Nataša Škrbić o problemima koji se vezuju uz tzv. teoriju otuđenja: Postupci utvrđivanja otuđenja od roditelja i danas služe za dokazivanje navodnih lažnih optužbi, manipulativnih taktika ili ponašanja roditelja s kojim dijete živi. I danas se koncept primjenjuje u procesu razvoda i odluka o skrbništvu, a postupci su usmjereni prvenstveno na procjene “manipulacije” roditelja djetetom ili narušavanja kontakta djeteta s roditeljem s kojim dijete ne živi.
Nataša Škrbić je sociologinja s američkim magisterijem iz javne uprave Sveučilišta Syracuse, New York. Radi kao konzultantica za javni i neprofitni sektor. Bavi se javnim politikama i praćenjem njihovih učinaka na ljudska prava, najviše socijalnom politikom, evaluacijama projekata pružatelja socijalnih usluga te izradom strateških dokumenata za tijela javne vlasti i neprofitni sektor. Godinama neformalno istražuje probleme koji se vezuju uz tzv. teoriju otuđenja u raznim zemljama.
Dvije godine nakon serije tekstova Jelene Jindre Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? objavljene na H-Alteru, imamo dva bitna dokumenta/izvješća koja neupitno potvrđuju potrebu za nastavkom borbe protiv koncepta tzv. otuđenja od roditelja u javnim politikama, zakonima i ustanovama s javnim ovlastima. To su Izvješće Posebne izvjestiteljice za nasilje protiv žena i djevojčica Reem Alsalem Vijeću za ljudska prava UN-a i Evaluacijsko izvješće GREVIO-a (nadzornog mehanizma za praćenje provedbe Istanbulske konvencije) za Hrvatsku. O tome što nam ona govore, koje spoznaje potvrđuju i dodatno razjašnjavaju kao i kakve preporuke donose, razgovarali smo s Natašom Škrbić koja je napisala i tekst o ovoj problematici na globalnoj razini za spomenuti serijal.
U svom tekstu za seriju Jelene Jindre Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece pisali ste o znanstvenoj (ne)utemeljenosti i odbacivanju tzv. otuđenja od roditelja kao dijagnoze i kontroverzama oko tog koncepta i njegove primjene. Tu smo mogli pročitati o brojnim istraživanjima kao i iskustvima s negativnim posljedicama primjene tzv. otuđenja za žene i djecu diljem svijeta i shvatiti da je to globalan “fenomen”. Možete li nam u osnovnim crtama reći zašto je ovo tako opasna praksa i kakve posljedice nosi?
Više je toga sporno oko fenomena “otuđenja od roditelja”. Prvi problem je da na međunarodnoj razini postoje brojni empirijski dokazi o rodnoj pristranosti koncepta “otuđenja od roditelja” i zloupotrebi ili neprimjerenom korištenju tog koncepta u postupcima razvoda i odlukama o skrbništvu na obiteljskim sudovima u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja nad djecom, a posebno seksualnog nasilja nad djecom. Žene žrtve nasilja koje pokušavaju dokazati nasilje prema sebi ili prema djeci, čak i kada imaju dokaze uključujući i presude na kaznenim sudovima, nerijetko se suočavaju s protuoptužbama o “otuđenju”. Te optužbe pokreću ili sami počinitelji nasilja ili dolaze od stručnih suradnika, procjenitelja skrbništva, posebnih skrbnika, ponekad i od samih sudaca. Neke žene izgube skrbništvo nad djecom, ili pravo na stanovanje s djetetom, djeca se dodjeljuju drugom roditelju koji je navodni počinitelj nasilja ili već osuđivani nasilnik ili im se zabranjuje kontakt s djecom na više mjeseci.
U slučaju djece, primjena otuđenja od roditelja kao argumenta u pravosudnom sustavu pokazuje se, doprinosi negiranju nasilja nad djecom. Gubi se “glas djeteta” u postupcima koji ga se tiču, pa tako djeca koja se protive kontaktu s roditeljem ili ne žele živjeti s njim, budu ignorirana ili se nasilje nad njima ne prepoznaje nego se smatra da ih je majka programirala. Ponekad u postupcima na žalbenim sudovima dolazi do poništavanja prethodnih odluka, ima sada već i dobrih praksi, no sve skupa previše je dokaza o propustima ili zloupotrebama ovog koncepta ili njegovih iteracija i to dugi niz godina.
Obično čujemo da je sa stajališta znanosti “otuđenje” sporan ili kontroverzan koncept što onda ima implikacije i na sudsku praksu, o čemu ste pisali i za spomenuti serijal. Ima li tu nekih pomaka, promjena?
