Serijal Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? nije zaustavio nanošenje daljnjih nepravdi hrvatskim Laurama i njihovoj djeci – žrtvama primjene tog koncepta. Nakon lavine događaja, od kojih smo ovdje izdvojili samo one najvažnije, dogodilo se baš suprotno: sustav se uvukao kao kornjača u svoj oklop, potpuno se zatvorio za javnost i postao još netransparentniji, piše Jelena Jindra u svojem novom serijalu za H-Alter, o transparentnosti i nadzoru rada centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece.
Nakon velikog interesa javnosti potaknutog serijalom Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? , najviše razgovorom s majkom Severinom Vučković o detaljima njezine pravne bitke za dijete unutar hrvatskog sustava, te sudskom privremenom mjerom zabrane H-Alteru i autorici nastavka objavljivanja i pisanja tekstova o Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i o tadašnjoj ravnateljici Gordani Buljan Flander, opet je nastupila tišina. Tajac. Muk.
U javnosti je, naime, stvoren lažni dojam da je pravda pobijedila i da su ispravljene krive drine unutar hrvatskog sustava za zaštitu djece i obitelji. Konkretno, stvoren je privid da se sustav zahvaljujući novinarskom radu, pritisku javnosti, pa i nadležnog Ministarstva rada pokrenuo, te da hrvatske Laure i njihova djeca, žrtve obiteljskog nasilja, neće biti izložene daljnjem nasilju stručnjaka i institucija.
Na taj dojam da je stvar riješena utjecale su sljedeće činjenice ili događaji koji su uslijedili po završetku serijala, a bili su objavljeni:
- ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander podnosi 23. rujna 2021. u središnjem Dnevniku Nove TV neopozivu ostavku, a u studenome 2021. daje i otkaz u Poliklinici;
- Grad Zagreb bira novo Upravno vijeće Poliklinike, a gradonačelnik Tomislav Tomašević traži nadzore rada u Poliklinici: financijski nadzor od internog Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu, a stručni od Ministarstva zdravstva;
- v. d. ravnateljice Poliklinike Vanja Slijepčević Saftić, koja je u međuvremenu kao jedina kandidatkinja na javnom natječaju 8. prosinca 2021. imenovana za novu ravnateljicu Poliklinike, prijavljuje početkom listopada 2021. PU zagrebačkoj sumnju na iznošenje dokumentacije iz Poliklinike i počinju istražne policijske radnje;
- v. d. ravnateljice Poliklinike V. Slijepčević Saftić u cijelosti, u ime Poliklinike, povlači tužbu i tužbeni zahtjev sudske zabrane H-Alteru objavljivanja i pisanja o Poliklinici;
Foto: HRT - Ministarstvo rada pokreće izvanredni upravni nadzor nad radom stručnog tima CZSS-a Zagreb, Podružnica Maksimir, i Obiteljskog centra za Grad Zagreb u predmetu skrbništva nad djetetom Severine Vučković i Milana Popovića. Utvrđuju se 21 nepravilnost u postupanju stručnog tima Podružnice Maksimir, a 24 nepravilnosti u postupanjima Obiteljskog centra;
- saborski Odbor za ravnopravnost spolova 1. listopada 2021. saziva tematsku sjednicu „Ima li diskriminacije na temelju spola u procesu odlučivanja o ostvarivanju roditeljske skrbi nad djecom?“ i, između ostalog, zaključuje: „Slijedom navoda o pogodovanju roditelju boljeg imovinskog stanja u postupku dodjeljivanja skrbništva nad djecom Odbor za ravnopravnost spolova organizirat će tematsku sjednicu zajedno s Nacionalnim vijećem za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije Hrvatskog sabora na temu moguće korupcije u postupcima dodjeljivanja skrbništva nad djecom.“ Ona, međutim, do danas nije sazvana.
