Prva mjera protiv rodno uvjetovanog nasilja trebala bi biti prevencija koju bi posredovali socijalni radnici te, gdje je potrebno, i psihijatrija; osim toga, ključno sredstvo suzbijanja trebala bi biti edukacija o pravima žena.
Karceralni feminizam je termin koji se odnosi na trend unutar feminizma koji kao soluciju patrijarhalnog nasilja vidi adekvatnije zakonsko uređenje, efektivniju reakciju policije i sudova na to nasilje, nerijetko se predlažu strože kazne za silovatelje i ubojice žena, i tako dalje; riječ je o feminizmu koji u buržujskoj državi i njenom represivnom aparatu vidi potencijalnog saveznika u feminističkoj borbi, premda ju se ne mora nužno zazivati kao prvo rješenje. Feministkinje i feministi ovog tipa vide i prezentiraju nasilje unutar obitelji te rodno uvjetovano nasilje općenito gotovo kao naravnu činjenicu koja može biti ispravljena jedino institucionalnim putem; potrebna je bolja edukacija i žena i muškaraca o ženskim pravima, edukacija policije i sudova o nasilju spram žena unutar obitelji i drugim intimnim odnosima kako bi njihov pristup ovim problemima prestao biti nemaran spram pravima žena, te je dakako potrebno učinkovitije provođenje zakona koji već postoje. Ne treba ni spomenuti, svakako je potrebna i veća zastupljenost žena u zakonodavnim i drugim institucijama koje bi ovakve reforme mogle provoditi.
Pravo je centralna paradigma buržujskog društvenog odnosa, i karceralni feminizam zamišlja buduće nenasilne odnose između muškaraca i žena kao stanje stvari u kojem su prava žena ispoštovana od strane njihovih najčešćih narušavatelja. Policije i sudovi dokazano nisu dobri saveznici premlaćivanih, silovanih i ubijanih žena, kao što se u karceralnom feminizmu dobro zna; dapače, policajci sami vrše navedena zlodjela jednako kao i šira populacija ili još i više, ali ipak se polažu nade u adekvatnije funkcioniranje tih institucija. Proponenti karceralnog feminizma često su relativno privilegirane osobe na pozicijama moći unutar kapitalističkog društva koje emancipaciju žena promatraju kroz svoju klasno uvjetovanu prizmu, što vidimo i u okruglom stolu Autonomne ženske kuće Zagreb s naslovom Femicid i nasilje protiv žena održanom na dan 8. ožujka u prostorijama zagrebačke Gradske vijećnice. Među govornicama o toj temi našle su se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, bivša posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama Dubravka Šimonović, odvjetnica Autonomne ženske kuće Sanja Bezbradica Jelavić, profesorica na Pravnom fakultetu Zlata Đurđević te vanjska suradnica Autonomne ženske kuće Valentina Andrašek. Kao što ćemo uskoro pokazati, govornice u policijsko-sudskim represivnim institucijama ne vide prvo rješenje rodno uvjetovanog nasilja; prva mjera trebala bi biti prevencija koju bi posredovali socijalni radnici te, gdje je potrebno, i psihijatrija; osim toga, ključno sredstvo suzbijanja trebala bi biti edukacija o pravima žena. Ali naravno, sve pobrojano spadalo bi u ingerenciju državnog aparata. Država se prešutno ili eksplicitno navodi kao jedini faktor koji može zaustaviti rodno uvjetovano nasilje.
Femicid i rodno uvjetovano nasilje općenito, te reakcija institucija na isto
Konstantirajmo problem, za početak. Među svim ubojstvima koje se dešavaju, jedan značajan dio njih karakteriziran je određenim specifičnim odnosom između počinitelja i žrtve; žrtva je žena, a počinitelj je muškarac s kojim se žena vrlo često nalazi u intimnom odnosu, ili se u prošlosti nalazila. Nadalje, to da muškarci ubijaju žene dakako nije incidentalna činjenica, već u samom izvoru tog čina postoji rodna motivacija; ubijanje žena baš zato, ili između ostalog i zato, što su žene, u mnogim slučajevima od strane sadašnjih ili bivših partnera. Česta osobna i intimna narav ovakvog ubojstva govori jako mnogo; počinitelju osoba koju je ubio nije bila bilo tko, i to što je žena nije bilo sporednom činjenicom.