Što se tiče znanstvene neutemeljenosti koncepta otuđenja i njegove dokazne vrijednosti na sudovima, u serijalu sam navela primjer američkih pravila o dokazima na sudovima prema kojima kad se primijene kriteriji tih pravila, koncept otuđenja ne može proći na sudu, jer se na sudu mogu uzeti u obzir mišljenja temeljena na znanosti. Još uvijek se vode polarizirajuće debate u stručnim krugovima, koje ponekad izlaze iz okvira znanstvene rasprave, no i dalje je jasno da još uvijek nemamo potvrdu da je otuđenje znanstveno dokazano.
Osim toga, još uvijek ne postoji usuglašena definicija, nije jasna etiologija, ne zna se prevalencija odnosno ona nije utvrđena prema priznatim metodološkim smjernicama za utvrđivanje prevalencije ako govorimo o medicinskom fenomenu ili nekom stanju koje spada u klasifikacijske okvire poremećaja ili stanja koji zahtijevaju nekakav tretman. Jer se bura koja se tiče otuđenja digla zbog navodnih dugoročnih negativnih posljedica na psihičko stanje djece iako relevantne studije o tome nema. Govorimo li mi o medicinskom fenomenu ili nekom fenomenu koji se javlja ekskluzivno u pravosudnom postupku razvoda? Nedavna presuda engleskog žalbenog suda u korist majke koja je odbila vještačenje psihologa koji je trebao obaviti procjenu jeli otuđila dijete od oca, ilustrira taj vječno nerazriješeni konceptualni problem. Naime sudac je prihvatio žalbu majke utvrdivši da je niži sud pogriješio izdavši nalog kojim je pozvao vještaka psihološke struke da procijeni otuđenje, za što taj vještak nije kvalificiran jer se ne radi o medicinskom stanju niti dijagnozi, a sudac žalbenog suda primijetio je i da sud nije pronašao nikakve činjenice o pitanju otuđenja od roditelja. Funkcija suda je donošenje činjeničnih odluka, a ne delegirati tu ulogu stručnjaku istakla je i odvjetnica koja je vodila postupak za majku. Zagovornici otuđenja roditelja u međuvremenu su ponovo uputili prijedlog DSM 5-TR, američkom priručniku za dijagnostiku mentalnih poremećaja da se uvrsti u sustav, ovaj put kao PARP, a ne kao ranije -PAD ili PAS, što sam sve detaljno opisala u serijalu.
Sami temelji ili izvorište tog koncepta sporni su s obzirom da je psihijatar Richard Gardner tvorac tog koncepta koji je taj fenomen nazvao sindrom otuđenja od roditelja, osamdesetih godina prošlog stoljeća smatrao da je zavladala “epidemija lažnih prijava o seksualnom nasilju” i seksualnom zlostavljanju djece skoro isključivo u postupcima razvoda i da su žene odnosno majke osvetoljubive pa lažnim optužbama pokušavaju odvojiti djecu od (dobrih) očeva. Radio je i kao vještak koji je svojim dokazima podupirao isključivo obranu navodno neopravdano optuženih očeva za seksualno nasilje nad djecom, uključujući i na visokoprofilnom slučaju Allen v. Farrow. Gardner je razvio osam kriterija kojima se navodno potvrđuje taj sindrom, a dodatno i instrument “skalu legitimnosti seksualnog zlostavljanja” koji su izazvali snažne kritike znanstvenika, a zbog dodatnih stavova o dječjoj seksualnosti i pedofiliji, sindrom otuđenja od roditelja je diskreditiran.
Kod seksualnog nasilja nad djecom i općenito seksualnom nasilju nad djecom, važno je osvijestiti da postoje ciklusi “osvještavanja i potiskivanja” tog nasilja kao širi društveni fenomeni. To su sjajno opisali u jednom starijem radu o suvremenoj povijesti ciklusa osvještavanja i potiskivanja seksualnog nasilja nad djecom Olafson i Corwin. Naime profesije mentalnog zdravlja, sudovi, mediji svi zajedno doprinose tim ciklusima i onda lako preuzmu koncepte i argumente koji su se koristili u ranijim “ciklusima potiskivanja”. Organizacije koje se bore za žrtve seksualnog nasilja moraju biti potpuno svjesne u kojem se ciklusu sada nalaze, jer je moguće da primijenjuju nenamjerno nedovoljne strategije zagovaranja.
Nažalost, i danas postupci utvrđivanja otuđenja od roditelja služe za dokazivanje navodnih lažnih optužbi, manipulativnih taktika ili ponašanja roditelja s kojim dijete živi (najčešće majke), a ne za utvrđivanje svih okolnosti i razloga zbog kojih dijete odbija kontakt s jednim od roditelja ili za dokaze o iskustvu nasilja ili negativnim učincima nasilja na dijete kako bi se djetetu osigurala potrebna podrška. I danas se primjenjuje koncept u procesu razvoda i odluka o skrbništvu, a postupci su usmjereni prvenstveno na procjene “manipulacije” roditelja djetetom ili narušavanja kontakta djeteta s roditeljem s kojim dijete ne živi, te na procjene je li mišljenje djeteta koje odbija kontakt s jednim od roditelja ili ne želi živjeti s njim “autentično” ili je posljedica navodnog programiranja djeteta i manipulacije od strane drugog roditelja. Tu se radi o znanstveno nepotvrđenim konstruktima. Dakle manipulacija, programiranje, ispiranje mozga nemaju što raditi u sudskim postupcima.
