Osnovni utisak koji ostavlja čitanje prvog godišnjeg izvještaja „Nezavisnog mehanizma nadzora postupanja policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova u području nezakonitih migracija i međunarodne zaštite“ jest da je na hrvatskim granicama uglavnom sve OK. Tek se iz pojedinih redaka nazire kako niti sami autori ne mogu pobjeći od činjenice da nije baš tako.
Tijelo začudnog naziva: „Nezavisni mehanizam nadzora postupanja policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova u području nezakonitih migracija i međunarodne zaštite“, ili kako samo sebe od milja prosto naziva: „Mehanizam“, objavilo je u srpnju prvi godišnji izvještaj o vlastitu radu. Nakon niza dugačkih desetljeća političkog života u kojima su nas usrećivali različiti odbori, komisije, radne grupe, vijeća, savjeti, povjerenstva – slutimo da će nazivi sličnih tijela ubuduće pristizati iz znanstveno-tehnoloških polja, pa možemo očekivati i „motore“, „zamašnjake“, „poluge“ ili „hardvere“. A možda se izvor inspiracije proširi i na područja raznih prirodnih znanosti, od geologije preko hidrometeorologije do zoologije, pa nam predstoje radna tijela pod nazivom „kaverne“, „kumulonimbusi“, „rojevi“? Neki moderni Churchill mogao bi danas reći: „Želiš li neki problem gurnuti pod tepih, osnuj ‘jazbinu’!“.
Kako god bilo, osnovni utisak koji ostavlja čitanje „mehanizmovog“ izvještaja jest da je na hrvatskim granicama uglavnom sve OK. Tek se iz pojedinih redaka nazire kako niti sami autori ne mogu pobjeći od činjenice da nije baš tako.
„Poznato je da je Republika Hrvatska za migrante tranzitna zemlja te da oni u cilju nastavka tranzita prema državama svojeg odredišta izbjegavaju tražiti međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, odnosno zloupotrebljavaju sustav međunarodne zaštite pa na taj način generiraju sekundarne migracije unutar Europske unije. Na temelju izjava policijskih službenika dobivenih tijekom promatranja, Republika Hrvatska nikada nije izvršila vraćanje tražitelja međunarodne zaštite ili osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u treće zemlje“ – to je teza koja daje osnovni ton čitavu izvještaju.
Zabilježeni su brojni „primjeri dobre prakse“ u radu policije: kaže se da je utvrđeno kako policijski službenici „u većini slučajeva“ postupaju prema „migrantima“ sukladno propisima, uvažavajući najviše standarde, vodeći računa o njihovoj prehrani s obzirom na kulturalno-vjersku pripadnost, pomažu ranjivim skupinama, trudnicama i maloljetnicima bez pratnje. Posebno ističu kvalitetnu suradnju graničnih policajaca sa zdravstvenim ustanovama, sve od službe hitne pomoći, preko COVID-kontrole do domova za stare i nemoćne. Policija k tome poštuje načelo zabrane diskriminacije, kažnjavanja i protjerivanja, uz disclaimer da država prema međunarodnim propisima neće prisilno udaljiti izbjeglicu „osim ako je ugrožena nacionalna sigurnosti ili javni red“. Na početku svoje obuke za postupanje prema „migrantima“, stoji u izvještaju, policajci se „upoznaju s temeljnim ljudskim pravima. Postoje i nove obuke multiplikatora granične policije koji se podučavaju iz područja zaštite ljudskih prava. Mehanizmu je ukazano i na obuku pripadnika specijalne policije…“, itd, itsl.
Poglavlje izvještaja pod naslovom „Utvrđene nepravilnosti u postupanju policijskih službenika“ započinje tvrdnjom da u stanicama granične policije „nisu utvrđene nepravilnosti“ vezane uz pravo na traženje azila i pristup postupku njegova dobivanja. Tvrdi se da se na osobu koja ne zadovoljava uvjete za ulazak u Hrvatsku primjenjuju „pravila o pravu na azil sukladno čl. 14. Schengenskog sporazuma“. Pripadnici „mehanizma“ nisu utvrdili niti povredu načela tzv. non-refoulementa. Nakon ovoga, prva sljedeća uočena „nepravilnost“ ustvari je ograda od navedenoga: „mehanizam“, naime, nema mandat za nenajavljene posjete graničnim policijskim stanicama, a nema niti uvid u MUP-ov informacijski sustav. „Mehanizam nije mogao promatrati postupanja na zelenim granicama Republike Hrvatske, osim prilikom najavljenih posjeta zelene granice koji su se provodili u pratnji ovlaštenih djelatnika Ministarstva unutrašnjih poslova i sukladno njihovim uputama.“ Drugim riječima nadzor nad djelovanjem policije odvijao se u uvjetima unaprijed pripremljenih igrokaza, pa „mehanizam“ predlaže da mu se ubuduće omogući i nenajavljeni obilazak.
