Jasna Baštić: Odlazak u noć, Jesenski i Turk 2023. Za razliku od brojnih ratnih veterana, Zvonimir Zakošek bio je spreman otvoreno govoriti o svojim ratnim iskustvima. Smogao je snage preispitati vlastito sudjelovanje i doći do univerzalne osude rata jer “u ratu je sve zločin” a sam “rat je besmislen”. Knjiga Odlazak u noć nije samo važan uvid u strahote ratnog PTSP-ja i dobrodošao prilog dekonstrukciji mitova o ovom našem ratu, nego još više moćna antiratna poruka.
U vremenu kada su ratni bubnjevi ponovo sve glasniji, planira se uvođenje obaveznog vojnog roka i povećavaju izdaci za “obranu”, objavljena je knjiga novinarke Jasne Baštić Odlazak u noć u izdanju Jesenski i Turk, koja progovara o naličju rata, o strašnim posljedicama koje ubijanje i smrt suboraca, ali i neprijatelja ostavlja na ljudsku psihu. Knjiga je pitko pisan zapis razgovora koje je autorica tijekom dvadeset godina vodila sa Zvonimirom Zakošekom. Zakošek je 1991. “kao zrela osoba s trideset osam godina” dragovoljno otišao u rat i ubrzo postao visokopozicionirani pripadnik pričuvne postrojbe MUP-a predvođene osuđenim ratnim zločincem Tomislavom Merčepom te kasnije ratni bojnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Knjiga prati Zakošekova sjećanja od entuzijastične odluke da bude “sudionik velikih povijesnih događaja” preko ratnog puta od Topuskog, preko Pakračke Poljane, Bosne i Oluje sve do psihološkog sloma i dijagnoze PTSP-ja (posttraumatskog stresnog poremećaja). Pri tome se ne radi o memoarskoj literaturi, nego o poniranju u unutarnji mrak krivnje, preispitivanja, užasa smrti i ubijanja u ratu, i prema riječima autorice u razgovoru za H-Alter: “možda je najpotpunije napisana studija slučaja u literaturi o PTSP-u.”
Baštić je Zakošeka upoznala u zagrebačkoj bolnici Dubrava, na Specijalnom odjelu za vojne veterane s ratnim traumama u drugoj polovici devedesetih. Kaže: “Susret s tim ljudima na specijalnom odjelu bio je prijelomni trenutak nakon kojeg sam započela svoje istraživanje PTSP-ja. U početku nije postojala ideja o pisanju knjige. Samo sam htjela razgovarati s njima i razumjeti zašto su u takvom stanju psihičkog sloma, očaja i duboke patnje. U to vrijeme se ovdje jako malo znalo i govorilo o PTSP-ju. Govorilo se o ‘vijetnamskom sindromu’ o kojem smo nešto znali iz filmova i rock muzike, pa su zvaničnici govorili da je nemoguće da hrvatski vojnici koji su se borili u obrambenom ratu obole od nekakvog vijetnamskog sindroma. Počela sam čitati svu dostupnu literaturu, razgovarati s psiholozima i psihijatrima, ići na konferencije o PTSP-ju… Razgovarala sam s ratnim veteranima iz Britanije, Japana, Južne Afrike, Amerike, Irana, Sjeverne Irske, kao i veteranima iz Hrvatske, Bosne, Srbije. I sve se to gomilalo i postepeno je sazrijevala ideja o knjizi. Paralelno s tim istraživanjem razgovori sa Zakošekom su se produbljivali i shvatila sam da je to iznimno važno svjedočanstvo koje otkriva dva nedovoljno istražena aspekta o ratnim traumama među vojnim veteranima. Prvi je činjenica da je Zakošek bio na komandnoj poziciji, a za razliku od PTSP-ja običnih vojnika, relativno je malo studija koje se bave psihološkim problemima ljudi na zapovjednim položajima. Drugi aspekt je problem krivnje.”
