Dok čekamo da Aladrovićevi momci i djevojke objave rutinske odgovore na primjedbe iznesene u javnom savjetovanju o borbi protiv siromaštva, čime će forma biti uspješno zadovoljena, pa ništa neće stajati na putu slanju borbenog plana na usvajanje Plenkovićevoj saborskoj mašini, prognozirajmo samo ukratko: Akcija borbe protiv siromaštva neće biti ni zelena, ni dalmatinska, ni stadionska, već nikakva.
Za Ministarstvo rada i socijale i njegova čelnika Josipa Aladrovića ova je jesen obilježena radnim pobjedama na polju mrčenja papira uzalud, kojim se mrčenjem želi ostaviti dojam kao da se u socijalnoj zaštiti nešto ozbiljno radi. Prije nepuna tri tjedna pustilo je u savjetovanje s tzv. zainteresiranom javnošću čitav registrator dokumenata strateškog i provedbenog karaktera, redom: Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2021. do 2027. godine, Akcijski plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2024., Akcijski plan razvoja socijalnih usluga od 2021. do 2024., Nacionalni plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2027., Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga za razdoblje 2021. – 2027.
Savjetovanje je bilo završeno 20. listopada, uz očekivani izostanak onih o kojima priča govori: konkretnih osoba s invaliditetom, socijalno isključenih, siromašnih i potrebitih. O njima se svima naveliko raspravlja i odlučuje, a oni sami – u skladu s prirodom svojega položaja – nemaju mogućnost da nešto čuju ili kažu, pa rade jedino što im preostaje u ovakvim situacijama: šute.
Borbeni plan
Pozabavit ćemo se ovdje samo Nacionalnim planom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, koji bi trebao biti ključan kad je svekolika bijeda u pitanju, i pripadajućim mu akcijskim planom.
Gotovo da nije potrebno posebno napominjati kako se radi o dokumentu u čijem horizontu nema ničeg osim gašenja gašenja požara; još manje od toga, radi se ustvari tek o izmišljanju načina kako da se ostavi privid da država i njezine službe donekle olakšavaju život za preko dvadeset posto građanki i građana koji egzistiraju ispod praga bijede. Na pitanja o društvenim i političkim uzrocima bijede „Plan borbe“ ne odgovara, dapače, nema ni traga pokušaju da ih istakne kao pitanja.
Pa nabrojmo ovdje neka od njih:
Imaju li porazne društvene prilike kakve veze s tranzicijom kroz koju je ovo društvo prošlo, s podržavljenjem, a potom privatizacijom po partijskoj liniji i upropaštavanjem društvenog kapitala, s formiranjem nove klase politički uvezanih ekonomskih moćnika koji desetljećima privatiziraju i samu državu?
Bi li stoga razgovor o „borbi protiv siromaštva“, da bi ona bila uspješna, trebao uključivati i njegovu nešto radikalniju, klasnu dimenziju? Naravno da bi, ali u tom slučaju vlast koja pokreće takav razgovor, a zatim i borbu, ne bi bila reakcionarna, kao što jest.
Ima li galopirajuća bijeda kakve veze s naglašenim odsustvom socijalne osjetljivosti vladajućih, koji – spomenimo samo najaktualniji trenutak – ne poduzima apsolutno ništa u situaciji kada korona već danima galopira prema 4000 oboljelih i tridesetak umrlih dnevno?
Ima li ona veze s desetljećima razvijanom korupcijom, koja društvu otima stotine milijuna eura, s uhljebništvom i klijentelizmom, ili s megalomanskim investicijama koje služe isključivo izgradnji klasnog identiteta nove klase bogataša i uspostavljanju privida nacionalne moći i raskoši – od kupovine ofenzivnih aviona, preko gradnje sportskih objekata, ili financiranja Crkve u Hrvatskoj i u Hercegovini, do gradnje skupih i nepotrebnih prometnica?
Ima li bijeda veze s potpunom, višedesetljetnom totalnom nebrigom istih tih vladajućih za opustjele ruralne krajeve koje „smo“ prije četvrt stoljeća „oslobodili“, oslobodivši ih pritom i od etnički nepodobnog stanovništva, ili pak s odsustvom socijalne i razvojne monetarne ili fiskalne politike, ili s uvijek istim nerazvojnim i ne-socijalnim budžetskim strukturama?
