Obilježavajući 22. rujna, Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, riječ prepuštamo istaknutim aktivistkinjama i predstavnicama udruga za ženska ljudska prava: Nataši Bijelić (CESI), Silviji Žufić Dujmović (CGI Poreč), Marinelli Matejčić (PaRiter) i Doriji Jukić, Petri Kontić (B.a.B.e), Tini Kovačić (SOS Rijeka) i Iskri Đaković (Ženska pomoć sada).
Na današnji dan davne 1999. godine stanoviti je Mato Oraškić na zagrebačkom je Općinskom građanskom sudu, u toku brakorazvodne parnice, ubio svoju suprugu Gordanu, njezinu odvjetnicu Hajru Pohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec, ranivši pritom sudsku zapisničarku Stanku Cvetković.
Nužno je da se zbije neko efektno višestruko ubojstvo, pa da događaj posluži kao impuls za pokretanje određenih kemijskih procesa u inertnim glavama vladajućih. Samo pet godina nakon tragedije u Palači pravde, točnije 15. listopada 2004. saborski su zastupnici i zastupnice odlučili da 22. runa proglase Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Od tada je u uvaženom predstavničkom domu doneseno pregršt nacionalnih strategija, akcijskih planova, protokola, zakona i ostalih dokumenata, međutim nasilje se žilavo održava, pogotovo u obiteljima, a u COVID uvjetima opet bilježi porast. “Iako se Hrvatska ratifikacijom Istambulske konvencije obvezala osigurati dovoljan broj kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja, i dalje djeluje samo jedan specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja, i to sa sjedištem u Zagrebu”, citiramo izvještaj o stanju ljudskih prava za 2020. godinu koji je izradila Kuća ljudskih prava. KLJP također uočava i činjenicu da Nacionalna strategija za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja i dalje ne postoji.
U Hrvatskoj se nasilje nad ženama, rekosmo, najčešće događa u obitelji. Suhoparni statistički podaci govore da se mjesečno odvije jedno do dva ubojstva među bliskim partnerima, te da su žrtve u 66 do 79 posto slučajeva (na godišnjoj razini) žene. Počinitelji obiteljskog nasilja najčešće su bračni ili izvanbračni suprug, ili žrtvin bivši suprug, odnosno partner.
Obilježavajući ovaj dan, riječ prepuštamo istaknutim aktivistkinjama i predstavnicama udruga za ženska ljudska prava. (t.g.)
Nataša Bijelić (CESI): Prevencija rodno-uvjetovanog nasilja
Jedino učinkovito oruđe koje nam stoji na raspolaganju u borbi protiv nasilja nad ženama, odnosno rodno-uvjetovanog nasilja (RUN), je prevencija. CESI već dugi niz godina radi na prevenciji rodno-uvjetovanog nasilja, specifično nasilja u partnerskim vezama mladih, kroz edukacijske i senzibilizacijske programe koji se provode u školama, te osnaživanje mladih i jačanje vršnjačke podrške protiv RUN ali i osposobljavanje nastavnika/ca za rad na ovoj temi.
Kad govorimo o mladima, pojedina istraživanja navode da je u Republici Hrvatskoj od 60-90% mladih doživjelo (ali i počinilo) nasilje u vezi. Također, visoka je i učestalost nasilja protiv LGBTIQ osoba. Oko 70% osoba, uključujući i mlade osobe, doživjelo je neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja. Podaci CESI istraživanja ukazuju na učestalost nasilja u adolescentskim vezama i na neprepoznavanje različitih oblika nasilja. Primjerice, mladi najčešće nisu u stanju prepoznati neke oblike kontrole u vezi, koji mogu biti motivirani ljubomorom, iz razloga što se često miješaju sa iskazima ljubavi i privrženosti. Naše posljednje istraživanje o elektroničkom seksualnom rodno-uvjetovanom nasilju pokazalo je da su djevojke u većoj mjeri izložene seksualnim komentarima na internetu, prijetnjama da će njihovi privatni podaci, fotografije, videozapisi završiti na internetu ako ne pristanu na seksualni čin ili uslugu zauzvrat, i također, izložene su objavljivanju fotografija i videozapisa bez njihovog pristanka. S druge strane, mladići su bili izloženi drugačijim vrstama nasilja koje uključuje internetske prijetnje fizičkim nasiljem i pritisak gledanja on-line pornografije. Najčešće se kao počinitelji nasilja, kojeg su doživjele i djevojke i mladići, navode muške osobe.
