Možete li zamisliti da nemate pravo odlučiti, primjerice, kada ćete ići spavati i kada se probuditi, što i kada ćete jesti ili odjenuti i obući, kojim ćete putem u šetnju, gdje ćete i s kime živjeti … da ne smijete raditi, zarađivati, raspolagati svojom imovinom, stupiti u brak … Možete li zamisliti da nemate pravo donositi bilo kakve odluke koje se tiču vašega života ili barem sudjelovati u odlučivanju kada ih ne možete sami donijeti?
U Hrvatskoj je to stvarnost za 18.500 osoba lišenih poslovne sposobnosti – od kojih čak 11.211 u potpunosti, a ostali djelomično. Među njima je 8.630 žena i 9.870 muškaraca. Ukupan broj se već desetak godina nije previše mijenjao premda se može primijetiti određeni porast udjela broja osoba djelomično lišenih poslovne sposobnosti. “Prvenstveno je to posljedica pokrenutih procesa revizije svih postojećih odluka o lišenju poslovne sposobnosti te činjenice da Obiteljski zakon iz 2015. godine (koji je između, ostaloga i zbog odredbi o skrbništvu proglašen neustavnim, ipak ostao na snazi sve do danas) dokida mogućnost potpunog lišenja poslovne sposobnosti”, objašnjava Damjan Janjušević iz
Udruge za samozastupanje, koju su osnovale osobe s intelektualnim teškoćama i koja im omogućava da samostalno izražavaju svoje potrebe i da se bore za ostvarivanje svojih prava i život u društvu u kojem će biti ravnopravni građani i građanke.
A da na tom polju ima još puno posla kako osobe s intelektualnim teškoćama ne bi i dalje bile duboko deprivirana društvena skupina osuđena na potpunu ovisnost o drugima, pokazuje i najnoviji izvještaj Kuće ljudskih prava Zagreb “Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020.” u kojem se upozorava: “I prošle godine su nastavljeni kontinuirani problemi povezani uz lišavanje poslovne sposobnosti osoba s intelektualnim teškoćama iz kojeg izravno proizlazi nemogućnost ostvarivanja građanskih i političkih prava, netransparentno upravljanje njihovom imovinom, nemogućnost izbora pružatelja socijalnih usluga i trajno udomljavanje odraslih osoba. U Hrvatskoj se sustav udomiteljstva osim na djecu i dalje primjenjuje i na odrasle osobe što je u suprotnosti s UN-ovom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Iako bi se udomiteljstvo odraslih osoba s intelektualnim teškoćama trebalo koristiti kao privremeno rješenje, ono se i dalje provodi trajno te nerijetko u lošim i neadekvatnim uvjetima”.
Podsjetimo, poslovnu sposobnost najjednostavnije se može opisati kao punoljetnost, jer tada dobivamo pravnu samostalnost da donosimo odluke i upravljamo svojim životom. Pravno rečeno, ona podrazumijeva svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze, a stječe se s navršenih 18 godina života ili iznimno kod maloljetnika zaključenjem braka. Ako osoba prema procjeni liječnika vještaka nije sposobna samostalno zadovoljavati svoje potrebe i štititi svoja prava i interese ili zbog svog stanja ugrožava prava i interese drugih osoba, sud na prijedlog vještaka može donijeti odluku o lišenju poslovne sposobnosti. Postupak može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog centra za socijalnu skrb, bračnog druga osobe o kojoj se provodi postupak, njezinih krvnih srodnika u ravnoj lozi te u pobočnoj do drugog stupnja.
“Ljudi bez poslovne sposobnosti ili s ograničenom poslovnom sposobnosti na određeni način trajno ostaju u pravnom položaju djeteta, a često im se doslovno tako i obraća većina osoblja brojnih ustanova i institucija što često dovodi i do grotesknih i neprirodnih situacija”, upozorava Janjušević. Iako će u budućnosti udio osoba djelomično lišenih poslovne sposobnosti rasti, a udio onih u potpunosti lišenih poslovne sposobnosti opadati, upitno je hoće li to i kakve stvarne posljedice imati na živote tih osoba s obzirom na to da sustav skrbništva i dalje ostaje čvrsto opredjeljenje i jedini izbor sustava obiteljskopravne zaštite u Hrvatskoj.
