Tanak alibi, šutnja i supočiniteljstvo: D.M.-ovo pokajništvo više doliči ispovijedi bliskom svećeniku negoli odgovornom priznanju u suvremenom, kako-tako rodno osviještenom medijskom prostoru, i utoliko je duboko problematično. Ne samo zato što nikakva isprika nije dostatna kao odgovor na ovakav čin, već zbog onoga čega u isprici nema, ili što se njome zakriva ili prešućuje, a to je samo spolno uznemiravanje. Drugi problem s ovim priznanjem tiče se navodne nesvjesnosti o „pogrešnom pristupu“ ženama.
Nema tu ničega novog niti skandaloznog kao što nema razloga za zgražanje, „padanje u afan“ ili zazivanje etičke odgovornosti kulturne ili sveučilišne elite. Sve se to godinama znalo, svjesno „previđalo“, zataškavalo i ušutkivalo jer to je već udomljena iliti normalizirana, štoviše poželjna institucionalna praksa, poglavito tamo gdje se računa na statusni, stvarni ili umišljeni autoritet i njegov performans. Kao što i ne čudi da, kada se u medijima obznani čin spolnog uznemiravanja i pritom (samo)etiketira pristojnim, a zapravo tolerirajuće-tepajućim diskursom – kao „neprimjeren“, kao što se to dogodilo 5. travnja, nastaje nepodnošljiva buka osude od strane „hrabrih“ ili netom ohrabrenih kolegica i ponekih kolega navodno osupnutih nasilničkim ispadima svog suradnika ili prijatelja.
Radilo se ovoga puta o jednom važnom i uglednom hrvatskom kulturnjaku i sveučilišnom predavaču D.M., te je ritam diskurzivne osude morao biti žešći, sukladan ugledu dotične osobe, a mediji su to popratili baš kako i priliči suvremenoj spektakularizaciji. Dakle, vrlo pomno, nastojeći pritom da se oglase gotovo sve osobe koje o tomu imaju što za reći, uključujući i femnistkinje. Cijela priča je neočekivano postala i dio izborne kampanje, postajući jednog trena izborna vijest dana.
No, ako ostavimo po strani nesvakidašnji medijski interes za spolno uznemiravanje o kojem je javnost saznala prije nekoliko dana, dva pitanja nalažu pozornost. Prvo se tiče javnog priznanja odnosno samopriznanja D.M., a što se iznimno rijetko događa u nas, posebno u domaćem i međunarodnom celebrity svijetu, a drugo, pitanja dugogodišnje obnevidjelosti kad je posrijedi spolno uznemiravanje niza osoba s kojima je dotični surađivao na više kulturnih projekata. Stvarne ili hinjene, nevažno.
Gotovo svi hrvatski mediji su to priznanje, sročeno u nespretnoj i gotovo skrušenoj formi netom objavili, a potom je povučeno, odnosno netragom nestalo, kao i sam oglasitelj, odnosno protagonist samog uznemiravanja. Neki istupi osude koji su se čuli u medijima bili su doista validni i argumentirani i nije mi namjera njih analizirati. No raspon iskaza tipa „Nikad to nisam primijetio_la“, „Čudim se da je on kao deklarirani borac protiv nasilja mogao to učiniti“, do „Mi kao društvo[1] nismo dobili nikakvu prijavu o tome“ jest ono što nalaže pozornost. Ukratko, nakon optužbi nekoliko glumica i otkazane suradnje na snimanju serije Šutnja, redatelj D. M. se oglasio na Facebooku, te u podužem postu iskazao riječi kajanja zbog „neprimjerenih postupaka“, odnosno što se „na neprimjeren način ponašao prema kolegicama.“ Te nadalje objasnio kako, iako „ne postoji opravdanje ni isprika“ za vlastite postupke, on nije bio „svjestan svog pogrešnog pristupa prema kolegicama izvan seta“.[2]
