Korisnici iz cijele Hrvatske prijavljivali su H-Alterovoj suradnici slučajeve korupcije u centrima za socijalnu skrb: plaćanje djelatnicima centara u postupcima posvajanja djece, kupovanje automobila i/ili nekretnine, sezonsko zapošljavanje djelatnika CZSS i/ili voditelja nadzora u privatnim tvrtkama roditelja, kupovanje vrijednog nakita i satova, davanje mita u novcu, kumske i rodbinske veze s djelatnicima i članovima upravnih vijeća CZSS-a, zapošljavanje djece djelatnika CZSS-a.
Čelnici strukovnih udruga i komora iz sustava socijalne skrbi na prvi upravni nadzor Ministarstva rada nad stručnim radom svojih članova koji je rezultirao i kaznenim prijavama reagiraju inzistirajući na dignitetu struke. Kao da ne prihvaćaju da je cilj nadzora zaštita korisnika, a ne zaposlenika – stručnjaka centra za socijalnu skrb. Dignitet struke čuva se tako da sama struka odvaja „žito od kukolja“ u svojim redovima. Što podrazumijeva i provođenje stručnih nadzora unutar komora. Nažalost, činjenice pokazuju da te nadzore stručnjaci u komorama provode kao kavanske razgovore na kraju kojih u pravilu zaključuju da u radu kolega nije bilo propusta. To što Hrvatska komora socijalnih radnika (HKSR) ni ne provodi redovite stručne nadzore nad radom svojih članova pravdajući se da za to nema novca, istovremeno je opasno i može se tumačiti kao oportunizam. Prema podacima za 2020. godinu, samo od članarina HKSR uprihodi 1.307.000,00 kuna godišnje, pa otpada izgovor da nema novca za provođenje nadzora.
Pandorina kutija
Ministarstvo nadležno za sustav socijalne skrbi neprekidno prima pritužbe na rad djelatnika centara za socijalnu skrb i provodi redovne i izvanredne upravne nadzore. Do prošle godine radilo je samo osnovnu obradu tih podataka. Što pokazuje da do 2021. nisu imali uvid u cjelokupni proces, nego su se bavili samo pojedinačnim pritužbama. Promjenom smjera od 2021. godine, tj. praćenjem i analizom pritužbi na rad centara za socijalnu skrb, Ministarstvo rada se prvi put suočilo s činjenicom da se najviše pritužbi odnosi na skrbništvo nad djecom i obiteljsko nasilje. Što upućuje da fokus nadzora mora biti na tim pitanjima.
S obzirom na to da Obiteljski zakon u članku 416. jasno navodi da „spremnost svakog od roditelja na suradnju u postupku obveznog savjetovanja ili spremnost na sudjelovanje i obiteljskoj medijaciji“ i „spremnost svakog od roditelja na poticanje ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem“ „nije od važnosti u slučajevima obiteljskog nasilja“, kako je moguće da i centri za socijalnu skrb i sudovi postupaju u neskladu s domaćim zakonodavstvom? I da redovito zanemaruju činjenicu da je Hrvatska potpisala Istanbulsku konvenciju, koja je po svojoj pravnoj snazi iznad hrvatskog zakonodavstva? Znači li to da su edukacije koje stručnjaci u CZSS-ima pohađaju u organizaciji nadležnog Ministarstva i liste za procjenu po kojima rade trijaže roditelja i djece promašene i u neskladu sa zakonom? Kako to da, prema povratnim informacijama „s terena“, većina djelatnika centara za socijalnu skrb doslovno nije ni pročitala Istanbulsku konvenciju, a kamoli da se trude razmisliti o njezinu oživotvorenju u svojoj svakodnevnoj praksi? A da je, istovremeno, bez problema sustav potrošio stotine edukacija, stotine stranica kontroverznih smjernica i pet godina na konfabuliranje o „opasnosti i ugroženosti razvojne dobrobiti djeteta u razdvojenom visokokonfliktnom roditeljstvu“?
Najveći pomak u nadzoru nad radom stručnjaka u socijalnoj skrbi, o čemu svjedoči i kontrolni upravni nadzor Ministarstva rada u slučaju Nikoll i kaznene prijave protiv sedam stručnjakinja, napravio je ministar Josip Aladrović. Hoće li Aladrović u 2022. biti smijenjen zbog toga što je u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zapošljavao prijatelje s nogometa? Ili će biti smijenjen zbog toga što je otvorio Pandorinu kutiju u sustavu socijalne skrbi?
