Iako formalno izgleda kao da ima glavu i rep, služba socijalne skrbi kaotičan je sustav u kojem nema ni dovoljno znanja ni koordinacije, u njega se ne ulaže dovoljno sredstava, a ponajmanje ima moralnosti. Djeluje kao lak plijen mnogim grabežljivcima, i unutarnjim i vanjskim, a potrebiti, i žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja, služe im kao pokriće za dodjelu proračunskog novca.
Svjedočeći korupciji i zloupotrebi položaja i ovlasti u Hrvatskoj u svim sferama društvenog života, svjedočimo i da je premalo pozornosti usmjereno na prisustvo te patološke pojave u institucijama sustava socijalne skrbi. Prema svim saznanjima dobivenim iz različitih izvora, počevši od žrtava – hrvatskih Laura – koje raspolažu obimnom dokumentacijom tijela javnih vlasti u svojim predmetima, pa nadalje, korupcija je prvo što treba rasvijetliti. Ako država zaista želi vršiti svoju ulogu u sustavu socijalne skrbi. Jer, kad god bi se mediji i javnost uključili u istraživanje brojnih dramatičnih ishoda iz područja socijalne skrbi, njezini predstavnici nametnuli bi i iscrpljivali javnost temama o stručnosti, nadležnosti i uvjetima svojeg rada. A nakon toga – status quo. Do sljedeće prilike ili neprilike. Ignorirajući korupciju i zloupotrebe položaja i ovlasti, udaljavali su nas od ključne teme.
Gnijezda korupcije
Na svakom koraku od trenutka prijave nasilja moguće je opstruirati žrtvu u njezinu traženju zaštite, pomoći i potpore u izlasku s djecom iz disfunkcionalne nasilne obitelji. Počevši od policije, centara za socijalnu skrb i voditelja nadzora, posebnih skrbnika, vještaka, pravosudnih djelatnika, odvjetnika, djelatnika domova za nezbrinutu djecu. Opstrukcije su najčešće i najdramatičnije u centrima za socijalnu skrb, u vještačenjima i u pravosuđu. U centrima za socijalnu skrb – zbog neobjektivnog pristupa i zauzimanja strane nasilnika koji ima društvenu, političku i materijalnu moć ili moćnog zaštitnika. U vještačenjima – koja vrše različiti vještaci, a često su međusobno kontradiktorna, što otvara pitanja i o stručnosti vještaka, profesionalnosti, objektivnosti i znanja, pa sve to opet otvara sumnju na korupciju. I u pravosuđu – zbog beskonačno dugih, emocionalno i financijski iscrpljujućih sudskih procesa na štetu žrtve i presuda koje idu uglavnom u korist nasilnika.
Netransparentnost akademske zajednice
Centri za socijalnu skrb trebali bi biti ključni koordinatori i pružatelji pomoći u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i djecom, a to ne mogu bez uključivanja vanjskih suradnika. Kao što se pokazalo u prethodnom serijalu – Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? – na primjeru uvođenja znanstveno neutemeljenog koncepta „otuđenja od roditelja“, tri su institucije odnosno njihove vodeće stručnjakinje, imale presudan utjecaj na uvođenje „otuđenja“ u praksu: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odjel za mladež Županijskog suda u Zagrebu/Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež (USZM). U tijeku objavljivanja prethodnoga serijala ravnateljica Poliklinike najprije je tražila da se serijal zaustavi i podigla tužbe protiv portala H-Alter i autorice, a potom, nakon što je serijal završio, podnijela je neopozivu ostavku.
Sutkinja Lana Petö Kujundžić, o kojoj sam više pisala u prošlom serijalu s posebnim naglaskom na USZM koju je osnovala i u kojoj je predsjednica punih 12 godina, medijski se utišala. Na širokom prostoru „zaštitnica djece“ koji su njih tri donedavno dijelile, nedodirnuta je ostala Marina Ajduković i ispunila ga je svojim aktivnostima.
Marina u vreći
Tko je Marina Ajduković? Prema dostupnim podacima, diplomirala je psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1985. zaposlena je u Studijskom centru socijalnog rada, gdje je danas redovita profesorica u trajnom zvanju. Cijeli njezin radni staž je akademski, osobno nikada nije radila kao psiholog praktičar, iako postoje informacije da je pohađala neke psihoterapijske edukacije. Zajedno sa suprugom Deanom Ajdukovićem, također sveučilišnim profesorom koji je bio zaposlen na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta, osnovala je 1994. Društvo za psihološku pomoć (DPP) u kojem rade i djeluju psiholozi praktičari. U tom Društvu se od osnutka do danas, uz ostalo, održavaju edukacije, seminari, organiziraju supervizije koje prolaze zaposlenici sustava socijalne skrbi. Marina Ajduković predsjednica je Upravnog odbora DPP-a. Zahvaljujući njezinu angažmanu sve usluge koje DPP nudi uvedene su u zakone o socijalnoj skrbi kao uvjet za socijalne radnike koji se bave žrtvama obiteljskog nasilja. Uzmimo za primjer izobrazbu za voditelja psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji. To je mjera uvedena u dva zakona, a i mjera je obiteljsko-pravne zaštite u centrima za socijalnu skrb, a izobrazbu voditelja te mjere u cijeloj državi provodi samo DPP.
