Višegodišnji korisnik usluga kazneno-popravnih ustanova govori o mučenju od strane službenika pravosudne policije, zdravstvenom zanemarivanju zbog kojeg je sebi morao čačkalicom izvaditi zube koji su ga boljeli, žoharima u hrani, svrabu zbog nedostatka higijene, nasilju ostalih zatvorenika prema Romima, drugačijem tretmanu bogatijih zatvorenika i distribuciji droge u zatvorima.
Razgovarali smo s Romom iz Zagreba koji je proveo nekoliko godina izdržavajući kaznu u zatvoru u Zagrebu i Glini. Kroz razgovor nam je istaknuo netrpeljivost koju je doživljavao od ostalih zatvorenika i službenika pravosudne policije zbog toga što je pripadnik romske nacionalne manjine. Mnogo toga izgovorenog nismo mogli napisati kako bi sugovornik zadržao svoju anonimnost, ali važno nam je istaknuti da ima teške medicinske posljedice zbog fizičkih napada kojima je bio izložen pri boravku u kaznenim ustanovama. Mnogi su napadi bili počinjeni od strane službenika pravosudne policije, koje anonimni sugovornik kolokvijalno naziva komandirima.
Tijekom izdržavanja kazne sugovornik je vodio zatvorske bilješke u kojima je između ostalog analizirao higijenske i prehrambene uvjete kojima je bio izložen. Nije imao obitelj ili blisku rodbinu na slobodi koja bi mu uplaćivala novac, a hrana u Remetincu je po navodima sugovornika bila iznimno loše kvalitete:
“U Remetincu je hrana bućkuriš. Unutra bace sve što im je pod rukom. Često smo unutra nalazili žohare i pljuvačke. Dobijem grah i vidim žohara kako pliva. Što mogu napraviti? Izvadim žohara i jedem. Nisam imao nikakvih uplata, a bio sam gladan. Često se događa da zatvorenici dobiju trovanje hranom zbog pokvarenog mesa koje im se servira. U Remetincu ne postoji blagovaonica gdje bi više zatvorenika jelo nego se hrana dobiva u spavaonici. Nas šestero bilo bi u sobi od 20-21m², a nerijetko slušaš zatvorenike kako obavljaju veliku nuždu dok jedeš. U Glini ipak postoji blagovaonica gdje jedemo doručak i ručak, a večeru u spavaonici. Tamo nije bilo žohara i hrana je bila u redu.”
Po standardima Vijeća Europe kaznionice moraju osigurati minimalno 4m² po zatvoreniku, što u Remetincu nije bio slučaj. To nije začudno s obzirom na Izvješće pučke pravobraniteljice za 2021. godinu koje navodi da uvjeti smještaja u mnogim hrvatskim zatvorima nisu usklađena s postojećim Standardima prostorija u kojima borave osobe kojima je oduzeta sloboda kretanja MUP-a i primjenjivim međunarodnim standardima, što po Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP) može predstavljati neljudsko i ponižavajuće postupanje. Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu navodi da se jedan zatvorenik požalio jer se u Centru za dijagnostiku Zagreb nalazio u sobi od 21m² s još šestero ljudi. Dakle, mnogi hrvatski zatvori, što uključuje Remetinec, po ESLJP-u postupaju neljudski i ponižavajuće prema zatvorenicima.
“U Remetincu su gljive rasle po parketima. Dobiješ jednu metlu, ali kad je potrošiš ne daju ti drugu, moraš uzeti majicu i s njom brisati pod. Plahte se peru jednom tjedno, a deke nikada, pa ljudi dobivaju svrab. Kad dođeš prvi put u zatvor ne daju ti odjeću, pa je moraš posuditi od drugih zatvorenika. Osobno sam na taj način pokupio svrab dva puta i morao biti u izolaciji sedam dana. Ni Remetinec ni Glina nemaju ventilaciju u sobi, ali u Glini su vrata otvorena od 9 do 18 sati, dok si u Remetincu zatvoren 22 sata. Užasna stvar kod Remetinca je što kada pada kiša nema nadstrešnice ispod koje možeš hodati tih dva sata ‘slobode’ pa cijeli dan moraš provesti u sobi”, rekao je sugovornik.