Također, u Europskom parlamentu 6. listopada 2021. usvaja se Rezolucija o posljedicama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i prava skrbništva po žene i djecu. Za Rezoluciju glasa i većina hrvatskih europarlamentaraca. Protiv je samo Ladislav Ilčić, a suzdržan Mislav Kolakušić. U Rezoluciji jasno piše i stav o tzv. otuđenju od roditelja: „Budući da dvije najprestižnije institucije za mentalno zdravlje, Svjetska zdravstvena organizacija i Američka psihološka udruga, odbacuju upotrebu takozvanog sindroma otuđenja od roditelja te sličnih koncepata i termina, jer se mogu koristiti kao strategija protiv žrtava nasilja s obzirom na to da se njima dovode u pitanje roditeljske vještine žrtava, ignoriraju njihove izjave i zanemaruje nasilje kojem su djeca bila izložena; budući da prema preporuci Platforme EDVAW državne agencije i akteri, među ostalim oni koji odlučuju o skrbništvu nad djecom, moraju smatrati optužbe očeva zlostavljača o tome da majke od njih otuđuju djecu načinom održavanja moći i kontrole.“
Europski parlament, s obzirom na sve navedeno, „osuđuje upotrebu, nametanje i prihvaćanje neznanstvenih teorija i koncepata u postupcima za određivanje skrbništva u kojima se kažnjavaju majke koje pokušavaju prijaviti slučajeve zlostavljanja djece ili rodno uvjetovanog nasilja sprečavajući ih da dobiju skrbništvo ili ograničavanjem njihovih roditeljskih prava; naglašava da takozvani sindrom otuđenja od roditelja te slični koncepti i pojmovi , koji se uglavnom temelje na rodnim stereotipovima, mogu štetno djelovati na žene žrtve nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama, jer se optužuju majke za „otuđenje“ djeteta od njegova oca, čime se dovode u pitanje roditeljske vještine žrtava, zanemaruju iskazi djece; poziva države članice da ne priznaju sindrom otuđenja od roditelja u svojoj sudskoj praksi i pravu te da odvraćaju od njegove uporabe u sudskim postupcima ili je čak zabrane, osobito tijekom istraga radi utvrđivanja postojanja nasilja.“
Hrvatska, da zaključim, nije zabranila primjenu koncepta „otuđenja od roditelja“. U javnim raspravama pokazalo se da domaća struka, pogotovo psiholozi, nije jedinstvena, nego izrazito polarizirana oko tog koncepta. Ministar rada Josip Aladrović najavio je da struka treba dati pravorijek o „otuđenju“, ali Ministarstvo nikada nije oformilo radne skupine stručnjaka koje bi znanstvenim pristupom donijele prijedloge o tome kako se tijela javne vlasti trebaju postaviti spram tog koncepta.
Nadalje, serijal Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? nije zaustavio nanošenje daljnjih nepravdi hrvatskim Laurama i njihovoj djeci – žrtvama primjene tog koncepta. Nakon lavine događaja, od kojih smo ovdje izdvojili samo one najvažnije, dogodilo se baš suprotno: sustav se uvukao kao kornjača u svoj oklop, potpuno se zatvorio za javnost i postao još netransparentniji.
Transparentnost bi, primjerice, podrazumijevala da se javnosti otvoreno, jasno i pravodobno pružaju sve bitne informacije o najavljenim postupcima, procjenama i odlukama u temama od velikog društvenog značenja. Primjena „otuđenja od roditelja“, stručni i financijski rad u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, postupanja centara za socijalnu skrb jesu takva tema. No, čak i na novinarsko traženje, mnogi upiti ostali su bez odgovora.
Primjerice, upit PU zagrebačkoj od 9. veljače 2022. kojim smo pokušali doznati u kojoj je fazi policijska istraga u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba koja je počela 10. listopada 2021. temeljem prijave tadašnje v. d. ravnateljice Poliklinike Vanje Slijepčević Saftić da se iznosi dokumentacija iz Poliklinike. Nismo uspjeli doznati, nakon višekratnih upita, ni koji su rezultati provedene istrage, ako je ona dovršena, kao ni koja su daljnja postupanja PU zagrebačke, ako ih ima.
Nadalje, Gradu Zagrebu odnosno nadležnom Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom na čijem je čelu još uvijek Romana Galić, predsjednica Upravnog vijeća Poliklinike u zadnjem mandatu G. Buljan Flander, također je trebalo poslati pitanja o rezultatima najavljenih nadzora nad radom Poliklinike. Iz odgovora primljenih 21. siječnja 2022. doznali smo da:
- Grad Zagreb nije upoznat s rezultatima radnji PU zagrebačke u Poliklinici;
- Gradski ured nije zaprimio Izvješće Ministarstva zdravstva o provedenom nadzoru koji je zatražen nalogom gradonačelnika 23. rujna 2021.
Međutim, iako ih to nismo pitali, od Gradskog ureda smo dobili informaciju da je Hrvatska psihološka komora u svibnju 2021., dakle prije početka objavljivanja serijala, u Poliklinici provela izvanredni stručni nadzor na okolnosti stručnog rada psihologa, kao i Etički odbor Komore koji je u svojim odlukama ustvrdio kako nije bilo kršenja Kodeksa etike psihološke djelatnosti u pojedinim predmetima.
Jedino pitanje na koje je iz Grada Zagreba potvrdno, ali djelomično odgovoreno, jest ono o provedenoj internoj kontroli financijskog poslovanja Poliklinike za 2020. godinu i prvih šest mjeseci 2021. godine. Iz primljenog sažetka Izvješća Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu, koji objavljujemo u privitku, izdvajam sljedeće nalaze:
- „Poliklinika za korištenje službenog automobila u privatne svrhe obračunava i isplaćuje plaću u naravi. Uvjete korištenja i način utvrđivanja plaće u naravi nije definiran pisanim aktom. Kontrolom je utvrđeno da se evidencije o korištenju službenog automobila za privatne svrhe ne popunjavaju na način da pružaju informaciju o stvarnom broju prijeđenih kilometara. U evidenciji nisu popunjeni svi potrebni podatci: početno stanje kilometraže, završno stanje, registracijska oznaka i marka službenog vozila, mjesec, godina, datumi korištenja i potpis odgovorne osobe.“ Privatne svrhe u javnoj ustanovi ne bi smjele postojati, a ovdje su očite i plaćale su se javnim novcem. Međutim, iz sažetka nije jasno ni tko se koristio službenim automobilom u privatne svrhe ni što je u ovom konkretnom slučaju podrazumijevala „plaća u naravi“.