Argument otuđenja od roditelja u sustavu za zaštitu djece i na obiteljskim sudovima doprinosi negiranju nasilja i njegovih učinaka na žrtve. Žrtve nasilja koje odbijaju nenadzirani kontakt djeteta s počiniteljem nasilja optužene su nerijetko za otuđujuća ponašanja ponekad kazneno gonjene zbog toga što ne poštuju sudske odluke, ili su i same optužene za nasilje, jer promotori ovog koncepta smatraju da je otuđenje “emocionalno zlostavljanje djeteta”. Neki idu tako daleko da tvrde da je otuđenje čak gore od najtežeg oblika seksualnog nasilja nad djetetom. To je opasna teza, nije niti znanstveno potvrđeno, a “otuđenje” kao emocionalno zlostavljanje djeteta nije priznato niti prepoznato u nizu zakona, tako da se radi uistinu o zanimljivom fenomenu koji uporno opstaje usprkos svim kontroverzama koje se uz njega vezuju.
Obiteljski sudovi danas su više manje globalno podvrgnuti kritikama da im nedostaje stručno razumijevanje obiteljskog nasilja. Brojne istrage o postupanju obiteljskih sudova prema ženama i djeci koja su doživjela nasilje zaključile su da suci i pravosudno osoblje još uvijek održavaju mitove i stereotipe o nasilju, da nedostaju znanja o rodnoj uvjetovanosti nasilja ili o dinamici obiteljskog nasilja, da ne uspijevaju identificirati obiteljsko nasilje u svim oblicima, osobito “nefizičkim oblicima”, nasilja bez tjelesne ozljede, poput prisilne kontrole (iako može biti prisutno i fizičko nasilje), uhođenja, uznemiravanja, psihičkog zlostavljanja ili ekonomskog i financijskog iskorištavanja. Nažalost ni danas mnogi i dalje ne vide čvrstu vezu između obiteljskog nasilja i sigurnosti žena i djece kao ni učinke koje nasilje ostavlja na odrasle žrtve nasilja i djecu. Nedavno je Povjerenica za žrtve nasilja u obitelji za Englesku i Wales izdala izvješće u kojem također upozorava na koncept otuđenja i kulturu obiteljskih sudova nastavno na već prethodno izvješće nazvano The harm report o tome kako se tretiraju žrtve nasilja na obiteljskim sudovima.
Australija, Novi Zeland, Amerika, Engleska, Irska, Brazil, Italija, Španjolska samo su neke od zemalja gdje su provedena istraživanja ili izrađeni izvještaji koje sam pročitala a koja su naručila ministarstva pravosuđa, pokrenule parlamentarne istražne komisije, državna odvjetništva ili akademske institucije suočene sa sve većim kontroverzama u primjeni koncepta “otuđenja od roditelja” u slučajevima nasilja u obitelji i nasilja nad djecom na obiteljskim sudovima i u sustavima za zaštitu djece.
Unatoč tome što se proteklih desetljeća, međunarodno zakonodavstvo o nasilju nad ženama i nasilju u obitelji razvilo te se prepoznala važnosti zaštite žrtava od ponovne viktimizacije i retraumatizacije, sudovi često ne slijede uvijek taj okvir tako da žene i djeca često imaju prava na sigurnost samo “formalno, a ne i stvarno”.
Ipak, u sve više država se događa pomak u zakonodavnom i pravosudnom kontekstu?
Dobro je da se na međunarodnoj razini sada više prepoznaje potreba za obaveznom obukom o nasilju u obitelji i to obukom “utemeljenoj na dokazima” i osiguraju smjernice najbolje prakse za sigurnost žrtava nasilja ili kodekse u obiteljskim sudskim postupcima koji između ostalog jasno ističu upozorenja i kontroverze oko koncepta otuđenja od roditelja, ali i obuhvaćaju temeljna znanja o nasilju u obitelji i obiteljskom pravu. Ta obuka u više zemalja prema zakonskim odredbama trebala bi obuhvatiti ne samo suce nego i odvjetnike, procjenitelje skrbništva, socijalne radnike i druge stručne suradnike. Kanada ima već dobro razvijene obuke, u Americi su sada neke države donijele statute s vrlo precizno propisanim područjima obuke ili mjerama koje obiteljski sudovi mogu izricati poput naloga za zaštitu djeteta ili zabranu prilaska djetetu onda kada se izdaje nalog za majku žrtvu nasilja.