Među „utvrđenim nepravilnostima“ navodi se i spoznaja da policijske mjere „ne odvraćaju“ osobe od prilaska službenim graničnim prijelazima, „već od prilaska zelenoj granici“. Ističe se pritom zaslužnost službenika MUP-a za provođenje „profilacije ranjivih osoba“ kojima pruža „pomoć i zaštitu ukoliko je potrebna“. Nedopuštena odvraćanja u minski sumnjivim područjima provode se tek „u izoliranim slučajevima“. Takva izolirana odvraćanja „mehanizam“ smatra spornim, prvenstveno zbog onemogućavanje podnošenja zahtjeva za azil i registracije „neregularnih migranata“.
Najdrastičniji oblik kršenja ljudskih prava od strane pripadnika hrvatske policije u razdoblju obuhvaćenom „mehanizmovim“ izvještajem zabilježen je u lipnju prošle godine, a objavljen u listopadu.
Rezultat je to bio osmomjesečnog novinarskog istraživanja pripadnika istraživačke novinarske mreže Lighthouse Reports iz Nizozemske, švicarskog SRF Rundschaua, njemačkog ARD Studia Beč, ARD Monitora, francuskog Liberationa, nizozemskog Pointera, hrvatskih Novosti i RTL-a i der Spiegela. Kod zaseoka Šturlić na samoj granici s Bosnom članovi i članice novinarskog istraživačkog tima snimili su kako maskirane osobe u „fantomkama“ udaraju izbjeglice koji bolno jauču, nasilno ih usmjeravajući preko preko rijeke na teritorij Bosne i Hercegovine. Snimke su nepobitno pokazale kako se u u ličkim šumama, daleko od očiju javnosti, u policijskoj režiji odvija nešto strašno i apsolutno nedopustivo. Članice i članovi Lighthouse Reportsa, među njima i Danka Derifaj i Jerko Bakotin, u Nizozemskoj su za ove snimke dobili nagradu Oskar za novinarstvo.
Svejedno, u „mehanizmovu“ izvještaju, o praksi koju su razotkrili Derifaj, Bakotin i ostale kolegice i kolege, tek je kroz zube procijeđeno nekoliko riječi. Čitav događaj spomenut je pod šifrom „snimke objavljene na RTL- televiziji 6. listopada 2021. godine“. Priznaje se da su „pripadnici interventne policije postupili nezakonito vraćanjem neregularnih migranata iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvan okvira dopuštenog nacionalnim i međunarodnim pravom, a što je potvrđeno i od strane Ministarstva unutrašnjih poslova“. Dodaje se da je povodom toga događaja (koji bi ostao nepriznat i nesankcioniran da nije bilo novinarskog angažmana, op. a.) „pokrenut stegovni postupak protiv policijskih službenika“ i „kazneni postupak pred nadležnim državnim odvjetništvom“. Nije rečeno kako je MUP učinio sve što je mogao da događaj zataška, pri čemu je imao svesrdnu pomoć pojedinih institucija i pojedinih država Evropske unije, a da je „stegovni postupak“ nalikovao na kažnjavanje bičevanjem paunovim perom. Detaljnija istraga, naime, mogla je uroditi podatkom štetnim po hrvatske nacionalne interese do kojih nam, razumije se, mora biti iznad svega stalo: da je premlaćivanje izbjeglih ljudi bilo naručeno odnekud odozgo.
Doduše, jedan od priloga izvještaju je dopis pod naslovom „Medijski navodi o postupanju policije prema migrantima, postupanje, nalaže se“ koji je glavni ravnatelj policije Nikola Milina uputio svim policijskim upravama povodom ovih objavljenih snimaka. „Najnovije snimke objavljene u medijima prikazuju policijske službenike kako neprimjereno postupaju prema migrantima“, priznaje Milina na početku. Slijedi niz mjera kojima bi se, navodno, trebalo „spriječiti svako nezakonito i neprofesionalno postupanje službenika prema migrantima ubuduće“, poput pridržavanja zakona kao pijan plota, posvećivanje pažnje ranjivim skupinama među izbjeglicama, jačanje unutarnjeg nadzora, edukacije, senzibiliziranja za ljudska prava itsl.
