Slavko Mađor, Hrvatska mreža za beskućnike: “Osiguranje stambenih zajednica za beskućnike uvijek se na kraju svede na projekte. Nama za godinu dana završava projekt. Ako se ne raspiše natječaj na vrijeme gubimo stručnog radnika, a korisnike moramo vratiti u prihvatilište. Na papiru stoji da je svaki građanin zdravstveno osiguran, no kad ostaneš nezaposlen, ako se ne prijaviš na burzu za 30 dana gubiš zdravstveno osiguranje, a ponovno se osigurati vrlo je zahtjevna procedura.”
U Hrvatskoj se 23,3 posto ljudi nalazi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a najveći rizik podnose starije osobe (30,1 posto) i nezaposlene osobe (45,3 posto). Stopa rizika od siromaštva u Zagrebu puno je manja, ali glavni grad Hrvatske ima treću najvišu koncentraciju siromašnih u zemlji. U 2020. godini u Gradu Zagrebu je zbog posljedica pandemije došlo do povećanja broja registriranih nezaposlenih za 35,57 posto, odnosno 5 323 osobe više u odnosu na 2019. godinu: “U Zagrebu na javnim mjestima i u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje boravi preko 700 beskućnika, a najmanje je 3.000 relativnih beskućnika, odnosno osoba u riziku od beskućništva koje žive u derutnim objektima i stanovima koji ne zadovoljavaju najosnovnije uvjete za stanovanje, najčešće bez grijanja i električne energije”, rekao je Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) za H-Alter.
Razgovarali smo s dvoje beskućnika i jednom beskućnicom iz Zagreba o njihovoj životnoj situaciji, a koji su htjeli ostati anonimni, stoga ćemo ih oslovljavati kao Beskućnica, Beskućnik 1 i Beskućnik 2. Ujedno smo razgovarali sa Slavkom Mađorom iz HMB-a i volonterkom Emanuelom Jerčić.
“Moj partner (Beskućnik 1) i ja bili smo podstanari, ali morali smo izaći iz stana jer nas poslodavci nisu isplatili i nismo mogli platiti stanarinu. Naime, radili smo na crno. Nakon što nas je stanodavac izbacio provodili smo dane na Glavnom kolodvoru dok nas nisu pokrali, a sada provodimo vrijeme u jednoj napuštenoj zgradi. Dolazimo ovdje kod gospodina Slavka koji nam pomaže maksimalno koliko može. Dobivamo bonove za tuširanje, a hranimo se u Jukićevoj i na Svetom duhu. Nedavno sam dobila posao, ali sam uganula gležanj i išla tamo šepajući javiti se da vide da sam bila na hitnoj. Posao me čeka. Želimo se čim prije maknuti. Iznajmiti neki stančić, sobicu, bilo što. Nije nam cilj biti tu gdje jesmo”, rekla je Beskućnica za H-Alter.
“Živim u napuštenom objektu. Petero nas je tamo. Prvi sam došao pa polako prihvatio jednog, drugog, trećeg i četvrtog. Budući da smo u istim vodama pomažemo jedan drugom i snalazimo se za hranu i odjeću. Napušteni objekt u kojem prebivamo nema struje ni vode”, navodi Beskućnik 2.
“S nama živi još jedan gospodin. Solidarnost među beskućnicima je svakako prisutna”, rekla je Beskućnica. “Meni je prije četiri godine poginuo suprug u saobraćajki i sve mi je krenulo nizbrdo. Otišla sam u Njemačku kako bih nešto zaradila. Rođena sam u Njemačkoj i živjela tamo prvih 14 godina života tako da me je znanje njemačkog jezika izvuklo. Radila sam kao njegovatelj, konobar, radnik u kuhinji, ne biram poslove. Međutim, gazda u Ilici gdje su živjele moje kćeri povisio je stanarinu s 300 na 400 eura i nisam to mogla plaćati. Vratila sam se i našla jednog gospodina kojeg sam njegovala u Bistri. On se sada tereti za pokušaj ubojstva na meni. Zario mi je nož u prsa i u leđa. Dobro da nije zario dublje. Sad čekam presudu. Policija me nakon toga odvela u Kosnicu gdje sam srela njega (Beskućnik 1). Kosnica je po meni mjesto za boraviti mjesec ili dva, ali onda moraš pobjeći, ekipa unutra je vrlo opasna. Odlučili smo zajedno otići i probati živjeti samostalno. Međutim, dogodilo se da smo radili na crno, nisu nas isplatili i nismo mogli platiti stanarinu”, govori nam Beskućnica.