Na sustavnu diskriminaciju u području neovisnog življenja godinama ukazuje i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak pa tako u
najnovijem izvješću poslanom Saboru upozorava: “Uobičajena je praksa centara za socijalnu skrb da osobe u cilju smještaja u instituciju prethodno liši poslovne sposobnosti, ali i da povratak iz institucije povezuju s prethodnim vraćanjem poslovne sposobnosti. Stranke u svojim pritužbama često ističu da je o smještaju odlučeno protivno njihovoj volji. Centri za socijalnu skrb, pa i nadležno Ministarstvo, opovrgavaju smještaj bez pristanka. Međutim, činjenica je da za osobe lišene poslovne sposobnosti zahtjev i pristanak za smještaj podnose njihovi skrbnici, čime je ispunjen formalni uvjet ‘’pristanka”. Niti jedna osoba ne može biti smještena u instituciju bez pristanka pa s tim argumentom i nadležno Ministarstvo opovrgava da se tisuće ljudi na dugotrajnom smještaju nalaze protiv svoje volje odnosno prisilno, o čemu smo govorili prije nekoliko godina”.
“Povezanost lišavanja poslovne sposobnosti i smještavanja je prioritetno pitanje kojim se ozbiljno treba baviti nadležno ministarstvo, a smjer treba biti jasan: širenje usluga u svrhu podrške kvalitetnom življenju osoba s invaliditetom u vlastitom domu i zajednici kako smještaj u ustanove ne bi bio jedina mogućnost”, poručuje pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Iz resornoga Ministarstva navode da “postoji Plan postupaka radi vraćanja poslovne sposobnosti za 16.757 osoba od kojih je za 9.301 planirano pokretanje predmetnog postupka tijekom 2019. godine, a za 7.456 osoba tijekom 2020. Postupci za preispitivanje odluka o lišenju poslovne sposobnosti kontinuirano se provode, a prema podacima 112 centara za socijalnu skrb i podružnica tijekom 2019. je pokrenuto 6.350 postupaka preispitivanja odluka o lišenju poslovne sposobnosti. Izvanredne okolnosti koje su obilježile prošlu godinu otežale su provođenje Plana”.
Međutim, valja podsjetiti da je i prijašnjim obiteljskim zakonodavstvom bila propisana obveza da se barem svake tri godine provede novo vještačenje i utvrdi je li kod štićenika došlo do promjena u zdravstvenom stanju i funkcioniranju zbog kojih bi bilo potrebno revidirati odluku o lišenju poslovne sposobnosti, koja bi se trebala provoditi samo u iznimno opravdanim slučajevima. “No sustav socijalne skrbi godinama se pravio da taj dio zakona ne postoji tako da po njemu, koliko je meni poznato, nikada nije postupano i revizija se ranije nikada nije provodila, a postupci vraćanja poslovne sposobnosti gotovo su neznatni u odnosu na broj štićenika”, kaže Janjušević.
Upitno je, upozorava, i što će biti posljedica revizija te smatra da se radi o “mazanju očiju i predstavom”: “Hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo, naime, i dalje ne priječi da sud u svojoj odluci o lišenju poslovne sposobnosti navede da se osoba lišava poslovne posobnosti u svim važnim aspektima života te da se nove odluke o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti ustvari niti najmanje ne razlikuju od odluka koje su se prema ranijem obiteljskom zakonodavstvu nazivale odlukama o potpunom lišenju poslovne sposobnosti. No, nove zakonske obaveze ionako su uvedene da bi se impresioniralo Odbor za prava osoba s invaliditetom koji nadgleda primjenu UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u državama potpisnicama”.
Samo na papiru ostale su i još neke promjene, primjerice, uvedena je mogućnost da se umjesto jedne imenuje više osoba koje bi obavljale skrbničku dužnost za različita područja života istom štićeniku te je inauguriran i institut tzv. anticipativne naredbe, odnosno mogućnosti da osoba prije lišenja poslovne sposobnosti daje određene naputke i instrukcije, osobito one u pogledu koga bi željela za skrbnika ako dođe do lišenja poslovne sposobnosti. Međutim, upozorava Janjušević, “odlučivanje uz podršku nikada nije zaživjelo u praksi, prije svega jer država ne osigurava uslugu podrške u odlučivanju građanima koji imaju potrebu za takvim vidom podrške, a s obzirom na odredbe UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, članak 12, posve je jasno da se lišenjem poslovne sposobnosti krši temeljno ljudsko pravo na jednakost pred zakonom”.