Raskorak između teorije i prakse
Raskorak između onoga što je propisano i prakse, barem kada je riječ o žrtvama obiteljskog nasilja, najbolje poznaju stručnjakinje koje u ženskim udrugama rade direktno sa žrtvama.
„Kod nadzora je uvijek najveći problem činjenica što su voditelji imenovani za provođenje nadzora najčešće kolege i suradnici djelatnika/-ca centara za socijalnu skrb koji određuju provođenje mjere nadzora. Dakle, i djelatnici centara i nadzornici dio su istog sustava, bivši i sadašnji kolege koji se poznaju, koji su surađivali, te nismo sigurni u kojoj mjeri se na taj način može osigurati puna objektivnost. Smatramo da se zbog osjetljivosti nadzora u obitelji treba paziti da ne postoji niti jedna okolnost koja bi mogla dovesti objektivnost u pitanje, ne samo stvarno nego i potencijalno. Pored toga, kod svakog nadzora je jedno od krunskih pitanja: tko nadzire nadzornika? Zato nam se čini vrlo važnim da se u rad nadzora uključe i druge stručne osobe izvan sustava jer nije dobro da bilo tko polazi od pozicije ‘ja znam najbolje jer sam iz struke’, naime katkad dobronamjerne primjedbe zainteresiranog nestručnjaka mogu donijeti više koristi od ekscesivnog formalizma nekog stručnjaka“, kaže Zdravka Sadžakov, koordinatorica udruge B.a.B.e.
Iz SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, nadovezuje se psihologinja i koordinatorica razvojnih aktivnosti Lorena Zec: „Ne samo da je javnost lišena uvida u rad i prakse CZSS-a nego su njihova postupanja često enigmatična i onima koji su sami sudionici tih postupaka: rješenja koja CZSS-i donose odnosno njihova obrazloženja često su toliko šprancirana, štura i nejasna da ni nama kao stručnjacima, psiholozima i pravnicima nije jasno zašto je odlučeno tako kako je odlučeno. U velikom dijelu slučajeva koji stižu do nas, pokušaji da se na neki način zatraži preispitivanje i kontrola postupanja CZSS-a ostaju bez uspjeha: pritužbe i drugi zahtjevi bivaju odbijeni, i to često ‘po špranci’, a odlučivanje o njima čeka se predugo. Npr. jedna naša korisnica uložila je pritužbu na rad Centra za socijalnu skrb, a nakon što ju je ravnatelj te ustanove odbio, uložila je žalbu nadležnom Ministarstvu. To je bilo u srpnju prošle godine, znači prošlo je oko pola godine, a o njezinoj žalbi još nije odlučeno, a u međuvremenu se nastavlja postupanje povodom kojega je uložila pritužbu. Općenito, smatramo da je premisa sustava koji nadzire sam sebe duboko pogrešna. Na nekoj razini, morao bi postojati neovisni nadzor – i to nadzor koji bi bio stvarno neovisan i stručan. Vidjeli smo nedavno u slučaju male Nikoll koliko i u slučaju nadzora od strane strukovnih komora, koje u užem smislu nisu dio sustava, postoji rizik od pristranosti. Često nam se, kada se raspravlja o ovoj temi, odgovara da je sud taj koji u konačnici može izvršiti neovisnu kontrolu rada na nižim razinama. No, s obzirom na tromost čitavog, a posebice sudskog sustava, taj argument u stvarnosti jednostavno ne drži vodu. Potrebno je osigurati stručan, nepristran i vremenskim trajanjem prikladan mehanizam nadzora nad radom svakog sustava. U ovom slučaju, sustava socijalne skrbi.“
Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb ističe: „Nasilan partner ni u kojem slučaju ne može biti dobar otac djeci sve dok ne promijeni svojom voljom svoje nasilno ponašanje u nenasilno. Psihosocijalni tretman za nasilnike koji je sudska mjera ‘zaštite žene od nasilja’ nasilnici trebaju odraditi u sklopu bezuvjetne zatvorske kazne. Dakle, na nasilje protiv žena i djece sudovi bi trebali dosuđivati isključivo bezuvjetne zatvorske kazne, a u sklopu služenja zatvorske kazne nasilnik se može, ako želi, dobrovoljno pridružiti psihosocijalnom tretmanu u svrhu promjene svojeg ponašanja. Rad centara za socijalnu skrb nimalo nije transparentan, sve što se radi skriveno je pod terminom službene tajne zbog navodne zaštite prava malodobne djece. A radi se loše.“