Istovremeno, usluge DPP-a (npr. supervizija i obiteljska medijacija) Marina Ajduković transformira u specijalističke poslijediplomske studije na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Sve te aktivnosti financira država, odnosno nadležna ministarstva. Nije poznato postoje li jasni kriteriji i pokazatelji korisnosti tih edukacija i novostečenih znanja za praktični rad sa žrtvama obiteljskog nasilja. A još je manje poznato kakvu korist država i građani imaju od tih poslijediplomskih studija. To otprilike izgleda kao kupovanje mačka u vreći.
Marina Ajduković istovremeno je i redovita profesorica na tim poslijediplomskim studijima, pa se postavlja i pitanje potencijalnog sukoba interesa. U prethodnom serijalu nazvala sam je ideologinjom socijalnog rada u Hrvatskoj jer je upravo ona sa suradnicima autorica i većine mjernih instrumenata koji se koriste u centrima za socijalnu skrb i lista za procjenu rizika. Također, voditeljica je mnogih istraživanja i koautorica stručnih radova, surađuje s Uredom UNICEF-a u Hrvatskoj u programu Za snažniju obitelj, u Savjetodavnom je vijeću USZM-a Lane Petö Kujundžić itd. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko u svim tim funkcijama koje se međusobno isključuju i uključuju ima potencijalnog sukoba interesa. Ako zanemarimo prihode koje time ostvaruje, sveučilišna profesorica Marina Ajduković kao da ima potpuni monopol na sustav socijalne skrbi. Djeluje odozgo, kao kreator javnih politika (u radnim je tijelima za donošenje zakona, u radnim skupinama za određivanje smjernica itd.), a istovremeno djeluje i odozdo (preko DPP-a se prijavljuje na državne natječaje za sve te usluge)!
Kako je došlo do toga da ona ima monopol koji financira država? Gdje su drugi stručnjaci, pogotovo iz ženskih udruga koje imaju iskustvo praktičnog rada sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja i kakva je njihova šansa na ovom tržištu? Jer taj monopol Marine Ajduković traje već trideset godina. Naoko, ona je osoba koja je zadužila struku i korisnike socijalnog rada, ali je pitanje ima li tu i zlouporabe položaja i ovlasti te osobnog probitka cijele njezine obitelji. Nameću se sljedeća pitanja:
- Koliko je obitelj Ajduković osobno profitirala od uvođenja novih usluga poput obvezne edukacije, supervizije, obiteljske medijacije, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u hrvatske zakone?
- Ne radi li se o sukobu interesa ako jedna te ista osoba postavlja uvjete koji se mogu zadovoljiti jedino korištenjem njezinih proizvoda?
- Koliko su transparentni rad i djelovanje Marine Ajduković u sustavu socijalne skrbi s obzirom na njezin monopol u okviru akademske zajednice, edukacija koje uvodi, amenuje i provodi, prijedloga koje postavlja nadležnom Ministarstvu i oni ulaze u zakone? Ili, kako to kaže jedna od hrvatskih Laura, koji je smisao i koliko državu koštaju edukacije Marine Ajduković u ovakvom sustavu socijalne skrbi, kojem je cilj podučiti potrebitog kako da preživi od 800 kuna ili ženu žrtvu nasilja kako da preživi desetljeće sudskih procesa?
Što se tiče koncepta „otuđenja od roditelja“, u javnim nastupima Marina Ajduković igra dvostruku igru: odriče se zagovaranja „otuđenja“, a sve što piše na tu temu u stručnim i inim časopisima ide u prilog zagovaranju i primjeni tog koncepta. Žrtve primjene „otuđenja od roditelja“ dobro pamte, između ostalog, i njezinu tvrdnju da je i bijeg majke žrtve nasilja s djecom u sigurnu kuću jedan od oblika manipulacije žrtve sustavom.
Centri za socijalnu skrb: sličnosti i razlike
Napravila sam novinarsko istraživanje na području CZSS-a Rijeka i CZSS-a Zagreb, razgovarala s ravnateljima, korisnicama, stručnjakinjama u ženskim udrugama koje svakodnevno rade sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja i institucionalnog nasilja. Jedina razlika između Centra za socijalnu skrb u Rijeci i Zagrebu jest – kadrovska: CZSS Rijeka ima neiskusan kadar, socijalne radnice od godinu do pet godina staža. Sve druge boljke su jednake, puno smo o njima govorili u prethodnim tekstovima.