Javili smo se pučkoj pravobraniteljici Teni Šimonović Einwalter koja je za H-Alter poručila: “U dosadašnjim ispitnim postupcima i obilascima kaznenih tijela utvrdili smo da se u većini kaznenih tijela deke peru nedovoljno često, a osobe lišene slobode u pravilu kod prijama ne dobivaju čistu, nekorištenu deku, već deku koja se već nalazi na krevetu u zatvoreničkoj sobi. Imali smo i pritužbe vezane uz ovaj problem, kada su nam se zatvorenici obraćali jer su zbog takve prakse dobili i kožne bolesti. Zato bi bilo potrebno da, između ostalog, zatvorenik kod dolaska u kazneno tijelo dobiva deku s kojom se nitko nije pokrivao od njezinog zadnjeg pranja, kao i da se propiše razdoblje u kojem se deke zamjenjuju čistima. Nadamo se da će to uskoro postati i pravilo i praksa, s obzirom da smo upravo to predložili tijekom e-savjetovanja o Prijedlogu Pravilnika o rublju, odjeći, obući i posteljini za zatvorenike, koje je (bilo) otvoreno do 17. travnja. Dodatno, prema još uvijek važećem pravilniku plahte se zamjenjuju čistima jednom u petnaest dana, no to bi svakako trebalo raditi i češće, ovisno o potrebi, primjerice, zbog zdravstvenog stanja zatvorenika.”
Poslovi u kaznionicama su dodijeljeni samo onim zatvorenicima koji se ponašaju zadovoljavajuće, a plaća je iznenađujuće niska jer zatvorenici nemaju beneficije propisane Zakonom o radu: “U Remetincu sam radio za mjesečnu plaću od 70 do 100 kuna, a radili smo od 8 do 14.30 sati s jednom pauzom. U Glini dobivaš plaću od 300 do 600 kuna, ali ne sav iznos, nego pola plaće za kantinu, a pola ide na polog, što je novac koji ne možeš dizati dok ne odslužiš kaznu. Ljudi taj mjesečni iznos potroše u dva dana i zato se mnogi zatvorenici okreću prodaji droge. Najčešće je to subokson koji zatvorenici nabavljaju od medicinskog tehničara. Naime, zatvorenici se dogovaraju s tehničarom da ga netko njihov dočeka ispred kuće i uruči mu 200 do 300 kuna, a tehničar im zatim na idućem pregledu propiše više suboksona nego im je potrebno”, rekao je podnositelj.
Iznimno niske zatvorske plaće stvaraju inicijativu za prodaju droge, a u očajnim zatvorskim uvjetima mušterija ne nedostaje. S pojavom droge uvijek dolaze sukobi i podjele među zatvorenicima: “U zatvoru postoje različite grupe: Skinsi, Boysi, Tovari i drugi. Dok je na odjelu bilo drugih Roma nisam imao problema, ali su nas komandiri zatim razdvojili i od tada sam bio izložen batinama za svaku sitnicu. Recimo, navikao sam se ustajati u sedam ujutro i slučajno bih probudio druge zatvorenike u sobi, a oni bi me krenuli udarati i vrijeđati po nacionalnoj osnovi”, ističe sugovornik za H-Alter.
“Komandiri su me za kaznu znali staviti u sobu s problematičnim zatvorenicima kako bi me oni naučili pameti, odnosno kako bih bio njihov sluga. Biti nečiji sluga u zatvoru znači da te tjeraju da im čistiš pod, pereš rublje, brišeš stol, dodaješ daljinski, slažeš krevet, a ako odbiješ, pretuku te. Nisam dao na sebe pa sam vraćao udarce, a zatim bi mi komandiri rušili ocjenu ponašanja na najniže, što bi mi onemogućilo da radim. U obje kaznionice bi me komandiri pretukli kada bi me uhvatili da radim nešto što ne smijem, a često bi me znali i lažno optužiti. Uvijek sam ih upozoravao na svoje medicinsko stanje, ali njima to ništa ne bi značilo i nastavili bi s udarcima. Nakon dan-dva te odvedu u zatvorsku ambulantu da utvrde jesi li u redu, jesu li ti napravili neko veće oštećenje. Smatram da su napadi komandira često bili uvjetovani time što sam Rom. Bio sam u Remetincu dok su komandiri na smrt prebili jednog Roma. Na kraju su rekli da se predozirao, ali imao je unakaženo cijelo lice. Svaki koji je umro u Remetincu je Rom, nikad nisam čuo za Hrvata. Glina nije ništa bolja što se tiče nasilja komandira nad Romima. Tamo su komandiri otvorili vrata sobe u kojoj su bila zatvorena dva Roma i pustili Hrvate da ih prebiju. Puno je takvih priča.”