Najčešće pritužbe majki na rad CZSS-a
Za razliku od Ministarstva rada, koje je počelo analizirati podatke o pritužbama građana/korisnika na rad CZSS-ova tek od lani, ženske organizacije imaju i analize i uvid u konkretne probleme s kojima se u CZSS-u susreću žene žrtve nasilja s djecom. Na temelju razgovora sa stručnjakinjama koje pružaju pravnu i psihološku podršku žrtvama obiteljskog nasilja u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, Udruzi B.a.B.e. i Centru za nenasilje i ljudska prava – SOS Rijeka, sastavila sam popis „standardnih” poteškoća s kojima se žrtve nasilja susreću u komunikaciji sa stručnjacima CZSS-a. Ima i puno gorih slučajeva, s vrlo ozbiljnim posljedicama, ali ovo je, nazovimo to tako, standard usluge u CZSS-ima:
- Neadekvatne reakcije CZSS-a na saznanje o postojanju nasilja. Te reakcije mogu biti neadekvatne na različite načine: ponekad se njihova neadekvatnost očituje u tome da CZSS na neki način “ignorira” saznanja o nasilju te ih propusti proslijediti policiji i/ili državnom odvjetništvu, nastavljajući s postupcima koji se pred njime vode (najčešće to biva postupak obveznog savjetovanja radi uređivanja roditeljske skrbi) kao da pred sobom ima roditelje od kojih jedan nije bio nasilan prema drugome. To su najčešće slučajevi nefizičkog, psihičkog i/ili ekonomskog nasilja, koje CZSS jednostavno ne prepoznaje dovoljno dobro i/ili ih – potpuno pogrešno – svrstava u kategoriju “konfliktnih” razvoda.
- Kada pak u CZSS-u prepoznaju i uvaže tvrdnje o nasilju, ono što im žrtve najčešće zamjeraju jest šprancirano i površno postupanje: obavijeste policiju o nasilju, upoznaju žrtvu s mogućnošću odlaska u sigurnu kuću, eventualno je upoznaju s mogućnošću da se obrati nekom od savjetovališta za žrtve nasilja, odvojeno saslušavaju žrtvu i nasilnika u postupcima obveznog savjetovanja, i to je više-manje to. Žrtve traže razumijevanje i zaštitu te očekuju od CZSS-a dublji i sveobuhvatniji pristup, i tu često bivaju razočarane.
- Iako CZSS zakonski ima mogućnost od suda zatražiti ograničenje ili zabranu osobnih odnosa s djetetom, ili pak ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom pod nadzorom, oni to iznimno rijetko čine. Jednako rijetko koriste mogućnost da u prekršajnim postupcima traže izricanje zaštitnih mjera, npr. udaljenje nasilnika iz kućanstva ili zabranu približavanja žrtvi i djeci. Sumirano, možemo reći da njihovu pristupu žrtvama nasilja u najmanju ruku nedostaje proaktivnosti.
- Prisiljavaju žene da pristupe postupku medijacije u obiteljskim centrima, a što je u slučajevima nasilja protiv žena zakonom zabranjeno.
- Zabrinutost za dobrobit i sigurnost djeteta i/ili bilo kakva nespremnost majke na ravnopravno dijeljenje roditeljskih prava s nasilnikom često se i lako tretiraju kao kršenje djetetovih prava, a da se i ne pokuša provjeriti je li i u kojoj je mjeri majčina zabrinutost opravdana.
- Posljedice nasilja, psihološke i druge, često se ne prepoznaju, te se to nepoznavanje trauma i mehanizama traumatskog iskustva također negativno odražava na samu žrtvu, koju – umjesto da joj pruže potrebnu podršku – proglašavaju histeričnom, manipulativnom, emocionalno nezrelom i nestabilnom itd.
- U posljednjih nekoliko godina problem nerazumijevanja rodne uvjetovanosti nasilja ozbiljno se prelijeva na situacije vezane uz roditeljsku skrb: u cijeli sustav koji bi trebao štititi žrtve nasilja duboko su se uvukli i ukorijenili neki opasni koncepti, poput “otuđenja djeteta od roditelja”, pomoću kojih se odgovornost vrlo lako prebacuje s nasilnika na žrtvu i posredstvom kojih se ženama koje iskažu bilo kakvu rezervu u vezi s roditeljskim kompetencijama nasilnika veoma često dodjeljuje etiketa manipulatorica i otuđiteljica koje djetetu uskraćuju pravo na oca.
