„Ni jedna žrtva više, ni jedna žena manje!“: Gotovo sljubljen s pozornošću političkih dušebrižnika koji tek jednokratno „bdiju“ nad terorom svakodnevnog nasilja nad ženama, femicid je za tren postao mjesto javne zgranutosti, a feminizam nakratko zadobio propusnu „dozvolu“ unutar političkog i medijskog mainstreama.
Ovih se dana prije svega zahvaljujući feministkinjama, napose onima okupljenima u splitskoj udruzi Domine, više puta rabio pojam femicid s ciljem da se ukaže na nedopustivost nasilja spram žena samim tim što su žene, no ubrzo potom sam pojam postaje javna inačica. Gotovo sljubljen s pozornošću političkih dušebrižnika koji tek jednokratno „bdiju“ nad terorom svakodnevnog nasilja nad ženama, femicid je za tren postao mjesto javne zgranutosti, a feminizam nakratko zadobio propusnu „dozvolu“ unutar političkog i medijskog mainstreama.
Feministkinje aktivne u organizacijama civilnog društva, uz nekoliko medijskih pratitelj(ic)a, već godinama ustrajavaju u borbi za žene koje su preživjele nasilje od strane tzv. svojih, muških, bračnih ili izvanbračnih partnera, i to svakovrsnom podrškom (od savjetovanja do organiziranja autonomnih skloništa, od zagovaranja primjerenih zakonskih rješenja i javnih politika do obrazovnih programa usmjerenih prema djelatnicima_cama nadležnih instuticija). S druge pak strane, srednjostrujaška politička javnost funkcionira po modelu klatna koje se u pravilu aktivira direktivom iz Bruxellesa, međunarodnom packom ili potrebom da empatiju spram žrtava nasilja provuče kroz svoje stranačke probitke.
I sada femicid, pojam koji se iznenada pojavljuje u javnosti, svojom okrutnom događajnošću, smrću mlade žene u javnom prostoru, na njezinom radnom mjestu, od strane muškog nasilnika odnosno bivšeg partnera, postaje poveznica žena različitog političkog spektra i statusa. Ako previdimo iskrene pobude ali i znakovito jedinstvo političkih žena ili još preciznije, butlerijanski, ono oko čega se definira okupivost žena kao subjekta te njihov priziv obećanja da će se po ovom pitanju nešto ozbiljno učiniti, ono što me zabrinjava jest lakoća opetovanog preuzimanja odnosno korištenja ovog termina. Naravno, ne samo u političkoj javnosti. Lako prisvojen, navodno samorazumljiv, prijemčiv svima, uključujući i one koji ga vlastitom, skandaloznom pornografijom nasilja, ovjeravaju (kao što je to učinila HRT svojim neposrednim izvješćem o nasilničkom činu u središnjem dnevniku), femicid zapravo funkcionira poput samolebdećeg označitelja.
Dakako, sve_i imamo pravo na korištenje novoafirmiranog pojma kao što imamo pravo biti i empatične_i, i ljute_i, i ogorčene_i, i bjesne_i, ali ne i zgranute_i. Svakodnevica u kojoj živimo svjedoči upravo o sviknutosti na ovaj tip nasilja, o njegovoj pripitomljenosti, gotovo kućevnosti unutar patrijarhalnoobičajnih scenarija, kao i o eksponencijalnoj skali nasilja u obitelji od strane bliskih ili bližnjih u COVID vremenu, pri čemu su preko 80 posto žrtve nasilja upravo žene. No, je li se činjenicom, da se muško nasilje nad ženama koje je dosad bilo ušušureno pod okriljem problematičnog pojma „obiteljskog nasilja“ uprizorilo u javnosti, nešto temeljno promijenilo? Je li možda zadobilo na većoj vjerodostojnosti ili spektakularnosti? Ili je nelagoda sučeljavanja s nasiljem u prostoru koji u općem ništavilu kreira iluziju zadovoljštine kupovinom nužnih potrepština i malih svakodnevnih susreta, ta koja nas pokreće?