Duboko ukorijenjena rodna neravnopravnost u našem društvu rezultira time da se rodno uvjetovano nasilje kod mladih normalizira (npr. „dečki su dečki“ tj. normalno je da dečki seksualno komentiraju izgled djevojaka), ili romantizira (npr. tko se tuče taj se voli) ili pak umanjuje (npr. nasilje u adolescentskim vezama nije ozbiljno, to su „dječje svađe“).
Stoga je najvažnija preventivna strategija edukacija mladih o rodnoj ravnopravnosti i negativnom utjecaju rodnih stereotipa i stereotipnih rodnih uloga. Posebno je važno raditi s mladićima, jer je važan aspekt stereotipne muške rodne uloge u doba adolescencije seksistička objektifikacija djevojaka i žena tj. odnošenje prema ženama kao objektima, a ne kao ravnopravnim bićima. S druge strane, mladići koji ne pokazuju seksističko ponašanje u opasnosti su da budu proglašeni “slabićima” i diskriminirani od strane vršnjačke grupe pa je važno učiti mladiće ponašanju koje je u skladu s rodnom ravnopravnošću. To uključuje pružanje znanja, razvijanje kapaciteta za veze i učenje antiseksističkog ponašanja. Pod znanjem se misli na informacije o rodu, rodnim identitetima i odnosima. Razvijanje kapaciteta za veze podrazumijeva učenje komunikacijskih vještina, nenasilnog rješavanja sukoba ali također i senzibilizaciju za rodnu ravnopravnost te učenje o rodno uvjetovanom nasilju.
U Hrvatskoj ne postoji sustavan pristup prevenciji rodno-uvjetovanog nasilja. Trenutno važeći Kurikulum za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne i srednje škole dotiče se tema vršnjačkog nasilja i seksualnog nasilja vrlo neadekvatno. Kurikulum međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole spominje teme vršnjačkog nasilja, virtualnog nasilja i nasilja u mladenačkim vezama. Provedbe ovih međupredmetnih tema ostaju upitne s obzirom da ne postoje javno dostupni podaci o provedbi. Provedba preventivnih programa u školama je zapravo rezultat dobre volje i izuzetne motiviranosti pojedinih nastavnika i nastavnica u školama koje/i smatraju ovu temu važnom. Prema našem prošlogodišnjem istraživanju, 26 posto nastavnica i nastavnika smatra da je nasilje u adolescentskim vezama ozbiljan problem među njihovim učenicima a 27 posto njih je uključeno u preventivne aktivnosti.
Programi prevencije namijenjeni mladima moraju uključivati i prevenciju rodno uvjetovanog nasilja, homofobnog i transfobnog nasilja. Isto tako, u stručna usavršavanja nastavnika i nastavnica potrebno je uključiti programe edukacija na ove teme. Slijedom toga, CESI trenutno provodi, zajedno sa Odsjekom za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, program prevencije rodno uvjetovanog nasilja u školskom kontekstu za studente i studentice pomagačkih struka te za nastavnike, nastavnike ce i stručne suradnice/suradnike u školama s ciljem povećanja njihovih kompetencija za prepoznavanje i reagiranje na RUN. Biti će organizirano nekoliko edukacija do kraja ove godine na koje se zainteresirani mogu prijaviti. Stručna usavršavanja za nastavnike i nastavnice bit će organizirana preko Agencije za odgoj i obrazovanje.
Silvia Žufić Dujmović, Centar za građanske inicijative Poreč: Cilj nam je da svaka srednjoškolka dobije bar osnovna saznanja o rodno uvjetovanom nasilju
Dana 22.9.1999. godine dogodio se tragičan događaj u kojem su tri žene izgubile život, a jedna je teško ranjena. U pozadini te tragedije stoji duboko ukorijenjena rodna neravnopravnost koja počiva na patrijarhalnoj strukturi društva, a rezultira rodno uvjetovanim nasiljem, koje se u nemalom broju slučajeva i u našoj zemlji realizira u femicidu.
