitusu, uz naravno humanistiku, najduže odolijevale toj tendenciji. Pritom mislim na kvantitativnu metodologiju, scientometriju, neopozitivizam digitalne humanistike i sve druge pristupe koji pokušavaju društvene znanosti pretvoriti u čvrste, tzv. primijenjene znanosti čime ih se osiromašuje i udaljava ih se od društveno-politički relevantnog vrijednosnog sadržaja. Namjerno ulazim u konfrontaciju s tom tendencijom i jednu veliku temu, kakva je tranzicija, obrađujem na specifičan način, u hibridnoj kombinaciji kritičke teorije, angažirane publicistike i esejistike. Osjeti se i da je tekst nastajao kroz svakotjedno objavljivanje u jednom mediju, što je ovdje dobilo svoju proširenu verziju, kako širenjem prostora interpretacija pojmova, tako i dodavanjem uvodnog teksta i pogovora. No svjesno sam htio zadržati angažirani publicistički stav koji nije ništa manje znanstven, ako znanost tretiramo u širem teorijskom smislu. Odlučio sam se za svojevrsni pojmovnik gdje koncept minimalnih jedinica značenja nudi potencijal račvanja u čitanjima raznih društvenih fenomena – ekonomskih, političkih i kulturalnih.
U knjizi ističete da se kapitalizam u dnevno-političkom diskursu smatra nadideološkom sferom apolitičnosti i tržišno objektivne neutralnosti. Koje su to jasne materijalističke posljedice kapitalizma, a koje se predstavljaju kao objektivne i nužne? Recimo, vezano za stanovanje, prehranu, obrazovanje, modu, zdravstvo, ekologiju?
Kapitalizam između ostalog obilježava i prividna trans-ideološkost. On ideologiju deklarativno tretira kao vulgarnu praksu,izmješta ju izvan svoje logičke matrice i predstavlja kao izvor sukoba ljevice i desnice koje time postaju arhaični viškovi prošlosti, dok se kapitalizam navodno praktično bavi neposrednom stvarnošću.
Ako bi tražili jednu riječ koja danas obilježava ideološku dimenziju kapitalizma, to je tehnokracija. Želi se stvoriti privid bavljenja aktualnom situacijom i izazovima, dojam da se stalno bavi rješavanjima problema u svim domenama koje ste naveli, a radi se o životu kao takvom. Pitanja ideologije su iz kapitalističke perspektive negdje drugdje – to su u hrvatskom kontekstu recimo pitanja partizana i ustaša. Naravno da je riječ o besmislici jer je kapitalizam duboko ideološki određen sustav. Kapitalizam nas ujedno ne tretira kao građane nego kao potrošače, događa se tržišno uvjetovanje subjekata, a mnogi svoje potrebe prividno rješavaju matricom zaduživanja o čemu pišem u knjizi u raznim verzijama. Prisutna je i jedna prividna dopadljivost u liberalnom kapitalizmu – dopadljivost srednjeg puta. Liberali računaju na to da se ljudi žele srednjostrujaški pozicionirati i politikom manjeg zla prilagođavaju sebe i druge tržišnoj paradigmi. Računa se na tip nagovora da postojeći sustav možda nije idealan, ali je najbolji koji je realno moguć i ostvariv. Puno je sivih zona ideoloških interpelacija kapitalizma u koje je lako upasti i koje su često materijalno određene, a tu spadaju i kreativna, kulturna i aktivistička industrija, koje kalkuliraju s tom paradigmom i računaju na mrvice s aktualne kapitalističke trpeze koja ih, na primjer, putem EU fondova i stipendira, održavajući tu civilno-društvenu matricu na životu, pacificirajući glasove otpora.
Volio bih se zadržati na specifičnim rezultatima kapitalizma, da se naprosto osjeti njegov jasan utjecaj na naše živote, ideologiju kojom smo okruženi i materijalnu stvarnost. U knjizi spominjete izvrsnost – pojam koji je iznimno ideološki nabijen, a rijetki ga tako vide i gotovo nitko ne preispituje. Budući da radite u obrazovnom sustavu volio bih da naglasite problematičnost tog pojma. Nijedna veća stranka u Hrvatskoj ne preispituju taj pojam, a neuspješna kurikularna reforma ga je također isticala kao vrijedan dio svog programa. Istraživanja organizacija civilnog društva, recimo, Mreže mladih Hrvatske, koja ispituju mlade što žele, nerijetko dolaze do zaključka da obrazovanje treba pratiti trendove tržišta. Što izvrsnost donosi u obrazovanje?