- „Sa zaposlenicima kojima su plaćene školarine za doktorski studij nisu sklopljeni ugovori kojima bi se definirale obveze istih u slučaju prekida studija, roku dovršetka studija, povrata školarine u slučaju odlaska na rad kod drugog poslodavca i druge obveze. Poliklinika navedeno nije definirala drugim pisanim aktima.“ Opet nije jasno koliko školarina je plaćeno, koliko to iznosi u novcu, koji doktorski studiji su u pitanju i koliko je tih ljudi otišlo iz Poliklinike.
- „Poliklinika je planirala samo jedan postupak iznad 200.000 kuna koji se prema Zakonu o javnoj nabavi (ZJN-u) provodi putem javne nabave. Poliklinika je isti provela putem jednostavne nabave jer je pogrešno definirala predmet nabave i procijenjenu vrijednost. Radi se o intelektualnim i osobnim uslugama koji obuhvaćaju više vrsta usluga: odvjetničke usluge, usluge student servisa, usluge putem ugovora o djelu, usluge prevođenja i dr.“ Vrijedilo bi znati tko je isporučio tražene usluge i za koji iznos, te je li osoba koja je odlučivala o toj javnoj nabavi slučajno zaboravila pravila da bi nekome pogodovala ili je zaista bila neupućena.
Iako su nam u Gradu Zagrebu rekli da nisu primili Izvješće Ministarstva zdravstva o provedenom nadzoru nad zakonitošću rada i stručnošću rada u Poliklinici, iz samog Ministarstva zdravstva smo na upit 17. veljače 2022. primili odgovor da je ono dostavljeno Gradu Zagrebu kao osnivaču Poliklinike. Umjesto da javno objave Izvješće i imena stručnjaka koji ga potpisuju, napisali su nam sljedeće: „Zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva u koordinaciji s predstavnicima struke, psiholozima i neuropedijatrima, imenovanih sukladno odredbi članka 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, obavili su nadzor nad zakonitošću rada i stručnošću rada Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Nadzor je obavljen u periodu od 13. do 20. listopada 2021. godine. Zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva, u skladu sa svojim ovlastima, donijela je Rješenje o poduzimanju mjera (imenovanje Povjerenstva za lijekove i donošenje Poslovnika o radu Povjerenstva) i Rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti neurologije, budući da Poliklinika za navedenu djelatnost ne ispunjava uvjete u pogledu zdravstvenih radnika. Stručne osobe po obavljenom uvidu u zdravstvene kartone pacijenata kod kojih je utvrđeno otuđenje ili rizik od otuđenja od jednog roditelja donijele su Stručno mišljenje, u kojem se navodi da u radu psihologa i pedijatrijskog neurologa koji su članovi multidisciplinarnog tima Poliklinike nisu nađeni propusti u stručnom radu.“ S jedne strane, Ministarstvo zdravstva nije objavilo imena stručnih osoba koje su donijele to Stručno mišljenje, nego se one opet skrivaju iza famozne „struke“. S druge strane, Anita Lauri Korajlija, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica Upravnog odbora Hrvatske psihološke komore, u tjedniku Novosti već je po najavi stručnog nadzora rada u Poliklinici izrazila sumnju u njegovu vjerodostojnost: „Stručni nadzor provjerava dokumentaciju u pojedinim slučajevima. Ne može nadzor provjeriti način i teorijska polazišta koja je stručnjak koristio dok je radio kliničku procjenu. Oni će gledati dokumente i bilješke koji su najvjerojatnije legitimni“, rekla je A. L. Korajlija.
Što se nakon serijala događa s hrvatskim Laurama?
Talijanska „otuđujuća majka“ Laura Massaro, koja je javno štrajkala glađu zbog sudske odluke da njezin sin treba živjeti s ocem nasilnikom, a sredinom lipnja 2021. pokrenula i najveće prosvjede u Italiji protiv primjene „otuđenja od roditelja“, prema izboru uglednih dnevnih novina Corriere della Sera jedna je od žena koje su obilježile 2021. godinu u Italiji. „Majka hrabrost“, kako Lauru Massaro nazivaju novinari, prema mišljenju uredništva Corriere della Sera, ušla je u društvo izuzetnih znanstvenica, umjetnica, sportašica, političarki zbog toga što su „danas zahvaljujući njezinoj hrabrosti i upornosti slučajevi majki kojima se oduzimaju djeca u ime dvoroditeljstva, i kada je otac nasilnik, dobili medijski prostor“. Laura Massaro osnovala je Odbor majki protiv institucionalnog nasilja, a nastavlja i svoju pravnu bitku da sin koji je sada tinejdžer ostane s njom.
A što se događa s hrvatskim Laurama i njihovom djecom? Odabrali smo nekoliko primjera.