Kad govorimo o nasilju protiv žena, ono ostavlja duboke tragove na osobi koja ga je preživjela i znatno utječe na kvalitetu njenog života i života njene okoline te je potreban kvalitetan, sustavan i stručan rad kako bi se osoba oporavila. Kako bi do toga došlo, rad na oporavku od nasilja mora prepoznavati da se u pozadini traume nalazi rodno uvjetovano nasilje, odnosno obrasci ponašanja koji su nam usađeni odgojem i društveno su uvjetovani. Radi toga je lako ponovo se naći u nasilnom odnosu jer nemamo razvijene vještine kako prepoznati nasilne obrasce na vrijeme.
A gdje smo mi kao društvo 22 godine, kasnije osim što imamo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama? Određni pomaci postoje, o rodno uvjetovanom nasilju se razgovara (iako se možda ne koristi točno taj pojam, ali svakako se govori o nasilju koje u velikoj mjeri pogađa žene), a prepoznalo ga se prvenstveno zahvaljujući velikim naporima civilnog sektora. Zakoni su mijenjani, uspostavila se međusektorska suradnja, negdje manje, a negdje više uspješna, i sigurno još uvijek ima prostora za njeno poboljšanje. No, i dalje izostaje sustavni rad na prevenciji pojavnosti rodno uvjetovanog nasilja. Centar za građanske inicijative Poreč više od šest godina provodi prevencijski program sa srednjoškolcima i srednjoškolkama u više škola Istarske županije gdje aktivno radi na razbijanju mitova koji podržavaju rodno uvjetovano nasilje. Cilj nam je da svaka srednjoškolka dobije bar osnovna saznanja o rodno uvjetovanom nasilju, u slučaju da se nađe u njemu da ga može što prije prepoznati, potražiti podršku i sa što manje „ozljeda“ izaći iz nasilja. Drugi cilj nam je informiranje srednjoškolaca za prepoznavanje usvojenih nasilnih obrazaca i poticanje na rad na promjeni tih obrazaca.
Koliko god je ovakav preventivni program važan, kao i njegova kontinuirana i sustavna provedba, on ovisi o zainteresiranosti škola te redovitom prijavljivanju na raspisane natječaje za udruge. To ne bi smjelo biti tako. Smatramo da niti jedna mlada osoba ne smije biti prepuštena sama sebi ili medijima kako bi znala prepoznati rodno uvjetovano nasilje i gdje dobiti podršku. To se ne rješava kroz natječaje za udruge, kroz veću ili manju zainteresiranost škola, to se rješava kroz jasnu odluku na razini države da edukacija o rodno uvjetovanom nasilju mora ući u školske kurikulume, kroz sustavno educiranje školskog kadra koji će kompetentno znati prenijeti sadržaj te će znati pružiti informaciju gdje i kako dobiti stručnu podršku. Sve to moralo bi biti u suradnji sa civilnim sektorom, obzirom da i dalje prednjači u kvaliteti provedbe prevencije i pružanju podrške.
U gotovo trideset godina rada CGI-a u pružanju direktne podrške ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje, nismo primijetile da nam dolazi sve manje mladih žena, naprotiv, obraća nam se veliki broj žena, najčešće mladih i s malom djecom. To nam govori kako ne postoji sustavni rad na prevenciji nasilja. Iako smo ga kao društvo dijelom osvijestili, kao država nismo ništa uspješno poduzeli po pitanju sustavnog rada na prevenciji i zaštiti od nasilja.
Marinella Matejčić i Doria Jukić, PaRiter: Zašto je važno o nasilju – progovarati?
Patrijarhat optužuje i ušutkava žene: hodala je sama po cesti – što je to obukla, doživljava nasilje u braku – zašto mu to dozvoljava, zašto ne ode – ili “tako vam je to u braku”, doživi seksualno zlostavljanje na poslu – sigurno je koketirala. Normalizacija nasilja u našem društvu je toliko sveprisutna da čak i slučajevi pedofilije, odnosno seksualno nasilje i uznemiravanje djevojčica (i dječaka) koje nam je organski odbojno ne bivaju adekvatno sankcionirani ni adresirani shodno razini njihove gnusnosti: niti od strane društva, niti od nadležnih institucija. Poražavajuće je svjedočiti činjenici da je olakotna okolnost , npr. biti “branitelj” kako bi se kazna smanjila – iako je uništen jedan mladi život. Naposljetku, ako dozvoljavamo da djevojčice prvi put primijete da ih muškarci primjećuju kao seksualne objekte u nježnoj dobi od dvanaest godina, bez da propitujemo čemu je tome tako, nesporno je da nam je nasilje prihvatljivo.
