Primjedbe sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda i Hrvatske odvjetničke komore na uvođenje kaznenog djela femicida u zakonodavstvo koje smo imali priliku čuti i čitati ovih dana još jednom su ukazale na ono što odavno znamo – pravosudni sustav je duboko patrijarhalan, ne priznaje i ignorira evidentno postojanje rodnog utemeljenog nasilja odnosno muškog nasilja nad ženama prvenstveno u kontekstu partnerskih odnosa.
Ta “pravosudna pobuna protiv [zakonske kvalifikacije] femicida” (kako su je zapravo prilično točno imenovali neki mediji) ne ukazuje samo na nesklonost uvođenju ikakvih nužnih promjena koje bi smanjile i prevenirale nasilje nad ženama koje prema već davno utvrđenom obrascu kulminira ili završava ubojstvom žene – femicidom. Ono što dodatno stvara gorčinu i bijes je i spoznaja da su u takvom “stavu” unisoni i sa svog privilegiranog vrha “pokazuju zube” svim ženama i svima nama koje se borimo protiv takve opasne i mizogine prakse.
Primjedbe koje čitamo ukazuju na nepoznavanje osnovnih dokumenata koji pravosuđe obavezuju na promjene (poput Istanbulske konvencije), a izražene su diskursom kakav nas barem cijelo jedno desetljeće podsjeća na ono što slušamo od tzv. MRA-ovaca – aktivista za muška prava. Za neupućene, MRA ili Men’s Rights Activism je nastao iz šireg pokreta za prava muškaraca (MRM) nastalog 1970-ih kada je drugi val feminizma bio u usponu i kada smo se (barem na zapadu i barem nominalno) izborile za većinu prava koja međutim danas ponovno branimo i borimo se da se te dobivene bitke implementiraju u društvene procese. Danas je to samo donekle organiziran i daleko rascjepkaniji pokret čije odjeke primjećujemo u svim društvenim sferama. Ne čine doslovno ništa da bi zaista riješili probleme do kojih im je navodno stalo, a čine sve što mogu da diskreditiraju feministički pokret i borbu za prava žena. Standardna kampanja, primjerice, bila je pokrenuta u SAD-u pod nazivom Nemoj biti ta cura (Don’t be that girl) (2014.) u kojoj su optuživali žene zbog podnošenja lažnih prijava za silovanje. Općenito, u fokusu su im javne politike koje ih navodno diskriminiraju – primjerice kroz obiteljski zakon (skrbništvo nad djecom, alimentacije i distribucija brakom stečenog vlasništva nakon razvod), obiteljsko nasilje nad muškarcima, ženska kontrola rađanja, već spomenute lažne optužbe za silovanje itd. Kako pokazuje iskustvo žena koje od naših institucija zatraže pomoć – odjeci i prakse tog patrijarhalnog/mizoginog pokreta su duboko ukorijenjeni stoga što je duboko ukorijenjen i patrijarhat. To možda najjasnije možemo vidjeti u tretmanu žena u kompletnom sustavu kada zatraže pomoć i sudskim odlukama u takvim slučajevima.
Za ilustraciju takvog diskursa kod naših pravosudnih stručnjaka, navest ću samo nekoliko rečenica koje smo mogle čuti na nedavno održanom Okruglom stolu koje je organiziralo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike posvećenom Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona:
- “Ima muškaraca koji su nasilni prema ženi jer ih izludi, ali su divni očevi.”
- “Trebamo javit sudu u Strasburgu da smo zabranili otuđenje [od roditelja] jer oni podržavaju otuđenje.”
- “Zakon ide u smjeru uništavanja obitelji.”
- “40 posto prijava [žena] za nasilje su lažne.”
U novije vrijeme ide im na ruku i novoskovana tzv. neutralna terminologija (a kojoj su nažalost podlegle i brojne feminističke i ljudskopravaške organizacije) koja ne eskplicira ni žrtve ni počinitelje takvog nasilja, poput “rodno uvjetovanog nasilja”, što koriste kao argument za izjednačavanje diskriminacije žena i navodne vlastite diskriminacije.