„Plan borbe“, rekosmo, ta pitanja, pa niti mnogošta drugo, ne registrira, kamoli da na njih pokušava odgovoriti. Umejsto toga, orijentira na podjelu mrvica tranzicijskim luzerima, trudeći se, koliko može, da prikrije dimenzije društvene katastrofe, i da istim luzerima podijeli što manje mrvica.
Neke tvrdnje pritom izazivaju gorak smijeh, pa nasmijmo se gorko zajedno:
- „Republika Hrvatska kao socijalne država Nacionalnim planom teži daljnjem približavanju idealu jednakih prilika.“
- „Potrebno je smanjiti podjele i izbjeći segregaciju i marginalizaciju u društvu te postići društvenu koheziju koja je osnovni uvjet za socijalnu pravdu/…/“.
- „NPBPSSI predstavlja kontinuitet Vlade Republike Hrvatske u strateškom planiranju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, nastavljajući se na Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti (2014. – 2020.).“
- „Svrha je NPBPSSI-ja osiguravanje uvjeta za sveobuhvatnu dijagnozu siromaštva, djelotvoran način smanjivanja siromaštva i socijalne isključenosti, borba protiv segregacije na svim poljima socijalne zaštite te poboljšanje svakodnevnog života osoba u riziku od siromaštva /…/.“
Reakcije gotovo svih koji su se uključili u javno savjetovanje o „Planu borbe“ ističu nedopustivu površnost u izradi toga dokumenta koja sugerira da se radilo o pukom otaljavanju posla, a poneki sudionici traže i njegovo povlačenje iz postupka donošenja. Kuća ljudskih prava, Centar za mirovne studije, Pravo na grad, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju i Institut za političku ekologiju oglasili su se 17. listopada povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti koji se obilježavao u jeku javnog savjetovanja, utvrdivši kako je poražavajuće to što je „Plan borbe“ „površan, nedorečen i promašen“, te da je „mrtvo slovo na papiru“, „kao što je bila i prethodna Strategija borbe protiv siromaštva“. Ove udruge zatražile su od Vlade da povuče čitav dokument i da izradi novi plan koji će se „temeljiti na ljudskim pravima i potrebama ranjivih skupina“ i koji će „imati ambiciju zaista riješiti barem dio sustavnih i nagomilanih problema“.
U svojem odvojenom prilogu javnom savjetovanju Kuća ljudskih prava istaknula je, primjerice, „nepotpunu i vrlo površnu analizu stanja“ u dijelu koji se odnosi na djecu – pripadnike ranjivih skupina, koja „otežava definiranje adekvatnih mjera za poboljšanje položaja djece“ i „neopravdano isključuje pojedine ranjive skupine“.
CMS u svojem odvojenom prilogu savjetovanju smatra da „ovaj dokument ne odražava ozbiljnost problema na koji pokušava naći odgovore“ te da je „potrebno nanovo pristupiti izradi dokumenta“. Posebno ih, naveli su, smeta to što „analiza nije precizna i potpuna, i nedostaju joj ključni podaci i pokazatelji“. Cjelokupni „Plan borbe“ smatraju „izuzetno nedorečenim i načelnim“. Pobrojanim ciljevima i mjerama predbacuju „neambicioznost i nedorečenost“, pa čak i „besmislenost“.
Rehabilitacijski centar za stres i traumu, koji je prije nekoliko dana objavio rezultate vlastitog istraživanja o dostupnosti socijalnih usluga, u javnom je savjetovanju ukazao na stanoviti autizam autora „Plana borbe“, koji su dokument izradili bez „široke“ (ili možda ikakve?) konzultacije s jedinicama lokalne samouprave, civilnim društvom, pripadnicima akademske zajednice, socijalnim partnerima, „a posebno s predstavnicima korisničkih skupina“. „Takav pristup vjerojatno bi rezultirao sadržajnijim i relevantnijim dokumentom“, tvrdi RCT, dodajući kako „nije demokratska praksa da sastav radne skupine nije javni podatak, da rad radne skupine nije transparentan, kao i da se ne osigura minimum predstavničkog sudjelovanja“.