Hoće li Aladrović u 2022. biti smijenjen zbog toga što je u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zapošljavao prijatelje s nogometa? Ili će biti smijenjen zbog toga što je otvorio Pandorinu kutiju u sustavu socijalne skrbi? - Žene se prisiljava da budu “suradljive” i pokorne, jer u slučaju bilo kakvog suprotstavljanja institucijama one su zaista u riziku da će biti razdvojene od vlastitog djeteta, koje će u tom slučaju vrlo vjerojatno biti povjereno na skrb nasilniku.
- U izvješćima CZSS-a za sud problem nasilja u obitelji se naziva „poremećenom obiteljskom dinamikom“ bez imenovanja odgovornog počinitelja, iako ponekad već postoji pravomoćna ili kaznena odluka.
- Inzistiranjem na obvezi i poticanju djeteta na osobne odnose s drugim, nasilnim roditeljem – po svaku cijenu i odmah, bez postupnosti i prilagodbe djeteta koje je i samo često svjedočilo nasilju –minimalizira se i relativizira problem nasilja.
- Redovito se ne upozorava drugog roditelja s kojim dijete ne stanuje, a to je često otac, da dijete ima pravo na primjeren životni standard, pa da postoji obveza plaćanja uzdržavanja i prije nego što je sud donio o tome odluku. Stranke žrtve nasilja se često pitaju: zašto djelatnici CZSS-a, kada nabrajaju obveze roditelja i prava djeteta, ne nabroje korektno i cjelovito sva prava i obveze svakog pojedinog roditelja?
- U CZSS-u se korisnice često boje iznijeti neku primjedbu ili prijedlog jer osjećaju da nisu primljene s uvažavanjem i razumijevanjem.
- Strah „da se ne zamjere“ stručnjacima u CZSS-u.
- CZSS-i podižu kaznene prijave u državnim odvjetništvima protiv žrtava obiteljskog nasilja s djecom zbog „nepoštivanja sudskih presuda“.
Šećer dolazi na kraju: mito i korupcija
I na kraju, ali ne manje važno: Institucije u sustavu za zaštitu obitelji i djece, pa tako i centri za socijalnu skrb, ne djeluju izvan hrvatskog društva i hrvatske stvarnosti. A nedvojbeno je da u njoj vlada opće nepovjerenje građana u tijela javne vlasti zbog visokog stupnja dokazane korupcije, trgovine utjecajem i zloupotrebe položaja i ovlasti. Ono što stručnjakinje iz udruga ne spominju, a žrtve koje se obraćaju nama novinarima redovito iskazuju i potkrepljuju fotografijama, audiosnimkama, videosnimkama i dokumentacijom, jest mito i korupcija. I među djelatnicima tog sustava, pa i u CZSS-ima, postoje korumpirani pojedinci koji se kriju iza struke, pojedinci za koje „svi znaju“, no o tome šute. Umjesto da se bave autonomijom struke, stručnjaci bi, za početak, trebali rješavati te probleme u svojim redovima. Policija, državna odvjetništva i sudstvo trebali bi ozbiljno istražiti, provjeriti i osuditi sve te bezbrojne pritužbe korisnika na podmićivanje konkretnih pojedinaca, stručnjaka u centrima za socijalnu skrb.
Navest ću ovdje neke primjere s kojima mi se obraćaju korisnici iz cijele Hrvatske: plaćanje posvajanja djece djelatnicima CZSS, kupovanje automobila i/ili nekretnine djelatniku i/ili ravnatelju CZSS-a, sezonsko zapošljavanje djelatnika CZSS i/ili voditelja nadzora u privatnim tvrtkama jednog roditelja, kupovanje vrijednog nakita i satova djelatniku i/ili ravnatelju CZSS-a, davanje mita u novcu, kumske i rodbinske veze s djelatnicima CZSS-a i članovima upravnih vijeća CZSS-a, zapošljavanje djece djelatnika CZSS-a.
