Kornel Šeper, povodom dodjele Nagrade grada Zagreba: Uređenje Zagreba devedesetih godina bilo je kičasto i bezvezno, dok smo mi težili autentičnosti. Močvara je bila ostvarenje želje nas i cijele generacije za klubom drugačijeg tipa. Prije rata su Jabuka, Kulušić i Lapidarij djelomično pokrivali tu potrebu, ali nitko osim Galerije ESCE u sezoni 1990/1991. nije ponudio model alternativnog kulturnog centra kakvi postoje u svijetu. Močvara je tome stremila, uključujući izložbe, alternativno kazalište, drugačije filmove i općenito uključivanje ljudi u rad i dijeljenje iskustava.
Počeo je s glazbom kad je imao 14 ili 15 godina, ali tu nije stalo. Danas Kornela Šepera nazivaju kulturnim radnikom, i to je vjerojatno najbolji kratki opis čovjeka koji je već godinama simbol alternativne kulture u Zagrebu.
Zajedno s Udruženjem za razvoj kulture (URK-om) radio je na različitim projektima, a sve je kulminiralo osnivanjem Močvare – kultnog kluba zagrebačke scene. Močvara je danas poznata kao klub u kojem se može vidjeti sve, od projekcija filmova, predstavljanja knjiga, izložbi, koncerata i najboljih koncerata u gradu. Osim organiziranja kulturnog života suosnivač je, koautor i basist rock grupe Šumski, te suosnivač i voditelj Zlih bubnjara.
Ove je godine dobio Nagrada Grada Zagreba, a dobio ju je i niz aktera poput Mancea, Roberta Perišića i MAZ-a, koji su na ovaj ili onaj način direktno povezani s Močvarom. O nagradi, počecima, knjizi o Manceu, URK-u i kulturnim politikama svih razdoblja kroz koja je prošao pričali smo baš u Močvari.
Grad Zagreb vas je nagradio ove godine. Jeste li to očekivali?
Dobio sam nagradu zajedno s Manceom, što se može smatrati zajedničkom nagradom. Povod je knjiga o Manceu koju sam napravio, a koja obuhvaća njegov rad, ali daje i uvid u scene u kojima je djelovao. S obzirom da se radi o autsajderskoj, rubnoj umjetnosti, knjiga je imala nevjerojatno pozitivne i brojne reakcije medija, mnogo više nego druge stvari koje sam radio, a ne bih pomislio da bismo Mance i ja mogli dobiti takvu nagradu. Zanimljivo je da smo nagradu dobili Mance, Robert Perišić, MAZ i ja, svi povezani s Močvarom. Perišić se pored svog značajnog spisateljskog rada spominje i zbog rada s mladim piscima na tribinama u Močvari, Mance je oduvijek bio povezan s URK-om i Močvarom, a MAZ organizira Trnjanske kresove i Antifa Night kod nas. S te šire perspektive, zanimljivo je da su neki akteri poput nas dobili nagradu, što je možda drugačije nego u prošlosti.
Izdali ste knjigu o Manceu. Koliko vam je značio rad na knjizi, posebno ovako velikoj, od 480 stranica?
Rad na knjizi nije bio promišljen, već se spontano razvijao, ali svakako mi je puno značio. Pristupio sam joj s puno entuzijazma, jer to nije samo knjiga po zadatku, nego o nečemu u čemu sam sudjelovao, a Manceov rad smatram iznimno vrijednim. Postojalo je i pitanje svrhe te knjige i općenito monografija. Zanimljiv je bio komentar o tome Aleksandra Zografa, srpskog strip-autora koji je surađivao sa mnom na knjizi, jer je imao sličnu dilemu kad je radio knjigu o grupi Luna, jednoj opskurnoj novosadskoj grupi. U širem smislu, takva autsajderska priča ima drugačiji smisao nego nešto vezano za poznate izvođače. Likovi poput Tišme iz Lune ili Mancea sadrže posebno značenje. Izazov je dati prostor takvim ljudima, jer su inspirativni i imaju priču mimo glavnih tokova, koji su predvidljivi i već viđeni. Knjiga o Manceu pokazala je i njegovu fantastičnu likovnu stranu, koja je dosta nepoznata. Mance kao autsajder nosi neko svjetlo u životu i umjetnosti, i iako tomu nije težio, inspirirao je mnoge ljude svojim djelom, tako da zapravo ima puno smisla u tome da baš o njemu postoji takva opsežna knjiga.
Više puta sam pročitao termin “kulturni radnik” u povezanosti s vama. Kako je to počelo?
Kad sam imao 14 ili 15 godina, jako me zanimala muzika, posebno psihodelična glazba i krautrock. Činilo mi se da otkrivam neka blaga koja većina ljudi ne poznaje, a koja sam htio podijeliti s njima. Prilika se pružila 1986. godine u Klubu omladine Črnomerec u ulici Vrhovec, gdje sam jednom tjedno puštao glazbu koju sam htio. Klub smo svi zvali Vrhovec, bio je mali i neformalan, ali je imao šarm. Imali smo slušaonicu nazvanu Korijeni priviđenja gdje sam puštao psihodeličnu glazbu. To je bilo predivno iskustvo jer su dolazili razni ljudi iz cijelog grada, družili smo se i razmjenjivali ideje, muziku…
Ispratili ste raspad jedne države i početak nove. Kako je oscilirala kulturna scena u to vrijeme?