To nas vraća primjedbama na uvođenje femicida kao kaznenog djela i reakciji Kaznenog odjela Vrhovnog suda u kojoj izražavaju stav kako je takav prijedlog neustavan. Naime, oni obrazlažu da je prijedlog diskriminatoran, nasuprot spolnoj ravnopravnosti kao temeljnoj vrednoti ustavnog poretka, te zabrani diskriminacije “po bilo kojoj osnovi, kao što je spol, …” iz Europske konvencije. Kažu da prijedlog ne nudi znanstveno-stručne razloge, a kako je kazneno-pravno nepotreban, drže da su razlozi za uvođenje novog kaznenog djela političke prirode. U još uvijek tekućoj javnoj raspravi sudac Vrhovnog suda Damir Kos ovako pokazuje nepoznavanje materije o kojoj priča:
“Ravnopravnost među spolovima je tekovina Ustava, Europske konvencije, svih mogućih institucija koji štite sve osobe koje ne rade nikakvu diskriminaciju. Primjerice, onaj koji je ubio majku može biti osuđen na kaznu zakona do 40 godina, a onaj koji je ubio oca, na kaznu zakona do 20 godina…dakle, to je izvjesna diskriminacija”. No, to doista nije točno. Prema prijedlogu Ministarstva pravosuđa, propisana kazna za oba ta djela bi bila ista – i to deset godina ili dugotrajna kazna. Dok Kos pokazuje temeljito nepoznavanje onoga što mu je posao i izražava strah od potencijalne diskriminacije muškaraca, o ovoj izmjeni u javnoj raspravi Hrvatska odvjetnička komora objašnjava kako je ista kazna i sada propisana za teško ubojstvo bliske osobe koju je počinitelj prije toga zlostavljao pa to drže nepotrebnim. Oni pak navode drugi primjer – sukob supružnika među kojima prije nije bilo zlostavljanja, u kojem oboje namjeravaju ubiti drugog i prežive. “Suprug bi odgovarao za pokušaj teškog ubojstva bliske osobe, za što mu prijeti do 40 godina zatvora, a supruga za pokušaj ubojstva i najviše 20 godina zatvora. Stoga drže da je prijedlog protivan Ustavu, Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Povelji Europske unije, koji jamče ravnopravnost žena i muškaraca”.
I jedni i drugi u osnovi smatraju da se uvođenje femicida kao kaznenopravne zaštite žena zasniva na spolnoj diskriminaciji muškaraca. “Zato je suprotan ravnopravnosti spolova kao jednoj od najviših vrednota ustavnog poretka. Osim toga, stupnjevanje ljudskog života prema vrijednosti osobe strano je kaznenom pravu. Izdvajanjem ubojstva žene izgleda da se životu žene daje veće vrijednost od života muškaraca, što je ustavnopravno neprihvatljivo”, navode vrhovni kazneni suci.
Na ovakve argumentacije je srećom reagirao predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić. Uputio je kritiku kolegama kako se uopće nisu osvrnuli na Istanbulsku konvenciju (Konvenciju Vijeće Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) koja propisuje da se posebne mjere u svrhu sprječavanja i zaštite žena od rodno utemeljenog nasilja neće smatrati diskriminacijom. RH kao zemlja koja je ratificirala ovu Konvenciju ima obavezu da osigura da sve kaznenopravne mjere budu utemeljene u prepoznavanju radnog aspekta nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te da su usredotočene na ljudska prava i sigurnost žrtve. Konvencija je stupila na snagu 1. listopada 2018. a čini se da se dobar dio pravnih stručnjaka nije udostojio u pet godina pročitati dokument na temelju kojega bi trebali raditi. Podsjetio je i da aktualni Kazneni zakon predviđa puno teže kazne za ubojstva žena nego što se to događa. Kontinuirano svjedočimo kako su te kazne preblage i da stoga ne ispunjavaju svrhu prevencije. “Stoga ne odbacujem svaku osnovanost prijedloga izmjene Kaznenog zakona kojom bi se posebno i strože reguliralo nasilje nad ženama”, zaključio je Dobronić.
Sa sucima i odvjetnicima koji su ovako reagirali ne slaže se ni Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je bio i član skupine koja je izradila prijedlog novih izmjena Zakona. U nedavnom gostovanju na N1 Maršavelski je između ostalog rekao: “Na prvi pogled promjena nije bila potrebna. U Kazneni zakon unijete su odredbe koje su ušle u Istanbulsku konvenciju. Malta, Cipar, Belgija i Sjeverna Makedonija izričito su definirale femicid u EU. U Latinskoj Americi postoji odredba o femicidu”, objašnjava Maršavelski i dodaje: “Uvijek je problem prakse. Istraživao sam deset prošlogodišnjih presuda za ubojstvo i teško ubojstvo na štetu žena. Sve su počinili muškarci na štetu žena, bile su to uglavnom bivše partnerice. U polovici presuda ostalo je djelo u pokušaju i bilo je blaže kažnjavanje, a šest presuda suđeno je kao obično ubojstvo, a ne kao teško ubojstvo. Novim Zakonom svi ovi slučajevi bili bi kategorizirani kao teško ubojstvo”. Rekao je i da smatra kako ova predložena odredba nije dovoljno specificirana, ali da svejedno ne bi pala na Ustavnom sudu… Pozitivna ravnopravnost i jača zaštita postoji već u zakonu kako bi se izbalansirao položaj ranjivijih u ovom slučaju su to žene”.