A kod revizije se pojavio niz novih problema. “U tom procesu zamišljeno je novo tijelo – Centar za posebno skrbništvo, koji je trebao biti neovisno
javno tijelo i u postupku revizije štititi prava i interese osoba lišenih poslovne sposobnosti. Između ostalog predviđalo se i da će najveći otpor povratu dijela poslovne sposobnosti štićenicima praviti njihovi trenutni skrbnici pa su oni jednostavno isključeni iz postupka revizije, a imenovani su posebni skrbnici iz tog Centra. Međutim, iz vlastitog iskustva te iz nekih 30 do 40 slučajeva revizija o kojima sam razgovarao s drugim ljudima širom Hrvatske pokazalo se da se niti u jednom slučaju nigdje i nikad skrbnik iz Centra za posebno skrbništvo nije niti pojavio, niti poduzeo bilo kakvu radnju da zaštiti prava i interese štićenika u postupku revizije. Pitanje je sada koliko je takvih postupaka i koliko su oni uopće regularni kada se na njima ne pojavljuju osobe koje bi trebale štititi prava i interese štićenika?”, upozorava Janjušević.
Od ranije pak problem predstavlja i netransparentno upravljanje skrbnika imovinom štićenika, koje se često iskorištava i kao besplatnu radnu snagu. “Upravljanje štićenikovom imovinom, krađa i zapuštanje te imovine, potpisivanje posmrtnih, dosmrtnih, doživotnih i inih mafijaških ugovora te broj pojedinih sudaca i socijalnih radnika koji je putem istih ugovora došao do imovine osoba koje su bile pod skrbništvom, e to je tek jedna lijepa priča koja je nasličnija priči privatizacije društvenog vlasništva i torbarenja tijekom privatizacije društvenih poduzeća, samo ova priča s otimanjem imovine kroz institut skrbništva traje neokrznuta i dan danas”, ističe Janjušević.
“Zakonodavac se jasno mora odrediti da svako isključivanje osoba s invaliditetom institucionalizacijom predstavlja segregaciju. Potrebno je osigurati mrežu usluga u zajednici koje će osobama s invaliditetom omogućiti osobne izbore u svrhu aktivnog uključivanja u zajednicu i života koji nije ni od koga nametnut”, naglašava u svojim preporukama pravobranitejica za osobe s invaliditetom i upozorava: “Unatoč činjenici da je Obiteljski zakon, s ciljem približavanja zahtjevima Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, izmijenjen tako da ističe kako je zaštitu osoba s invaliditetom potrebno osigurati drugim sredstvima i mjerama prije nego što se donese odluka o pokretanju postupka za lišenje poslovne sposobnosti i skrbničkoj zaštiti, još uvijek u praksi svjedočimo nepoštivanju ove odredbe i stavu da je bolje pogriješiti i pokrenuti ovaj postupak kršeći tako ljudska prava osobe s invaliditetom, nego ga propustiti pokrenuti riskirajući tako mogućnost da osoba s invaliditetom ostane bez zaštite koja joj je možda potrebna”.
Preporuka je i UN-ova Odbora za osobe s invaliditetom da se u proces deinstitucionalizacije uključe sve ustanove za sve osobe s invaliditetom,
kao i udomiteljske obitelji za odrasle osobe s invaliditetom, no Janjušević upozorava da resorno Ministarstvo tu preporuku doslovce ignorira: “Čak i radi potpuno suprotno jer nakon donošenja ove preporuke Ministarstvo donosi novi Zakon o udomiteljstvu kojim se podižu naknade udomiteljima i provodi dugotrajnu kampanju promoviranja udomiteljstva pozivajući ljude da postanu udomitelji za djecu, ali i za odrasle osobe. Unatoč toj preporuci koja se temelji na svim znanstvenim spoznajama da udomiteljstvo kao oblik skrbi daje jako dobre rezultate kad se radi o djeci, ali ima itekako negativne učinke kada se radi o odraslim osobama, Ministarstvo sva ta upozorenje ignorira, kao i zlostavljanje i zanemarivanje dijela odraslih korisnika koji se nalaze na smještaju kod udomitelja koje je provedenim istraživanjem utvrdila Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i Studijem socijalnog rada Sveučilišta u Zagrebu”.