Izvještaj završava s preporukama policiji za unapređenje budućeg rada s izbjeglicama i „neregularnim migrantima“. Dobar dio tih preporuka usmjeren je na poboljšanje kontrole nad ljudima u pokretu, poput „unapređenja načina utvrđenja identiteta“, „poboljšanja suradnje policijskih graničnih postaja“, „registracije svih osoba koje neregularno uđu na državni prostor Republike Hrvatske“, „poboljšanja policijske suradnje“ s drugim državama, „evidentiranja GPS koordinata kretanja“, „unapređenja sustava praćenja predmeta/spisa“ itd, itsl. Među preporukama koje dijelom možda smjeraju unaprijediti sigurnost samih izbjeglica u susretu s hrvatskom policijom su „posvećivanje osobite pozornosti u postupku različitim međunarodnopravnim obvezama“, „postupanje po pisanim naputcima“ ili pak „ujednačavanje kvalitete smještajnih uvjeta“. Naime, „mehanizam“ je utvrdio da „smještajni kapaciteti pojedinih postaja granične policije ne zadovoljavaju minimalne standarde“.
„Mehanizam“ je u godinu dana obavio ukupno 20 „promatranja“ – tri u policijskoj graničnoj stanici u Cetingradu, gdje je očito imao najviše posla, a po jedno u drugim stanicama, od Bajakova do Metkovića. U izvještaju se iznosi i podatak o nacionalnom porijeklu zatečenih „neregularnih migranata“, pri čemu ih je najviše, blizu 30 posto, iz Afganistana, nakon kojih udjelom slijede državljani i državljanke Pakistana, Turske (vjerojatno većinom Kurdi), Bangladeša itd, sve do Kubanaca i Bolivijaca. U svih dvanaest mjeseci nije zabilježen niti jedan „neregularni migrant“ iz ratom uzdrmane Ukrajine; već sama ta činjenica dovodi u pitanje „poštivanje načela zabrane diskriminacije“, kojim „mehanizam“ na nekoliko mjesta hvali rad policije.
Naime, predstavnička tijela Hrvatske, kao i drugih EU zemalja, zbog svojih su posebnih međunarodno-političkih motivacija odlučila su da je bijeg iz ratom zahvaćene Ukrajine zakonit i regularan, a da bijeg iz ratom razorenog Afganistana nije, kao što nije niti iz klimatski upropaštene Somalije. Iz takvih odluka proizlazi „regularnost“ statusa jednih izbjeglica, a „neregularnost“ statusa drugih i trećih. Premda je za neizdrživ socijalni položaj Afganistanaca, Somalaca i mnogih drugih stanovnika svjetskog geopolitičkog Juga odgovoran bogati, neokolonijalni i ratoborno nastrojeni Zapad, koji diktira model svjetskog poretka, i kojem smo kolektivno odlučili pripadati. I u njemu preuzeti ulogu pograničnog pandura, kao što smo ju, kolektivno, obavljali u vrijeme Habsburške Monarhije. K tome, autori ovoga i sličnih dokumenata, pozivajući se na „nezakonitost“ i „neregularnost“ ljudi u bijegu, morali bi se prisjetiti da su i genocidne mjere prema Židovima (Romima, Srbima) u Trećem Reichu (i NDH) također bile utemeljene na nekakvim zakonima, što ih nije činilo ništa manje zločinačkima i genocidnima. „I Treći Reich je bio pravna država“, davno je rekao ugledni beogradski odvjetnik i borac za ljudska prava Srđa Popović.
„Mehanizam“ se već u uvodu svojega godišnjeg izvještaja ovlaš osvrće na „kritike pojedinih organizacija civilnog društva na račun njegovog (tj. „mehanizmovog“, op. a.) osnivanja, stručnosti članova i neovisnosti djelovanja“. I doista, pojedini su kritičari u svojim osvrtima već istaknuli odsustvo neovisnosti toga tijela i utjecaj te činjenice na njegov godišnji uradak. A upravo to: neovisnost od političkih utjecaja i integritet razlikuje smislenu radnu grupu za građanski nadzor policijskog nasilja od gore spomenute novochurchillove jazbine.