Pojedini djelatnici sustava na žrtvama sustava – zarađuju. Stoga na njihovu spremnost za promjene, ili otpor prema njima, uvijek utječe visina njihove zarade i mogućnost novih izvora zarade. Previše je partikularnih privatnih interesa financijske prirode u cijelom sustavu socijalne skrbi, a o tome se uopće javno ne govori. Država nam je možda slučajna, ali korupcija nije.
Povjerenstvo za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja
Na kraju ovog serijala zaključak je da je pod hitno potrebno oformiti Povjerenstvo za utvrđivanje opravdanosti pritužbi građana kao novo tijelo u nadzoru rada u socijalnoj skrbi. U tom Povjerenstvu trebaju sjediti stručnjaci iz organizacija civilnog društva i drugi stručnjaci, koji nisu interesno i financijski umreženi s ključnim pojedincima, nego imaju visoke moralne kriterije i profesionalna znanja. Iako formalno izgleda kao da ima glavu i rep, služba socijalne skrbi kaotičan je sustav u kojem nema ni dovoljno znanja ni koordinacije, u njega se ne ulaže dovoljno sredstava, a ponajmanje ima moralnosti. Pri svemu ovome treba izdvojiti i iskazati maksimalno poštovanje djelatnicima sustava koji su u svemu tome i profesionalno i srcem, pošteno rade svoj posao, ali oni su manjina. Sustav socijalne skrbi djeluje kao lak plijen mnogim grabežljivcima, i unutarnjim i vanjskim, a potrebiti, i žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja, služe im samo kao pokriće za dodjelu novca u proračunu. To pokazuje da je nužno postojanje Povjerenstva koje će povećati transparentnost rada centara za socijalnu skrb, napisati jasne kriterije nadzora njihova rada i uključiti javnost jer obveza čuvanja osobnih podataka ne smije biti prepreka za javni govor o manjkavostima sustava, sve dok se u potpunosti štiti privatnost korisnika.
P.S.: Laura Massaro pobijedila na Vrhovnom sudu!
Sve ovo o čemu pišem, još od prethodnog serijala Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?, u Italiji je devet godina prolazila Laura Massaro. Po njoj su i sve hrvatske žrtve primjene koncepta „otuđenja od roditelja“ s kojima sam razgovarala dobile ime Laura. Drago mi je što ovaj tekst mogu zaključiti viješću koja je objavljena 24. ožujka 2022., a ona glasi: Vrhovni sud Italije u potpunosti je prihvatio žalbu Laure Massaro, poništio rješenje o oduzimanju roditeljske skrbi i sudsku ovrhu djeteta radi predaje ocu, te u presudi donio povijesnu odluku protiv primjene „otuđenja od roditelja“ u Italiji. „…spominjanje sindroma ‘otuđenja od roditelja’ i svih njegovih više ili manje očitih, čak i nesvjesnih posljedica, ne može se smatrati legitimnim jer predstavlja pseudoznanstvenu osnovu odredaba koje ozbiljno zadiru u živote maloljetnika, u vezi s gubitkom roditeljske odgovornosti majke. (…) Vrhovni sud napominje da je sudbena vlast u meritumu u potpunosti propustila razmotriti kakve bi posljedice na život i zdravlje djeteta moglo imati njegovo naglo i definitivno uklanjanje iz obiteljskog odnosa s majkom, svakog životnog običaja, zanemarujući da je dvoroditeljstvo, prije svega, pravo maloljetnika.“ Vrhovni sud Italije smatra ništavnom odluku pravosudnog tijela i zbog toga što dijete nije saslušano jer „u pitanju skrbništva nad malodobnom djecom saslušanje djeteta mlađeg od 12 godina sposobnog za razlučivanje predstavlja obvezu“ budući da se izričito trebaju prikupiti njegova mišljenja i procijeniti njegove potrebe. Vrhovni sud poništio je i odluku o ovrsi djeteta „koja se sastoji u primjeni određene fizičke sile radi udaljenja maloljetnika iz mjesta u kojem boravi s majkom“ jer „ona nije u skladu s načelima vladavine prava jer potpuno zanemaruje dob maloljetnika, sada već 12-godišnjaka i njegovu sposobnost razlučivanja, te može uzrokovati značajne i nepredvidive traume“.
Laura Massaro se u Italiji susrela baš se sa svime s čime se susreću i hrvatske Laure. Na kraju je dobila i osobnu zadovoljštinu i napravila čudo za žene i djecu žrtve obiteljskog i institucionalnog nasilja. Znači, može se!
Serijal Transparentnost i nadzor rada Centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece:
23. 2. 2022: Nepravde nisu prestale
4. 3. 2022: Ubojstvo po pravilima struke
11. 3 2022: Bilješke o “dignitetu struke”
18. 3. 2022: Socijalni radnici: velika moć ili velika nemoć?