Nepotrebno je naglašavati da su ovakve metode “discipliniranja” zatvorenika ilegalne, ali kako bismo upoznali čitatelja s legalističkom terminologijom upućujemo na Pravilnik o poslovima osiguranja u zatvorskom sustavu, gdje se navode razlozi primjene prisile na zatvorenike. U članku 63. piše kako je “službenik pravosudne policije ovlašten primijeniti palicu u slučajevima kada je primjena zahvata za privođenje, tehnike obrane ili raspršivača s dopuštenim neškodljivim tvarima bezuspješna ili ne jamči uspjeh”, ali da će se “s primjenom palice prestati čim prestane aktivni otpor”. Tući zatvorenika do smrti ili pustiti većem broju zatvorenika da tuku manji broj (koji su k tome pripadnici nacionalne manjine), nema veze sa zakonom.
Nakon što su pravosudni policajci razdvojili Rome po različitim odjelima, sugovornik je, kako bi spriječio napade Boysa ili Skinsa na sebe, skupa s preostalim Romima osnovao grupu u koju su prihvatili bivše ‘sluge’: “Kako bi se nas nekoliko Roma osiguralo da nas Boysi ili Skinsi ne tuku, osnovali smo grupu u koju smo prigrlili bivše ‘sluge’, Hrvate koje su njihovi tjerali da im služe”. Na taj su način osnovali grupu koja se ne temelji na identitarnoj nego klasnoj osnovi.
Podnositelj s kojim je H-Alter razgovarao imao je teške medicinske posljedice od udaraca, ali još uvijek nije zatražio status osobe s invaliditetom zbog problema sa zdravstvenim osiguranjem. Članak 62. spomenutog pravilnika ističe da se sredstva prisile neće primijeniti prema osobama koje su vidljivo bolesne ili osobe s invaliditetom, ali očito se službenici pravosudne policije, usprkos zapomaganju podnositelja, nisu ustručavali tući ga.
“U Remetincu te za kaznu stavljaju 3 do 7 dana u gumenjaru, samicu obloženu gumom u kojoj se nalazi klimatizacijski uređaj. Desetak minuta bi puštali ledeni zrak na mene dok ne promrznem, a zatim vrući dok me ne šlepi temperatura od 38 do 39 stupnjeva, doslovno bih se razbolio od toga. Taj proces bi ponavljali više puta tijekom tih 3 do 7 dana”, rekao nam je podnositelj.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 3. ističe kako se “nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni”, a nije teško razaznati da je kažnjavanje u takozvanoj gumenjari koje nam je opisao anonimni sugovornik oblik mučenja.
Pučka pravobraniteljica napomenula nam je sljedeće: “S ozbiljnim navodima da se u Zatvoru u Zagrebu zatvorenici smještaju u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari tzv. ‘gumenjaru’, u kojima ih se potom zlostavlja puštanjem hladnog, pa potom toplog zraka susreli smo se prije deset godina, a proteklih godina nismo zaprimili pritužbu u kojoj se ukazuje na ovakva postupanja. Nakon prvih informacija o takvom postupanju i uvažavajući činjenicu da ona mogu predstavljati nečovječno postupanje, obavljajući poslove Nacionalnog preventivnog mehanizma, još tijekom 2012. godine u zatvoru u Zagrebu prikupili smo podatke o načinu izvršavanja ove posebne mjere te smo o utvrđenom detaljno pisali u Izvješću o obavljanju poslova NPM-a za 2012. godinu.
I tijekom sljedećih obilazaka zatvora u Zagrebu razmatrali smo izvršavanje ove posebne mjere, no prema službenim evidencijama, ona se tijekom tih godina u zatvoru u Zagrebu nije primjenjivala. Unatoč tome, tijekom svih obilazaka kaznenih tijela posebnu pozornost posvećujemo primjeni ove mjere, a to ćemo činiti i ubuduće.