Ima vrlo dobrih primjera i u Americi jer je potrebno jasno propisati i čimbenike koje je potrebno utvrditi u postupcima odluka o skrbništvu, ali i u kontaktima, uzimajući u obzir nasilje nad ženama ili djecom i najbolji interes i dobrobit djeteta. Od kada sam bila gošća serijala, dakle unazad dvije godine, promjene se događaju na zakonodavnoj razini u više zemalja. U Americi je reautoriziran federalni Zakon protiv nasilja nad ženama koji integrira zakon o zaštiti djece u slučajevima nasilja u obitelji nazvan po djevojčici Kayden Mancuso koju je ubio otac unatoč očevoj povijesti nasilja, prema odluci suda dijete je trebalo ostvarivati kontakt s ocem. Procjene rizika se očito nisu radile. Taj zakon daje poticaj promjenama i osigurava proračunska sredstva za države koje implementiraju promjene na sudovima uvode obuku za pravosudne djelatnike i suce.. U Kanadi je prošle godine usvojen prijedlog zakona pod nazivom ‘Keirin zakon‘, koji zahtijeva više obrazovanja i obuke o prisilnoj kontroli i odnosu između obiteljskog nasilja i sigurnosti djece. Keirin zakon dobio je ime po Keiri Kagan koju je otac ubio tijekom kontakta koji je naredio sud, unatoč upozorenjima njezine majke.
U nizu slučajeva ubojstava djece u Americi u postupcima razvoda ili kontakta nakon sudskih odluka, pokušaj majke da upozori na opasnost shvaćen je kao pokušaj narušavanja kontakta s drugim roditeljem li eksplicitno kao otuđujuće ponašanje, majke se nisu usudile po savjetu odvjetnika upozoriti na opasnosti s obzirom da neke države imaju institute “prijateljskog roditelja”, dakle onog tko promiče kontakt s drugim roditeljem, što je potpuno neprihvatljivo u kontekstu nasilja u obitelji. Sada se to ispravlja, iako postoje i tendencije u nekim državama da definitivno uključe zakonsku pretpostavku ravnopravnog roditeljstva što je također pogrešno.
Dio zakonodavnih promjena odnosi se na reguliranje vještačenja kao i procjena skrbništva, jer kako su pokazale istrage u nekim zemljama, ili američkim državama, otuđenje od roditelja kao i drugi pojmovi do suda “dolaze” iz sustava za zaštitu djece i obitelji, najčešće preko psihosocijalnih izvješća ili izvješća o kompetencijama roditelja, preko vještačenja na koje se suci obiteljskog prava najčešće oslanjaju u odlukama, ili preko ad litem, posebnih skrbnika. Suci na obiteljskim sudovima se u svojim odlukama oslanjaju na ta izvješća vjerujući u znanstvenu utemeljenosti tih izvješća ili mišljenja. No, prema nekim od najeminentnijih znanstvenika za ovo područje, takva procjena nema znanstvenu vrijednost i opravdanost u postupcima razvoda. O tome tek treba povesti ozbiljnu raspravu u nizu zemalja, i zakonom regulirati kako se i što se uopće može koristiti u procjenama u postupcima razvoda i skrbništva općenito, a posebno kada je u pitanju nasilje u obitelji. Više je istraživačkih radova koji se bave temom primjena i validiranih psiholoških testova (a kamoli onih koji uopće to nisu) u postupcima skrbništva jer oni za to nisu niti namijenjeni niti su prikladni i mogu proizvesti pogrešne zaključke i pogrešno dijagnosticirati žrtvu što vuče daljnje negativne posljedice. Nerijetko se brkaju poremećaji ličnosti s bipolarnim poremećajima, a kod žena žrtava nasilja i sa kompleksnim posttraumatskim poremećajem. Pokazuje se da, nakon oporavka od traume i nakon završetka spora u slučaju da je došlo do pravičnog ishoda, i kada je žrtva dobila satisfakciju, ti testovi pokazuju sasvim druge rezultate. Dakle, pogrešno je, a nekad i opasno pripisati nekom dijagnozu graničnog poremećaja ličnost ili koristiti psihometrijske testove ličnosti u procjenama roditeljskih kompetencija. Medikalizaciju i još gore psihijatrizaciju razvoda treba izbjegavati.
Ove godine smo dobili i važno izvješće Reem Alsalem, Posebne izvjestiteljice za nasilje protiv žena i djevojčica Vijeću za ljudska prava UN-a, čiji je fokus upravo na vezi slučajeva utvrđivanja skrbništva, nasilja protiv žena i nasilja nad djecom. Možete li izdvojiti neke osnovne preporuke iz tog izvješća?
