Europska komisija dala je zeleno svjetlo za ulazak Hrvatske u Schengen usprkos nizu saznanja o kršenjima ljudskih prava upravo na granici – iako sam Schengenski zakonik, uz ostale izvore EU prava, jasno naglašava obvezu zaštite ljudskih prava.
Nezakonito nasilje hrvatske policije nad migrantima na granici s Bosnom i Hercegovinom traje već dugi niz godina. Snimke organizacije Lighthouse Reports ne otkrivaju ništa novo. Radi se o problemu kojeg je javnost svjesna, ali jedni opravdavaju nasilje policije, a drugi ga osuđuju. Rijetko tko vjeruje da hrvatska policija nije nasilna prema migrantima i da to nije povezano s EU. Snimke su nas samo podsjetile na ovaj problem, ali važno je uvijek iznova ponavljati koliko on dugo i intenzivno traje, koliki je obujam dokaza, do kud ide zataškavanje zločina, što to znači za hrvatska i europska nadležna tijela i zapitati se kako u budućnosti djelovati.
Daniel Song, koordinator organizacije Liječnici bez granica/Médecins Sans Frontières (MSF) naveo je za H-Alter kako “timovi MSF-a koji rade blizu granica s BiH i Srbijom već 5 godina čuju iste priče o ljudima koji su pretučeni, poniženi, pokradeni i zlostavljani zbog očajničkog pokušaja nastavka putovanja i traženja sigurnosti u EU.”
“Slično nasilje vidjeli smo i na drugim granicama u regiji, uključujući srpske granice s Hrvatskom, Mađarskom i Rumunjskom. Između rujna 2016. i ožujka 2020. timovi MSF-a u Srbiji i Bosni liječili su više od 940 pacijenata s ozljedama povezanima s nasilnim incidentima, a veliku većinu počinila je granična policija država članica EU-a, više od 60 posto”, nastavlja Song.
“Od početka 2018. godine zabilježili smo 580 incidenata nezakonitog protjerivanja čak 7.468 osoba iz Hrvatske u BiH, a znamo da je broj pushbackova daleko veći od toga, kao što su naznačile druge organizacije i medijska izvješća”, rekao nam je koordinator BVMN-a (Border Violence Monitoring Network) Simon Campbell.
“Opisi ljudi u fantomkama koji rade pushbackove odgovaraju izgledu policije, a ti ljudi koriste palice, vatreno oružje, omamljivače i druga improvizirana oružja poput grana drveća kojima muče migrante na granici. Druge česte teške ozljede na koje nailazimo su ugrizi policijski pasa. Kao rezultat toga, ljudi u pokretu se ilegalno vraćaju u BiH s teškim modricama i posjekotinama, uz značajnu psihološku traumu. Skupine se također sučeljavaju s rizikom po svoje zdravlje jer ih maskirana policija gura u rijeku Koranu ili Glinu, najčešće nakon što im je oduzeta odjeća. Članovi BVMN-a također su zabilježili seksualno nasilje od strane policije što uključuje skidanje, pipkanje i silovanje”, nastavlja Campbell.
Iako je nasilje počelo prije više od pet godina, u očima svjetske javnosti to postaje problem nakon Guardianovog članka iz 2018. godine, u kojem su iznesena svjedočenja i dokazi fizičke brutalnosti za koju se sumnjiči hrvatska policija. Članci s novim dokazima i optužbama protiv hrvatske policije redaju se iz godine u godinu, a neki od njih su i označavanje tjemena glava izbjeglica narančastim križevima i seksualno zlostavljanje migrantice.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović je na sve optužbe uvijek imao iste odgovore koji su optuživali izvore dokaza kao nevaljane. Pa je tako komentirao da su “taj list (Guardian) i konkretni novinar već više puta objavljivali članke u kojima su optuživali hrvatsku policiju za nezakonito djelovanje, što se na kraju pokazalo neutemeljenim”. Nakon Guardianovog članka koji optužuje hrvatske policajce za silovanje Afganistanke na hrvatskom teritoriju pokraj Velike Kladuše, MUP se oglasio da ”sad već uobičajeno, bez ijednog dokaza, (Guardian) uporno želi prikazati (MUP) kao brutalnu i nehumanu skupinu sklonu pljačkama i zlostavljanjima nezakonitih migranata”. Što se istrage tiče, uvijek se spominje samo provođenje unutarnje istrage MUP-a, a ne govori se o tome da neovisno tijelo poput DORH-a preuzme istragu. “Ranije optužbe su se pokazale neutemeljenima, no policija će istražiti i nove optužbe zbog sebe, MUP-a i Republike Hrvatske” naveo je Božinović nakon jednog članaka Guardiana.
