Savjetodavni odbor Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu manjinskih prava nedavno je objavio mišljenje o stanju zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj. Ono će biti podloga za rezoluciju vijeća ministara zemalja Vijeća Evrope o našoj zemlji. Kako objašnjava naša sugovornica, doc. dr. Antonija Petrčušić, rezolucija će sadržavati određene naloge hrvatskoj vladi, a u svojem sljedećem izvještaju ona će trebati podastrijeti podatke o učinjenom.
Antonija Petričušić je docentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Sobzirom na to da je članica Savjetodavnog odbora, Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, ujedno i članica Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice, najbolja je sugovornica za svaki razgovor o manjinskim pravima.
Savjetodavni odbor Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu manjinskih prava nedavno je objavio svoje, peto po redu, mišljenje o stanju u Hrvatskoj. To mišljenje, zajedno iznesenim napomenama i preporukama, bit će podloga za rezoluciju vijeća ministara zemalja
VE-a o Hrvatskoj. Možete li detaljnije objasniti kakva je politička važnost ovoga dokumenta?
Temeljem preporuka iz mišljenja Savjetodavnog odbora Odbor ministara Vijeća Europe, izvršno tijelo ove međunarodne organizacije koje okuplja sve europske države, izradit će u sljedećim mjesecima rezoluciju koja će sadržavati nalog hrvatskoj Vladi da provede određene mjere.
Savjetodavni odbor zapravo savjetuje Odbor ministara koji je onda nadležan za nadziranje mjera koje je država poduzela ratifikacijom Okvirne konvencije. Rezolucija, čijem će usvajanju prethoditi rasprava među diplomatima iz država članica Vijeća Europe, će obvezivati hrvatsku Vladu i sva tijela javne vlasti bit će dužna ispuniti preporuke, a u sljedećem izvješću o provedbi Okvirne konvencije Vlada će se trebati očitovati o poduzetim naporima da ispuni preporuke iz rezolucije.
U njemu se diplomatskim jezikom opisuje relativno dobra pravna infrastruktura koja u Hrvatskoj postoji za zaštitu manjina, pri čemu se ističu redovite pojave kršenja njihovih prava. Kako biste ocijenili njegov ukupan ton?
Dok Vlada izvještava kakao je proteklom razdoblju došlo do unaprjeđenja prava nacionalnih manjina u većini područja te kako se sustav zaštite prava nacionalnih manjina dograđuje u zakonodavno- pravnom području nastojeći maksimalno uvažavati mišljenja nacionalnih manjina, Savjetodavni odbor nije toliko entuzijastičan u pogledu ostvarivanja manjinske politike u Hrvatskoj. Mišljenje oslikava i društveni kontekst i izazove u kojima se ostvaruju prava pripadnika manjina u Hrvatskoj. Ono je pohvalilo ono što se kontinuirano ističe u javnim raspravama provedbi manjinske politike, kako je pravni i institucionalni okvir manjinske politike uglavnom zadovoljavajući, ali ga nagriza i destabilizira društvena krima: primjerice izostanak međukulturalnog dijaloga, neadekvatan prikaz manjina u medijima, slučajevi govora mržnje usmjereni prema pojedinim manjinama u medijima i u političkom diskursu, te nedosljedna provedba zakonodavstva o službenoj uporabi jezika i pisama manjina.
Pozabavimo se pojedinim prigovorima: već u uvodnim točkama ističe se da je u izvještajnom razdoblju govor mržnje postao učestaliji, a također i zločini iz mržnje, te da je nastupio nagli porast radikalnog nacionalizma…?
Tako je, potiču se hrvatske vlasti na odlučno rješavanje i javnu osudu svih slučajeva javnog poticanja na nasilje i mržnju, zločine iz mržnje, kao i radikalni nacionalizam, povijesni revizionizam, glorifikaciju osoba osuđenih za ratne zločine i protumanjinsku retoriku u javnom i političkom diskursu, te ih potiče da se pobrinu da zločini iz mržnje koji pogađaju pripadnike nacionalnih manjina budu spriječeni, djelotvorno istraženi i odgovarajuće sankcionirani. Također, potiče vlasti na povećane napore u nastojanju da svi navodni slučajevi online govora mržnje koji se odnose na pripadnike nacionalnih manjina, uključujući one u tiskanim i audiovizualnim medijima, budu djelotvorno praćeni i, kad je to potrebno,
sankcionirani.
Zanimljivo je da Savjetodavni odbor kao neposredne žrtve takve atmosfere “u paketu” vidi Srbe i Rome, a ponekad im dodaje i židovsku manjinu. Radi se upravo o onim grupama koje su bile izložene genocidu u Drugom svjetskom ratu. Radi li se o pukoj slučajnosti, ili možda o svojevrsnoj ukorijenjenosti ustašofilije u moćnom dijelu ovdašnjeg političkog spektra?