U predgovoru Baštić piše da je proces bilježenja Zakošekovih svjedočenja trajao dvadeset godina. Na pitanje zašto toliko dugo, kaže: “Jednim dijelom zbog mojih profesionalnih obaveza, a dijelom i zbog stanja u kojima je Zakošek bio. Dok je boravio u bolnici i u periodima oporavka, nije bilo moguće voditi zahtjevnije razgovore. Osim toga nije se radilo o tipično novinarskom intervjuu koji dogovoriš i odradiš, i više ne vraćaš na temu. Ja sam vjerojatno bila jedina osoba koja je bila spremna slušati ga bez osuđivanja i njemu je to bilo važno. Kao što piše u knjizi, o događajima iz rata i svojim proživljavanjima nije mogao razgovarati s članovima obitelji niti predratnim prijateljima. Zapravo nitko od nas ne želi slušati priče o tome što vojnici čine u ratu, čemu se svjedočili i kakve posljedice je to na njih ostavilo. Osim toga postoji jedno fatalističko prihvaćanje da vojnici sa svim tim moraju računati kada idu u rat, ili čak osuda da su i zaslužili to što im se dešava, kad su već odlučili krenuti u rat. Ili ih se smatra kao sredstvo koje je izvršilo svoju namjenu u vođenju rata i sada su samo teret društvu. Potpuno ih se dehumanizira i to nije fer. A to o čemu oni govore daje stvarnu sliku rata, koju bi svatko trebao imati u vidu kada se donose političke odluke o ratu i miru, ili lične odluke o ulasku u borbene postrojbe. Jer rat nisu geopolitička nadmetanja i profiti vojne industrije, nego vojnici koji surovo pogibaju u rovovima. Koliko god je mučno i strašno, treba ih poslušati, jer nikakvi filmovi i knjige ne mogu dati pravu sliku rata i događaja na bojištu kao što to mogu vojni veterani, ako želite da ih saslušate. I to je bila moja motivacija.”
U knjizi su Zakošekova svjedočenja strukturirana kronološki, prate njegov ratni put od Topuskog do Oluje, ali je svaka etapa fokusirana ne toliko na sama ratna događanja, koliko na prateće emocije i doživljaje koji će postati uzročnici psihološkog sloma. U početku je dominantna emocija strah – strah od ranjavanja, strah od smrti, strah od zarobljavanja, strah od mrtvaca i izrešetanih tijela… “Puno je ljudi tako došlo s krivim predodžbama o tome što se zbiva u ratu. /…/ Stvarni razlog napuštanja postrojbe kod većine je bio strah. Ne postoji obuka koja može čovjeka pripremiti za ratne akcije, a da mu se eliminira strah. /…/ Strašno je kada čovjek zaista postane svjestan svoje smrtnosti… Nitko, baš nitko, ne može se s time pomiriti.” Već u Topuskom Zakošek svjedoči prvim psihičkim lomovima kod svojih suboraca, ali opisuje i proces vlastite prilagodbe na ekstremni stres: “Postojao sam sve tvrđi. To sam tada osjećao kao pozitivnu promjenu. Rat je svakoga promijenio.” Uz to je tekao proces sve veće identifikacije s vlastitom postrojbom, taj opjevani ‘brothers in arms’ osjećaj zajedništva snažniji čak i od obiteljskih veza: “Privrženost tim poginulima i ranjenima, i općenito ljudima koji su sudjelovali u ratnim događajima sa mnom, bila je u to vrijeme čvršća nego bilo koja druga veza, čak i obiteljska.” Kaže da su mnogi izbjegavali odlazak kući na odmor. Civilna stvarnost postajala je neki paralelni svijet u kojem se sve teže snalaze: “Problem je bio u golemoj razlici između života na ratnom terenu i života u Zagrebu, koja je postajala sve veća. Ljude su iritirale vijesti o nekakvim teniskim partijama, koncertima i raznim događajima u Zagrebu.”
Središnji dio knjige i najviše povezan s kasnijim proganjajućim osjećajem krivnje, ali i razočaranja u političku pozadinu rata predstavljaju događaji u Pakračkoj Poljani: “Bilo je i kasnije ubijanja, ali Poljana je bila najtraumatičnije iskustvo u odnosu na civile. … Poznanstvo s ljudima iz Merčepove grupe u Pakračkoj Poljani crna je točka u mojem životu. Posljedice su užasne, ja osjećam samo užas. Stalno mislim o tome. Imam fizički osjećaj mučnine, nekada toliko da počnem drhtati, znojim se, i zaista mi je toliko mučno da povraćam. Osjećam strah. Bio sam razočaran. Bilo mi je strašno saznanje da radimo iste stvari kao i suprotna strana.”