Centar za mirovne studije podnio je tri kaznene prijave DORH-u protiv MUP-a, a MUP je u izjavama inzistirao samo na unutarnjim istragama, ignorirajući nužnost istrage od strane DORH-a kao nezavisnog tijela, zbog čega ih je CMS u prošlosti redovito kritizirao. Međutim, DORH je ipak istraživao kaznene prijave, ali nije procesuiralo nijednog policajca, što dovodi u pitanje relevantnost takvog oblika istraživanja uz toliki broj svjedočanstava, od kojih neka uključuju i same policajce. Poslali smo upit MUP-u da opravdaju valjanost unutarnjih istraga koje usprkos niza svjedočanstava nikada ništa nisu pronašle te pitanje zašto su izbjegavali javno govoriti o delegaciji istraga DORH-u kao nezavisnom tijelu. Međutim, MUP nije odgovorio na naše upite i time je prekršio članak 6. Zakona o medijima prema kojem su „dužni davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga” te članak 38. Ustava Republike Hrvatske po kojem „novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji”.
Kao što znamo, istraga je sada pokazala da su nasilnici policajci, a više strukture će pokušati svim silama nametnuti narativ kako je riječ o nekoliko loših jabuka, a ne o sistemskom problemu, iako su, kao što vidimo, godinama optuživali medije na prazno huškanje i uvjeravali javnost da obavljaju “unutarnje istrage”.
“Božinovićevo priznanje da su ti maskirani počinitelji zapravo policajci, unatoč višegodišnjem negiranju koje je iznosio kao odgovore na slične dokaze, trebalo bi (visoke službenike koji su nasilje do tada negirali) potaknuti na veću odgovornost. Međutim, zabrinjavajuće je kako se u spotlight stavljaju samo ti pojedinci kako bi se stvorila teorija o ‘nekoliko loših jabuka’ te prikrila politika pushbackova koju vodi MUP. Svjedočanstva zviždača već su dokazala da se te operacije naručuju iz Ministarstva stoga je važno da istraga i odgovornost budu usmjereni na službenike na terenu, kao i na ljude iz MUP-a koji im daju naloge. Pozdravili bismo dužnu, pravilnu i neovisnu istragu BVMN-a koji je prikupio mnoga svjedočanstva koja nikada nisu uzeta u obzir”, rekao je Cambell iz BVMN-a za H-Alter.
“Sankcioniranje počinitelja ovih kaznenih djela na najnižoj razini neće riješiti problem – potrebno je također sankcionirati sve one koji su ove prakse naređivali, omogućavali i zataškavali, a političku odgovornost trebaju preuzeti i najviši dužnosnici u Ministarstvu unutarnjih poslova, uključujući ministra Božinovića”, govore nam iz CMS-a.