Zaklada SOLIDARNA u svojem se prilogu diskusiji usredotočila se na problematiku prava na stanovanje, izrazivši „čuđenje“ što „Plan borbe“ ne predviđa „niti jedan projekt od strateškog značaja u tom području, što uključuje i obnovu i adaptacije i stanogradnju i modele upravljanja stambenim fondovima“. U SOLIDARNOJ također smatraju da bi bilo nužno „ozbiljno i temeljito doraditi“ „Plan borbe“ prije no što on bude upućen na usvajanje.
Forum za slobodu odgoja upozorio je da analiza iz „Plana borbe“ nije obuhvatila skupine djece u velikom riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, poput djece izbjeglica i migranata, djece s teškoćama u razvoju odnosno učenju, djece s invaliditetom, djece kojma hrvatski nije materinji jezik, djece manjina, posebno Roma… Forum je autorima dokumenta skrenuo pažnju i na prošle godine usvojeni Nacionalni plan oporavka i otpornosti, koji istaknuo nužnost poduzimanja reformskih inicijativa za unapređenje temeljnih pismenosti učenika slabijeg socioekonomskog statusa, koje inicijative u „Planu borbe“ – pogađate – izostaju.
U savjetovanju su sudjelovale i tri pravobraniteljice – za djecu, za ravnopravnost spolova i pučka pravobraniteljica. Iz priloga ove posljednje, Tene Šimonović Einwalter, izdvojimo njezino pozivanje na prošlogodišnji nalaz Državne revizije koja je zaključila kako su „mjere i aktivnosti“ prethodne (gore već spomenute) Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti 2014. – 2020. bile samo djelomično efikasne te da su potrebna znatna poboljšanja. „Stoga se prilikom izrade ovog Nacionalnog plana trebalo rukovoditi nalazom Državne revizije“, jetko primjećuje Šimonović Einwalter.
Na braniku domovine
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter pohvalno se izrazila o obradi ranjive skupine ratnih veterana, za koje se ustalio ideologem „Hrvatski branitelji“, i njihove rodbine, kao i skupine koja se vodi pod nazivom „civilnih ratnih stradalnika“. Za njih kaže da su „dobro prepoznati u prijedlogu Nacionalnog plana, kroz opis stanja i potreba te kroz mjere za smanjenje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti“. Međutim, pita se pravobraniteljica, „nije pojašnjeno zašto su kao posebno osjetljiva skupina posebno izdvojeni samo hrvatski branitelji i njihove obitelji te civilni ratni stradalnici, no nisu navedene druge ranjive skupine“.
Ratni veterani su i nekim drugim sudionicima savjetovanja upali u oči. CMS tako primjećuje da je „jedina detaljnije analizirana skupina braniteljska populacija, kojoj je u analizi svakog programskog područja u prosjeku posvećen najveći udio teksta, dok se položaj svih ostalih ranjivih skupina ne analizira u dovoljnoj mjeri“. „Minimalno, mjere usmjerene na braniteljsku populaciju trebaju se proširiti na ranjive skupine koje su ciljne skupine ove strategije“, dodaju u CMS-u.
U Kući ljudskih prava pak uočavaju da je predviđeno povećavanje zapošljivosti i socijalne uključenosti provedbom programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji ustvari predviđeno isključivo za ratne veterane i njihove familije, tako da se citirana mjera i zove upravo u tom smislu: „Povećanje zapošljivosti i socijalne uključenosti hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji provedbom Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji“. „Ova mjera ne treba obuhvaćati samo hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji; postojeći program stručnog osposobljavanja i zapošljavanja trebao bi se razviti ili poširiti i na druge prioritetne ranjive skupine u visokom riziku od siromaštva, pout žrtava obiteljskog nasilja, nezaposlenih žena pogotovo srednje i starije životne dobi, nezaposlenih, posebice dugotrajno nezaposlenih, povratnika i raseljenih osoba, migranata, azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, tražitelja azila, osoba koje žive na depriviranim područjima i u ruralnim predjelima“, smatraju u Kući ljudskih prava.