“Ostao sam bez roditelja. Imao sam stan u Dugavama. Doselio sam se kod njih nakon što sam se rastao od svoje žene. Nakon što su preminuli, nasljednica je ispala teta iz Švedske koja je nakon njihove smrti došla u Zagreb, prodala stan, a s novcima se vratila u Švedsku. Ja sam završio na cesti. Zatim sam u Kosnici proveo deset godina. Tamo sam imao ženu koja je umrla. Inače sam radio kao zaštitar, ali me poslodavac stalno tjerao da radim noćne smjene. Ja kao branitelj, kao veteran, ne mogu izdržati taj pritisak pa sam ostao bez posla. Sad sam ponovno aktivirao braniteljsku, ali onu za nezaposlene branitelje – 1,200 kuna. Tražim nešto ovako sa strane da zaradim pa da krenemo dalje”, rekao je Beskućnik 1.
“Rastavio sam se 2011. godine i otišao raditi u Njemačku. Osobna karta mi je istekla pa sam dobio zabranu povratka. Živio sam dugo po vagonima, bez prijave adrese. Policija me stalno ganjala i zatvarala. Boravio bih u jednoj pa u drugoj stanici. Maknuo sam se iz vagona i sada živim u jednom napuštenom prostoru. Tu imam mira, a dobio sam i prijavu. Nažalost više ne mogu raditi, sav sam polomljen i istrošen. Prije godinu i pol dana radio sam dostave na motoru i razbio se. Više nisam sposoban za neki ozbiljniji rad. Mogu raditi jedan-dva dana, ali onda sam gotov. Više nemam snage, godine su tu. Jedino što mogu je preživljavati na socijali. Otići u kuhinju, Slavka žicati koju konzervu i preživi se”, govori nam Beskućnik 2.
“Kao veteran domovinskog rata tražio sam stan tri puta. Bilo kakvu rupu. Nema šanse, ne daju. Ne daju ni rupe! Razlog je to što sam prije 22 godine prodao kuću koju sam kupio s bivšom ženom. Pisao sam im da sam se tada rastao s njom i morao prodati kuću da nju isplatim. ‘Imao si – prodao si’, kažu. Dvije godine ratišta. Bolje da sam ostao u Zagrebu i klošario se”, frustrirano će Beskućnik 1.
“Kod mene je po zimi ledara, ogroman minus, ali Zvonko Jambrešić, predsjednik Udruge Savao mi je nabavio plinsku bocu, plinsku peć i kuhalo. Nismo gladni, nismo žedni, imamo gdje spavati. Jest da je taj objekt napušten, ali s pumpe uzimamo vodu. Struje nema. Zvonko mi je dao neke lampice i često od njega nabavljamo svijeće. Živimo kao u vremenu prije struje”, govori Beskućnik 2.
Na pitanje kako bi im Grad ili država mogli pomoći, Beskućnik 2 odgovara: “Bilo bi jako dobro da imamo veću minimalnu naknadu. No, najvažnije je da nas smjeste u neki prostor gdje ima struje i vode. Grad Zagreb ima toliko praznih stanova, ali ne da. Zašto ne daš, a prazno stoji?”
“Ja i ona (Beskućnica) više smo puta tražili da nam daju jedan stančić. Plaćat ćemo režije, sve kaj treba, ali ne daju. Nego moramo iznajmit stan, dat’ skoro cijelu plaću, i onda opet ostanemo gladni i snalazimo se. Da nam je jedna garsonjera – mala sobica i kuhinja”, kaže Beskućnik 1.
“Grad Zagreb je prema svojim stanovnicima najškrtiji – ne da. O socijalnim službama pak nemam lijepe riječi. Kad nešto tražiš – nema. Tražim svoja prava, a kažu mi da nemam prava. Dajte mi recite nešto što smijem dobiti! Nikad nisam čuo: ‘Evo, vi imate pravo na ovo’. Uvijek: ‘Nemate pravo. Ne možete dobiti!’ Zatim sam se raspitivao kod ljudi iz udruga i saznao koja prava imam i svađao se sa službenicima tvrdeći im da imam prava. Tek nakon dugo vremena uvjeravanja su se ispričali i rekli da sam u pravu. Njima je u interesu da nas ne zapišu jer im se ne da s nama baviti pa nas šaltaju od jednog odjela do drugog. Oni su tu samo reda radi”, kaže nam Beskućnik 2.
“Jednom sam tražio jednokratnu novčanu pomoć i rekli su mi da nemaju novaca. Kakav je to argument? Imam pravo jednom godišnje na 2 i pol tisuće kuna. Tražim to, a na šalteru mi daju 300 kuna”, nadovezuje se Beskućnik 1.
“Socijalna služba je užasna. Oni koji rade nešto su pobjegli glavom bez obzira. Rekla mi je jedna mlada dama koja je radila u socijalnoj službi, a sada je u udruzi, da je pobjegla od tamo jer nije mogla gledati što nam rade”, ističe Beskućnik 2.