Iz Ministarstva na kritike odvraćaju da “Republika Hrvatska raspolaže podacima drugih europskih zemalja koje imaju drugačije povijesne i društvene kontekste u odnosu na Hrvatsku u skladu s čime su razvijali vlastite modele socijalne skrbi. Uvažavajući primjere dobre prakse treba istaknuti da to ne znači automatski potpuno preslikavanje tuđih modela u Hrvatskoj, u konkretnom slučaju ukidanja udomiteljstva za odrasle osobe, već je potrebno na temelju analize cjelovitog stanja skrbi razvijati daljnji sustav usluga za osobe s invaliditetom”.
Janjušević priznaje da, barem koliko je njemu poznato, “niti jedna zemlja u svijetu nije do ovog trenutka u potpunosti zamijenila sustav skrbništva sustavom potpomognutog odlučivanja”, ali i dodaje da “gotovo sve demokratske, a pogotovo zapadne zemlje u svoje sustave socijalne skrbi uključuju i neke oblike podrške ze odlučivanje”: “Kod nas to nažalost nije slučaj jer niti uz sve naše zagovaračke napore pa čak i prijedloge pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, resorno Ministarstvo je odbilo uvrstiti, makar i kao pilot projekt, uslugu podrške u odlučivanju, već je samo malo omekšalo sustav skrbništva anticipativnim naredbama, formalnim ukidanjem potpunog lišenja poslovne sposobnosti te postupkom revizije”.
Iz Ministarstva, pak, tvrde da su nakon istraživanja pravobraniteljice poduzeli određene radnje u smislu unapređenja kvalitete udomiteljstva i kroz zakonodavne aktivnosti, odnosno, donošenje novog zakona o udomiteljstvu kao i provođenja projekta ‘’Potpora poboljšanju socijalnih usluga u Hrvatskoj”. Cilj je, kažu, “doprinijeti smanjenju teritorijalnih razlika u pružanju socijalnih usluga u Hrvatskoj te sveobuhvatno poboljšanje kvalitete pružanja usluga putem podrške razvoju nove metodologije za procjenu potreba u području socijalnih usluga kao i nove metodologije za razvoj standarda kvalitete, a koje će se potom primijeniti u pilot-provedbi u području udomiteljstva”.
Međutim, Janjušević upozorava da Ministarstvo odrasle osobe s invaliditetom koje žive u udomiteljskim obiteljima predstavlja kao ljude koji žive i imaju podršku u zajednici, a razlog za inzistiranje na udomiteljstvu vidi isključivo u želji da se troškovi deinstitucionalizaije pod svaku cijenu smanje na najmanju moguću mjeru: “Za korisnika smještenog u udomiteljskoj obitelji Ministarstvo izdvaja 2.000 do 3.000 kuna dok za korisnika na smještaju u drugim programima organiziranog stanovanja izdvaja od oko 6.000 kuna kod privatnih pružatelja usluga pa sve do 12.000 ili čak 13.000 kuna u javnim ustanovama koje su se transformirale u pružatelja usluga u zajednici. Ono što je tu temeljno pitanje, osim neovisnosti i deinstitucionalizacije, jest i jednakost korisnika – kolika može biti jednakost osobe s invaliditetom koja koristi usluge u udomiteljskoj obitelji za 2.500 do 3.000 kuna i iste takve osobe s invaliditetom koja je imala sreće ili i malo veze pa ju je dopao privatni pružatelj usluga u zajednici koji za istu ili vrlo sličnu uslugu prima 6.000 kuna te osobe koja je imala najviše sreće ili možda i još nešto malo više od same sreće pa je dospjela kod državnog pružatelja usluga koji za tu istu uslugu prima 12.000 do 13.000 kuna? Velike su to razlike u cijeni, sasvim sigurno i u kvaliteti podrške koje bi netko morao barem pokušati malo objasniti javnosti i samim osobama s invaliditetom”.