Primjer 1.
Krenimo od hrvatske Laure koja je, u međuvremenu, dobila nalaz izvanrednog upravnog nadzora Ministarstva rada nad njezinim predmetom koji je bio i povod za tekst Država zabranjuje otuđenje od roditelja? Hrvoja Šimičevića u tjedniku Novosti. Nastavak koji je uslijedio odgovara na jedno od ključnih pitanja ovog istraživanja – kako u praksi funkcioniraju postojeći mehanizmi nadzora i kontrole rada CZSS-a u slučajevima žena žrtava obiteljskog nasilja i djece?
Majka i djeca u nadležnosti su Podružnice Susedgrad gotovo tri godine. Ovlašteni državni službenici Ministarstva rada proveli su nadzor nad radom njezina stručnog tima neposrednim uvidom i pregledom dokumentacije u postupcima vođenim za obitelj te uvidom u cjelokupni spis predmeta da bi utvrdili činjenično stanje. Nadziranom tijelu i podnositelju zahtjeva ili prigovora zatim dostavljaju izvadak iz Izvješća koji se odnosi na zaključak i mjere izrečene u odnosu na Podružnicu Susedgrad, u predmetnom slučaju. U njihovu zaključku piše da je prilikom provođenja izvanrednog upravnog nadzora utvrđeno „da je Centar postupao u okviru svoje nadležnosti i zakonskih ovlasti, međutim, utvrđeni su određeni propusti koji se primarno odnose na postupanje Podružnice, sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, te na upotrebu neodgovarajućih termina, sukladno Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKD-10), kao i na nepostojanje upućivanja stranke na vlastitu osobnu odgovornost i pravo izbora prilikom odabira zdravstvene ustanove za obradu djeteta. Nadalje, u spisima treba biti iskazan cjelovit stručni rad stručnih radnika, te zaštita osobnih prava i interesa djeteta treba biti u prvom planu“.
U nastavku se Podružnici, nadležnim stručnim radnicima i predstojnici nalaže šest mjera, svih šest s rokom izvršenja odmah i trajno, „radi otklanjanja propusta i unapređenja rada, sukladno članku 245. Zakona o socijalnoj skrbi“.
Laura je bila presretna kada je od Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi primila to Izvješće. Vjerovala je, naime, da ono predstavlja važan zaokret u daljnjim postupanjima stručnog tima prema djeci i njoj kao žrtvama nasilja. Samim time, mislila je i da je bliže okončanju sudskih postupaka. Na poziv Centra dolazi u pratnji odvjetnice. Razgovarala sam s objema, a prenosim svjedočenje o tom razgovoru stručnjakinje – odvjetnice – kako bih izbjegla učestale prigovore stručnjaka da su žrtve emocionalno nesposobne objektivno sagledati događaje.
„Bila sam prisutna. To je strašno kako razgovaraju s ljudima. Krenu napadački, isljednički. Prvo je socijalna radnica, iako je dobila izvješće nadzora, rekla da u njihovu radu nema nepravilnosti. Kada sam je pitala: „Postupate li vi prema uputama Ministarstva?“, odgovorila mi je doslovno sljedeće: „Kod nas nije utvrđena nikakva nepravilnost, nema nepravilnosti, to nešto je napisano uslijed medijskog pritiska.“ Bila sam šokirana! „Znači li to da se vi toga nećete pridržavati? Da i dalje ne postupate prema propisima i zlonamjerno štetite ženi?“ Njih, naime, obvezuje uputa resornog ministarstva, ali oni po toj uputi ne postupaju jer smatraju da je to drugačije. I ta uputa, prema riječima socijalne radnice, nema veze s njihovim poslom, nego s politikom i medijima. Oni je, jednostavno, ne prihvaćaju, oni su u rovu! Mojoj klijentici stručni tim Centra već nanosi veliku štetu u ovršnom postupku time što ne prosljeđuje adekvatno informacije sucu. Sud ih poziva da se očituju, a oni uopće ne dostavljaju sve podatke koje imaju. Sudac ih pita je li svrsishodna odluka o ovrsi djece, a oni ne odgovaraju. Istovremeno ni sudac ne obavještava moju stranku da je otac pokrenuo ovršni postupak. Na upit predsjedniku suda dobila sam odgovor da svaki sudac ima svoje diskrecijsko pravo u odlučivanju o tome hoće li drugu stranu obavijestiti o ovršnom postupku. Očito je da cijeli naš sustav zaštite obitelji i djece ne funkcionira. Sustav nadzora ne funkcionira. Centar ne samo da ne otklanja nepravilnosti u radu sa strankama nego oni izravno odbijaju postupiti po uputama Ministarstva.“
Zbog svega toga ova Laura je u Ministarstvu rada urudžbirala svoju predstavku kojom ih sada izvještava da Podružnica ne postupa po naloženim mjerama. Ubrzo je dobila odgovor u kojemu piše, suprotno: da je Podružnica Susedgrad 30. prosinca 2021. dostavila Ministarstvu očitovanje da je započela s postupanjem po naloženim mjerama uz pojašnjenje postupanja po pojedinoj mjeri. U završnim rečenicama Ministarstvu rada Lauru upućuje „na daljnju suradnju sa stručnim radnicima Podružnice, radi zaštite prava i interesa djece“. Poanta ovog primjera bi se mogla svesti na onu: Operacija uspjela, pacijent nije dobro!
