„Želim snimati filmove, ali se bojim, ne samo snimanja, svega se bojim. Ako se čuje glasni zvuk, pokrijem si uši rukama. Imam plan za novi film, ali nemam podršku. Želio bih snimati filmove o izbjeglicama u Hrvatskoj“, kaže Meisam Gholamzadeh. Kao Iranac i pripadnik LGBT zajednice, radi snimanja LGBT filmova doživio je nasilje u svojoj zemlji, da bi se potom slično ponovilo i u zemlji u kojoj je dobio azil, Srbiji. Danas traži azil u Hrvatskoj.
Meisam Gholamzadeh danas živi u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin u zagrebačkim Dugavama. U moru teških sudbina, ovaj se Iranac ističe po tome što prolazi postupak dobivanja azila već drugi put. Prvi put je to bilo u Srbiji gdje je i dobio azil. No, snimanje filmova ga je otjeralo prvo iz Irana, a potom iz Srbije. U obje je države napadnut i fizički ozlijeđen zbog snimanja LGBT filmova.
„U Iranu sam snimio nekoliko filmova o izborima, ženskim pravima, pravima djece i LGBT pravima. Policija mi je uzela kameru i memorijsku karticu. Kasnije su me na ulici napali ljudi s maskama i pištoljem. Pobjegao sam u Tursku, a potom avionom iz Istanbula u Beograd. U Beogradu sam zatražio azil i dobio ga nakon deset mjeseci“, priča Gholamzadeh.
U početku se u Beogradu osjećao prihvaćenim, dobio je pomoć za stanovanje i ostala prava kao nositelj azila.
„Živio sam normalno i snimao kratki igrani film Vrijeme ljubavi. Ispočetka nisam imao nikakvih problema, no nakon što je film prikazan na nekim festivalima u inozemstvu i dobio i nagrade, počeli su problemi“, prisjeća se Gholamzadeh.
U srpnju je dvoje muškaraca provalilo vrata njegovog stana i prijetili su mu nožem. Svjedoči kako su ga ispitivali zašto radi LGBT filmove i koja je njegova religija. Potom su ga premlatili. Gholamzadeh je zvao policiju, no oni su ga, tvrdi, ismijavali i priveli u stanicu na jednu noć. Tvrdi da je i od policije dobio batina te da ga je to potaknulo da pobjegne iz Srbije u Hrvatsku.
Kada je prešao granicu, hrvatska policija pozvala je hitnu pomoć pošto je imao simptome napada panike, srce mu je ubrzano tuklo. I danas se u Porinu liječi od anksioznosti, uzima lijekove i posjećuje psihologa. Plaše ga iznenadni glasni zvukovi. Nije mu ugodno u Porinu gdje su stotine ljudi na malom prostoru. Nije mu bio ugodan ni upad hrvatske policije u ranim jutarnjim satima u Porin i pretraživanje soba. Nedostaje mu i obitelj, u Iranu mu žive otac, majka, sestra i nećaci.
„Jako je teško biti daleko od njih. Mi nemamo ekonomskih ni obiteljskih problema. Ja sam imao dobar život u Iranu, a sada pet godina nisam vidio majku i oca“, kaže Gholamzadeh.
Još prije 15 godina snimio je prvi LGBT film, iako je u Iranu homoseksualnost zabranjena, te je iranska policija zaplijenila njegov film Colors. Kako je i sam pripadnik LGBT zajednice, ta ga je tema posebno inspirirala, pa je i u Srbiji nastavio sa snimanjem i napravio svoj treći film o LGBT temama. Vrijeme ljubavi snimio je sam. Film koji je na devet festivala prošao selekciju, bavi se temom žene koja je u braku s muškarcem no zaljubljuje se u ženu.
„Želim snimati filmove, ali se bojim, ne samo filmova, nego svega se bojim. Ako se čuje glasni zvuk, pokrijem si uši rukama. Imam plan za novi film, ali osim što se bojim, nemam ni podršku. Želio bih snimati filmove o izbjeglicama u Hrvatskoj“, zaključuje Gholamzadeh.