Živimo uronjene u patrijarhat, i inherentno, u kulturu nasilja. Nasilje je problem koji potječe iz kulturoloških obrazaca koje prakticiramo, kao što je i ranije navedeno, iz čega proizlazi strukturalno i institucionalno nasilje. Upravo iz tog razloga je važno boriti se protiv toga, što progovaranjem o iskustvima, što korištenjem pravnih mehanizama zaštite. Svaki od tih aspekata nasilja treba adresirati na određeni način i na određenim razinama – prijavom samog nasilja, koristeći i mijenjajući zakonske regulative, implementacijom Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, kao i Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena i drugih konvencija koje u svojoj srži adresiraju nasilje, prijavljujući nepravilnosti i grubo kršenje prava u samom sustavu (kao što je trenutno slučaj s optužbama za implementaciju neznanstvene teorije “otuđenja od roditelja”), prijavljujući nasilje i tražeći pravdu.
Naime, kako je rečeno, živimo uronjene u kulturu nasilja. Što to zapravo znači? Dakle, mi nasilje doživljavamo, ali ga nužno uvijek ne prepoznajemo kao takvo jer su to obrasci u kojima smo odrasli, koje živimo i na koje smo navikli. Tome svjedoče mnoge inicijative koje su se pojavile u posljednje vrijeme koje to nasilje i adresiraju: od #PrekinimoŠutnju i #SpasiMe, preko internacionalnog #metoo pokreta i nešto domaćijih inačica kao što su #ženeujavnomprostoru i #NisiSama/#NisamTražila. Putem dijeljenja iskustva i osobnih priča na javnim platformama pokušava se osvijestiti koliko smo zaista internalizirali nasilne obrasce u vlastitim odnosima i koliko ih prepoznajemo kao nasilne. Neke od tih inicijativa jasno pozivaju na prijavu seksualnog uznemiravanja i nasilja u obitelji, dok druge aktivno rade na podizanju svijesti o realnosti prosječne žene. Naprotiv, svako progovaranje o nasilju, svaki glas koji se čuje u javnom prostoru i govori o nasilju malo pomalo plete mrežu svjesnosti o tome u kakvoj realnosti živimo. Svaka inicijativa mijenja stavove i strukture, osvještava one koji o nasilju ne znaju ništa ili naivno odmahuju rukom. Svaka od spomenutih inicijativa je pomogla nebrojenim ženama da doista vide da nisu same, da nisu jedine, da nisu krive i da nazovu ono što doživljaju pravim imenom.
Uz inicijative ženskih i feminističkih organizacija nesporno je da postoje drugačiji kanali i mediji progovaranja o nasilju te dizanja svijesti istom, a jedan primjer toga jesu serije članaka koje uključuju osobne ispovijesti. Drugi primjer, je nedavno objavljena Urbanova pjesma Sama koja tematizira i u fokus stavlja žensku snagu, a koja je potaknula neke žene da izađu iz kruga nasilja. Da bismo nasilje prepoznali kao pojavnost, moramo ga naučiti prepoznavati na svim razinama te držati kao temu unutar javnog diskursa i van simboličnih datuma, kao što je to Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Isto tako, važno je poticati i vratiti pojam kolektivne brige jedne za drugu i jednih za druge.
Ako ćemo mijenjati društvo, što je neupitno da moramo činiti, predstoji nam dug i bolan put shvaćanja, prihvaćanja i isprike, kao i mijenjanja diskursa koji žene koje su preživjele nasilje vidi isključivo kao žrtve. One su osobe, osobe koje su nasilje preživjele – i potencijalno iz njega izašle, jače, pametnije i snažnije no ranije. Da bi se to dogodilo, mi se trebamo promijeniti jer kao pojedinci i pojedinke snosimo društvenu odgovornost, kao i sistemi i strukture koji nasilje podržavaju. No, ništa ne ide bez promjene društva, koje mi činimo.