UN-ova izvjestiteljica Durbravka Šimonović objašnjava što je femicid i koliki je opseg takvog tipa ubojstva: “To (femicid) je međupartnersko ubijanje koje se odnosi na muškarca i ženu, bračne veze, intimne partnere, sve takve odnose koji spadaju u kategoriju intimno-partnerskih veza. U kategorijiu ubijanja među intimnim partnerima, preko 80 posto žrtava su žene.” Ova je definicija relativno nova i još uvijek se ne upotrebljava svugdje unutar Ujedinjenih Naroda; dapače, Šimonović ističe da je dugo vremena postojao otpor prema samom usvajanju ove definicije. A ukoliko ne postoji termin koji bi se odnosio na ovaj specifični oblik ubojstva, tada je naravno nemoguće evidentirati slučajeve u službenim izvještajima. Bez kategorije femicida, ubojstva žena od strane njima bliskih muškaraca svrstavaju se u ubojstva općenito, te postaju nikako kvalificirana statistika; broj koji ne izražava ništa o konkretnom karakteru ubojstava. Izostanak terminologije naravno dovodi do toga da je nemoguće promišljati o ikakvim preventivnim mjerama koje bi adresirale nasilje unutar intimnih veza specifično; nedostatak adekvatnog jezika sprečava formuliranje rješenja. Početak tog rješenja je samo afirmiranje toga da, za početak, među svim ubojstvima postoji i femicid.
Ovo je nasilje enormnog dosega. Događa se u gotovo svakom kutku planete više ili manje neovisno o povijesnom trenutku ili kulturnom kontekstu, te se radi o nasilju koje je duboko normalizirano. Nadalje, o tom nasilju se često uopće ne priča kao o femicidu odnosno kao zločinu koji je u biti seksistički i mizogin te ima šire patrijarhalne društvene odnose kao svoje izvorište. Govoriti o ovom fenomenu na način koji bi bio adekvatan njegovoj naravi je nešto što samo po sebi predstavlja izazov.
Međutim, uopće govoriti o feminicidu je kontroverzno. Kako ističe pravobraniteljica Višnja Ljubičić, govor o femicidu često nailazi na rekaciju javnosti koja teži relativiziranju, negiranju ili čak opravdavanju istog; žene nisu jedine žrtve ubojstava, kako se ističe, kao što nisu ni najveće. Suprotno tome, treba istaknuti da muškarce uglavnom ne ubija nitko drugi osim njih samih – a to što su muškarci problem čak i samima sebi ne znači da ne predstavljaju problem i ženama: “Za one koji ne znaju, za one koji manipuliraju po broju ubijenih žena, i stavljaju to u korelaciju sa ubijenim muškarcima kojih je nešto više ubijenih nego žena, moramo jasno i glasno reći: pogledajmo tko su počinitelji ubijenih muškaraca. Međusobno se ubijaju – u gotovo preko 90 posto slučajeva, muškarci ubijaju druge muškarce. Prošle godine, 14 žena je ubijeno, a od toga 11 je ubijeno od njima bliskih muških osoba.” Nadalje, problem femicida je u Hrvatskoj naročito velik, i čini se da je u zadnje vrijeme čak i u porastu: “Mi smo gotovo došli na 80 posto razine femicida, koja je u međunarodnoj zajednici u prosjeku od 35 posto do 40 posto ubijenih žena od strane njima bliskih muških osoba, dakle u tom slučaju govorimo o femicidu. Ove godine, taj postotak je 100 posto u prvih šest dana – pet ubijenih žena, jedan poznanik i četiri ubojstva majki od strane sinova.”
Femicid je dakle ubijanje žena od strane muškaraca, unutar kojeg je rod počinitelja i žrtve bitna komponenta, kao i intiman odnos među njima. Osim toga što femicid uopće postoji, postoji daljnji problem oko reakcije pravosuđa i policije; društvo nije svodivo na vlastite zakone, i to što zakon službeno štiti svačiji život ne znači da ne postoje propusti oko provođenja zakona – previše brojni i česti da bi ih se smatralo iznimnima. Kako navodi Bezbradica Jelavić, praksa je takva da policija ne poduzima sve što bi mogla učiniti nakon što se nasilje unutar obitelji uopće prijavi, velika većina žena ga uopće ne prijavljuje zbog nepovjerenja u policiju i sudove, a pravosuđe na kraju propušta donositi odluke koje bi bile u interesu žrtve. Rezultat svega toga su ubojstva koja su se mogla zaustaviti na vrijeme. Jelavić ističe: “Kontinuirano imamo skretanja s puta kojeg nismo sami utabali nego implementiramo europske standarde koji postoje. Imamo mogućnost korištenja dobrih praksi i standarda koji su već zaživjeli. Tako da povremeno, a u posljednje vrijeme sve češće, dolazi do određenih stagnacija pa čak i regresija u zaštiti ljudskih prava žena.”