Iznimno informativno i utemeljeno na relevantnim dokumentima i podnescima iz brojnih zemalja svijeta, ovo izvješće je globalno važno za vlade zemalja kako bi se upoznale s činjenicom o znanstvenoj neutemeljenosti koncepta otuđenja od roditelja, ali prvenstveno brojnim negativnim implikacijama na žrtve nasilja kada se taj koncept koristi kao argument.
Ključna preporuka je zabraniti upotrebu “otuđenja od roditelja” na sudovima što je razumljivo, jer je sad već očito da drugi načini odvraćanja od upotrebe tog koncepta ili iteracija tog koncepta u sustavu javne vlasti i na sudovima dugi niz godina nisu polučili rezultat.
Otuđenje od roditelja opasna je protuoptužba koja se nikada ne bi trebala prepoznavati na sudu ili smatrati uvjerljivom u slučaju skrbništva nad djetetom, osobito u složenim sudskim predmetima poput nasilja u obitelji, koji upotrebom ovog argumenta mogu dovesti do najgoreg scenarija – dodjele djeteta zlostavljaču, koje je već traumatizirano nasiljem i kojem treba vrijeme i odmak za oporavak od traume.
Osim što argument otuđenje od roditelja (i slične izvedenice iz koncepta poput manipulacije, konflikta lojalnosti, sljepljene majke i sl.), treba u potpunosti ukloniti iz postupaka skrbništva, potrebno je to učiniti i s konceptom visokokonfliktnih razvoda, u postupcima koje koriste institucije s javnim ovlastima poput centara za socijalnu skrb, suci, posebni skrbnici, vještaci, stručnjaci mentalnog zdravlja, tom pojmu nema mjesta jer je jednako zavaravajući. Primjeren naziv za kompleksne slučajeve, ako je potrebno, je složeni sudski predmeti. U pravnom jeziku i zakonima, nema mjesta utjecaju društvene znanosti koja nema znanstvenu utemeljenost.
Znamo od međunarodno priznatih stručnjaka za ovo područje da su u nekim zemljama, najveći broj “visokokonfliktnih razvoda” zapravo slučajevi nasilja nad ženama i nasilja nad djecom ili kompleksne obiteljske priče koje su ovim pojmom samo zamagljene. U slučajevima nasilja u obitelji nema govora o visokokonfliktnom razvodu. Pojam razvod s velikim konfliktom opasan je jer automatski sugerira simetriju i eskalaciju s obje strane. Međutim, u većini slučajeva takvih razvoda gdje je prisutno nasilje, radi se vjerojatnije o postseparacijskom nasilju kroz nastavak prisilne kontrole od strane poznatog nasilnika, što neke zemlje sada zakonski reguliraju zabranom zloupotrebe sudskog postupka od strane zlostavljača.
Izvješće ukazuje na još jedan problem: paralelno s promjenama vezanim uz razvoj obiteljskog prava i preferirajućim normativnim okvirom koji potiče ravnopravno roditeljstvo ili jednake roditeljske odgovornosti kao i “pravo djeteta na oba roditelja” nakon razvoda koncept otuđenja se odlično uklopio, koristi se neprikladno za forsiranje kontakta djece i žena žrtava nasilja čak i kada postoje opasnosti od smrtnih ishoda i onda kada djeca ne žele kontakt i oštro se tome protive.
I u slučajevima bez nasilja, takav rigidan pristup promicanja ravnopravnog roditeljstva nakon razvoda, pogrešno interpretiranog kao jednako podijeljenog vremena između oba roditelja, često i stanovanja po principu pola pola vremena, pokazuje niz slabosti, a psihološke, socijalne učinke na djecu ćemo godinama istraživati. Jasno je već da žrtve obiteljskog nasilja ne mogu nastaviti niti osigurati život bez nasilja ako su primorane na stalan kontakt, ako na sudu moraju otkriti adresu stanovanja, ako moraju ostati u mjestu/državi blizu nasilnika, ako moraju paziti da maloljetna djeca redovno ostvaruju kontakt s nasilnikom koji pritom nije promijenio svoje ponašanje, dakle njima je zbog toga što su majke, osim što trpe nasilje, oduzeta i sloboda izbora i odlučivanja.