Ipak, kada je riječ o deinstitucionalizaciji i transformaciji stacionarnih ustanova socijalne skrbi u Hrvatskoj, Janjušević kaže da nekih pomaka ima: “Nisu revolucionarni, ali jest činjenica da danas u zajednici živi više ljudi nego ranije. No treba također primjetiti da se događa i obrnut proces te se na mjesta koja su se u institucijama ispraznila izlaskom nekih ljudi u zajednicu, sada prima nove korisnike tako da je broj ljudi u institucijama danas gotovo jednak kada je proces deinstitucionalizacije započeo, a to svakako nije bio cilj. Tome treba nadodati i relativno slabu iskorištenost sredstava namjenjenih procesu deinstitucionalizacije iz EU fondova koji također može ukazivati na to da ne postoji volja ili barem ne dovoljno dobro razvijenih projektata pa se sredstva iz EU ne povlače ili se povlače za vrlo čudne projekte koji se vode pod aktivnostima deinstitucionalizacije”.
Iz Ministarstva odvraćaju da se “uspoređujući brojke u pogledu broja punoljetnih štićenika smještenih tijekom određene godine u odnosu na vrstu smještaja vidi tendenciju rasta u vlastitim i srodničkim obiteljima (2015. udio štićenika smještenih u vlastitim i srodničkim obiteljima je 38.13 posto, a 2019. 55.62 posto) uz istovremenu tendenciju smanjivanja smještaja u državne i nedržavne domove (2015. bilo je 45.63 posto smještenih u državne i nedržavne domove dok je 2019. bilo 25.13 posto)”. Ističu i da su “u proteklom razdoblju, s ciljem što kvalitetnije zaštite prava štićenika i poboljšanja socijalne uključenosti, organizirali edukacije za ravnatelje i stručne radnike centara za socijalnu skrb, a i nadalje će usklađivati nacionalno zakonodavstvo sa svim međunarodnim standardimsa. No uvažavajući specifičnost područja, dugogodišnje prakse i utjecaj
mogućih promjena na život štićenika potrebno je sustavno osigurati sve potrebne uvjete za razvijanje i implementaciju novih kreativnih i inovativnih rješenja”.
Radi se, ističu, o dugotrajnom i složenom procesu, a kako bi se deinstitucionalizacija i transformacija intenzivirale, za njihovu provedbu je osigurana i podrška sredstava EU fondova: “U financijskom razdoblju EU 2014.-2020. ugovoreno je ukupno 20 projekata za pružatelje socijalnih usluga za djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom kojima je osnivač RH ukupne vrijednosti 203.663.779 kuna. U okviru ovih projekata provode se aktivnosti u svrhu unapređenja infrastrukture i zapošljavanja stručnjaka za potrebe pružanja usluge organiziranog stanovanja, usluge psihosocijalne podrške, usluge boravka, usluge rane intervencije i usluge pomoći u kući s ciljem podrške procesu deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije”.
No Janjušević upozorava da je upitno i koliko su deinstitucionalizirani ljudi doista neovisniji i samostalniji u odnosu na one u institucijama: “Nije sporno da ljudi u zajednici imaju donekle komforniji život u odnosu na institucionalno okruženje, međutim, njihova ovisnost o službama podrške, skrbnicima i sustavu socijalne skrbi nije se ni najmanje promjenila. Podzakonski propisi kojima sredstva za usluge prate pružatelja usluga, a ne korisnika i dalje su nepromijenjena, podzakonski akti kojima se uređuje pružanje usluga u zajednici često su identični onima kojima se uređivalo pružanje skrbi u instituciji. Konkretno to znači da na primjer ljudi koji žive u zajednici i dalje od osoblja koje im pruža podršku trebaju tražiti dozvole za izlazak iz stana. Posebno je to vidljivo u trenutnoj situaciji pandemije – čak i tijekom prošloga ljeta kada je incidencija zaraze pala i kada smo se manje-više svi kretali bez nekih većih ograničenja deinstitucionalizirani korisnici su i dalje vrlo često bili prisiljeni na boravak u stanovima jer im pružatelji usluga nisu omogućavali slobodno kretanje iako im je to omogućeno čak i pojedinim odlukama Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu”.
Naposljetku, a zapravo je to početak – valja podsjetiti i da pravo na život u zajednici uključuje ostvarivanje niza prava što znači da bi osobama s intelektualnim teškoćama trebalo omogućiti i pohađanje škole i zaposlenje te pristup zdravstvenoj zaštiti u zajednici i uživanje u slobodnim aktivnostima, jednako kao i drugima – trebalo bi pružiti im šansu i pomoć, baš kao što je to i mnogima od nas ponekad potrebno.