Izvrsnost je ideologem par excellence našeg vremena, direktan proizvod kapitalističke hegemonije. Počiva na načelima prividno neproblematičnih vrijednosti konkurencije i društvene borbe, a zapravo ima čisti makijavelistički učinak. To je nastojanje da se po svaku cijenu i svim sredstvima dođe do zadanog cilja, a to je individualni probitak i uspjeh. U pravu ste, to je pojam čije se značenje uopće ne preispituje, vrijednost koja se uzima zdravo za gotovo, postavljajući se kao zdravorazumska. Što izvrsnost znači? Po kojim se kriterijima definira? Tko određuje što je izvrsno, a što nije? U odnosu na što se izvrsnost definira? Sva ta pitanja ostaju nedorečena, guraju se sa strane, ali i dalje ostaje ideološki imperativ upućen svakom ponaosob da se ta mitska dimenzija zvana izvrsnosti dosegne.
Važno je pitanje ovdje i postoji li autonomija Sveučilišta ili mu se suprotstavljaju i uništavaju ga subjekti kao što je tržište rada ili imperativi tzv. poslodavaca? Važno je reći da u praksi imamo hiperinflaciju izvrsnosti, a istovremeno kao sveučilišni radnik mogu posvjedočiti da su kriteriji vrlo loši i opća razina obrazovanosti studenata konstantno opada iz generacije u generaciju. Nikad više izvrsnosti kao proklamirane vrijednosti, a nikad niži zahtjevi, niža kvaliteta znanja. Nešto ne štima. I na tom rascjepu nalazi se smjerokaz za kritičko čitanje i interpretiranje izvrsnosti. U neoliberalnoj ideologiji tržište je pozicionirano kao Sveti gral, alfa i omega za sve, stoga nas ne mogu iznenaditi nalazi istraživanja koje navodite, da se u javnoj percepciji obrazovanje, rad i tržište dovode u neposrednu uzročno-posljedičnu korelaciju. Međutim, to je ideološka podvala. Slabo je obrazovanje koje je isključivo vođeno uskim parametrima stjecanja vještina, u današnjim kurikulumima naziva ih se ishodi učenja. Kada ste dobro, široko i klasično obrazovani, radno-tržišne kompetencije u praksi se savladavaju bez poteškoća. No problem je što sistem traži i nameće proizvodnju pseudoobrazovanih fah-idiota. Takvim se ljudima redovito lakše manipulira.
Pretpostavljam da je obrazovanje radi kritičkog odnošenja spram ideologija, a pogotovo one dominantne koje se predstavlja kao zdravorazumska, zahtjevnije od pukog prilagođavanja tržištu rada.
Apsolutno. Takvo obrazovanje je ne samo zahtjevnije, već i važnije te potrebnije. No iako je recimo kritičko mišljenje nominalno visoko pozicionirano na popisima prioriteta mnogih obrazovnih kurikuluma, dometi su u praksi slabi ili nikakvi. Tomu je tako jer su svi ključni sistemski parametri u kapitalizmu sa svojim formama postavljeni tako kruto i apriorno, da je u praksi, ako ih doista slijedite, nemoguće provesti sistematičnu i kvalitetnu izvedbu stvarnog sadržaja. Kritičko mišljenje tako ostaje samo još jedna lijepa riječ na studiozno ispoliranom obrazovnom meniju koji je destiliran od svakog sadržaja. Što se tiče tržišta rada, sumnjam da ono postoji kao neki egzaktan entitet. Ako želimo uspostaviti neko jasno tržište rada, još jedan mitski trop tranzicije, malo koja vrijednost će biti apriorno isključena. Pitanje je samo koliko će učinkovito, to jest isplativo, ta vrijednost biti prevedena i podvedena zakonitostima profitne kalkulacije. Recimo, kulturna industrija kojom se također u knjizi bavim, već desetljećima pokazuje jedan širi kapacitet za komodifikaciju raznih društvenih vrijednosti i dobara u kapitalističke robe, podvedene pod tržišno-profitnu logiku. Cijela povijest kapitalizma je zapravo povijest komodifikacije i neke vrijednosti, neka dobra koja su još do jučer bila tržišno neprepoznatljiva, u nekoj novoj epohi postaju robna vrijednost par excellence. Zato bismo povijest kapitalizma mogli čitati i kao povijest komodifikacije i pitanje je koji su tipovi komodifikacije aktualni u nekoj epohi.