Ne bi rekla moćnom, jer političke opcije koje koketrijaju s ustašofilijom nisu na vlasti, ali glasnom, dobro financijski potkovanom i organiziranom, to svakako jesu. Predviđam da će podrška takvim političkim opcijama u budućnosti i rasti, jer takav je trend zamjetan u svim europskim zemljama. Osiromašeni, besperspektivni, tzv. gubitnici tranzicije i globalizacije su glasačko tijelo krajnje desnice. Što se, pak tiče isticanja Srba i Roma kao posebice izloženih diskriminaciji ili prepoznavanja istih kao očitih žrtava povijesnoga revizionizma, tu osobno imamo zamjerku i prema Savjetodavnom odboru i prema našim vlastima kad izvješćuju o ostvarivanju odredbi okvirne konvencije podnoseći državno izvješće. Ciklusima već i u državnom izvješću i u mišljenjima Savjetodavnog odbora opstaje taj naglasak na dvije strukturalno najugroženije manjine. Držim da je to nepravedno prema drugim manjinskim zajednicama.
U posljednjih se godina u našoj javnosti lome koplja oko ustaškog pokliča “Za dom spremni!”. Smatrate li da navedene manjine imaju realni razlog za uznemirenost zbog službene politike njegovog toleriranja “u kontekstu domovinskog rata”? Možemo li zbog snažno prisutnih izraza neoustaštva u politici, medijima i u “sivoj medijskoj zoni” (od društvenih mreža do grafita i skandiranja na nogometnim utakmicama) Židove, Srbe i Rome smatrati ugroženim, ili ranjivim društvenim skupinama?
Naravno, ali po meni žrtve tog upitnog toleriranja ustaške rasističke simbolike smo mi svi. Prvenstveno djeca, koju obrazovni sustav ne podučava nesporno o kolaboracionističkom fašističkom karakteru NDH, pa mnogi iskazuju privrženost tom mračnom dobu kojeg bismo se, zapravo, trebali sramiti. Žrtve su i građanke i građani koji gube povjerenje u pravosuđe koje nije u stanju dosljedno provoditi zakone koji su na snazi, a kažnjavaju isticanje simbola NDH.
Kakva je odgovornost Vlade za stanje s pravima manjina? Iz dokumenta je vidljivo da je provođenje operativnih programa do 2020. godine šepalo, da nije bilo ni jasnih pokazatelja, ni preciziranih rokova, ni dodijeljenih sredstava. Ili pak, da u Radnoj skupini za
praćenje Nacionalnogplana borbe protiv diskriminacije ne sudjeluje nijedan predstavnik neke nacionalne manjine. Bavi li se hrvatska vlada manjinama, prvenstveno Romima i Srbima, s figama u džepu?
Pitanje ostvarivanja prava nacionalnih manjina Hrvatska Vlada provodi prvenstveno kroz aktivnosti svoga Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Čini mi se da se taj ured pretvorio u ured za ostvarivanje prava romske nacionalne manjine, a da ne provodi dio ljudskopravaške politike koji teži informiranju građane o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite, ne djeluje na podizanju ekspertize i kapacitete udruga koje se bave ljudskim i manjinskim pravima, ne potiče borbu protiv svih oblika nesnošljivosti provođenjem stručnih savjetovanja, edukacije i javnih kampanja. Ured je nevidljiv u široj javnosti. Do mene nije doprla ni jedna poruka iz Ureda tijekom pandemije koja je osudila ograničavanja ljudskih prava građana, a do sada nam je svima jasno kakao ih je bilo mnogo i da su mnoga bila nerazmjerna.
U dokumentu se prenose mišljenja da nakon ulaska u EU manjine više nisu prioritet vlasti. Rekli bismo, kao niti vladavina prava, autonomija institucija koje bi trebale biti odvojene od političke vlasti, snažno civilno društvo. Što se to dogodilo nakon ulaska u EU?
Dogodila se realnost i ono što hrvatsko društvo i vrijednosti njegovih građana dosita jesu. Tijekom pristupanja EU, političke vođesu samo fingirali privrženost tzv. vrijednostima na kojima je Unija osnovana: poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, ravnopravnosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te vrijednosti trebale bi biti osnovom pluralističkog društva, nediskriminacije, tolerancija, solidarnosti. Na žalost, i empirijska istraživanja vrijednosti građana potvrđuju etničku distancu prema pripadnicima srpske i romske manjine, ali i sklonost autoritarnosti. Ne čudi onda da desni populizam lako mobilizira mržnjom prema Srbima. A u dijelovima u kojima Romi žive u getima, čak i predstavnici tzv. liberalnih stranaka na vlasti mržnjom i stereotipima osiguravaju potporu svojih glasača. Zbog toga me nije iznenadilo da je Savjetodavni odbor među preporuke za hitno djelovanje uvrstio onu hrvatskim vlastima da pripremi sveobuhvatnu strategiju za promicanje međuetničkog dijaloga i uključivog društva te da osigura njezino praćenje i ocjenu njezinog utjecaja.