Zakošek tvrdi da tada nije znao potpune razmjere svega što se dešavalo u Pakračkoj Poljani, pa iako nije vidio direktna smaknuća, vidio je zlostavljane i pretučene civile i bio je svjestan da su priznanja iznuđivana silom. Prepričava razgovor s vojnim doktorom Golemom: “Jednom je bio na rubu plača, jer su mu tri, četiri puta Merčepovi ljudi dovodili istog čovjeka da ga skrpa, pa bi ga ponovno razbili, pa bi ga je ovaj ponovno morao skrpati. Rekao je da više ne može tako raditi.” Tvrdi da je postojala dvostruka linija zapovijedanja i da su grupu koja je radila zločine kontrolirali samo Merčep, Trusić i Manđarelo. Kaže da je bilo nešto psihopatsko u njima, da su mnogi od njih imali kriminalnu prošlost i da su uživali u ubijanju koje nije imalo nikakve veze s ratnim ciljevima, nego je bilo motivirano mržnjom, sadizmom i koristoljubljem, kao u slučaju ubojstva obitelji Zec. Iako je svjestan da rat neminovno sa sobom nosi urušavanje moralnih vrijednosti, smatra da su se ratni zločini mogli i morali spriječiti. Međutim, u “psihotičnoj atmosferi nacionalne i ratne euforije” očigledno je da su se pljačke i ubojstva događali uz znanje i odobravanje političkog vrha, te poimence citira neke izjave tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Borisa Buzančića, te ondašnjeg predsjednika Vrhovnog suda (Milana Vukovića): “To nije moglo značiti ništa drugo nego da je cjelokupna hrvatska politika bila usmjerena na to da prihvati takvo ponašanje, u to vrijeme. Bio sam prisutan u Pakračkoj Poljani kada je jedan dužnosnik rekao: ‘Rješavajte stvari na terenu, mi nemamo mjesta za zatvorenike, nemamo vremena baviti se s tim.'”
Zakošek otvoreno progovara i o ratnom profiterstvu i upire prstom u “glasne aktiviste HDZ-a” Ljubu Česića Rojsa, Stipu Spajića i Ćiru Grubišića koje povezuje s makinacijama vojne opreme iz vojarne JNA u Dubokom Jarku. Ta iskustva dodatno su produbila osjećaj razočaranja: “I poslije svega, kada sam se vratio doma i kada sam vidio da nismo baš izgradili bolju i slobodniju zemlju, osjećaj gorčine je strašno velik. I osjećaj, zapravo, bezrazložnosti svega toga, rata… Imam nevjerojatan osjećaj da je rat bio dogovoren, da je količina uništavanja dogovorena, da je pomak stanovništva unaprijed dogovoren, da je sve iskalkulirano.”
Vezu između ratnih zločina i tadašnjeg stanja u hrvatskom društvu direktno naglašava izjavom: “Da su društvo i država bili zdravi, sigurno bi i postrojbe bile zdrave. Pljačke i nezakonita privatizacija u društvu, otuđenje imovine i naglo bogaćenje pojedinaca sigurno su imali negativni utjecaj na vojnike. Siguran sam da bi zločina na terenu bilo daleko manje da je društvo bilo zdravije i da se određena nezakonita ponašanja nisu pretakala i u postrojbe. /…/ Tražiti krivce samo u vojnim strukturama za zločine nad civilima i pljačke na terenu, nije dovoljno i nije potpuna istina.”