Petra Kontić, B.a.B.e: “Osvetnička pornografija”
S posljednjim izmjenama Kaznenog zakona, u fokus medija i šire javnosti došao je pojam „osvetničke pornografije“. Tzv. osvetnička pornografija društveni je fenomen koji podrazumijeva objavljivanje privatnih fotografija ili video snimaka intimnog sadržaja, najčešće bivše partnerice (ili partnera). U najvećem broju slučajeva radi se o sadržaju koji je nastao dobrovoljno, u periodu kad je veza funkcionirala, a na temelju povjerenja i s namjerom da predmetni sadržaj neće biti zloupotrebljen u budućnosti.
Uz navedeno, „osvetnička pornografija“ podrazumijeva i fotografije i video snimke nastale bez znanja žrtve, fotografije i video snimke do kojih je osoba došla hakiranjem uređaja žrtve, ali i korištenje različitih softvera (npr. Photoshop) kojima se manipulira snimkama i fotografijama. Neovisno o tome kako su materijali nastali, svima je zajedničko da se isti javno objavljuju i dijele bez pristanka prikazane osobe. Također, prema istraživanjima, u čak 90 posto slučajeva žrtve „osvetničke pornografije“ su žene.
Udruga B.a.B.e. inicirala je uvrštavanje „osvetničke pornografije“ u Kazneni zakon kao posebnog kaznenog djela kojim se predviđa sankcioniranje počinitelja i zaštita žrtava nedozvoljene uporabe podataka seksualnog sadržaja, naglašavajući pritom negativan i štetan utjecaj koji ta radnja ima na žrtve. Najčešće se radi o izazivanju negativnih emocija kao što su osjećaj srama i uznemirenosti, a posljedice mogu biti toliko dalekosežne da mogu prouzročiti dugotrajnu patnju koja u nekim slučajevima može rezultirati samoubojstvom. Također, važno je napomenuti da nedozvoljeno dijeljenje eksplicitnog sadržaja može nanijeti štetu žrtvi i u području rada i obrazovanja koja se može manifestirati gubitkom zaposlenja ili prekidom školovanja.
Zahvaljujući navedenoj inicijativi udruge B.a.B.e. i više od 9.700 građana/ki koji/e su podržali/e peticiju, a koja je uručena Predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, „osvetnička pornografija“ odnosno Zlouporaba snimke spolno eksplicitnog sadržaja uvrštena je u Kazneni zakon kao zasebno kazneno djelo (članak 144.a), kažnjivo kaznom zatvora do 3 godine.
Tina Kovačić, Centar za nenasilje i ljudska prava SOS Rijeka: Financijski aspekt rodno uvjetovanog nasilja
Kada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, gotovo je nemoguće da ne postanemo emotivni. To ne iznenađuje jer ipak, riječ je o problemu koji nas ne može i koji nas ne bi trebao ostaviti ravnodušnima. Paleta emocija koje proživljavaju osobe koje su doživjele ili doživljavaju nasilje, kao i njihovi bližnji, velika je, različita i svaka je od tih emocija razumljiva. Kao društvo, kad čujemo o nekom slučaju rodno uvjetovanog nasilja tužni smo, zabrinuti, zbunjeni, bijesni. Ipak, ovom prilikom ne bih pisala o emocijama, već o financijama. Poslovno, ali i privatno, uvjerenja sam da se gotovo svaki problem na neki način može povezati, i na kraju se svodi, na pitanje financija. Svakako, u financijski stabilnijim državama također se događa nasilje, ali je način na koji se njemu pristupa bitno drugačiji nego što je to slučaj u našoj državi.
Ovu ću problematiku razdvojiti na nekoliko pristupa, kojima ću pokušati prikazati financijski aspekt rodno uvjetovanog nasilja.
- Koliko nas kao društvo nasilje košta – u državi koja ionako već ima jako puno problema s financijama, vrijeme je da vladajući shvate da nas nasilje dodatno financijski iscrpljuje. Od zatvora, sudova, bolnica u koje pretučene žene odlaze, bolovanja koja uzimaju kako bi se oporavile od fizičkih posljedica nasilja, sve do sigurnih kuća. Sve to košta mnogo više no što bi koštala kvalitetna prevencija nasilja.