Kad definirate međunarodnu zajednicu, ističete da se radi o pukim imperijalnim interesima najjačih zemalja svijeta. Navodite da je 90-ih ona bila nespremna zauzeti stav oko konflikta među jugoslavenskim zemljama, ali da je bila neprestana podrška ekonomskoj tranziciji, štouključuje i ratne lordove, kompradorsku elitu, itd. Jesu li otkazi, privatizacija, devastacija društvenog vlasništva naprosto bili nužna tendencija globalnog kapitalizma?
Inherentna napetost kapitalizma jest ona između kapitala i rada, između središta i periferije. To obilježava cijelu njegovu povijest – obaranje cijene rada nauštrb akumulacije kapitala. Smatram da nam je u odsudnim trenucima tranzicije 1990-ih nametnuta ekonomsko-politička agenda upravo ovakva kakvu smo i dobili, obilježena postindustrijskim karakterom, odbacivanjem društvenih vrijednosti poput masovnog zapošljavanja, odnosno deindustrijalizacijom, privatizacijom i tome bliskim trendovima. Doduše, dobili smo najgoru moguću verziju tranzicije – prvobitnu akumulaciju kapitala optočenu kulturom smrti kroz ratna razaranja. To nas je odredilo za generacije: pljačkaška pretvorba u ekonomsko-političkom smislu i traumatično kolektivno iskustvo radikalnih nacionalizama u identitetskom smislu.
Navodite da se tranzicija historijski ne događa samo u 90-ima, već svoje korijene vuče dalje u prošlost, odnosno u temeljitim ekonomskim, političkim i ustavnim reformama 60-ih i 70-ih Spominjete crvenu buržoaziju i partijsku elitu koja trasira trendove za događaje 90-ih. Koji to trendovi u SFRJ dovode do HDZ-a, Stranku demokratske akcije u Bosni, itd?
Neugodna istina po HDZ i sestrinske stranke koje su nicale po državama bivše Jugoslavije nakon raspada je da imaju nasljedstvo Komunističke partije. Čak 97.000 prvoboraca HDZ-a bivši su članovi Saveza komunista Hrvatske. To nije iznenađujuće ako uzmemo u obzir silna partijska previranja koja se razvijaju od sredine 60-ih do ranih 70-ih, što će iznjedriti proljećare u Hrvatskoj i liberale u Srbiji.
Nakon silnog ekonomskog uzleta Jugoslavije kroz cijele 50-e, što je drugi najjači rast BDP-a u svijetu u toj dekadi nakon Japana, 60-ih dolazi do usporavanja rasta ekonomije i prvih evidentnih problema, a izlaz se traži u liberalnim ekonomskim reformama. Dolazi do tržišnih reformi koje vode prema onome što će mnogi nazvati jugoslavenskim tržišnim socijalizmom ili državnim kapitalizmom, praćen prtljagom mnoštva socijalnih politika. Tu su i prva vezivanja sa svjetskim ekonomskim megainstitucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke te famozna zaduživanja koja će doći na naplatu nakon Titove smrti.
Tehnokratski orijentirane republičke partijske frakcije fokusirale su se na model konkurencije koji nastaje na unutarnjem jugoslavenskom tržištu, što je uostalom duboko odredilo strukturu ekonomskog modela jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Slovenija i Hrvatska zbog najvećeg industrijskog razvoja i izvoznih kapaciteta proizvodile su i izvozile najviše, a taj razvojni nesrazmjer bio je glavni uzročnik raznih oblika nacionalizama u Jugoslaviji. Krenula su se postavljati pitanja zašto bismo plaćali za druge, zašto oni koji manje proizvode trebaju živjeti na istoj razini kao mi koji proizvodimo više, itd. Radilo se o dinamici unutarnjeg jugoslavenskog tržišta – Slovenija i Hrvatska na jednoj, a ostali na drugoj strani, sa Srbijom na čelu kao ideološko-partijskim jugoslavenskim hegemonom.