Postojali su omladinski klubovi u svakom dijelu grada, ali čim je krenuo raspad Jugoslavije, mnogi su se zatvorili, pa tako i klub o kojem sam pričao. Ljudi poput mene nastavili su živjeti dalje i tražiti neke nove prilike. Ispostavilo se da ih ne možemo naći, već da moramo sve sami pokrenuti. S raspadom su se počele pojavljivati nove stvari, bendovi su bujali u Hrvatskoj, podjednako u većim i manjim gradovima. Postojali su nezavisni izdavači, pa sam 1992. i ja pokrenuo izdavačku kućicu Kekere Aquarium. Nekoliko nas entuzijasta izdavalo je kazete, i to je bilo dovoljno da ljudi čuju novu glazbu, unatoč nepostojanju medijske podrške. Močvara se formirala kao odgovor na potrebu za klubom gdje bi se mogli događati drugačiji koncerti svih mogućih žanrova i gdje bi scena mogla naći svoje mjesto.
Godine 1995. osnovan je URK – Udruženje za razvoj kulture. Organizirali ste Ponikve, mijenjali prostore u potrazi za boljima. Opišite te početke.
Priključio sam se URK-u 1996. godinu dana nakon osnivanja. Ekipa koja je osnovala URK krenula je s festivalom Ponikve, organiziranjem zajedničkog čišćenja divljih deponija na Zelenoj magistrali, nakon kojeg je trebao biti i koncert, koji je otkazan zbog kiše. Unatoč početnim baksuzima, bio je to dobar događaj, jer je potaknuo mnoge ljude da se organiziraju i povežu. URK je uskoro formaliziran i kao udruga, što je tada nama bio nepoznat pojam, ali je omogućavao lakše organiziranje događaja, dobivanje agregata od vojske, vode od vodovoda. Iako smo bili načelno odbojni prema strukturama, shvatili smo da je udruga alat koji nam može pomoći da nas ozbiljnije shvate i omogućiti nam da radimo što želimo. Kasnije smo shvatili širi kontekst važnosti udruga i civilnog društva.
Onda ste 1999. otvorili Močvaru u Runjaninovoj, ali to nije dugo trajalo?
Da, Močvara u Runjaninovoj trajala je samo šest mjeseci. Prije toga imali smo dva predkoraka. Prvi je bio Rupa, klub studenata Filozofskog fakulteta, gdje smo 1997. i 1998. godine imali stalne termine utorkom, URKtorak. To je bio naš pokušaj kontinuirane organizacije u stalom terminu i pokazao se uspješnim, a dolazila je i hrpa ljudi jer u Zagrebu tada ničeg i nije bilo. Zatim smo otvorili klub Goli beton u Gajnicama, klub u nedovršenom centru za kulturu, pa se zato zvao tako. Međutim, uvjeti su bili nikakvi – nije bilo WC-a ni grijanja i bilo je predaleko, pa nismo mogli nastaviti raditi tamo. Potom smo otvorili Močvaru u Runjaninovoj, koju smo iznajmili od privatnika. Bivši diskont pića transformirali smo s minimalnim sredstvima. Posudili smo novac za kazetofone i gramofon od prijatelja Vedrana Menige, a pozornicu smo sastavljali od klupa koje nam je poklonila srednja škola s njihovog otpada. Sami smo crtali po namještaju, i to je bilo sasvim dovoljno za uređenje. Prijavili smo se za gradski projekt i dobili pet tisuća kuna, što nam je bilo iznenađenje jer prije toga nismo ni pomišljali prijavljivati se, jer se nitko nama poznat nije prijavljivao, ali smo tada shvatili da se možda i mogu dobiti neki novci od Grada. Nakon nekog vremena, pojavila su se specijalizirana vijeća za urbanu i alternativnu kulturu, možda djelomično zbog našeg koncepta kulturnog centra koji pokriva više žanrova, ali i sjajnog sociološkog teksta Benjamina Perasovića koji smo prilagali tim prijavama, a koji je živopisno opisao stanje omladinske (sub)kulture i pripadajuću terminologiju u svjetskom i lokalnom kontekstu, dajući podlogu definiranju alternativne kulture u institucionalnom okviru.
Što je Močvara predstavljala tada za vas, a što za publiku?