Vrijedi preispitati i odnos EU-a prema hrvatskoj policiji, kao i prema drugim državama graničnih teritorija. Kao što znamo “EU ulaže veliku količinu novca u obalne straže ili kampove u Turskoj, Afganistanu, Libiji i BiH kako izbjeglicama ne bi morala garantirati prava koja je obavezna u skladu s Konvencijom o izbjeglicama i Međunarodnim zakonom. Na taj se način EU, ulažući novac kako bi izbjeglice ostale u zemljama gdje se krše njihova ljudska prava, oglušuje na svoju obvezu pružanja zaštite osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita”, navela je Ana Ćuća iz CMS-a za H-Alter. S obzirom na rečeno, lako je zamisliti da se financijska sredstva dodijeljena Hrvatskoj za upravljanje migracijama ciljano koriste na tako nasilan način, a iz CMS-a nam otkrivaju da postoje i vrlo uvjerljivi argumenti da je tomu tako:
“Prema službenim i javno dostupnim informacijama, Europska komisija (EK) je Hrvatskoj od 2015. dodijelila ukupno 163.13 milijuna eura za upravljanje migracijama kroz dugoročne nacionalne programe i kratkoročnu hitnu potporu iz dvaju EU fondova: Fonda za azil, migracije i integraciju (AMIF) i Fonda za unutarnju sigurnost (ISF). Iz navedenih sredstava, Hrvatskoj je do sada isplaćeno ukupno 65.28 milijuna eura.
Ured Europskog ombudsmana je još krajem prošle godine pokrenuo istragu protiv Europske komisije temeljem pritužbe Amnesty Internationala o propustu EK da osigura poštivanje temeljnih prava u kontekstu graničnih operacija hrvatskih vlasti koje su financirane sredstvima EU. Naime, u prosincu 2018. Europska komisija je Hrvatskoj dodijelila 6.78 milijuna eura za pomoć u jačanju upravljanja granicama na vanjskim granicama EU koja je uključivala i uspostavu mehanizma nadzora policijskog postupanja kako bi se osiguralo da su sve mjere koje se primjenjuju na vanjskim granicama EU proporcionalne i u potpunosti u skladu s temeljnim pravima i zakonima EU o azilu. Iako mehanizam nadzora nije uspostavljen tijekom 2019. godine, EK je Hrvatskoj ponovno u prosincu 2019. dodijelila dodatnih 11.35 milijuna eura. Osim financijske podrške, Europska komisija dala je “zeleno svjetlo” za ulazak Hrvatske u Schengen usprkos nizu saznanja o kršenjima ljudskih prava upravo na toj granici – iako sam Schengenski zakonik, uz ostale izvore EU prava, jasno naglašava obvezu zaštite ljudskih prava.
Dodatno, na tisuće svjedočanstava izbjeglica i drugih migranata o ilegalnim protjerivanjima i mučenjima na hrvatskim granicama kao i petogodišnje upozoravanje domaćih i međunarodnih organizacija i institucijama na to da je ovo ilegalna praksa – EU je odgovarala šutnjom. Čitavo ovo vrijeme i Europska komisija i Ministarstvo unutarnjih poslova javnost su uvjeravali kako se mehanizam nadzora provodi, iako se radilo o projektu UNHCR-a i Hrvatskog pravnog centra koji nije bio financiran ovim sredstvima i koji nije imao razmjere predviđene uspostavom neovisnog mehanizma nadzora policijskog postupanja. Ipak, javnost i dalje ne zna za što su iskorištena navedena sredstva, kao što niti ne raspolaže informacijom je li ljetos uspostavljeni monitoring mehanizam krenuo s radom. Ono što znamo jest da Europska komisija prilikom dogovora monitoring mehanizma, suprotno zahtjevima organizacija stručnih u području zaštite ljudskih prava izbjeglica i drugih migranata, nije zahtijevala provedbu nenajavljenih posjeta zelenim granicama na kojima se nezakonita protjerivanja provode. Isto tako, mehanizam čiji okvir za djelovanje i provoditelje postavlja tijelo koje se njime nadzire, dakle MUP, ne može biti neovisan.