Jugoslaviju rastura povezanost s međunarodnim megainstitucijama, dug, nesrazmjer ekonomija na unutarnjem tržištu i nacionalizam, što završava ratom, tranzicijom, gubitkom niza socijalnih pogodnosti i identitetskom kolektivnom traumom. Ljudi u regiji se rijetko danas shvaćaju kao radnici već kao Hrvati, Srbi, Bošnjaci, itd. Poznato je da nacionalistička retorika skriva interese kompradorskih elita, ratnih lordova, itd. Koji su korijeni te apstrakcije nacije, a zatim i nacionalizma? Zanimljivo je i to što globalizacija na svojevrstan način poništava mit nacije, a mi je evo osnovali kad je na neki način suvišna.
Globalizacija je odavno, a pogotovo padom Berlinskog zida, dovela u pitanje smislenost države i nacije. U isto vrijeme kada se u velikom dijelu svijeta taj proizvod Francuske buržoaske revolucije dovodi u pitanje, mi upadamo u atavističke maštarije “biti svoj na svome”, potpuno u suprotnosti s povijesnim kretanjem. Kao nekakav hod unatrag. Nacija je odavno desakraliziran mit, radi o se povijesnom proizvodu, nikakvoj zadanoj etno kategoriji, odnosno onakvoj kakvu je tretiraju etnički orijentirani interpretatori koji traže srednjovjekovna zaleđa u etnosu. Nacija je proizvod modernosti, 18. i 19. stoljeća, a političko-simbolički započinje s Francuskom buržoaskom revolucijom. Stvara se ideološko-politička predodžba o većem ili manjem broju ljudi koji se međusobno ne poznaju, ali koji dijele zajednički teritorij i koji imaju pretpostavku jezičnog razumijevanja, zajedničkog lingvističkog idioma kojega je moguće standardizirati. Pomoću centralizirane političke moći, državne administracije i birokracije, obrazovnim institucijama, ustanovama kulture i medijima, ljude se ideološki interpelira u osjećaje pripadnosti kolektivitetu zvanom nacija. Da, naravno, tranzicijska ideologija uložila je veliki napor kako bi nekadašnji, u socijalizmu forsiran kao središnji, identitet rada i radnika „evoluirao“ u nacionalne identitetske partikularitete nabijene animozitetom prema drugima. Time je fokus sa esencijalno važnih motiva, kakvo je društveno-ekonomsko razvlaštenja radnih masa kroz tranziciju, prebačen na neproduktivna pitanja nacionalno-identitetskih animoziteta. Od toga se nitko nije kruha najeo, osim tzv. pobjednika tranzicije, a to su recimo ovi koje ste prethodno naveli, kompradorske elite i lordovi rata.
Navodite da je HDZ više narodni i nacionalni pokret nego građanska stranka europskog tipa. Kako je HDZ degradirao Hrvatsku, a kako je to napravio upliv neoliberalizma? Naravno da je to djelomično povezano, ali volio bih da naglasimo da bi neoliberalizma bilo i sa SDP-om ili HSLS-om.
HDZ velikim dijelom računa na arhaični, etnički oblik identitetske pripadnosti. Kod jednog dijela birača u Hrvatskoj uspjelo im je ono ključno, stvaranje dojma da politička sklonost toj stranci istovremeno znači i pripadnost nacionalnom identitetu, jeziku i vjeri. Od samog svog početka, od osnivanja, HDZ na tome radi. Kalkulira se da je u Hrvatskoj 20-25 posto birača koji će dati toj stranci glas nevezano za njihov politički program.