U to vrijeme organizirali smo puno koncerata i imali stalne termine u Rupi na Filozofskom fakultetu koji su bili nedovoljni, i potreba za Močvarom postajala je sve veća. Htjeli smo otvoriti klub koji je naš, ne u smislu vlasništva, nego u smislu scene i zajednice gdje se osjećamo dobro, za razliku od drugih mjesta u gradu. Tadašnje uređenje Zagreba bilo je kičasto i bezvezno, dok smo mi težili autentičnosti. Močvara je bila ostvarenje želje nas i cijele generacije za klubom drugačijeg tipa. Prije rata su Jabuka, Kulušić i Lapidarij djelomično pokrivali tu potrebu, ali nitko osim Galerije ESCE u sezoni 1990/1991. nije ponudio model alternativnog kulturnog centra kakvi postoje u svijetu. Močvara je tome stremila, uključujući izložbe, alternativno kazalište, drugačije filmove i općenito uključivanje ljudi u rad i dijeljenje iskustava. Na prvoj večeri je došlo 1500 ljudi, jer nisu mogli vjerovati da postoji novi klub u gradu.
Morali ste zatvoriti 2008. godine, na jedno kratko razdoblje. Koliki je to bio udarac kulturnoj sceni?
To je bio velik udarac. Morali smo obustaviti kompletan program, ali nismo napustili klub. Zatvorili smo se iz protesta prema tadašnjoj vlasti i Milanu Bandiću, koji su nas doživljavali kao neprijatelje. Bili smo uključeni u inicijativu Pravo na grad, što je izazvalo napade na nas. Bili smo zatočeni u Močvari i nismo mogli riješiti ništa s vlastima, pa smo se odlučili boriti neradom. Tijekom tog vremena ipak smo radili u drugim prostorima, ali je publika bila raspršena, a neki suradnici su otišli raditi na druga mjesta. Povratak je bio težak, ali nakon par godina sve je opet sjelo na mjesto. Nijedno zatvaranje nije dobro, a zatvaranje mjesta poput KSETA danas smatram vrlo problematičnim jer ne bih želio da postane trajno.
U dugogodišnjem radu imali ste priliku iskusiti svakakve politike u Zagrebu. Možete li opisati kako je to bilo u osamdesetima?
U Jugoslaviji puno toga nije funkcioniralo, ali mnogo toga i jest. Državni izdavači izdavali su nevjerojatna izdanja, poput albuma Discipline kičme. Mnogi izvođači imali su prostor za rad, dok drugi nisu, a nezavisni izdavači nisu postojali osim u nekim mikro varijantama. Postojali su klubovi poput Jabuke, Kulušića i Lapidarija, ali ja nisam bio upoznat s tim strukturama. Zanimao sam se, ali je sve bilo nedostupno. U Močvari se trudimo da publika bude uključena, za razliku od tih vremena kad sam bio samo konzument. Tada su se događale važne stvari, poput koncerta Laibacha u Kulušiću 1986, ali nisam znao tko to organizira. Druge komunističke zemlje su bile zatvorenije, tako da je ovdje bilo malo bolje.
A u devedesetima?
U devedesetima nije bilo klasične cenzure, ali alternativna glazba nije imala dovoljno prostora u medijima, jer je carevao loš ukus. Neki akteri su puštali alternativu na manjim radijima i u manjim gradovima. U Vinkovcima je Goran Čelig na radiju puštao sve što sam ja izdavao, ali to je više neka slučajnost bila. Nije bilo kluba, što je dovelo do potrebe za osnivanjem Močvare. Svirali smo na čudnim mjestima, ali nismo se žalili – radili smo što nam se radi i aktivirali se.
S Bandićem ste imali problem?
Svi normalni ljudi imali su problema s Bandićem, bio je problematična osoba. Naše iskustvo je bilo da smo bili blokirani u svakom pokušaju normalnog rješavanja situacije s Gradom, do javne opstrukcije. Skoro smo završili na sudu s njim. Nije trpio ovaj tip kulture i radio nam je neviđene probleme. Bio je traumatična osoba za cijelu generaciju.
Možemo! vam je blizak?
Po senzibilitetu svakako da, jer dijelimo slične vrijednosti, a i potekli su iz okružja civilnog društva.
Sutra započinje program povodom 25 godina Močvare. Četvrt stoljeća iza vas. Jeste li ponosni što ste odgajali zagrebačke generacije? Što nam najavljujete povodom rođendana Močvare i Pogona Jedinstvo?
Nismo ni svjesni koliko je to godina, ali zapravo je puno za neki klub s obzirom na to koliko inače traju. Mi smo prije svega udruga, a ne privatni klub, pa se stvar obnavlja i nadograđuje s novim mladim ljudima koji tu nešto rade. Rođendan ćemo proslaviti zajedno s Pogonom, koji slave 15 godina i koje smo suosnovali. Imat ćemo skoro trideset događanja u četiri dana, od 24. do 27. svibnja, na desetak mikrolokacija. Pokrivamo aktivnosti koje se inače događaju ovdje, ali zgusnuto u četiri dana. Imat ćemo radionice, sajam ploča, promocije knjiga te glazbeni program u Močvari pri čemu ističemo gostovanje legendarnog nizozemskog punk noise benda The Ex, berlinskog dark wave benda Curses i pionira elektrnske glazbe Roedeliusa. Koncept je raditi ono što inače radimo, bez zvanja poznatijih koji ionako često sviraju, a naš headliner je sam prostor.