„Nadam se da neću poginut, i to je sve“
Kako u praksi izgleda život žrtve obiteljskog nasilja s djecom kad odluči napustiti nasilnika? O zdravstvenim i psihičkim posljedicama neću pisati, kao ni o stalnim izostancima s posla zbog odlazaka u CZSS, sudskih ročišta, zamjeni smjena s kolegicama, obavljanju zaostalog posla vikendima, plaćanju odvjetnika, psihologa, za sebe i za djecu. Koncentrirat ću se samo na suhoparne podatke. U zagrebačkom kvartu Dugave, u jednoj zgradi, u istom stanu, za jednu ženu i dvoje maloljetne djece ova je godina počela s dva upada u stan bivšeg supruga i oca djece, koji im je tada prijetio i zatočio ih. Nazvat ćemo ovaj primjer „slučaj Dugave“: oba puta neposredno su bili ugroženi i stanari zgrade. On je, naime, prijetio i otvaranjem plinske boce. Ostalo je, srećom, na prijetnji.
Majka nam je ustupila podatke i dokumentaciju te detaljno izložila kronologiju nasilja u svojoj obitelji i odnosa institucija prema tome, s jednim ciljem: ako može, da pomogne drugim majkama koje se nalaze ili će se naći u istoj ili sličnoj situaciji kao ona.
Postupke institucija unutar sustava za zaštitu obitelji i djece, s istim ciljem, komentira Iva Čatipović, pravnica udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava. Ona napominje i da bez uvida u policijski i sudski spis, što nikada nije dostupno javnosti, neke stvari ne možemo sa sigurnošću utvrditi.
Godina je 2017. Roditelji su deset godina u izvanbračnoj zajednici, oboje zaposleni, imaju dvoje djece i stanuju u stanu koji je njezino vlasništvo. On u stan postavlja prisluškivač. Nakon što je čuo da ga je nazvala luđakom, udara je i prijeti joj oduzimanjem djece. Prijavljuje ga policiji i nadležnoj podružnici CZSS Zagreb. On je mjesec dana u istražnom zatvoru. U prekršajnom postupku kažnjen je s 350 kuna. CZSS majci nudi da s djecom ode u sigurnu kuću, ali nigdje nema slobodnih mjesta. Odlaze k njezinoj rodbini na mjesec dana. „Kad smo se vratili, malo-pomalo me ‘lomio’ manipulacijom – obećavao da neće više nikad, da će sve napraviti, da ćemo sve izgladiti. Pomirila sam se s njim i nastavili smo živjeti zajedno.“ Vrijeme ide, djeca rastu.
U studenom 2019. godine on prijeti, vrijeđa i razbija po stanu jer je zakasnila kući. Ona to prijavljuje CZSS-u, oni opet nude sigurnu kuću. Čini se da je CZSS poštovao Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i prijavio slučaj policiji. „Četiri mjeseca nakon prijave nasilja Centru, u ožujku 2020. pozvana sam u nadležnu policijsku postaju na razgovor. Rekli su mi da nemam ništa konkretno. Otad me je bilo strah prijavljivati ga za prijetnje, vraćati se doma i živjeti s njim u stanu. Znala sam da će i njega pozvati na razgovor, a da će se onda on doma istresti na mene. Odlučila sam preživjeti s djecom dok ne nađem bolje rješenje.“
Vrijeme ide, djeca rastu. U lipnju 2020. on je fizički napada. Ne prijavljuje taj napad ni policiji ni CZSS-u, nego priprema bijeg s djecom u sigurnu kuću. Djeca je šest i devet godina. Krajem kolovoza odlaze. Obavještava nadležni CZSS, koji joj predlaže da napiše plan zajedničke roditeljske skrbi. Nakon mjesec i pol dana, uz psihosocijalnu podršku koju ima u sigurnoj kući, ona ga uspijeva prisiliti da se iseli iz njezina stana. Djeca i ona vraćaju se kući. On potpisuju plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi koji traži Centar. Već sljedećeg dana, u studenom smo 2020., on upada u stan i prijeti joj pred djetetom pištoljem da će je ubiti. Prijavljuje ga policiji. „To je izgledalo ovako. ‘Dobra večer, želim prijaviti da mi je bivši suprug upravo prijetio pištoljem.’ Službenik je nešto rekao, a ja sam rekla: ‘Molim?’, na što je on odgovorio: ‘Što moliš, rekao sam da mi kažete vaše ime i prezime.’ Onda smo dijete i ja otišli u stanicu i dala sam iskaz. Bila su dva muška inspektora kojima sam sve ispričala, dok je dijete u drugoj prostoriji crtalo. Nisu spominjali nikakva prava žrtve, a ne znam što znači pojedinačna procjena žrtve.“