Uočljivo je, dakle da su autori „Plana borbe“ ispravno politički ocijenili koja je najdraža klijentelistička skupina postojeće vlasti, pa su si na planu borbe za daljnje unapređenje njezina položaja dali truda.
Akcijski plan borbe
Za razliku od „Plana borbe“ koji ima rok trajanja do 2027. godine, Akcijski plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti kao njegov operativni dio, podijeljen je vremenski u dva dijela. Ovaj prvi, za razdoblje od 2021. (koja je već na isteku, što čitavu priču čini tim apsurdnijom) pa do 2024, također je do pred neki dan bio izložen javnom savjetovanju. U odnosu na njegov sadržaj, pomenimo tek nekoliko ilustrativnih primjedbi pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter.
Ona ističe da Zakon o sustavu strateškog planiranja definira pojam „mjere“ kao skupa međusobno povezanih aktivnosti i projekata kojima se izravno ostvaruje poseban cilj, a neizravno doprinosi ostvarenju strateškog cilja. „Unatoč tome, mjere Akcijskog plana nisu razrađene kroz pojedine aktivnosti već su objašnjene načelnim opisom mjere. Stoga bi Akcijski plan trebalo dopuniti konkretnim aktivnostima, uz definiranje njihovih nositelja, rokova i pokazatelja izvršenja.“
„U Prijedlogu Akcijskog plana u tablicama mjera uopće nisu istaknuti rokovi odnosno razdoblje provedbe“, nastavlja pučka pravobraniteljica. „Radi preglednog i jasnog praćenja provedbe mjera povezanih s ciljevima, rokovi bi trebali biti definirani po tijelima, po godinama, odnosno po kvartalima“, a trebalo bi biti i jasno navedeno „na koje se konkretno skupine korisnika mjera odnosi“.
Šimonović Einwalter upozorava i na apsurd s rokovima za donošenje „dijagnoze“ siromaštva i socijalne isključenosti koji su postavljeni tek u 2026./27. godinu, dakle na sam kraj važenja onog drugog, zasad još nenapisanog akcijskog plana. „Navedeno bi trebalo provesti u početnoj godini provedbe jer bi dijagnoza sustava trebala biti temelj za kreiranje ostalih mjera i aktivnosti unapređenja sustava borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.“
xxxxxxxxxxx
Dok čekamo da Aladrovićevi momci i djevojke objave rutinske odgovore na primjedbe svih ovih udruga i institucija, čime će forma javnoga savjetovanja biti uspješno zadovoljena, pa ništa neće stajati na putu slanju borbenog plana i akcijskog borbenog plana na usvajanje Plenkovićevoj saborskoj mašini, prognozirajmo samo kratko: „Akcija borbe“ protiv siromaštva neće biti ni zelena, ni dalmatinska, ni stadionska, već nikakva.
Tina Đaković, Kuća ljudskih prava: “Plan” koji zabrinjava
Dojam je da se u Nacionalnom planu borbe protiv siromaštva 2021. – 2027. radi, najvećim dijelom, o opisu stanja i postojećih mjera. Osim u naslovu, u dokumentu je uočljiv izostanak „borbenog“ stava protiv siromaštva, a isto bi se moglo reći i za pripadajući Akcijski plan na koji ste podnijeli dvadeestak primjedbi?
Da, Nacionalni plan i pripadajući Akcijski plan, koji bi trebao biti alat i ključna politika za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, donosi općenite i nepotpune mjere i zaista je zabrinjavajuće da država nema ambiciju sustavno i smisleno se baviti problemom socijalnih i ekonomskih prava najranjivijih, onih u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a takvih je u Hrvatskoj skoro četvrtina građana i građanki.
U uvodu se kaže da Republika „Nacionalnim planom teži daljnjem približavanju idealu jednakih prilika“. Kako biste interpretirali tu tvrdnju, s obzirom na činjenicu da preko trideset godina proživljavamo radikalno socijalno raslojavanje?