Ma koliko se uglancano kajanje, ili bolje rečeno pokajništvo čini nekom vrstom uljuđene geste koja po mojem sudu više doliči ispovijedi bliskom svećeniku (uostalom, oprost je ono što se ovim javnim potezom potražuje!) negoli odgovornom priznanju u suvremenom, kako-tako rodno osviještenom medijskom prostoru, ono je duboko problematično. Ne samo iz razloga što nikakva isprika nije dostatna kao odgovor na ovakav čin, već zbog onoga čega u isprici nema, ili što se njome zakriva ili prešućuje, a to je samo spolno uznemiravanje. Preciznije, ono nigdje nije izrijekom točno spomenuto niti imenovano, te se reducirajući iskaz „uznemiravanje“ može protumačiti rastezljivo i u posljedičnosti mekše od ovog, zakonski kvalificiranog kažnjivog djela. Spolno uznemiravanje je, kako stoji u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, a potom u malo modificiranom obliku i u Kaznenon zakonu[3], „(…) svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje.“[4] Povreda dostojanstva osobe, odnosno žene povreda je najvišeg ranga ljudskosti jer podrivajući temeljni osjećaj nečije samovrijednosti, njome se poništava ontološka matrica njezinog integriteta; stoga „osjećaj uznemirenosti i nelagode“ koji se u ovom priznanju spominje kao navodna implikacija neimenovanog čina nipošto nije tomu posljedični ekvivalent. A da ne govorimo o nepristojnoj lamentaciji o osjećajima žena koju protagonost izvodi.
Drugi problem s ovim priznanjem tiče se navodne nesvjesnosti o „pogrešnom pristupu“ ženama, a što bi moglo ublažiti dojam o njegovoj neprikladnosti, sramotnosti te kažnjivosti. Jer nemati osjećaj da su uvrede sračunate na ponižavanje, seksualne aluzije i druge lascivne nepodopštine spram drugog spola, odnosno žena nedozvoljive, nije znak pomutnje svijesti već uvijek i samo povlaštenog i implicitno moćnog položaja u toj situaciji, iliti kolokvijalno “Može mi se, pa šta!“ Isprika kojom se ovdje svjesno cilja na opće ljudski sentiment i moguće povjerenje u smislu „Sad kad sam se osvijestio – bit ću dobar“[5] još je neuvjerljivija u svjetlu činjenice da je riječ o dugogodišnjem i višekratnom spolnom uznemiravanju svojih kolegica, suradnica, studentica. Ako k tomu pridodamo one toliko otrcane klišeizirane predodžbe o „uzrocima“ muškog nasilja, odnosno spolnog uznemiravanja nad ženskom osobom kao što su konzumiranje alkohola i drugi opijati poput droge, te se i potražena „liječnička pomoć“ ugurava u sklop famozne isprike, priznanje izgleda poput otužne kamuflaže neobranjivog čina u mnogim redateljskim činovima.
Obnevidjelost, odnosno svakojaka nesvijest kad je u pitanju spolno uznemiravanje nad ženama, bilo na radnom mjestu, sveučilištu ili unutar kulturnih praksi i performativnih izvedbi, na kazališnoj i glumačkoj sceni, jednako je tako normalizirana kao i sam spolni nasrtaj. Dapače, kako je redateljica Snježana Banović ovim povodom izravno poantirala, „Akademija to odgaja, struka šuti, tolerira, čak i aplaudira.“[6] Čemu tolerancija „kulture šutnje“ o ovom tipu nasilja od strane onih koji to vide i tomu svjedoče, pitam se, osim ako sama „šutnja“ nije legitimacijsko mjesto kulture patrijarhalne civilizacije nasilja? One koju usprkos naprednim zakonskim rješenjima i nadalje živimo, a za nju ne vrijedi nikakva isprika, valjana ili nemušta, svejedno? Šutjeti, odšutjeti ili svjesno prešutjeti da se spolno uznemiravanje dogodilo u određenom kontekstu u pravilu se rukovodi pragmatičnim, oportunističkim ili nazovi kolegijalnim razlozima. Ili, jednostavno, stavom „Ne tiče me se.“ Iako je najčešće na djelu arhetipska solidarnost maskulinog mnoštva zakrivena u neupitni autoritet i njegove ovlasti.