Cijelo se vrijeme računa na učinak arhaične priče o “svojima na svome”, a ona dijelom počiva i na sakraliziranom mitu o prvom hrvatskom predsjedniku i utemeljitelju HDZ-a, na pojednostavljenim interpretacijama Domovinskog rata i slično. Iz godine u godinu taj kanon jača, što je tipična karakteristika mita. Čak ni tehnokratska izvedenica HDZ-a kakvu imamo zadnjih 5-6 godina ne zadire u taj mit nego ga brižno i pažljivo njeguje. To je u suštini sakralni kapital kojeg je jako teško iscrpiti. HDZ je toliko u tome uspio da ne postoji prava snažna opozicija u politici i društvu koja bi išla protiv tog mita, a tu je vrlo lošu ulogu svojevremeno odigrao i Ivica Račan. Dok je sve to bilo još relativno vruće na samom početku ovog stoljeća, umjesto da se preispitaju ti suvremeni nacionalni mitovi, da se uđe u političko-ideološku konfrontaciju s time dok je to još bilo moguće, Račan pravi nekoliko poteza koji su zapravo doprinijeli sakralizaciji nacionalne ideološke paradigme. Sjetimo se samo Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Račanova stranka i Vlada provela, pa onih smiješnih poteza poput Kuharićevog posvećivanja Kockice, jednog od prvih poteza nakon što je Račan preuzeo vlast 2000. HSLS i njegov mit o Vladi Gotovcu predstavlja pak liberalnu nacionalističku paradigmu koja nije ništa manje problematična. Doduše, Gotovac je simbol modernog nacionalizma za 21. stoljeće, a Tuđman onog konzervativnog iz 19. stoljeća. Što se pak tiče teze da bi neoliberalizma bilo i s tzv. lijevima, socijaldemokratima, o tome nema spora. Uostalom, ne zaboravimo da je najveći paket reformskih mjera skrojenih po neoliberalnim aršinu, usvojila i provela lijevo-liberalna vlada Zorana Milanovića u prvoj polovici drugog desetljeća 21. stoljeća. To je potpuno razumljivo uzevši u obzir da evropska, pa i hrvatska, socijaldemokracija već decenijama nije lijeva, već liberalno-kapitalistička politika.
Spominjete pojmove centra i periferije u kontekstu ekonomskog razvitka država unutar globalnog kapitalističkog sustava. Hrvatski liberalni mediji često perpetuiraju mišljenje da je korupcija, kojom se također bavite u knjizi, glavni problem Hrvatske, koja bi navodno bila kao Njemačka da je nema. Možete li objasniti fenomene centra i periferije, učestalost korupcije na periferiji, razlog zašto periferija gotovo uvijek ostaje periferija itd.?
Pitanje korupcije, kojom rasprave često počinju i završavaju, zamka je u koju upadaju i dobronamjerne zeleno-lijeve politike jer tretiraju korupciju ne kao simptom već kao uzrok problema. Korupcija je samo maligni prišt na tijelu lošeg sistema. Kao u svakom pogrešnom tretmanu, rješavanje korupcije neće značajnije pridonijeti boljem društvu bez sistemskih promjena. Korupcija je u kapitalizmu jedan supstancijalni element. Ona u sebi sadrži sintezu gomile suptilno izvedenih i dopuštenih oblika prisutnih u kapitalizmu. Recimo lobističke prakse korporacija koje utječu na odluke političara, njihova financiranja političkih kampanja, potom fenomen financijskih dotacija privatnim medijima koji će uvijek naginjati u smjeru takozvane fleksibilizacije tržišta, itd. Borba protiv korupcije u kapitalizmu je izgubljena bitka na samom početku jer je kapitalizam i drugo ime za korupciju.
Takozvane periferije na jedan iskonski i brutalan način uvijek izriču istinu o tzv. središtu. Odnosno, ono što u središtu postoji kao problem, na periferiji vulgarno dolazi do izražaja. Periferija, a to je priča i o našoj tranziciji, predstavlja brutalno Zrcalo istine o središtu. Nisu Njemačka i Francuska nimalo lišene problema koji određuju nas, samo su kod nas ti problemi brutalnije istaknuti.
Pojmovi autokolonijalizma, socijalističkog mentaliteta i uhljeba koje definirate u knjizi izrazito su simptomatični za neoliberalno stanje u kojem se Hrvatska trenutno nalazi. Postoji tendencija u srednjostrujaškim medijima, pogotovo na Indexu, da o zaposlenicima u javnom sektoru pišu kao o nametnicima, da proklinju naš mentalitet koji, vidi vraga, nekad želi odmoriti, i to sve provlače kroz autorasističku vizuru Hrvata kao neradnika ili primitivnih seljaka, što svoj najdegutantniji iskaz zadobiva u riječi kozojeb. Da slično napišu o nekim afričkim narodima u čijim državama vlada još veća korupcija, to bi s pravom bilo smatrano rasizmom, a na ovaj je način dopustivo, nekima i smiješno.