Primjer 2.
S obzirom na to da nam je tema nadzor rada CZSS-a i mogućnost građana da se prituže na rad stručnjaka, usredotočit ćemo se i u slučaju ove Laure na taj segment njezina života. «Prvi put sam se požalila na rad stručnog tima podružnice CZSS-a Zagreb 2014. godine, i to pravobraniteljici za djecu, a 2015. i nadležnom Ministarstvu. Tražila sam izvanredni upravni nadzor nebrojeno puta, nikada ga nisam dobila. Danas smo u 2022. godini. Na Upravnom sudu imam postupak u kojem tražim izuzeće stručnog tima, a na Ustavnom sudu se razmatra postupanje nadležnih tijela povodom moje kaznene prijave protiv tog stručnog tima. Cijelo sam to vrijeme, što je potpuno apsurdno, prisiljena surađivati i ovisiti o tim djelatnicima, o istoj socijalnoj radnici koju sam dobila 2013. godine, kada sam ušla u sustav, i na čiji se rad žalim punih osim godina. I ne samo to nego i Ustavni sud od tog istog stručnog tima koji sam kazneno prijavila – zbog toga što ne štite interese djeteta, ne prijavljuju nasilje, pristrani su, ignoriraju prijave stručnjaka za nasilje nad djetetom – dakle Ustavni sud od istih tih djelatnika traži da imenuju posebnog skrbnika za dijete. Ono što je nadalje fascinantno je da zlostavljanje djeteta od strane oca ne prijavljujem samo ja, nego i stručnjaci koji prate dijete i drugi svjedoci. I dijete svima to govori već godinama.
Ono što je nadalje fascinantno je da zlostavljanje djeteta od strane oca ne prijavljujem samo ja, nego i stručnjaci koji prate dijete i drugi svjedoci. I dijete svima to govori već godinama. A Centar je reagirao na sve to tako što je podignuo kaznenu prijavu protiv mene i pokrenuo sudski postupak u kojem su tražili da mi se dijete oduzme. Srećom, sud je to odbacio. Ali mene su ti isti djelatnici Centra s kojima, opet ponavljam, moram surađivati, godinu i pol dana povlačili po sudu i držali u strahu. Dakle, voditeljica stručnog tima je ista socijalna radnica od prvog dana, nad djetetom je promijenjeno najmanje deset voditelja nadzora, a zadnja voditeljica nadzora mi je čak priznala da je dobivala i upute od socijalne radnice koju pokušavam maknuti s našeg slučaja. Dakle, službeno se možeš žaliti na rad stručnog tima, službeno možeš na Upravnom sudu tražiti i njegovo izuzeće, ali, kroz cijelo to trajanje višegodišnjih postupaka čiji ishodi su neizvjesni, prisiljen si s tim djelatnicima surađivati. Ja sam osam godina prisiljena surađivati sa stručnim timom na koji se žalim od 2014. godine. Moje dijete i njegove izjave oni ignoriraju jednako danas, kada ono ima devet godina, kao i kada je imalo četiri godine. Kada je dječja klinička psihologinja i stalna sudska vještakinja koja godinama prati dijete, i policiji i Centru, prijavila da ga otac zlostavlja, naša socijalna radnica je komentirala da je to od nje neprofesionalno i nekorektno jer da je ona privatnica, pa da njezine nalaze i prijave treba ignorirati. Eto to je realnost u našim centrima za socijalnu skrb. Moje je dijete u regresiji, a ja sam psihički i financijski iscrpljena.“
Primjer 3.
Laura kojoj je početkom 2021., bez najave, u pratnji dvaju policijskih službenika CZSS stupio u kuću, oduzeo 6-godišnje dijete i predao ga ocu s kojim je imao prethodni dogovor da bude prisutan prilikom oduzimanja djeteta majci, još uvijek viđa svoje dijete dva sata mjesečno u Centru za pružanje usluga u zajednici, pod nadzorom. Privremena mjera koju je sudu predložio CZSS da dijete živi s ocem još uvijek je na snazi. Prilikom te ranojutarnje intervencije CZSS-a i policije Laura se opirala predati dijete i policija je pozvala Hitnu pomoć, koja ju je prevezla u Kliniku za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice.