Izvjesno je da slogan „osobno je političko“, kojim su feministkinje prije više od pola stoljeća artikulirale političnost svog zahtjeva protiv nasilja protiv žena od strane supružnika ili partnera unutar zajedničkog doma, iskoračivanjem iz dihotomije privatno/javno zadobiva „višak“ koji moguće rekonfigurira dizajn imenovanog nasilja. No, isto tako posve je izvjesno da se naočigled javnosti na gradskim ulicama diljem svijeta zbiva brutalno nasilje spram žena počevši od ubijanja, torture do otmica i silovanja koje po svojim značajkama ima odrednice femicida. Ovdje dakako ne spominjem rat(ničk)o nasilje koje umnogočemu isto tako ulazi u spomenuti koncept.
************
No, vratimo se našem kontekstu i našem problemu. Prvo pitanje koje se ovdje nameće jest: Koga femicid obvezuje i oko čega? Je li se njime adresira hinjena nakana da se ciljevi i odredbe Istanbulske konvencije koju je Hrvatska ratificirala u travnju 2018. godine doista realiziraju u cilju reduciranja nasilja spram žena? Ili je posrijedi tek jedan politički „tricky“ pojam kojim se brendira šokovit nasilnički čin u društvu koje javnim licemjerjem polira kulturu nasilja? Drugo pitanje, a što je bio i povod ovom malom osvrtu, tiče se uvida u femicid, odnosno potencijalnosti korištenja ovog pojma danas.
„Ni jedna žrtva više, ni jedna žena manje!“, poruka je kojom su se aktivistkinje iz udruge Domine oglasile povodom okrutnog ubojstva njihove sugrađanke, zahtijevajući da se zaustavi muško nasilje, da se femicid prepozna i definira kao kazneno djelo, a počinitelji istog strogo kazne. Poruke „Ni una menos“ i „No más víctimas, no menos mujeres!“ odjekivale su Buenos Airesom 3. lipnja 2015. godine kada je dvjesto tisuća ljudi izašlo na ulice zahtijevajući okončanje femicida (feminicida, op. B.K.) koji je samo u godini dana u toj regiji dosegao brojku od 270. U znak podrške argentinskim žrtvama ubrzo se organiziraju protestni marševi u Čileu i Urugvaju. Nekoliko godina ranije, ponukane ubojstvom sedamnaestogodišnje djevojke Münevver Karabulut 2009. godine od strane njezinog dečka, žene okupljene oko platforme We Will Stop Femicide u Turskoj započinju s kontinuiranim protestima angažirajući se istodobno i na razotkrivanju i dokumentiranju zločina femicida. Njihovo izvješće da je samo u 2019. godini ubijeno 474 žena, poglavito od strane partnera, članova obitelji ili muškaraca koji su ih prisiljavali na intimni odnos, govori o dimenzijama ovog tipa nasilja.
Bezbrojni su primjeri femicida diljem svijeta, neovisno je li govorimo o državama s tzv. Globalnog juga ili razvijenim zemljama tzv. Globalnog sjevera. O tomu najčešće izvješćuju feministkinje i ljudskopravaški aktivisti_kinje. Zanimljiv je podatak da Otro Tiempo, organizacija civilnog društva iz Madrida od 2010. godine počinje voditi sustavnu dokumentaciju o femicidu pod nazivom „geofeminicid“. Kao i da je 2009. godine Međuamerički sud (Inter-American Court) bio prvo međunarodno tijelo koje je sudilo u slučaju feminicida, a protiv države Meksiko, i to zbog kršenja ljudskih prava, odnosno zbog tri slučaja feminicida u Ciudadu Juárezu, kvalificirajući ga „sustavnim seksualnim feminicidom“.
*********
Prije negoli pokušam dati tek kratki historijski osvrt o nastanku pojma femicid i njegovoj semantičkoj putanji, čini mi se važnim pripomenuti nekoliko teorijskih opaski i problema proizašlih iz suvremenih prijepora oko njegove artikulacije, ali i šire.