Autorasizam i autokolonijalizam su mi jako zanimljivi i važni fenomeni. Uhljeb je, recimo, pojam realizirane neoliberalne hegemonije preko kojeg pratimo interesni obračun kapitalističkih tranzicijskih aktera koji se obrušavaju na progresivne ekonomsko-socijalne vrijednosti poput sigurnog radnog mjesta i pošteno plaćenog rada, a koje povezuju sa socijalizmom, Jugoslavijom i na taj ih način žele stigmatizirati. Da bi projekt tranzicije bio završen, potrebno je izvesti suptilnu i učinkovitu gestu autostigmatizacije, autorasizma, odbacivanja nekih društvenih vrijednosti iz vremena jugoslavenskog socijalizma koje se, umjesto da budu tretirane kao univerzalne, dovode u vezu s elementima relikvija vlastite prošlosti, odbacuju se u zapećak, manipulativno povezuju s ratom i njegovim traumama. U suštini je biti “uhljeb”, u širem značenju termina, nešto čemu veliki broj ljudi stremi, a to je potreba za egzistencijalnom sigurnošću. Tako normalna, ljudska stvar. Međutim, budući da postojeća tranzicijska ekonomsko-politička paradigma to ne može i ne želi obezbijediti, već se forsiraju nesigurni oblici prekarnog rada pod status „novog normalnog“, a sve sa svrhom daljnje kapitalističke eksploatacije, odbacuje se uopće potreba za nekim takvim modelom i ideološki ga se povezuje s prošlošću koju navodno treba napustiti i zaboraviti jer ona više nije „realna“.
Veliki broj mladih ljudi danas recimo ne zna da se nekoć živjelo u stanovima koji su bili društveno vlasništvo. Jako je teško mladim ljudima uopće približiti ideju društvenog vlasništva, a tek razlučiti između državnog i društvenog vlasništva, što je bila jedna specifičnost jugoslavenskog socijalističkog modela. Za razliku od drugih realsocijalističkih sistema koji su imali državno, Jugoslavija je na svoj originalan način proizvela vrlo ingeniozan model društvenog vlasništva. Stanovi su se na ovaj i onaj način dobivali, tada je isto bilo koruptivnih elemenata, treba i to reći. Ali postojala je mogućnost, postojala je vizija društvenog razvoja i u nju se investiralo. A danas? Danas se moraš zadužiti i postati doživotni rob banaka. E sad, zamislimo hipotetsku situaciju. Što bi jedan čovjek , da se pred njega stave ti modeli na izbor, zdravorazumski odabrao? Odgovor je jasan i naravno da je zbog toga potrebno oblatiti, ispljuvati, obezvrijediti cijeli taj paket vrijednosti koji je obilježavao jednu zemlju, njen sistem i vrijeme.
Problematizirate koncept ljudskih prava, ističući da se često svode na prava potrošača, a iz svojeg opsega isključuju klasu i rad. Smatrate li da su ljudska prava u suštini buržujska imovinska prava koja stavljajući “pristanak” na pijedestal jednako brane prava kapitalista i radnika, zanemarujući socijalni kontekst koji snalazi radnika prije tog pristanka?
Radi se o velikoj povijesnoj kategoriji koja je u smislu upisivanja i širenja značenja doživljavala svoje mijene. Ljudska prava imaju duboku tradiciju u liberalizmu i vučemo je još iz teorija socijalne filozofije 18. stoljeća, kada je ta kategorija imala neka druga, povijesno-kontekstualno određena značenja, u odnosu na ono što mi danas razumijemo pod tim pojmom. Što se tiče recentne perspektive ljudskih prava, uočavamo set vrijednosti koje promovira tzv. civilno društvo i nevladin sektor koji se svjesno ili nesvjesno nerijetko odmiču od pitanja klase, a neoliberalnom kapitalizmu, kojeg u suštini sistemski ne problematiziraju, nude privid njegove svijetle pozadinske strane koja pomoću takozvanih politika identiteta uključuje i promovira neka prava rodnih, seksualnih, etničkih i drugih manjina. Tu vidim prostor za kritiku suvremene ljudskopravaške priče, cijelog tog NGO sektora koji u velikoj mjeri ostaje uključen u priču liberalnog kapitalizma kao njegova svijetla pozadinska strana, ali u suštini mu izostaje artikulacija pravih problema. Tomu je tako jer je sektor civilnog društva od 1970-ih naovamo polako, ali sigurno istiskivao, a na kraju i do kraja istisnuo, nekadašnju poziciju radničke, sindikalne i socijalne borbenosti, onu zdravu ljevičarsku militantnost u smislu spremnosti na otvorenu konfrontaciju s nasiljem kapitalističkih režima. Na kraju krajeva, svi ti slavljeni identiteti koji brojem sežu u beskraj, počivaju na materijalnoj bazi svoje egzistencije. Tako da izostaje bazično pitanje što to omogućava život, a zatim i identitet.