Pravni propisi, pogotovo Obiteljski zakon, ne daju CZSS-u ovlaštenje da oduzima dijete jednom roditelju s ciljem predaje drugom – isključivo sud je nadležan donositi odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti. Stoga je Laura podnijela pritužbu na rad stručnog tima predstojnici podružnice CZSS-a Zagreb. I primila je odgovor predstojnice: „U trenutku događaja osobni odnosi roditelja i djeteta nisu bili sudski uređeni, kao što nije bila donesena niti odluka suda o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti. Budući da je majka djeteta bila u potrebi za medicinskom skrbi, te da je otac bio u mogućnosti preuzeti brigu i skrb o djetetu, nije bilo potrebe za provođenjem žurne mjere izdvajanja. (…) Zaključno, nakon cjelokupnog uvida utvrđeno je da su postupci rađeni stručno, temeljito, u skladu s pravilima struke i profesionalne etike, te nisu utvrđeni propusti tijekom postupanja. (…) U skladu s navedenim potičem Vas na uspostavljanje bolje suradnje s drugim roditeljem kao i stručnim djelatnicima u svrhu zaštite interesa Vašeg malodobnog djeteta koje je neosporno opterećeno obiteljskom situacijom zbog čega je potrebna što žurnija promjena obiteljske dinamike.“
Laurina odvjetnica potom upućuje ravnateljici CZSS-a Zagreb pritužbu na rad stručnog tima podružnice uz zahtjev za izuzećem tima, predstojnika podružnice, i to u cijelosti u svim postupcima, a „iz razloga što je postupanje spomenute Podružnice pristrano, nezakonito i diskriminatorno prema podnositeljici, te u suprotnosti s načelom najboljeg interesa i dobrobiti malodobnog djeteta“. Ravnateljica CZSS-a Zagreb donosi Rješenje kojim zahtjev za izuzećem podružnice – odbacuje s obrazloženjem da „nije dopušten“. „Upravni postupak izricanja mjere iz obiteljskopravne zaštite kao i postupci imenovanja voditelja mjera očigledno su dovršeni donošenjem rješenja. Iako je mjera i nadalje na snazi te voditelj mjere podnosi mjesečna izvješća Podružnici, isto se sukladno Obiteljskom zakonu i Zakonu o općem upravnom postupku ne smatra vođenjem upravnog postupka“, piše u spomenutom rješenju.
Paralelno s borbom s Centrom, odvija se i postupak radi roditeljske skrbi pred Općinskim građanskim sudom. Kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje roditelja i djeteta, koje je zatražio sud, napisano je i poslano sudu u studenome prošle godine. Tim je vještačenjem u bitnome utvrđeno da majka ne predstavlja rizik za život i razvoj djeteta. Dapače, jasno piše da ona mora biti žurno uključena u život djeteta. Sud još ni danas, a od dana kada je primio vještačke nalaze prošla su četiri mjeseca, nije ni zakazao raspravu. Djetetu je sedam godina. Nadležni CZSS, iako upoznat s nalazom i mišljenjem vještaka da je za djetetovu dobrobit nužno uključiti majku u njegov život, sudu ipak šalje svoje mišljenje koje je potpuno drugačije. Oni predlažu da otac dobije samostalno skrbništvo, a da majka viđa dijete i dalje pod nadzorom. Umjesto dosadašnja dva sata mjesečno, velikodušno predlažu četiri. Sata. Mjesečno. Centar za socijalnu skrb uporno želi potpuno izbaciti Lauru iz djetetova života iako vještaci ne nalaze razloga za to. Bismo li to trebali nazvati institucionalnim otuđivanjem djeteta od majke? Ustraje li Centar u tome da majka predstavlja rizik za djetetov život da bi opravdao svoj prvi postupak, a bila je riječ o oduzimanju djeteta bez zakonske osnove? Laurina odvjetnica kaže da čak i kada ima klijentice s djecom u skloništu s kaznenim postupcima protiv oca zbog počinjenog nasilja u tijeku, CZSS ne traži tako restriktivno određenje roditeljskog prava nasilnog roditelja na kontakte s djetetom. Naravno, konačnu odluku donosi sud. Ali već je sada jasno koliko se sporo odvijaju ti žurni postupci. Formalno, otkad sam prvi put razgovarala s ovom Laurom, nešto se dogodilo: sutkinja je zatražila kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje obitelji. Sadržajno, nije se dogodilo ništa. Dulje od godine dana majka ne sudjeluje u djetetovu životu. Novo ročište čeka s nestrpljenjem, ali i s golemim strahom zbog nalaza i mišljenja Centra.
Svakidašnja jadikovka
Kako su stručnjaci reagirali na serijal Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?. Krajem rujna 2021. objavljen je apel javnosti i nadležnim institucijama „Dopustite stručnjacima da rade svoj posao bez pritisaka!“ koji potpisuju klinički psiholozi Andreja Bogdan, Gordana Kamenički i Josip Lopižić te socijalna radnica Štefica Karačić. Apel pokazuje da navedeni stručnjaci i svi oni koji su ga potpisali smatraju da se novinari nekompetentno petljaju u stručne i znanstvene rasprave. Istina je suprotna: novinari reagiraju na posljedice. Kao analogiju, možemo uzeti primjer stručnjaka za liječenja neke bolesti, npr. raka. Kada bi oni donijeli novi protokol za liječenje, prema kojemu bi rastao broj umrlih, to bi bila legitimna novinarska tema od velikog društvenog značenja.