Prema nalazu Posebne izvjestiteljice postoje dokazi iz podnesaka, ali i istraživanja da se kada se kroz primjenu koncepta otuđenja zanemaruje i seksualno nasilje nad djecom i/ili ušutkava glas djece. Naime važno je podsjetiti se da je u obiteljskom pravu i sustavu zaštite djece važno voditi se načelom najboljeg interesa djeteta sukladno Konvenciji o pravima djeteta UN-a, i da dijete ima pravo na kontakte s oba roditelja, osim ako to nije sigurno i ako nije u najboljem interesu djeteta. Nasilje nije sigurno niti dobro za dijete pa većina zakona prepoznaje iznimke u slučajevima nasilja, jer dijete ima pravo i na život bez nasilja. Osim toga dijete ima pravo na sudjelovanje u postupcima koji ga se tiču izraziti mišljenje, imati zastupnika. U novije vrijeme i na nivou Vijeća Europe se utvrđuju jazovi u pogledu tumačenja ovog prava djeteta, i primijene ovog prava, a postoje sada već ozbiljnije studije koje dokazuju koliko je to pravo djeteta na sudjelovanje zapravo već dosta ograničeno i uvjetovano iako kao takvo nije baš u duhu Konvencije.
Pravo na sudjelovanje djece u postupcima već je ograničeno i uvjetovano je najčešće dobi, zrelosti i kognitivnim sposobnostima (razumijevanjem i sposobnosti formuliranja mišljenja), a nerijetko isključuju djecu koja zbog druge kulture, jezičnih razlika ili razvojnih teškoća niti ne konzumiraju to pravo jer sustav nije osigurao razumnu prilagodbu.
Uz već pretjeranu “uvjetovanost” prava djeteta na sudjelovanje, zanimljivo je da zagovornici otuđenja od roditelja posebno promiču da to pravo nije apsolutno i bez ograničenja te da je važno utvrditi je li mišljenje djeteta “autentično” ili je programirano manipulacijom jednog od roditelja (ili oba). Naravno, pri tom se služe procjenama kojim ujedno utvrđuju otuđenje od roditelja. Inherentno je konceptu otuđenja upravo to da je otuđeno dijete ono koje nema svoje mišljenje nego je ono programirano pod utjecajem manipulacije roditelja, češće majke.
U više studija koje su provedene u Švedskoj uvidjelo se kako se i korištenjem koncepta otuđenja u slučajevima nasilja nad ženama ili nasilja nad djecom, a u kontekstu trenutnog obiteljskog zakonodavstva koje promiče ravnopravno roditeljstvo, nedovoljno uzimaju u obzir mišljenja djece na sudovima, a kada se uzimaju, uzimaju se ona koja se uklapaju u preferirani normativni okvir promicanja kontakata. Kada dijete ne želi kontakt, takvo mišljenje se većinom ne uzima u obzir.
Posebna izvjestiteljica navodi niz primjera zloupotrebe koncepta i u tom kontekstu koji vrlo jasno poručuje da se to što prolaze žene i djeca žrtve nasilja tek treba pretočiti u kolektivnu svijest da se radi o ozbiljnom kršenju ljudskih prava. Upozorava i na povezanost koncepta s drugim pojmovima poput manipulacije, visokokonfliktnih razvoda, sve to treba sagledati zajedno jer se radi o konceptima koji također nemaju što raditi u institucionalnom odgovoru na nasilje, a njihova pogrešna primjena ima dalekosežne učinke.
Osim zaključka i glavne preporuke o zabrani, svih 19 preporuka je nužno implementirati jer su međusobno povezane, no naglasak bih stavila na potrebu za obukom sudaca i reguliranje čitavog sustava vještačenja uz nadzor, kao i na prikupljanje podataka o ishodima na obiteljskim sudovima jer bez tih podataka ne možemo donositi politike koje su utemeljene na dokazima.
Pismo podrške ovom izvješću i zahtjeve prema Vladi RH za usvajanje svih preporuka izvješća poslala je i Ženska mreža Hrvatske ispred 42 organizacija kao i 53 organizacije iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore jer se isti problemi javljaju u tim zemljama. Što se sada događa s tim izvješćem?
Izvješće je prezentirano na 53. sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a, održani su i popratni događaji na kojima se raspravljalo o tom izvješću. Navedeno je u arhivi sjednice pod brojem 36 za one koji su širili dezinformacije da tog izvješća nema u dokumentima o sjednici. Tim izvješćem je poslana snažna politička poruka i ono se treba ozbiljno shvatiti, može se koristiti za kreiranje informiranih politika, razmatrati na sljedećoj sjednici, a nadam se da će polučiti konkretnu primjenu, neovisno o tome koje tijelo ili institucija ga razmatrala.
Sad je vrijeme da UN Odbor za prava djece ne samo za žene posveti pažnju ovim nalazima. Naime, UN Odbor za prava djece nema stajalište o ovom problemu, a ono što je još zanimljivije, nije do sada izdao neku Opću preporuku ili pojašnjenja vezana za postupke u procesu razvoda. To će biti nužno s obzirom da se interpretacije Konvencije posebnu u odnosu na načelo najboljeg interesa djeteta, u postupcima razvoda, pokazuju nejasnim i još uvijek teškim za primjenu. Vrijeme je da se pojasne neki koncepti i prava te njihovi međusobni odnosi posebno u postupcima razvoda. Pravo na kontakt djeteta s (biološkim) roditeljima koje je zapravo izvorno namijenjeno djeci u sustavu alternativne skrbi kada su državnom intervencijom (privremeno) oduzeta roditeljima zbog zanemarivanja ili nasilja i u slučajevima posvojenja ili maloljetnih prijestupa. Država ima obavezu štititi djecu od nasilja i pozvana je da intervenira u tim slučajevima, no u slučajevima privatnog obiteljskog prava i razvoda roditelja, kao da se se ova prava “samo preslikala bez razmišljanja” i počela primjenjivati bez pratećih pojašnjenja.