Policija ga smješta u istražni zatvor. Određena mu je i sudska mjera zabrane približavanja majci i djetetu koje je bilo prisutno događaju. „Tu je problematično više toga u ponašanju institucija: određivanje mjere zabrane približavanja samo jednom djetetu; policija izgleda da nije obavijestila CZSS, a prema Protokolu je dužna to učiniti; osim što je policajac bio bezobrazan, čini se da žrtva nije upoznata s pravima koja ima kao žrtva te da nije napravljena pojedinačna procjena žrtve, sukladno Protokolu. Naravno, ta prava trebala bi biti objašnjena tako da ih žrtva razumije. Primjerice, ona nije informirana da sukladno Zakonu o kaznenom postupku treba podnijeti zahtjev ako želi da je obavijeste o njegovu puštanju iz istražnog zatvora“, analizira pravnica Iva Čatipović. Po izjavi majke: „Od prvog me dana u policiji uvjeravaju da ću biti obaviještena o njegovu puštanju iz zatvora jer da je to standardni protokol. Prvi put me tek ove 2022. godine državni odvjetnik pitao: ‘Želite li da vas obavijeste o puštanju? Potpišite se.’“
Nakon što je dijete svjedočilo očevim prijetnjama pištoljem, a u tijeku je i sudski postupak određivanja skrbništva nad djecom, majka vodi dijete na obradu u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. „To je bila moja odluka zbog koje sam požalila. Dobila sam nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima da je s djetetom sve u redu, ali da je emocionalno zanemareno od oba roditelja. Oba roditelja! Ne mogu ni opisati koji stres i nevjericu mi je to izazvalo. Zagorčalo mi je život i prouzročilo abnormalnu tjeskobu. Tanka je granica od mišljenja Poliklinike da i ja zanemarujem djecu do nečije odluke ili prijedloga da mi se djeca oduzmu i na taj se način ‘riješi’ naš slučaj.“ Majka piše pritužbu Poliklinici na nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima. „Jeste li vi svjesni da sam stvari za bijeg spakirala dva i pol mjeseca prije odlaska i s grčem u želucu čekala pogodan trenutak za bježanje? Jeste li svjesni da mu se nisam suprotstavljala niti se svađala s njim, nego ga smirivala, odlazila u drugu sobu s djecom, a on nije prestajao? Jeste li svjesni da sam stotinu puta izbjegla svađu jer sam napravila onako kako je on rekao samo da zaštitim djecu?“ piše u pritužbi. „Zahtijevam da mi pošaljete novo mišljenje u kojem ćete svakako izostaviti sramotan, omalovažavajući, ponižavajući i degradirajući dio o tome da su ’emocionalne potrebe djeteta ostale zanemarene od strane oba roditelja’. Time ste omogućili bolesnoj osobi da manipulira vašim nalazom na svim sudovima. Vaš nalaz omogućio je osobi kod koje je utvrđen „mješoviti poremećaj ličnosti, ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim tvarima s dominantno disocijalnim i emocionalno nestabilnim karakteristikama“ da me pred sudom ocrnjuje, patološki laže te svoje laži podupire vašim nalazom.“ Odgovor Poliklinike na njezinu pritužbu glasi: „…nalazimo da je Nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima za Vaše dijete sačinjen temeljem provedene timske obrade prema pravilima struke i u skladu s pozitivnim zakonskim propisima….“
U istom periodu, dok je on u istražnom zatvoru, ona na sugestiju CZSS od suda traži da otac osobne odnose s djecom ostvaruje pod nadzorom. „Centar je, u odnosu na svoje ovlasti, relativno pasivan u ovom slučaju. Po iskazu majke, osim što joj nude sigurnu kuću, ništa drugo ne poduzimaju. Prema Obiteljskom zakonu, Centar ima ovlasti da i sam zatraži takav nadzor i u tom smislu dodatno pomogne majci“, kaže pravnica Iva Čatipović.
Vrijeme ide, djeca rastu. Veljača je 2021. „Mlađe dijete i ja smo se upravo vraćali iz CZSS-a i iz auta ga vidim pred svojom zgradom kako maše pištoljem, urla i prijeti da će se ubiti. Zvala sam gospođu za mjere iz CZSS-a i policiju. Više od sat vremena smo u autu, u strahu, dijete i ja čekali policiju. Dolazi policija i on se, usred bijela dana, pištoljem samoranjava. Desetak dana poslije, dok je u bolnici, nalazim u svojem autu GPS uređaj za koji se utvrđuje da mi je postavljen još u listopadu 2020. Sve je prijavljeno i policiji i CZSS-u. On nakon bolnice odlazi u istražni zatvor. Na inzistiranje moje odvjetnice uvodi mu se i mjera zabrane prilaženja ne samo meni i jednom djetetu nego i drugom djetetu.“
U ožujku 2021. sud donosi pravomoćno rješenje da djeca stanuju s majkom, a da s ocem ostvaruju osobne odnose jednom mjesečno pod nadzorom.