Nadalje, stručnjaci proglašavaju kompetentnima osobe na osnovi formalnog obrazovanja, a pritom ne govore o rezultatima njihova rada. A rezultati rada su jedini parametri (ne)kompetencije. Stručnjaci isključuju javnost kao faktor, traže da budu nedodirljivi i isključuju mogućnost da i oni mogu pogriješiti. Gotovo da poručuju: Mi smo nepogrešivi, a za posljedice su krive žrtve! Uza sve to, stručnjaci sebe predstavljaju žrtvama javnosti i novinara pravdajući se da zbog zakonskih i etičkih propisa oni ne smiju govoriti o pojedinim slučajevima. Potpuno zanemaruju svoju moć i poistovjećuju se sa svojim korisnicima. Kada se dogode velike tragedije (Nikoll, Denis, otac pobacao četvero djece s balkona) i javnost na njih reagira, stručnjaci odbacuju svoju odgovornost za njih, i to potkrepljuju čak i nalazima istraga koje nakon toga slijede, a sami ih oni – stručnjaci – provode. A što bi se dogodilo da se javnost ne diže na noge? Apel je pisan općenito i bez dokaza za ono što se tvrdi. U njemu se ne navode posljedice rada tih stručnjaka niti odgovornost stručnjaka. Ima li hrvatska javnost od tih stručnjaka čvrste dokaze da u centrima i na sudovima ne dolazi do negacije ili minimaliziranja obiteljskog nasilja u sporovima oko skrbništva nad djecom? Nema.
Upotreba i zloupotreba tajnosti postupka
Svaki novinarski pokušaj istraživanja konkretnih slučajeva i dobivanja informacija od stručnjaka iz sustava zaustavlja se na prvom koraku – pozivanjem na tajnost postupka. Uzimajući u obzir pravo na privatnost korisnika i neovisno donošenje odluka bez pritiska, to je i logično i razumljivo. Drugačije ne može biti.
Međutim, pitanje je gdje su granice tajnosti postupaka, gdje to pravo prestaje ispunjavati svrhu i kada nastupa zloupotreba tog prava kako bi se stvari odvijale daleko od očiju javnosti i mogućnosti da o tome progovore i novinari. Je li ispravno određena granica između zaštite privatnosti ljudi i unošenja odgovornosti i povjerenja javnosti u sustav? Premda postoji veliki interes javnosti za razumijevanje društvenih problema iz područja obiteljskopravne zaštite, hrvatski novinari nemaju pravo prisustvovati suđenjima ili zahtijevati od stručnih timova CZSS-a da u konkretnom predmetu, štiteći naravno privatnost korisnika, objasne svoja postupanja. Ne bi li uključivanje javnosti, naravno pod jasnim uvjetima, u rad centara za socijalnu skrb ili rad obiteljskih sudaca istovremeno bila i prilika da javnost više nauči o njihovu radu? Ne bi li to povećalo i odgovornost stručnjaka i povjerenje korisnika? Društvo u cjelini bi sigurno imalo koristi od povećanog razumijevanja onoga što rade stručnjaci u centrima i na sudovima kada su djeca u pitanju. Zašto to rade, kako to rade i kako to mijenja tijek života tisuća ljudi svake godine? Zanimljivo je, zapravo, da se hrvatski stručnjaci iz sustava, u svojim javnim istupima, nikada ne zalažu za transparentnost svojeg rada i mogućnost da javnosti objasne svoja profesionalna postupanja.
Umjesto da su iz Velike Britanije nekritički uvozili i primjenjivali teoriju „otuđenja od roditelja“ bračnog para Karen i Nicka Woodalla, mogli su se zalagati za uključivanje javnosti u svoj rad. Predsjednik Obiteljskog odjela Visokog suda Engleske i Walesa Sir Andrew McFarlane u listopadu 2021. javno se izjasnio da se novinarima treba dopustiti izvještavanje s obiteljskih sudova. „Sadašnji sustav obiteljskih sudova prema kojem novinar može prisustvovati bilo kojoj raspravi, ali ne može uvijek izvijestiti o onome što vidi, nije održiv. Došao sam do zaključka da je potrebna velika promjena u kulturi i procesu kako bi se povećala transparentnost u brojnim aspektima. Zaključci do kojih sam došao nakon opsežnog pregleda objavljeni su danas. Pregled je usredotočen na dvostruke ciljeve jačanja povjerenja javnosti u sustav obiteljske pravde, uz istovremeno očuvanje anonimnosti onih obitelji i djece koja mu se obraćaju za zaštitu. Ova dvojna načela povjerenja i povjerljivosti se, po mome mišljenju, ne isključuju međusobno i moguće je postići oba cilja. Uz niz popratnih prijedloga, moj je glavni zaključak da je došlo vrijeme da akreditirani predstavnici medija mogu ne samo prisustvovati raspravama nego i javno izvještavati o onome što vide i čuju. Međutim, svako prijavljivanje mora biti podložno vrlo jasnim pravilima kako bi se očuvala anonimnost djece i obitelji, te kako bi se čuvali povjerljivi intimni detalji njihova privatnog života. Sada namjeravam voditi proces implementacije ovih promjena, koji će uključivati niz inicijativa. Svaka promjena u sudskom postupku zahtijevat će odobrenje Povjerenstva za obiteljski postupak i ministara pravosuđa. U mjeri u kojoj postoji potreba za izmjenom statuta, to je, naravno, u potpunosti stvar parlamenta, a ne pravosuđa“, napisao je 29. listopada 2021. Sir Andrew McFarlane nakon što je obavljeno dvogodišnje istraživanje o transparentnosti obiteljskih sudova.