Dokument se posebno usredotočuje na položaj Roma, njihov problem sa stanovanjem, obrazovanjem, nemogućnošću zaposlenja, višestrukom diskriminacijom Romkinja… Dokument naglašava da hrvatske vlasti ne obraćaju pažnju na “antiđipsizam” kao specifični oblik rasizma. Što to konkretno znači?
Čini mi se da je hrvatskom jeziku primjereniji izraz – anticiganizam. A on prema stavu drugog tijela stručnjaka Vijeća Europe, Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti, predstavlja oblik rasizma, vrlo često institucionalnog rasizma. Isti se onda ispoljava kao diskriminacija, isključivanje
i stigmatizacija, a nerijetko i kao nasilje i govor mržnje prema pripadnicama i pripadnicima romske zajednice.
Spominje se “veličanje osoba osuđenih za ratne zločine”. Najsvježiji je primjer, mada se u izvještaju ne apostrofira, vraćanja državnih odlikovanja Branimiru Glavašu. Ustavni sud je zbog formalnih razloga “srušio” taj predmet, ali ne osporivši činjenice koje su bile utvrđene u sudskom postupku. Kako potezi poput vraćanja odlikovanja Glavašu utječu na raspoloženje i osjećaj sigurnosti pripadnika srpske manjine?
Dok je jedan, bivši doduše, predsjednik smatrao da je Glavaš postupao protivno pravnom poretku i moralnim zasadama, trenutni predsjednik Milanović vratio mu je ratna odlikovanja i čin. To je u očima mnogih građana, a posebice pripadnika srpske manjine, zasigurno doživljnjeno kao pomilovanje jer ipak je Glavaš bio ne samo procesuiran nego i optužen za mučenja i ubojstva osječkih Srba. Ta pravosudna trakavica, koja je rezultirala ukidanjem pravomoćne presude i vraćanjem sudskog postupka na početak zasigurno ne samo doprinosi osjećaju nepovjerenja pripadnika srpske manjine u institucije države nego i svih nas koji živimo u ovoj državi.
U dokumentu se dosta pažnje pridaje skorom popisu stanovništva, pravu na izražavanje etničke, religijske i jezične pripadnosti, mogućnosti izražavanja višestrukih identiteta… Molio bih da objasnite kakva je važnost popisa stanovništva za položaj manjina, i u čemu je problem s popisom kakav se vodi u Hrvatskoj.
Mnoga od manjinskih prava temelje se na udjelu manjinskog stanovništva posebice na lokalnoj razini: u gradovima i županijama. Primjerice, broj manjinske djece odredit će hoće li imati pravo na formiranje razreda ili čak škola u kojima će se moći obrazovati na svom jeziku i pismu, hoće li obrazovanjem osnaživati i čuvati manjinski identitet. U onim jedinicama lokalne uprave u kojima manjine žive imaju pravo na na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima. Pripadnici manjina imaju pravo prema hrvatskim zakonima i na zastupljenost u tijelima državne uprave i u upravnim tijelima županija i gradova te među sucima i državnim odvjetnicima. U vremenima ekonomske nesigurnosti, rad držanoj službi predstavlja sigurnost, a ipak podzastupljenost pripadnika manjina na takvim poslovima opstaje već desetljećima. Mjera tzv. afirmativne akcije, prednost pri zapošljavanju u odnosu na ostale kandidate pod jednakim uvjetima, nije urodila značajnijom, a kamo li razmjernom predstavljenošću pripadnika manjina u javnoj službi. Konačno, zakonski prag od najmanje trećine stanovništva pripadnika pojedine manjine u gradu ili županiji koji jamči automatsko uvođenje ravnopravne službene uporabe manjinskog jezika i pisma u njima vrlo je visok, čak suprotan standardima međunarodnog prava. Tako, primjerice, u posljednjem izvješću Odbora stručnjaka o primjeni Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima stoji je da je zakonski prag od najmanje trećine stanovništva previsok i nije u skladu s Poveljom te da isključuje one jedinice u kojima su pripadnici manjina naseljeni u značajnoj mjeri, iako u udjelu nižem od trećine stanovništva. Na stanu previsok prag, jer i kad ga se dostigne, bilo je moguće da prođe desetljeće među dva popisa stanovništva, a da se ovo pavo ignorira i ne oživotvori u Vukovaru.
Što se skorog popisa tiče, popisni upitnik zahtjeva da građani izjave svoju narodnost, nije im izlisatna etnička pripadnost svih etničkih grupa kojima je u preambuli Ustava priznat status nacionalne manjine. Dugogodišnji je stav Savjetodavnog odbora da bi se pripadnici nacionalnih manjina morali moći izjasniti višestruko o svojoj nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. Zbog toga Savjetodavni odbor smatra da izostanak višestrukih kategorija u popisnom upitniku kao i u rezultatima popisa stanovništva obeshrabruje popisane građane da se izjasne kao pripadnici više od jedne etničke skupine.