HMB već duži period u Zagrebu nudi besplatan stan beskućnicima na korištenje kako bi se uspjeli reintegrirati u društvo. Međutim, financiraju se projektno, a Grad nikako da im ponudi javne stanove na korištenje: “Imamo jednu stambenu zajednicu koja se nažalost projektno financira i to još samo godinu dana. Putem tog projekta mi korisnicima stambenog prostora plaćamo hranu, stan, režije i pomognemo im pronaći posao. Na njima je da u tih pola godine ili iznimno godinu dana uštede dovoljno kako bi se reintegrirali. Kao što znamo, kada iziđeš iz jednog stana moraš unaprijed platiti polog za novi i već u startu si u minusu za 4-5 tisuća kuna, što mnoge ostavlja na ulici. Projekt nam ima odlične rezultate. Rekao bih da se 75 posto njih koji su prošli kroz stambenu zajednicu uspješno reintegriralo i žive normalnim životima. Mi ovdje ciljamo na mlađe korisnike. Osobe koje su izišle iz doma pa završili u prihvatilištu ili su iz nekih drugih okolnosti tamo završili . Naravno bilo je i starijih koji su prošli. Stambena zajednica se pokazuje kao najbolji način reintegracije. Prihvatilište je dobro na prvu ruku da ljudi ne ostanu na ulici, ali kada si na jednom mjestu s još toliko ljudi s puno problema, jako se teško izvući. Zato je lakše kad si odvojen i kad imaš priliku za jedan normalan način života. Prihvatilište je protupožarna mjera koja te ne potiče da se reintegriraš, stvarno se osjećaš loše i to svi kažu”, rekao je Slavko Mađor iz HMB-a za H-Alter.
Prošli Socijalni plan Grada Zagreba imao je u planu omogućiti oko 20 stambenih zajednica. Na papiru bude raznih obećanja, ali se uvijek na kraju sve svede na projekte. Nama za godinu dana završava projekt. Ako se ne raspiše natječaj na vrijeme, gubiš stručnog radnika koji ti je radio na tom projektu, a treba proći vremena da kad nova osoba dođe uđe u cijelu problematiku. Također, korisnice i korisnici koji su se zatekli u tom stanu moraju nazad u prihvatilište ili na ulicu. Takav smo slučaj imali kada nam je završavao prošli projekt 2020. godine. Nije raspisan natječaj na vrijeme, korisnike smo morali vratiti u prihvatilište, a radnica nam je ostala bez posla. Kada se raspisao novi natječaj, radnica je već bila zaposlena na drugom radnom mjestu i morali smo naći novu osobu. Bilo bi odlično da postignemo nekakvo partnerstvo s Gradom i da smo mirni što se tiče barem jednog dijela financiranja. Ne mora to biti savršen stan. HMB ima puno donatora, ljudi su empatični i željni nam pomoći. Mogli bismo stan u nešto lošijem stanju vrlo lako obnoviti”, govori nam Slavko Mađor.
“Vrlo je teško korisnicima pomoći oko zdravstvenog osiguranja. Na papiru stoji da je svaki građanin RH zdravstveno osiguran, no kad ostaneš nezaposlen ako se ne prijaviš na burzu u roku od 30 dana gubiš zdravstveno osiguranje, a ponovno se osigurati vrlo je zahtjevna procedura koja liči na ping-pong. Javiš se Centru za socijalnu skrb, a oni te pošalju na Gradski zavod za zdravstvo i socijalu, onda te oni pošalju na treće mjesto, pa oni u HZZO, i tako u krug. Imali smo situacija kada smo jednom korisniku uspjeli rješiti zdravstveno, ali na račun toga jer se prije liječio od droge pa ga je uspio dobiti kao osoba koja se već liječila. Uvijek tražiš neke rupe, ali vrlo je teško i moram priznati da nekim korisnicima ne uspijemo riješiti zdravstveno osiguranje”, govori Mađor za H-Alter.
Emanuela Jerčić, diplomirana violinistica i volonterka u HMB-u ispričala nam je o načinu kako svaki građanin može volontirajući pomoći beskućnicima: “Volontiram malo manje od dvije godine. Obično pomažem u dijeljenju paketa za Božić i slično, ali budući da radim kao profesorica violine nedavno sam održala koncert za korisnike. Izabrala sam neke veselije klasične skladbe i odsvirala ih. Atmosfera je bila odlična, vidjelo se kako ih je glazba pogodila i potaknula mnoge uspomene pa su tražili glazbene želje. Glazba ima terapeutsku funkciju i dira kutke do kojih ne dolazimo svakodnevno. Za sad smo imali samo jedan takav koncert, ali ideja je da bude organiziran svakih mjesec dana i da ne budem samo ja već da dovedemo i druge glazbenika. Doduše, kultura je šlag na torti i svakako bi trebalo zadovoljiti osnovne potrebe, ali ipak uljepša dan i svakome je potrebna. Kada sam počela volontirati imala sam puno vremena, ali zatim sam se zaposlila i ne nalazim ga puno. Međutim, baš zato bih voljela poslati poruku da je malo volontiranja dovoljno. Mnogi misle kako nemaju vremena za to, ali dovoljno je i par sati u nekoliko mjeseci. Na različite načine se može volontirati. Ne treba izdvojiti ne znam koliko vremena, ne treba davati sve, ako izdvojiš malo vremena i to je neka promjena koju si učinio.”