Za takvo se postupanje, definirano kao „znati za spolni nasrtaj a nedjelovati“ u feminističkoj teoriji zaziva odgovornost i u tom smislu se govori o „suučesništvu“ u nasilju, ili radikalnije „supočiniteljstvu.“ No pozivanje na takvu odgovornost u pravilu nema responsivnosti u društvu ili društvenim institucijama tim prije što je teret prijava za spolno uznemiravanje najčešće na žrtvama ovih gnjusnih djela, a pokušaji ukazivanja na nedopustivost ovakvog djelovanja od strane malobrojnih pojedinaca i pojedinki nerijetko završe u ladicama njihovih etičkih povjerenstava ili prigodnih ad hoc tijela. I tu priča završava. Ma kako paradoksalno izgledalo, institucije poput sveučilišta ili kazališnih kuća štite svoj ugled brisanjem i zataškavanjem nasilničkih činova svojih „uglednika“, ili sklanjanjem od očiju javnosti u zavjetrinu dok ne prođe medijska galama o njihovom ‘ekcesu’. Institucionalno zataškavanje je najčešće onaj poželjni društveni epilog, a zapravo obrazac ponašanja čelnika institucija kojim se zaključava „slučaj“.
Povijesno gledano ne samo da je postojao zavjet šutnje o raskrinkavanju spolnog uznemiravanja ili podršci žrtvi, već je to sve donedavno bila tabuzirana tema u javnosti, zakonskoj sferi, a napose akademskoj zajednici. Problematika spolnog uznemiravanja je u nekoliko navrata tijekom recentnih desetljeća zadobila javnu pozornost, posebice zahvaljujući feministkinjama nekoliko generacija. Prvo, u ozračju radikalnog feminizma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji razobličavanjem patrijarhalnih društvenih zasada, a napose falogocentričke moći u društvu, javno problematizira nasilje u obitelji, uključujući i seksualno, istodobno inzistirajući na institucionalnoj podršci ženama žrtvama, odnosno preživljavateljicama muškog nasilja. Na kampusima se tako u nizu zapadnih država, uz centre koji daju podršku studenticama koje su pretrpjele silovanje, otvaraju i savjetodavni centri za spolno uznemiravanje na sveučilištu. Drugo, tijekom devedesetih godina naovamo, naporom da se u cilju postizanja rodne jednakosti na međunarodnoj i nacionalnoj razini osiguraju primjereni zakonski i institucionalni mehanizmi za provedbu rodno osviještene politike u svim sferama života (politika, rad, seksualnost, kultura, nasilje). I naposljetku, zadnjih desetak godina, posebno imajući u vidu međunarodni uspjeh #metoo pokreta, koji je unatoč određenim kritičkim primjedbama iz feminističkog rakursa (npr. celebrity okoliš, fokus na bijeli feminizam[7]), napravio važne iskorake u javnoj percepciji spolnog, odnosno seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja ženama. Naime, počinitelji seksualnog zlostavljanja, najčešće muškarci, po prvi put su u okviru medija i na društvenim mrežama postali izloženi sudu javnosti, morajući se pritom opravdavati i braniti.