Uvažavajući utvrđeno tijekom obilazaka, ali i navode zatvorenika, kontinuirano smo ukazivali na nužnost detaljnijeg propisivanja načina izvršavanja posebne mjere smještaja u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari (u Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, odnosno u podzakonskom propisu), no nažalost, naši prijedlozi nisu usvojeni.”
Sugovornik nam je istaknuo da se bogatije zatvorenike i utjecajne javne osobe u Remetincu tretira puno bolje nego ostale: “Bogatiji zatvorenici imaju laptope u sobi i niz drugih povlastica. To se postiže dogovorom s upraviteljem zatvora. Recimo, David Komšić, dečko koji je ubio curu tako što ju je probio nožem 88 puta, ima mobitel u Remetincu. Tata mu ima hotel, kasino, dva kafića i još puno toga drugog. Kako je on dobio mobitel? U kantini je znao reći koju cornflakes kutiju želi kupiti, a u njoj se nalazio telefon. Novac vrti cijeli zatvor. Subokson, lijekovi zamjene za heroin, sve se može nabaviti novcem.”
Osim dobrog starog kapitalističkog zakona ponude i potražnje mimo zakonskih okvira, podnositelj nam je naveo još jedan moment diskriminacije Roma u zatvoru – odbijanje liječničke pomoći: “U Remetincu sam bolovao od snažne zubobolje i preko komandira sam slao mnoga pisma da mi liječnik u zatvorskoj ambulanti osigura stomatološki pregled. Uzalud, bio sam primoran izvaditi si tri zuba. Uzeo sam čačkalicu, i njom onda kopaj”, rekao je podnositelj, pokazavši nam izmrcvareno zubno meso gdje si je morao čačkalicom izvaditi zube kako bi zaustavio bol.
“Pisao sam valjda pedeset puta da me pošalju na pregled glave, a iz Remetinca me nisu poslali nijedanput. Rekao sam da imam zdravstvenih problema s glavom i predao dokumentaciju, a eventualno bi me odveli u zatvorsku ambulantu gdje bi me pregledali što je i kako je, mjerili tlak, srce, vadili krv, pogledali imam li šećer, i to je to. Ako se nešto desi Hrvatima, odmah ih šalju u Šimunsku na pregled. Puno više čuvaju svoje, nego one romske nacionalnosti. Čak i kada bi neki Rom bio bogat, liječničko osoblje bi na pregled uvijek prije poslalo Hrvata. Zna se tko ima, a tko nema novac, ali u ovom slučaju to nije od presudne važnosti”.
Javili smo se Ministarstvu pravosuđa i uprave s pitanjima o diskriminaciji Roma u zatvorima, postojanju takozvane “gumenjare” u Zatvoru u Zagrebu, pogodovanju bogatijim zatvorenicima i kvaliteti higijene i prehrane u hrvatskim zatvorima, no nisu nam odgovorili na pitanja. Time je Ministarstvo pravosuđa i uprave prekršilo članak 6. Zakona o medijima prema kojem su „dužni davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga” te članak 38. Ustava po kojem „novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji”.
Što se tiče života izvan zatvora, sugovornik ističe: “Jako malo spavam. Uspijevam zaspati tek oko 1 ili 2, a budim se u 5 ili 6 ujutro. U zatvoru sam imao noćne more, ali sada sam ih se riješio. Dugo sam već vani, ali ispod tuđeg sam krova, nemam ništa svoje. Znao sam nazvati poslodavce kada bih vidio oglas za posao i rekli bi da dođem, a kada bih se pojavio vidjeli bi da sam Rom i rekli da ne traže radnika. To se dogodilo barem 20 puta. Ne mogu raditi teške fizičke poslove zbog bolesti. Fizički lakši poslovi poput konobarenja zahtijevaju izloženost ljudima, a nitko ne želi da im gosti gledaju Roma. Zatvor nije rehabilitacija. Nakon njega još gore reagiraš na ljude nego prije. Nakon ovih nekoliko godina provedenih u zatvoru, nisam se znao ponašati na slobodi. Ne znaš više komunicirati. Navikao sam komunicirati vrlo bahato i glasno. Morao sam naučiti smanjiti ton. Također, upoznaješ kriminalce unutra. Par njih su me pokušali dodati za prijatelja na Facebooku pa sam ih sve blokirao zato što znam kako bi se to nastavilo. Evo, od izlaska nisam napravio nijednu grešku u životu.”