Kada je u srpnju 2021. pušten iz istražnog zatvora, opet joj to nije bilo javljeno. „Nadležna tijela, policija, državno odvjetništvo i sud dužni su uvijek upoznati žrtvu s njezinim pravima da bi ona uopće mogla znati da, prema Zakonu o kaznenom postupku, u čl. 43. st. 1. točka 10. piše da će takva obavijest biti dostavljena samo ako je žrtva zatražila da je se obavijesti“, pojašnjava Iva Čatipović. Kao što smo već napisali, žrtva je prvi put 2022. od sustava dobila tu informaciju.
Nakon izlaska iz zatvora on pokreće postupak ukidanja mjere zabrane približavanja. Majka to ročište vidi ovako: „Pravnica iz našeg stručnog tima CZSS-a došla je osobno na to ročište da posvjedoči u njegovu korist. Nije izrijekom tražila ukidanje mjere, ali je navela da on radi, da ide na psihosocijalni tretman i da su djeca navikla živjeti u poremećenim odnosima. Ovo zadnje me dotuklo.“ Pravnica Iva Čatipović kaže: „Iz zapisnika proizlazi da je pravnica CZSS-a izjavila da ne može ‘apsorbirati’ – čudna riječ, valjda bi trebala značiti procijeniti – stanje djece u nazočnosti oca jer da se zbog mjera duže vrijeme nisu viđali, a da iz dokumentacije CZSS nije primijećeno da bi djeca bila u strahu od oca jer su navikla na poremećene obiteljske odnose. To je, naravno, vrlo loša konstatacija i neobično je da ju je uopće davala pravnica. Obično o stanju u obitelji govore socijalni radnici.“ Sud nije ukinuo mjeru. Majka je nadležnom CZSS-u poslala pritužbu na pravnicu. I primila šprancirani odgovor da je sve u skladu s pravilima struke.
Paralelno, ona sada sudskim putem traži lišavanje oca roditeljske skrbi. Međutim, stručni tim CZSS-a sudu šalje svoju procjenu da valja provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje cijele obitelji s ciljem utvrđivanja roditeljskih kompetencija za skrb o djeci. Podružnica CZSS Zagreb prilaže tome i odluku da će CZSS odnosno država podmiriti troškove tog vještačenja svih četvero s obzirom na obiteljsku ekonomsku situaciju! „Srećom, sudac je to odbacio i odredio ocu privremenu mjeru mirovanja ostvarivanja roditeljske skrbi. Meni namjera CZSS-a da se vještači djecu i mene da bi se utvrdile moje roditeljske kompetencije do danas nije jasna. Mi smo žrtve čovjeka koji je počinio toliko kaznenih djela prema meni i u nazočnosti djece, i sada i nas treba obrađivati.“
Otac presreće djecu po Dugavama. „Od srpnja do listopada 2021. deset puta sam policiji prijavila da krši mjere zabrane prilaska. Policajka koja je bila zadužena za mjere govorila je svaki put da će o tome obavijestiti Županijski sud, ali da oni ne mogu ništa dok sud ne zatraži njegovo privođenje. A oni to nisu tražili. Tek nakon desetog kršenja mjere i mojeg desetog poziva stavljaju ga u istražni zatvor.“
Vrijeme ide, djeca rastu. Ulazimo u 2022. godinu. „Ujutro 3. siječnja 2022. stvorio se u našem stanu. Djeca i ja smo spavali, imali smo koronu i bili u izolaciji. Kako je ušao u stan, ne znam. Pretpostavljam, preko krova. Prijetio je, psovao, uzeo mi je ključeve od stana, mobitel, počupao kabele od interneta, prijetio da će odvrnuti plinsku bocu. Sjetila sam se da starije dijete ima svoje ključeve, pobjegli smo i zvali policiju. Opet čekamo policiju više od sat vremena, tri puta sam ih zvala. Službenici su uzimali od mene zapisnik kada je on prošao u mojem autu, još sam im ga pokazala kako prolazi. S obzirom na to da nam je prijetio plinskom bocom, policajac mi je savjetovao da se ne vraćamo u stan bez pratnje policije. Navečer ih zovem da bismo mi željeli doma i da nam treba policija da pregleda stan. Rekli su mi da pošaljem mamu da pregleda stan, za što sada tvrde da mi nitko nije rekao i da za to nemam materijalne dokaze ni svjedoke. To je njihov odgovor na moju pritužbu. A za to što nisu baš brzo došli rekli su da nisu imali slobodnih ophodnji na raspolaganju.