Važno je reći da je u pristupu ovom problemu naglasak na uznemiravanju po spolu/rodu kao performiranju, odnosno izvođenju ”želje” (muške, heteroseksualne), a praksa ovog „uznemiravanja“ se u pravilu tumači kao izvedba statusne, patrijarhalne ili mizogine moći nad ženama. Uznemiritelj, odnosno zlostavljatelj koristi svoj implicitni autoritet, bilo akademski, ekonomski, kulturni, politički i slično kao sredstvo u pristupanju ženama, a feminističke kritičarke se u velikom dijelu slažu da je maskulina moć izvorište svakog spolnog/rodnog nasrtaja. Premda se u hrvatskoj zakonodavnoj praksi uvriježio pojam spolno uznemiravanje, što zapravo znači uznemiravanje po spolu ili ono proizvedeno ili učinjeno dotičnom spolu/rodu, sve vrijeme je prisutna preklopivost pojmova spolno i seksualno uznemiravanje. Tako Goran Selanec u članku Jamstvo zabrane diskriminatornog uznemiravanja upravo uporabom pojma seksualno uznemiravanje želi naglasiti skaradnost kao nosivo obilježje ovog oblika ponižavanja i podređivanja temeljem apriorne moći počinitelja i uvjerenja u nadređenost muškarca nad ženom, a u kojemu se žrtva svodi na puki objekt nečije požude, a njezina autonomija i sloboda izbora dokidaju. U podtekstu ovakve formulacije stoji polazište da su žene “manje vrijedan oblik čovječnosti”, te kao takve “zavrjeđuju podređeni položaj, niže-vrijedan status u društvu”[8], a pozicija djelovanja s višeg statusa[9], onog s pozicije autoriteta, od kojeg ovisi budućnost ili karijera mladih žena to svako malo egzercira. Kako se suprostaviti glasu svog redatelja ili profesora, pitam se, tom službenom izvoru autoriteta i moći doli obzanjivanjem spolnog nasrtaja te izlaganjem vlastite ranjivosti koju je taj isti autoritet prozveo? I kako to izvesti kada objava ili prijava takvog „uznemiravanja“ koje atakira na sva čula nečije tjelesno-kognitivne spolnosti, mora računati na ignoranciju i trikove akademske ili kulturne zajednice i njezinih strukturno-intencionalno-obrambenih mehanizama? Onih koji su sastavnice patrijarhalnih interesnih bratstava i mizoginih mentalnih mapa kao svojih osloništa. Uza sav moj mentalni napor ne mogu se prisjetiti ni jedne prijave spolnog uznemiravanja na hrvatskim sveučilištima posljednjih godina koja je skončala jasnom kaznom zlostavljatelja ili koja je inicirana ili prokazana od strane njihovih čelnika. Usprkos nizu dokumenata javnih politika i smjernica protiv spolnog uznemiravanja koje su tijekom 2021. godine u ozračju regionalnog pokreta “Nisam tražila”, donijela gotovo sva hrvatska sveučilišta.
Uz razna ad hoc rješenja koja se nude kada se dogodi ovakav „ekces“, počevši od javne osude do hitre kažnjivosti kao mogućim primjerom nove prakse, te neovisno o ishodu slučaja D.M., mislim da je važno razmisliti o jednom pedagoško-teorijskom prijedlogu. Njega su prije više od dva desetljeća iznijeli dvoje američkih profesora Megan Boler i Michalinos Zembylas[10]. Polazeći od stajališta da se ključne promjene u pristupu tabuiziranim i „rizičnim“ temama kao što je spolno, odnosno seksualno uznemiravanje ili institucionalni rasizam moraju dogoditi unutar obrazovnog procesa, oni se aktivno zalažu za spoznajnu metodu njihovog raskrinkavanja. Preuzimanjem epistemičke odgovornosti oko njihove nedozvoljivosti te izvedbom „pedagogije nelagode“ (pedagogy of discomfort) u sučeljavanju za društvo „obnevidjelih“ pitanja i njihovih posljedica, možda je moguće „obrnuti poredak stvari“.
Kritička „pedagogija nelagode (pedagogy of discomfort) [11] cilja na dekonstrukciju pogleda na nasilje (maskulino/mizogino/instutucionalno), a spolno uznemiravanje jest nasilje, na njegove stvarne uzroke i društvene mehanizme podrške. To bi značilo otvoriti prostore kritičkim studijima poput ženskih, muških, (trans)rodnih ili studija nenasilja, primjerice. Jesmo li za to spremni ili je dovoljno pristati na tek povremenu zgranutost obmanom tankog alibija?