I ta tvrdnja odražava općenitost, neusmjerenost i nedostatak ambicije za rješavanje problema. Ali ključna stvar je da se ponovno pokazuje da se za sustavne i već godinama iste probleme ne osmišljavaju i ne provode nove politike temeljene na ljudskim pravima koje vode rješenjima, a nema ni adekvatnog i brzog odgovora na nove probleme – pandemiju, posljedice potresa, stambeno zbrinjavanje, starenje i iseljavanje stanovništva, migracije. Hrvatska kao Ustavom definirana socijalna država mora osigurati dostojanstvene životne uvjete i omogućiti ostvarivanje ljudskog prava na stanovanje, rad, obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, posebice ranjivim i marginaliziranim društvenim skupinama. Bez ozbiljnog i sustavnog pristupa, stopa siromaštva i socijalne isključenosti neće se smanjiti.
U uvodu se govori o „kontinuitetu politike Vlade u strateškom planiranju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Kakav je ustvari taj kontinuitet? U svojoj ste izjavi (s CMS-om i ostalim udrugama) napisali upravo suprotno da je, „kao i prošla strategija borbe protiv siromaštva“, ovaj plan „mrtvo slovo na papiru“… koji je ustvari sadržaj tog „kontinuiteta“?
I prošla strategija borbe protiv siromaštva nije se provodila i bila je bez učinka, mjere su bile općenite, nisu bile fokusirane, a to je potvrdila i državna revizija te strategije i akcijskih planova. Iz ovog plana se ne vidi kontinuitet – upravo suprotno, ovaj plan izostavlja neke mjere za ranjive skupine koje je prošla strategija barem deklarativno navodila, on ne donosi mjere za poboljšanje kvalitete života ranjivih skupina kojima se treba obraćati – nema specifičnih fokusiranih mjera za mlade u nepovoljnom položaju, žene žrtve nasilja, starije osobe koje žive u samačkim kućanstvima, djecu izbjeglice. Nema mjera koje bi specifično djelovale na jaz urbano-ruralno, nema mjera za tražitelje azila, strane radnike u Hrvatskoj, nema mjera za smanjenje digitalnog jaza, plan potpuno ignorira energetsko siromaštvo – neopravdano, posebno u kontekstu najnovijeg rasta cijena.
I u ovom novom strateškom dokumentu, koji se piše 26 godina nakon rata, spomnje se socijalno ugrožena kategorija „branitelja“. U ratne veterane i njihove obitelji dosad su uložena enormna sredstva, kako to da su oni i dalje ranjiva skupina? Ne ukazuje li ta činjenici na potpuni promašaj socijalne politike prema ratnim veteranima?
Jedine fokusirane i prilagođene mjere baš specifično za određenu ranjivu skupinu i njihove specifične potrebe u ovom akcijskom planu su mjere za branitelje i njihove obitelji – za neke od mjera, primjerice za mjeru provedbe Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja radi smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti, predložili smo da se mjera proširi i prilagodi i za druge skupine u riziku, koje ovaj plan ne prepoznaje, primjerice, žene žrtve nasilja, nezaposlene žene pogotovo srednje i starije životne dobi, dugotrajno nezaposlene, povratnike i raseljene osobe. Nema razloga da se ove ranjive skupine i njihove potrebe ne prepoznaju i za njih ne osmisle mjere i politike osnaživanja. Međutim, ovakva situacija nam ukazuje i na to da je Ministarstvo branitelja predložilo i zauzelo se za mjere iz njihove nadležnosti, dok su druga ministarstva površno ili nikako predlagala i donosila mjere iz svojih područja rada. To je poražavajuće. Dodatno, ovaj Nacionalni plan je trebao biti utemeljen na analizi stanja i potreba ranjivih skupina, na temelju koje bi se određene ranjive skupine prioretizirale i na temelju koje se za njih donose i odgovarajuće mjere. Toga nema – analize su površne, nepotpune, tako da mi niti nemamo pregled kako i zašto su neke skupine ranjive ili u lošijem položaju od drugih. Ali u akcijskom planu je predloženo da takva analiza odnosno „dijagnoza siromaštva u Hrvatskoj“ bude izrađena do 2027. godine, pa ćemo tada saznati. Državi sa 4 milijuna ljudi za to treba 6 godina, pa pričekajmo (sic!).