U Hrvatskoj nitko, barem javno, ne razmišlja o tome da bi se jedna od drakonskih ovlasti države: oduzimanje djece od roditelja, smještaj djece u domove za nezbrinutu djecu ili udomiteljsku obitelj, njihovo davanje na posvojenje, trebala otvoriti javnosti.
Prema Etičkom kodeksu socijalnih radnica i socijalnih radnika u djelatnosti socijalnog rada u poglavlju Odgovornost prema širem društvenom okruženju, Odnosi s javnošću, piše: „Socijalni radnici i socijalne radnice dužni su štititi svoje korisnike i korisnice od neodgovarajućih postupaka i zloupotreba u medijima i javnosti. Pri davanju informacija potrebno je posebno voditi računa o zaštiti privatnosti i interesa korisnika i korisnica. U slučaju takvih zloupotreba, socijalne radnice i socijalni radnici su dužni javno upozoriti i reagirati na njih.“ Međutim, što kada korisnice i korisnici žele razgovarati s novinarima o nepravdama koje su im promijenile život, a koje su im se dogodile unutar sustava?
Za razliku od Hrvatske udruge socijalnih radnika (HUSR), Britanska udruga socijalnih radnika (BASW) u svojem kodeksu, u poglavlju o Profesionalnom integritetu, ima točku 5. pod nazivom Biti transparentan i profesionalno odgovoran, u kojoj stoji: „Socijalni radnici trebaju biti spremni položiti račune i opravdati svoje prosudbe i postupke ljudima koji koriste usluge, poslodavcima i široj javnosti na način koji je razumljiv osobama o kojima je riječ.“
Pitanje je koliko se tajnost postupka koristi u interesu žrtve, a koliko da bi se prikrio nerad, propusti i moguća korupcija stručnjaka unutra sustava. Pitanje je koliko se tajnošću postupka vezuju ruke novinarima i javnosti u postavljanju opravdanih pitanja. Ako Centar ne prijavi policiji sumnju na nasilje u obitelj, nego žrtvu šalje s nasilnikom na obiteljsku medijaciju, ne smiješ ništa pitati jer je postupak tajan. Ako na sudu mjesecima stoji postupak koji je službeno „hitan“ jer je dobrobit maloljetne djece u pitanju, suca ili sutkinju ne smiješ pitati zašto ne zakazuje raspravu, jer je postupak tajan. Ako sudac ili sutkinja nakon pravomoćne presude ponovno otvori postupak na prijedlog jednog roditelja iako se okolnosti nisu promijenile, ništa ne možeš sud o tome pitati jer je postupak tajan. Ako sudski vještak na sudu, u tajnom postupku, kaže da je majka zanemarila djecu time što ih je odvela u Sigurnu kuću, također ne možeš ništa pitati. U tajnosti se i spašavaju i razaraju ljudski životi, a da se o tome ne smije javno govoriti ni novinarski propitivati.
Nedostatak ili izbjegavanje jasnih kriterija
Osim tajnosti koju je moguće zloupotrijebiti, boljku sustava predstavlja i nedostatak jasnih i nedvosmislenih kriterija u zakonskim i podzakonskim aktima prema kojima bi se utvrđivala opravdanost pokretanja izvanrednog upravnog nadzora Ministarstva rada za svaki pojedini slučaj. Zbog te nejasnoće, svaka pritužba može se smatrati neosnovanom i biti kao takva odbačena. Kako u starom, tako i novom Zakon o socijalnoj skrbi ta jasnoća nije postignuta. Na opasku saborskog Odbora za ravnopravnost spolova vezanu za taj nedostatak kriterija upućenu Ministarstvu, ono je odgovorilo da je zadaća osnivanja Povjerenstva o kojemu ću pisati, između ostalog, i utvrđivanje jednoobraznog i jasnog postupanja u provođenju izvanrednih upravnih nadzora.
Zbog velikog broja ljudi koji nam se javljaju s pritužbama na rad institucija unutar sustava za zaštitu obitelji i djece, nismo bili u mogućnosti svakome osobno odgovoriti. Međutim, u većini pisama i poruka tražena je naša pomoć u rješavanju osobnih slučajeva. Mi novinari nismo za to profesionalno osposobljeni, ali ono što možemo i moramo jest ukazivati na posljedice nepravilnosti u radu stručnjaka i institucija.
U sljedećem nastavku serijala Transparentnost i nadzor rada centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece, u petak 4. ožujka: „Molim institucije da mi više ne pomažu!“