Važno je da se ojača suradnja između različitih mehanizama za zaštitu prava žena i prava žena žrtava nasilja i mehanizama za zaštitu prava djece i da se prema potrebi i izrade neki protokoli koji će osigurati harmonizaciju u primjenu različitih konvencija i interpretacija prava koja proizlaze iz konvencija za djecu i onih za eliminaciju diskriminacije žena i nasilja nad ženama.
Ženske organizacije i još neke organizacije civilnog društva i inicijative iz Hrvatske uputile su zahtjev Vladi da do Nacionalnog dana borbe protiv nasilja 22.9. ove godine izradi plan implementacije provedbe svih preporuka iz tog izvješća te da vrlo ozbiljno razmotri ovo izvješće. Nemam povratnu informaciju, hoće li i na koji način biti odgovoreno na ovaj zahtjev, no mislim da se taj zahtjev ne može više zaobići i da to nije nikome u interesu. Uputile su i pismo podrške ovom izvješću Vijeću za ljudska prava, i Posebnoj izvjestiteljici jer su zagovornici koncepta otuđenja na sve moguće načine pokušali spriječiti predstavljanje tog izvješća, te se jedan dio njih posvetio kampanji kojom se to izvješće proglasilo neutemeljenim i punim dezinformacija. S obzirom da to nije prvi put da se tako odnose prema kritičarima ovog koncepta, oko 40 znanstvenika uputili su kolektivnu reakciju na takve prakse nekih od zagovornika otuđenja.
Ne znam je li Ministarstvo pravosuđa prikupilo podatke o sudskim postupcima u slučajevima nasilja u obitelji i skrbništva/kontakta, no ako i nije, to ionako proizlazi iz preporuka i Posebne izvjestiteljice i GREVIO mehanizma. Ministarstvo pravosuđa mora učiniti puno više i regulirati sve postupke koji imaju utjecaj na sudske odluke uključujući regulirati sve postupke oko procjena i vještačenja, obuke vještaka, posebnih skrbnika za slučajeve nasilja u obitelji. Potpuno je neprihvatljivo imati Pravilnik o edukaciji stručnih suradnika i posebnih skrbnika koji definira obavezu obuke o otuđenju roditelja, a u cijelosti izostaje obuka o nasilju i sigurnosti koja treba biti temeljita.
Preporuke se poklapaju i s izvješćem GREVIO nadzornog , a i samo ministarstvo koje je nadležno za socijalnu politiku utvrdilo je niz nepravilnosti bilo upravnim bilo inspekcijskim nalazima. Nažalost ne postoji kultura transparentnog izvještavanja i neovisnih izvještaja i istraga koje bi ubrzale stvari jer smo do sada već mogli utvrditi raširenost problema i poduzeti neke mjere. To što je ministarstvo uputilo pismo ravnateljima centara za socijalnu skrb s pojašnjenjima da se ne koriste koncepti ili dijagnoze koje nisu sastavni dio međunarodnih klasifikacija bolesti, kao i pojašnjenje da nisu svi slučajevi manipulacije i “visokokonfliktni razvodi” i da je izloženost djeteta nasilju roditelja ujedno i psihičko nasilje nad djetetom, očito pokazuje da postoje problemi ne samo u “ujednačenom” postupanju, nego i u tumačenju zakona te da zakonodavni okvir za ovo područje nije jasan, a očito šteti žrtvama nasilja.
Tko su zapravo zagovornici otuđenja i oponenti promjenama za koje urgira sada već jako velika zajednica znanstvenika, stručnjaka, organizacija, institucija i institucionalnih političkih tijela?
Različite grupacije koje su okupljene u Americi kao istraživačka skupina za otuđenje od roditelja koju čine stručnjaci koji izučavaju ili promiču u svom radu taj koncept, ili kao udruženja koja okupljaju različite profesionalce koji uključuju suce, odvjetnike, vještake i dr. i koji zagovaraju uvođenje tog koncepta, ali i koncepta ravnopravnog roditeljstva odnosno jednake roditeljske odgovornosti nakon razvoda na obiteljskim sudovima. Postoje i ogranci ili nezavisne inicijative u Europi i svijetu, no ova prva izvorno američka skupina ima članove i iz drugih zemalja.