- Financijska kazna počiniteljima nasilja – iako u načelu podržavam ideju (značajne) financijske kazne za počinitelje nasilja, ne smijemo zanemariti činjenicu da takve kazne često direktno utječu na budžet kućanstva u kojem ostaje osoba nad kojom je nasilje počinjeno i da na taj način i nju direktno lišavamo sredstva za život. Krajnje je vrijeme da počnemo promišljati o drugim načinima financijskog kažnjavanja počinitelja nasilja, onima koji će zakonski osigurati da takav oblik ne pogađa i samu žrtvu.
- Financijska samostalnost žena – u patrijahalnom i većinski siromašnom društvu kakvo je naše, već i sam razgovor o financijama svojevrsni je tabu, a na ovome bih mjestu podcrtala jedan još veći tabu – financijsku samostalnost žena. Tradicionalno, žena uzima suprugovo prezime, a on na sebe preuzima sve financijske resurse (kuću ili stan, auto, zajednički posao i ostale materijalne resurse). I u odnosima u kojima ne dolazi do nasilja od iznimne je važnosti da počnemo normalizirati da je žena zakonska vlasnica nekretnine, pokretnine i/ili drugih materijalnih dobara, a kada govorimo o odnosima u kojima postoji nasilje, ta je potreba još i izraženija. Apeliram stoga na sve žene da, ukoliko su u mogućnosti, brinu o svojoj financijskoj neovisnosti i osiguraju si mirnu i stabilnu budućnost. Nitko drugi to neće učiniti za nas. Također, važno je istaknuti činjenicu da se žene žrtve nasilja često teže zapošljavaju (zbog toga što im partner to ne dozvoljava te time vrši ekonomsko nasilje i onemogućava joj financijsku samostalnost i napuštanje odnosa), češće uzimaju bolovanje te dolaze u opasnost od gubitka posla, što ih vraća u položaj financijske zavisnosti o nasilnom partneru.
Kao društvo, još uvijek nemamo jasan i pravedan odgovor na pitanja koja su otvorena u ovome tekstu, ali ono što dugujemo žrtvama rodno uvjetovanog nasilja jest da iznova i iznova postavljamo ta pitanja jer nasilje nije privatan problem. Ono je javan, emotivni i ekonomski teret svih nas, teret kojeg nam nisu stvorile žrtve, već isključivo počinitelji nasilja.
Iskra Đaković, Ženska pomoć sada: Šaljemo ohrabrenje žrtvama da bez straha prijave svaki oblik nasilja
Nevladina smo organizacija, prva ženska udruga osnovana 1988. godine s ciljem ostvarivanja ženskih prava i zaštite nad ženama i djecom žrtvama nasilja. Naša udruga pruža pomoć kroz tri osnovna programa: besplatna SOS telefonska linija dostupna od 0 do 24 sata, savjetovalište i smještaj na tajnoj adresi.
Mjesečno primimo oko 200 poziva zlostavljanih žena koje traže psihološku, pravnu, socijalnu i savjetodavnu pomoć i smještaj na tajnoj adresi.
Tijekom pandemije COVID-19 uočen je porast psihičkog i ekonomskog nasilja prema ženama jer se nalaze u izolaciji uz manju mogućnost traženja pomoći.
Tijekom dugogodišnjeg prisustva na društvenoj sceni, uz ostale nevladine udruge i suradnju s nadležnim institucijama smatramo da je iznimno važno i nadalje razvijati svijest o neprihvatljivosti svih oblika svakodnevnog nasilja u koje su uključene žene i djeca.
Rješenje ovog društvenog problema vidi se u potrebi ne samo donošenja novih propisa vezanih uz obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama, izmjenom zakona o nasilju u obitelji već i u potrebi sustavnog rada kroz ranu prevenciju i resocijalizaciju počinitelja te izricanju strožih kazni počiniteljima nasilja. Nužna je i sveobuhvatna edukacija o rodno utemeljenom nasilju i nenasilnim metodama rješavanja sukoba na svim društvenim razinama.
Problem je i u sustavnom financiranju za opstanak postojećih skloništa jer nalazimo se u nezavidnoj situaciji unatoč potpisanom ugovoru o dodjeli financijskih sredstava.
Na nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama šaljemo poruku nulte tolerancije na svaki vid nasilja nad ženama i djecom i u obitelji, kao i ohrabrenje žrtvama da bez straha prijave svaki oblik nasilja.