U nastavku knjige, Zakošek opisuje svoj ratni angažman u Bosni i Hercegovini i sudjelovanje Hrvatske vojske u kaotičnom bosansko-hercegovačkom ratu svih protiv svih: “Prisustvovao sam polaganju prisege brigade nedaleko od Zagreba koja se spremala za Bosnu, u Posavinu, i jedan zapovjednik je rekao: ‘Ne vraćajte se dok niste krvavi do lakata!’ Gotovo sam povraćao tamo uz ogradu od toga. Je li taj čovjek bio svjestan što je rekao?” U Bosnu su išli temeljem zapovijedi ministra (Gojka Šuška) kojom ih se upućuje na “istočno bojište” da bi obučili lokalne hrvatske postrojbe. Priča kako su po ulasku u Bosanski Brod skinuli vojne oznake. Umjesto prvotno planiranih tridesetak dana tijekom kojih su u Brčkom trebali ustrojiti 108. brigadu HVO-a, u Bosni su ostali gotovo godinu dana, potpuno odsječeni i nepripremljeni za rat između Hrvata i Muslimana, u kojem im je jedini cilj postao izvući živu glavu: “Ta tri mjeseca, do kraja zime 1993., bila su vrijeme u totalnom paklu. Stanje je za nas bilo apokaliptično.” Priča o trgovanju naftom i naoružanjem sa Srbima, o iskustvima s postrojbom Crnih labudova, koje opisuje kao sposobne, ali islamski fanatične i nemilosrdne ratnike: “Rat u Bosni nije bio rat. To je bio mrak u balkanskoj krčmi, u kojem se ne zna tko kome zabada nož u leđa.” Tada je imao i prvi pokušaj samoubojstva. U Hrvatsku se vraćaju preko Mostara i Splita. Ovako opisuje scenu u Zagrebu, prije rastanka: “Svi su bili jako ostarjeli. Imali smo prljave uniforme. Neki su bili mlađi dečki, ali se više naprosto nije razlikovalo tko je star, a tko mlad. Svi su imali prazne oči. Bilo mi ih je strašno žao. Izgledali su, onako šuteći i stojeći, kao zombiji.”
Iako kaže da osjećaj krivnje dolazi tek poslije rata, kada čovjek ima vremena za razmišljanje i kada počnu flashbackovi i noćne more, te da je kod njega bio najvećim dijelom uvjetovan ne onime što je učinio, nego onim što nije: “Nisam mogao izvući te ljude, srpske civile, iz zatvora…” stalna preispitivanja vezana su i za njegov zapovjedni položaj i smrt suboraca za koje se osjećao odgovornim: “Moji odlasci na groblja bili su moja vraćanja u prošlost i bijeg od svakodnevice, u kojoj sam stalno preispitivao svoje postupke iz rata. Stalno sam preispitivao što sam učinio u određenim situacijama.”
Opisi tih preispitivanja i s njima povezanih noćnih mora od kojih je patio, polako pri kraju knjige postaju snažne antiratne poruke: “Koliko god prije borbe postoji želja za uništenjem neprijatelja, kasnije, kada je on hladan i nemoćan, osjetiš se… vrlo nelagodno. Vrlo kasno shvatiš da je to isto čovjek… Biti svjestan da si ubio čovjeka… Tražim opravdanje za sebe, opravdati da se to moralo dogoditi. … Uvijek je kao prvi put. Čovjek se ne može naviknuti na ubijanje. Svaki put, to je šokantno, užasno i teško… ustvari, to je ružno iskustvo…”
Zakošek lucidno opisuje simptome PTSP-ja i otvoreno govori o dva pokušaja samoubojstva. Opisi depresije, apatije, depersonalizacije, nervoze, nemogućnosti komunikacije, mučnina… doista su opisi osobnog pakla kojeg čovjek nikome ne bi poželio. Iako u polemičkom prikazu knjige objavljenom u Novostima Jerko Bakotin zamjera Zakošeku neiskrenost i krivotvorenje vlastite biografije, činjenica jest da je Zakošek, za razliku od brojnih veterana, bio spreman otvoreno govoriti o svojim ratnim iskustvima i smogao snage preispitati i vlastito sudjelovanje i doći do univerzalne osude rata jer “u ratu je sve zločin” a sam “rat je besmislen”. Zbog toga knjiga Odlazak u noć nije samo važan uvid u strahote ratnog PTSP-ja i dobrodošao prilog dekonstrukciji mitova o ovom našem ratu, nego još više moćna antiratna poruka, koja potvrđuje da najsnažnije antiratne priče mogu ispričati upravo vojnici: “Ja želim svjedočiti o ratu i za to imam veliki razlog: ne bih htio da moje kćeri ili bilo koji drugi mladi ljudi prožive ono što sam ja proživio. Želim im posvjedočiti o uzaludnosti svega i svih patnji koje smo mi prošli, jer na kraju krajeva ishod nije vrijedan toga. Nijedan ishod nije vrijedan toga. Pobjede, porazi, pobjede, porazi… zapravo se sve izmiješalo u jedno te isto, u jednu stravičnu sliku razaranja.”