Mislim da je dobro da se lokalna uprava i samouprava uključuje u savjetovanje, ali očekivala bih da su bili upoznati sa nacrtom plana i prije savjetovanja, jer su i navedeni kao su-nositelji određenih mjera. Grad Zagreb je komentirao Nacionalni plan najviše u području zdravstvene zaštite, stambenog zbrinjavanja, dok su u akcijskom planu komentirali samo kulturu i volonterstvo. Komentar koji je Grad Zagreb dao na civilno društvo i njegovu ulogu u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti ne djeluje ohrabrujuće – naprotiv, Grad Zagreb civilno društvo vidi kao “pružatelja usluga za koje nacionalna i lokalna razina nemaju kapacitete” kojem ne treba razvoj, već mu treba “definiranje jasne uloge u zajednici, te jasna očekivanja od nacionalne i lokalne razine koja donosi odluke” što je skroz izokrenuto – valjda civilno društvo ima očekivanja i zahtjeve prema nacionalnoj i lokalnoj vlasti, a ne obratno? A izostaje i razumijevanje da organizacije civilnog društva nisu samo pružateljice socijalnih usluga koje trebaju nadomjestiti kapacitete države, već da bi one trebale biti nadogradnja, pružiti autentičnu i kvalitetnu uslugu, osnaživati ranjive skupine kroz programe, pilotirati nove inovativne programe, ali i pratiti javne politike i predlagati rješenja za unapređenje socijalnih, kulturnih i ekonomskih prava, posebno ranjivih skupina. Ideja da civilno društvo služi samo kao servis, to jest pružatelj osnovnih socijalnih usluga i to tamo gdje država nema i ne planira graditi kapacitete, koju i nacionalni plan uostalom promiče, je promašena.
U savjetovanju o Nacionalnom planu i njegovom provedbenom Akcijskom planu sudjelovalo je i nekoliko „tijela javnih vlasti“. Dok je takav angažman očekivan od pravobraniteljica za ljudska prava ili ravnopravnost spolova, sudjelovanje Grada Zagreba u savjetovanju o takvom dokumentu pomalo je iznenađujuće i na prvu pruža dojam o novim vjetrovima koji pušu iz „metropole“. Kako biste prokomentirali priloge Grada u javnoj raspravi?
Mislim da je dobro da se lokalna uprava i samouprava uključuje u savjetovanje, ali očekivala bi da su bili upoznati sa nacrtom plana i prije savjetovanja, jer su i navedeni kao su-nositelji određenih mjera. Grad Zagreb je komentirao Nacionalni plan najviše u području zdravstvene zaštite, stambenog zbrinjavanja, dok su u akcijskom planu komentirali samo kulturu i volonterstvo. Komentar koji je Grad Zagreb dao na civilno društvo i njegovu ulogu u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti ne djeluje ohrabrujuće – naprotiv, Grad Zagreb civilno društvo vidi kao “pružatelja usluga za koje nacionalna i lokalna razina nemaju kapacitete” kojem ne treba razvoj, već mu treba “definiranje jasne uloge u zajednici, te jasna očekivanja od nacionalne i lokalne razine koja donosi odluke” što je skroz izokrenuto – valjda civilno društvo ima očekivanja i zahtjeve prema nacionalnoj i lokalnoj vlasti, a ne obratno? A izostaje i razumijevanje da organizacije civilnog društva nisu samo pružateljice socijalnih usluga koje trebaju nadomjestiti kapacitete države, već da bi one trebale biti nadogradnja, pružiti autentičnu i kvalitetnu uslugu, osnaživati ranjive skupine kroz programe, pilotirati nove inovativne programe, ali i pratiti javne politike i predlagati rješenja za unapređenje socijalnih, kulturnih i ekonomskih prava, posebno ranjivih skupina. Ideja da civilno društvo služi samo kao servis, to jest pružatelj osnovnih socijalnih usluga i to tamo gdje država nema i ne planira graditi kapacitete, koju i nacionalni plan uostalom promiče, je promašena.