U serijalu sam navela da se u Americi smatra da se stvorila “mini industrija” vezana uz otuđenje i da postoje značajni financijski interesi za usluge koje su povezane s postupcima razvoda koje roditelje nerijetko odvode u bankrot.
Socijalni pokreti za prava muškaraca, udruge za prava očeva i ravnopravno roditeljstvo kao dio šireg pokreta za prava muškaraca imaju sve snažniji utjecaj na zakonodavne inicijative vezane uz skrbništvo, no, istraživanje provedeno u Americi pokazuje da naoko važna i dobra misija koju te skupine deklariraju, nije uvijek usklađena s njihovim aktivnostima. Pregledom internetskih stranica takvih skupina više od trećine promiče teze o lažnim prijavama nasilja, pretpostavku zajedničkog roditeljstva i ukidanje/smanjivanje alimentacije te prikazivanja žena kao počinitelja obiteljskog nasilja više od muškaraca ili podjednako. Uz to promiču koncept otuđenja od roditelja kao pojmove poput “visokokonfliktnih razvoda” koji ne samo da su nejasni nego se koriste kako bi se negirala odgovornost poznatog počinitelja nasilja i de facto izjednačila krivnja, a nasilje izjednačilo s “konfliktom”. Posebna izvjestiteljica upozorila je i na pritiske kojima mogu biti izložene institucije javne vlasti od strane takvih skupina.
Ističete primjer dobre prakse u Australiji (što je istaknuto i u izvješću Reem Alsalem). Što su oni učinili i možemo li i mi u skladu s tim promijeniti Obiteljski zakon i općenito relevantno zakonodavstvo? Kako se nastavljamo boriti? Na što bismo trebali staviti fokus?
Neki suci, posebno u Australiji nekoliko godina nakon promjene Obiteljskog zakona u 2006. koji je tada po prvi put uključio pretpostavku ravnopravnog roditeljstva, ukazali su da ta pretpostavka negativno utječe ne samo na žene žrtve obiteljskog nasilja nego i na procjene najboljeg interesa djeteta. Tada već bivši glavni sudac, profesor Alastair Nicholson, tada je obranio napade na medijska izvješća o propustima na obiteljskim sudovima u slučajevima nasilja, i rekao da oni odražavaju uznemirujući trend, da taj zakon izlaže djecu opasnosti te da postoji rizik da se nasilje previdi u potrazi za zajedničkom roditeljskom odgovornošću.
Iako je i tadašnji zakon i izmjene zakona u 2012. imao određene zaštitne mehanizme i izuzeća u slučajevima nasilja u obitelji, događali su se stalni problemi s primjenom zakona, odnosno žrtve nasilja su prolazile niz negativnih iskustava i zakon se primjenjivao očito bez diferenciranog pristupa u slučajevima skrbništva i nasilja u obitelji. Uz primjenu koncepta otuđenja od roditelja koji općenito konvergira s konceptom ravnopravnog roditeljstva kao i rodno neutralnog pristupa nasilju, takvo zakonodavstvo proizvodi suprotan učinak. Pretpostavka ravnopravnog roditeljstva ne samo da nije primjerena za slučajeve nasilja u obitelji nego je ona u sukobu s načelom najboljeg interesa djeteta kojeg treba ispitati u svakom pojedinom slučaju.
Nakon izgubljenog niza godina, napokon je prošle godine nova australska vlada odlučila prekinuti s ovom praksom. Naime postojale su već prethodno izvršene istrage, izvješća o postupcima na sudovima iz kojih je bilo jasno da su nužne promjene. Sada je u tijeku postupak usvajanja novog Obiteljskog zakona, očekuje se da će do kraja ove godine biti usvojen.
Novi Obiteljski zakon ukida pretpostavku ravnopravnog roditeljstva, mora se u procjeni najboljeg interesa uzeti u obzir povijest nasilja, a procjena najboljeg interesa djeteta vraća se u fokus. Upravo ono na što je upozorio i bivši sudac Nicholson. Uz to se uvode jasni i jednostavniji kriteriji procjene najboljeg interesa djeteta koji ne odstupaju od obaveza koje proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta. Uvodi se i zabrana zloupotreba sudskih procesa, najčešće od strane nasilnika koji koristi sudske postupke za podizanje neutemeljenih podnesaka, odugovlačenje ili na neki drugi način kako bi dalje kontrolirao žrtvu. I tu se zapravo vidi da je netko u Australiji shvatio da se iza sudske parnice koja dugo traje, a koja se često neopravdano zove “visokokonfliktni razvod”, zapravo krije slučaj nasilja u obitelji, točnije prisilne kontrola koja se nastavlja i nakon razvoda, a nekad završi i sa smrtnim ishodom. To je minimum koji bi trebalo napraviti i u Hrvatskoj.