Jelavić smatra da je legalni okvir sposoban spriječiti ili sankcionirati mnoge zločine protiv žena, koji su trenutno u porastu unatoč progresu koji se donedavno odvijao, ali izvjesne pravne inkompatibilnosti europskih standarda sa nacionalnim zakonima te najobičniji svakidašnji seksizam to sprečavaju: “Bilježimo porast nasilja protiv žena. Bilježimo isto tako da snažno ukorijenjeni patrijarhalni način razmišljanja dovodi do loših primjena nacionalnih zakona i do odbijanja implementacije europskih standarda. Meni je zanimljivo kao stručnjakinji koja radi na sudu vidjeti kakav nesrazmjer postoji između onoga što govorimo kako bi trebalo biti i onoga što stvarno jest kada radimo i pružamo zaštitu ženama žrtvama nasilja. Tako mogu biti u prilici čitati obrazloženja sudova u kojima sudovi pišu da ne mogu primijeniti određene članke europske konvencije o zaštiti ljudskih prava jer europska konvencija o zaštiti ljudskih prava nije implementirana u nacionalnom sustavu Republike Hrvatske.”
„Edukacija, edukacija i edukacija“
Učinjen je bitan korak time što se ubijanje žena uopće naziva – ubijanjem žena. Ovo se naizgled doima trivijalnim, ali kao što je već navedeno, u očima mnogih mjerodavnih ljudi nije očito da je ubijanje žena ubijanje žena, i značajan dio okruglog stola je u svjetlu takvih društvenih okolnosti, nažalost, morao imati oblik opravdavanja samog termina. Događaju se dakle ubojstva koja su jasne mizogine i seksističke naravi, ta su ubojstva širok i općedruštven fenomen, javni diskurs o toj temi je na veoma niskoj razini i nedostaje mu obzira prema žrtvi, te izostaje sistemska pažnja zakonodavnih, pravosudnih i drugih relevantnih institucija ovom problemu, što problem uvećava – to je do sad izneseno.
Ali sada kada smo konstatirali da problem postoji, potrebno je pogledati kakva se rješenja nude, i ovo je slaba karika okruglog stola jer se nude prijedlozi koji činjenicu femicida uzimaju zdravo za gotovo i ne ulaze u strukturalne uzroke tog događaja. Moglo se govoriti o ekonomskom osnaživanju žena, primjerice; to bi mnogim ženama omogućilo financijsku neovisnost od bilo kakvih muških partnera, što bi samo po sebi spriječilo mnoga ubojstva budući da je već rečeno da se spomenuta ubojstva odvijaju unutar intimnih odnosa. A poznato je da brutalizirane žene često nisu sposobne bježati od nasilnih partnera upravo zato što život bez njih ne bi bio isplativom alternativom. Ali o takvim solucijama uglavnom nije bilo riječi; umjesto toga, postavljaju se prijedlozi koji u biti govore muškarcima „nemojte ubijati žene, protivno je njihovim ljudskim pravima“, ili alternativno tome, ukoliko to zakaže, predlaže se učinkovitije funkcioniranje policije i sudova.
Pravobraniteljica ne zagovara sudove i zatvore kao prvu mjeru, ali ono što nudi kao prvo rješenje nije previše udaljeno od toga: “Rani preventivni i stručni psihoterapijski rad sa obiteljima, društvena reintegracija počinitelja uz dugotrajne psihosocijalne tretmane i sveobuhvatna edukacija. Gdjegod dođemo, uvijek čujemo da su tri najvažnije stvari edukacija, edukacija i edukacija. (…) Bez sustavne prevencije, ne možemo očekivati da će pravosuđe biti aparat koji će preuzeti kroz blage kazne sustav prevencije. Pravosuđe je represivni aparat, jednostavno je zadnja opcija u borbi protiv ove vrste nasilja i treba biti izuzetak, a ne pravilo.” Prevencija budućeg nasilja te rehabilitacija počinitelja bi trebala biti na prvom mjestu, što je pohvalno čuti; no rješenje koje se nudi već sadrži artikulaciju problema. Višnja Ljubičić implicira da su neobrazovanost, psihička oboljenja te manjak ispravne socijalizacije uzroci rodno uvjetovanog nasilja te da jedini odgovor na njih može biti institucionalan.