“ U odgovoru načelnika policijske postaje piše: „Vezano za navode o telefonskoj komunikaciji očitovali su se policijski službenici koji negiraju bilo kakvo neprofesionalno postupanje prema vama. Slijedom navedenog, ne možemo potvrditi niti opovrgnuti navode o mogućem neprofesionalnom postupanju nekog od policijskih službenika, obzirom da drugih nepristranih svjedoka nije bilo ili materijalnih dokaza kojima bi se potvrdili Vaši navodi da Vam je policijski službenik iskazao da u stan pošaljete nekog od prijatelja ili majku.“
Sljedeći dan, 4. siječnja 2022., policajci su ušli s njom u stan i pregledali ga. Djeca i ona zatvaraju se doma i nastavljaju izolaciju. On svakodnevno njoj šalje poruke i naziva je, o čemu ona obavještava policiju, daje im i brojeve telefona s kojih naziva kako bi ga brže locirali. Od 3. do 16. siječnja 2022. policija ga nije pronašla. „Kada mi je susjeda 15. siječnja 2022. javila da ga je vidjela kako izlazi iz zgrade, o čemu sam odmah obavijestila policiju, rekli su mi da ih nazovem sutra. 16. siječnja 2022. izlazim prvi put s djecom iz stana i, kako sam otvorila vrata, on upadne u stan. Ne da nam da izađemo, prijeti samoubojstvom, manijakalno mi dva sata pregledava mobitel. Zatočeni smo s njim satima, kada se predaje policiji.“
S obzirom na to da se o „talačkoj krizi u Dugavama“ izvještavalo i dok je trajala, majku su već sutradan zvali iz škole i vrtića da ponude pomoć djeci. Iz CZSS-a su je zvali tri dana kasnije i rekli da im je jako žao. Protiv njega se vode četiri kaznena postupka, od prvog kaznenog djela prošlo je 17 mjeseci. Ni u jednom postupku nema presude. Zbog svega toga ta je majka u svojim izjavama za medije u siječnju 2022. govorila: „Molim institucije da mi više ne pomažu.“ Nedavno je stigla presuda, prva dosad, za ugradnju GPS-a u njezin automobil i kršenja mjere zabrane približavanja djeci. „Znate li što mu je sud dosudio? Rad za opće dobro!!! Još je njegov odvjetnik na ročištu rekao kako mu to što je kršio mjere prema djeci treba biti olakotna okolnost jer time samo pokazuje svoju brigu za djecu i želju da bude prisutan u njihovu životu?! Pitam se koja je onda uopće poanta tih mjera. Prema tome odustajem od daljnjih prijava, progona i ostalog jer sve skupa nema smisla. Ne mogu ništa. Zlostavljači su u ovoj državi zaštićeni kao endemske vrste. Uglavnom, jedini mi je spas održavati svoju psihičku stabilnost i stabilnost djece. I čekati pritajeno da on prestane s tim ponašanjem. Zapravo sam samo izgubila hrpu novca, vremena i živaca, a nisam se maknula s početne točke. Ne želim više sudjelovati u tom cirkusu. Nadam se da neću poginuti, i to je sve.“
S obzirom na sve navedeno, očito je da je nužan novi smjer i pristup rješavanju problema u cjelokupnom složenom sustavu socijalne skrbi, s naglaskom na CZSS i zaštitu žrtava obiteljskog nasilja i djece. Građanski nadzor nad radom u sustavu socijalne skrbi, novim Zakonom o socijalnoj skrbi uvedeno Povjerenstvo za utvrđivanje opravdanosti pritužbi građana, prvi je iskorak.
U sljedećem nastavku 18. ožujka 2022.: „Smisao suradnje državnih institucija, civilnih udruga i inicijativa: put ka zajedničkom cilju ili anesteziranje?“
Serijal Transparentnost i nadzor Centara za socijalnu skrb u zaštiti obiteljskog nasilja i djece:
23. 2. 2022.: Nepravde nisu prestale
4. 4. 2022: Ubojstvo po pravilima struke