Ministarstvo pravosuđa je u svom prijedlogu uvažilo sugestije članica radne skupine pa navode: “U razdoblju od 2020. do 2023. zabilježeno je 11 pravomoćnih presuda za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 11, t. 3 Kaznenog zakona, uključujući dovršeno kazneno djelo i pokušaj njegova počinjenja. U devet od navedenih 11 slučajeva žrtve su bile žene, što govori u prilog tome da se radi o modalitetu kaznenog djela teškog ubojstva koji nerazmjerno pogađa žene”.
Oni koji se zalažu za uvođenje femicida kao kaznenog djela kao elementa uspotavljanja sustava sprječavanja femicida smatraju da je odredbu i samu definiciju femicida treba dodatno specificirati, da pristup treba biti rodno senzibiliziran kroz cjelokupan sustav prevencije i postupanje tijela kaznenog progona. U javnom savjetovanju Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić navodi i kako “[treba] proširiti pojmovnik Kaznenog zakona definicijama femicida i vrsti femicida, osigurati prikupljanje i stručnu analizu široke strukture podataka o rasprostranjenosti femicida i svim okolnostima počinjenja, predvidjeti intenzivnu međuresornu suradnju te uvesti redovne edukacije…”.
U javnom savjetovanju o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (koje je završilo 22. 10.) dobili smo i vrlo konkretne prijedloge izmjene zakona i definiranja femicida. Tako Ženska mreža Hrvatske predlaže ovakvo definiranje femicida:
“Članak 111. a
‘Tko ubije žensku osobu zbog njezinog roda, kaznit će se kaznom zatvora najmanje 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora’.
Na ovaj način prepoznajemo femicid kao rodno uvjetovano ubojstvo žene odnosno shvaćamo da je femicid najekstremniji oblik rodno uvjetovanog nasilja koji žena doživljava zbog toga što je žena. Nadalje, s obzirom na postojeće definicije femicida u UN dokumentima (Bečka deklaracija o femicidu), postojeća zakonodavna rješenja određenih europskih država (Malta, Cipar, Belgija, Španjolska) te definiciju koju daje Europski institut za rodnu ravnopravnost EIGE, smatramo da je potrebno razmotriti proširenu zakonsku odredbu femicida, navodeći određene pojavne oblike, odnosno da pojavni oblici femicida budu definirani posebnim zakonom, protokolom ili smjernicama kako bi se spriječili problemi s prepoznavanjem ove vrste kaznenih djela u praksi. U navedenim dokumentima i zakonskim rješenjima navode se između ostaloga sljedeći pojavni oblici femicida kao rodno uvjetovanog ubojstva žene: femicid kao posljedica rodno uvjetovanog nasilja, femicid koji je počinila bliska osoba, femicid kao zločin iz mržnje na temelju roda (mučenje odnosno ubojstvo žene zato što je žena), ubojstvo žene zbog kulture, običaja, vjere, tradicije ili ‘časti’, ciljana ubojstva žena u oružanim sukobima, ubojstvo žene povezano sa sakaćenjenjem ženskih spolnih organa, ubojstvo žene uslijed počinjenjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, kaznenog djela spolnog zlostavljanja ili iskorištavanja djeteta ili trgovanja ljudima, ubojstva ženske djece i feticid na temelju roda”.
U prijedlogu se pozivaju i na preporuke GREVIO odbora da RH usvoji strateški pristup rodno uvjetovanom nasilju nad ženama, kako bi se osigurala primjena predloženih izmjena u praksi te kako bi se smanjio broj upravo tih djela koja predstavljaju najbrutalniji oblik rodno uvjetovanog nasilja.
Dakle, prijedlog je iznesen, javno savjetovanje je bilo intenzivno, pa i medijski popraćeno. Predvodnici “pravosudne pobune protiv [zakonske kvalifikacije] femicida” su pokazali svoje lice i argumentirano su pobijeni s raznih strana. Vjerujem da će femicid kao kazneno djelo ući u zakonsku regulativu, no kao i uvijek put primjene će bit dug i trnovit.
Potrebno je usporedno radit i na zakonskim izmjenama i usklađivanjima, ali prvenstveno na edukaciji od vrtića, škola, visokog obrazovanja, preko svih institucija uključenih u socijalne sustave zaštite, sve do vrha sudbene i svake druge vlasti. S jedne strane se čini da politička volja u ovom smjeru u ovoj državi nikad nije bila jača, s druge strane s pravom osjećamo skepsu vezanu uz motive i stvarne namjere s obzirom na stanje u našem društvu.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).