Europska komisija, dakle, usprkos svim neistraženim nepravilnostima nastavlja podupirati rad MUP-a, kao i ulazak Hrvatske u Schengen, a neovisni monitoring mehanizam ostaje slovo na papiru umjesto učinkovitog nadzora na granicama. Imajući na umu kako se nezakonita i nasilna protjerivanja, uključujući lančana nezakonita protjerivanja, događaju na većini unutarnjih i vanjskih granica EU, a kako su posebno nasilne upravno Hrvatska i Grčka, onda je jasno da se radi o sustavnoj politici EU koja je fokusirana na čuvanje tvrđave Europe, čak i po cijenu ugroze temeljnih ljudskih prava”, navode iz CMS-a za H-Alter.
Upitali smo MUP o potencijalnim dogovorima s EU o nasilju nad migrantima, ali kao što smo spomenuli, nisu se oglasili.
Emina Bužinkić: Ne smijemo prestati prokazivati policijsko nasilje
Emina Bužinkić, doktorandica je na Sveučilištu u Minnesoti i aktivistkinja s gotovo 20 godina iskustva u pitanjima migracija. Rekla je da zbog propusta institucija koje bi se trebale baviti pitanjem pravde i pravednosti s kolektivom Transbalkanska solidarnost i aktivistima duž Balkanske rute vodi razgovore o uspostavi narodnog tribunala za procesuiranje policijskog nasilja prema izbjeglicama i migrantima:
“S obzirom na to da nasilje ne jenjava unatoč upozorenjima, zahtjevima, prosvjedima i drugim vrstama agitacije za slobodu kretanja i prava na sigurnost, posljednjih mjeseci kolektiv Transbalkanska solidarnost i aktivisti duž Balkanske rute vode razgovore o uspostavi narodnog tribunala za procesuiranje policijskog nasilja prema izbjeglicama i migrantima. Narodni tribunal je autonomna struktura vođena kolektivnim energijama oštećenih, izbrisanih, pretučenih, razočaranih, protjeranih, stjeranih u kut, koji progovaraju, svjedoče i zajednički nalaze put iscjeljenja, otpora i otpornosti tvrdokornim strukturama koje obavljaju prljavi posao. Narodni tribunal je istovremeno imaginacija i praksa neviđenih mogućnosti koja radi odmak od postojećih sustava istjerivanja pravde i alternativa inertnim sustavima sudbene vlasti koji su posljednjih godina sudjelovali u produbljivanju kriminalizacije i diskriminacije ljudi u pokretu, migranata i izbjeglica.
Praksa narodnih tribunala nije nova u svijetu, dapače imamo prilike učiti iz nama bliskih primjera poput pokušaja uspostave REKOM-a – Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava na području bivše Jugoslavije ili pak Ženskog suda. Oba primjera informiraju i obogaćuju razradu ključnih čvorišta za razvoj tribunala. Pored toga tu su geografski udaljeni, ali nama politički bliski primjeri, poput izbjegličkog tribunala za kolonijalno nasilje Njemačke, tribunali protiv ekonomskog nasilja i ekocida u Indiji ili pak Svjetski tribunal za Irak. Kontakti s protagonistima ovih triju tribunala dali su nam važan impuls u promišljanju tribunala uzduž Balkanske rute.
Narodni tribunal za procesuiranje policijskog nasilja mogao bi biti prva takva inicijativa na širem području Balkana koja će raditi po vansistemskim kriterijima pravde i pravednosti, a nastajat će, razvijati se i mijenjati kroz prakse kritičkog, kolaborativnog i kolektivnog. Neizmjerno je važno takav format pažljivo graditi, tkati ga od narativa subjekata i svjedoka nasilja, učvršćivati kritiku koja će nailaziti na odjek i u konačnici napraviti promjenu paradigme koja će naprosto otvoriti granice i demolirati postojeće sustave. Radi se o dugom putu koji sasvim sigurno objedinjuje utopističke ideale i realistične mogućnosti, međutim bez radikalnijeg rada i nade nećemo se maknuti s mrtve točke.”