Vidimo da mnogi prosvjetiteljski momenti poput diskursa, rasprave ili ljudskih prava bivaju potpuno nemoćni kada dođu u sukob s kapitalističkim interesima EU-a. Amnesty International, a kod nas Centar za mirovne studije, stalno naglašavaju kršenje međunarodnog zakona putem push-backova u BiH, kao i lančane pushbackove diljem Europe. Međutim, vlastodršci šuti.
Tako je, sva ta ljudskopravaška priča nestaje kod vlastodržaca kada se krene pozivati na takozvanu urgentnost situacije. Čuju se fraze kako je teško u tim situacijama voditi dijalog, nego naprosto treba djelovati, rješavati stvari. Pojavljuju se biopolitički diskurzivni, ali i militantni mehanizmi – treba obraniti tijelo nacije, održati ga čistim, itd. To je široki diskurs rasističke terminologije, obrana tijela od najezde virusa. Sa situacijom u Ukrajini smo vidjeli da ljudi bijele boje kože i od interesnog značaja NATO-a i EU mogu ući u „tvrđavu Evropu“ preko noći, u njoj ostati, živjeti i raditi bez problema. Dakle, čisto licemjerje s rasističkom konotacijom.
Kritiziramo nacionalizam i liberalni kapitalizam. Na čemu ljevica danas treba inzistirati?
Svaka se ljevica dokazuje načinom na koji čita i interpretira kapitalizam i vrijednosti koje ga određuju. Nema ljevice bez konfrontacije s kapitalizmom. A baš to aktualnoj globalnoj ljevici često nedostaje, otvorena političko-ekonomska konfrontacija s devastirajućim socijalnim učincima kapitalizma. Zahvaljujući hegemonijalnim učincima kapitalizma, prevladala je logika reforme i poražena je ideja revolucije. Priča o ljevici treba se vrtiti i oko pitanja kao što su status rada u odnosu na kapital, društvena preraspodjela realiziranog viška vrijednosti, posljedice akumulacije profita u sve manjem broju ruku, pojačana financijalizacija… To su ona stara, ali ujedno i svježa pitanja koja su čak dobila na aktualnosti u odnosu na Marxovo vrijeme. Tranzicija s kraja 20-og i u 21. stoljeću je ta pitanja za ljevicu učinila još važnijima, samo što živimo u takvom trenutku povijesti, u epohi koja otežava mogućnosti nagovora na lijevo mišljenje, na lijevi politički stav. Hegemonija kapitalizma očito je dobro odradila svoj posao.
Mladim je generacijama danas recimo izrazito važno pitanje ekologije, a izazov za ljevicu današnjice je kako prevesti ta goruća ekološka pitanja klimatske krize u lijeve politike. Današnji srednjoškolci i studenti oko svega par takvih društvenih pitanja mogu, žele i znaju politički polemizirati. Pitanje ekologije jedno je od njih, a treba ga prevesti u sistemsku kritiku kapitalizma i osvijestiti da ga se tretira na neadekvatan način, tehnokratskim pseudorješenjima. Vidimo naime kako neoliberalni sustav vrlo brzo kooptira snažne zelene glasove mladih, kao na primjeru Grete Thunberg. Sustav ih aproprira u popularan diskurs: “Radi se na tome, organiziramo klimatske summite, ograničit ćemo emisije stakleničkih plinova za nekoliko posto, itd”, ali stara priča kapitalističke eksploatacije i devastacije i dalje teče svojim tokom.