Pristup kojeg nalazimo kod Jelavić je malo više punitivan i više pristaje karceralnom feminizmu. U njenom je cjelokupnom izlaganju generalno najveći fokus bio stavljen na to koliko su provoditelji zakona nemarni oko zaštite žena od nasilja te koliko je cijelo pravosuđe nježno prema ubojicama ukoliko su njihove žrtve žene; navodila je i mišljenja žrtava nasilja koje se najčešće žale na to kako policija ne shvaća takve situacije dovoljno ozbiljno te kako sudovi preblago reagiraju. Jedno od rješenja koje predlaže Jelavić su strože kazne za rodno uvjetovano nasilje kako bi se odaslala izvjesna poruka time. Komentirajući slučaj u kojem je jedan prijestupnik dobio kaznu od 5 i pol godina zatvora, Jelavić se pita: “Kakva je naša kaznenopravna politika? Koliko je ona blaga? Ja sam bila u poziciji da presudu analiziram sa svojim kolegama iz drugih europskih zemalja. Pa sam razgovarala sa predstavnicima Mađarske, Njemačke, Danske i Francuske, i pitala ih kakva bi bila kazna u vašoj zemlji: rekli su mi, barem tri puta tolika. (…) Ta blaga kaznenopravna politika koja kontinuirano postoje ne doprinosi onoj poruci koju želimo poslati, a to je poruka nulte stope tolerancije na nasilje.”
Profesorica Zlata Đurđević održala je izlaganje o Pravilniku o zaštiti studentica od seksualnog uznemiravanja i ukratko je iznijela cijeli proces kojim je on donešen, čime je postavljen legalni temelj budućem sankcioniranju čestog problema mnogih fakulteta. Ona također ni u koji način ne ulazi u srž problema i to da će muškarci seksualno uznemiravati žene uzima zdravo za gotovo, bez istraživanja toga odakle problem kao takav dolazi. Njen je fokus na rodno osjetljivom formuliranju problema te kreiranju pravilnika i drugih kodova koji bi jasno artikulirali rodno uvjetovanu i seksističku/patrijarhalnu narav problema. Nakon što je predstavila cijeli proces toga kako je pravilnik bio donošen i kakve su prepreke morale biti premošćene, Đurđević iznosi presedan koji je na Pravnom fakultetu postignut: “Jako je važno što je korištena prava terminologija. Mi sada po prvi puta na pravnom fakultetu koristimo pojmove kao što su studentice, seksualno uznemiravanje, (govorimo) o rodnoj diskriminaciji, rodnom identitetu, rodno uvjetovanom nasilju, rodnim stereotipima, o seksističkom ponašanju, o seksualnom uznemiravanju, o seksualnim predrasudama, o seksizmu, o seksualnim odnosima između studentica i profesora. Po prvi puta ima se propis koji koristi sve te pojmove.”
Da rezimiramo, prijedlozi koji se nude prostiru se od psihosocijalnih tretmana i edukacije, formuliranje problema na ispravan način i uspostavljanje pravila koja bi bila artikulirana pravim terminima, te strože funkcioniranje pravosuđa i policije. Spominje se širi kontekst i govori se mjestimično o patrijarhalnom društvu, no dublje od ovoga se na okruglom stolu nije ulazilo u sistemsku narav nasilja unutar obitelji i unutar drugih intimnih odnosa. Nije rečeno gotovo ni riječi od tome da su žene u prosjeku siromašnije od muškaraca te da obavljaju znatno lošije plaćene poslove, te da to mnoge od njih gura u odnose zavisnosti od muških partnera, da damo jedan primjer; taj faktor po sebi ne iscrpljuje svaku instancu rodno uvjetovanog nasilja, ali poduzimanje nečega oko toga bi preveniralo brojne potencijalno opasne buduće brakove i veze. Brojna bi ubojstva bila spriječena ostvarivanjem materijalne neovisnosti žena od muškaraca, ali to je rješenje koje može doći jedino odozdo. Pravnici koji drže relativno visoke društvene položaje, političke urede, nastavničke poslove na fakultetima i tako dalje, kako se čini, mogu zamišljati i predlagati jedino strategije koje bi bile centrirane na državnim institucijama. Prijedlozi na kojima se inzistira impliciraju da rodno uvjetovano nasilje postoji zato što zakoni nisu napisani kako bi trebali biti, zato što pravosuđe i policija ne rade svoj posao, te zato što nasilnicima nedostaje adekvatne edukacije i socijalizacije; ekonomska podloga ovog problema, položaj kojeg žene imaju unutar samog načina proizvodnje i reprodukcije ovog društva, nije ni od koga ponuđen teorijski okvir razumijevanja ovog nasilja.