S obzirom da je riječ o fenomenu koji svojom okrutnom sadržajnošću implicitno poziva na okončanje ekstremnog nasilja nad ženama, kao što su ubojstva ili torture, zazivajući pritom iznimnu afektivnu responsivnost, a istodobno nas pozicionira spram spolnih/rodnih tijela u njihovoj materijalnosti, kako mu pristupiti, kako ga analizirati? Pritom je iznimno važna politika lokacije ili, dekolonijalnim jezikom rečeno, geopolitika spoznaje, kao i sprega s drugim (drugotnim) rasnim, klasnim, migrantskim tijelima. Jer temeljem činjeničnih pokazatelja, mnogostruka ranjiva dimenzionalnost žena upućuje na veći rizik od posljedica femicida, odnosno feminicida. To dijelom objašnjava i razloge zašto je primjerice ovaj koncept iznimno prihvaćen u Latinskoj Americi, a evropske države, s izuzetkom Italije (2013. god. femicid je pod nazivom „feminicid“ prihvaćen kao službeni termin), spram njega imaju određenu zadršku te ga, unatoč njegovoj prisutnosti u javnosti, nisu spremne uvesti u jurisdikciju, a niti suvislo obrazložiti.
Drugi problem koji se tu pojavljuje odnosi se na nužnost razjašnjenja poveznica pojma femicid, odnosno feminicid s konceptima koji su s njim u korelaciji kao što su rodna jednakost, spolni/rodni sustav, rodno uvjetovano nasilje, patrijarhat. Ukratko, je li femicid, odnosno feminicid funkcionira kao mjesto međudjelovanja svih spomenutih pojmova i/ili koncepata i ako da, na koji način oni utječu na njegovo otjelovljenje ili uprizorenje ili na sam sadržaj ovog fenomena?
Treći problem, a dijelom poveziv s prethodnim, tiče se u feminizmu često prisutnog pitanja: Je li, kada govorimo o femicidu ili feminicidu, naglašavanjem da su žene ubijene samo zato što su žene, nanovo esencijaliziramo žene, ili tražimo pravednost za žene koje su upravo zbog svojih spolnih/rodnih tijela sustavno diskriminirane, silovane, ubijane, podčinjene? Spolna tijela žrtve i konstrukcije koje se pletu oko njih igraju značajnu ulogu upravo kod počinitelja ovih zločina i njihovih arhetipskih fantazmagorija.
Naposljetku, ono što je trenutno u žiži suvremenih feminističkih prijepora kada već govorimo o tjelesnim subjektima i zonama približnosti, tiče se kako terminoloških tako i tjelesnih razdjelnica i prijelaza, inkluzivnosti i jasnoće imenovanja. Drugim riječima, kako jasno imenovati zločin protiv žena femicidom ili feminicidom i reagirati na nj, imajući istovremeno u vidu i fenomene poput genocida, transfobnog femicida, rodocida? Drugim riječima, kako inzistirati na pravednosti za žene koje su žrtve ovog nasilja, a istodobno kreirati prostore savezništva oko drugih vidova ekstremnog nasilja? Uz to, teorijska nesuglasja oko definiranja „žene“, „spola“ ili „roda“, iako ne dovode u pitanje opravdanost uvođenja koncepta femicida ili feminicida, cijelu priču ipak čine iznimno dinamičnom.
*********
Pojam femicid[1] se pojavljuje u Deklaraciji usvojenoj na Tribunalu o zločinima protiv žena [Tribunal on Crimes Against Women] 1976. godine u Bruxellesu, zahvaljujući Diani Russell, američkoj teoretičarki. Označavajući njime „ubojstvo žena od strane muškaraca motivirano mržnjom, prezirom, zadovoljstvom ili osjećajem vlasništva nad ženama“, odnosno „mizogino ubojstvo žena od strane muškaraca”, ukazuje se prije svega na spolnu značajku ovog fenomena, a kako bi se izbjegla rodna neutralnost dotad uvriježenog termina homicid. Desetljeće kasnije ovakvo određenje femicida evoluira u danas najčešće korišteni oblik: posrijedi je, preciznije, „ubojstvo jedne ili više žena od strane jednog ili više muškaraca samo zato što su žene“, kako je to izjavila Diana Russell u svom uvodnom govoru predstavljenom na simpoziju Ujedinjenih naroda o femicidu, 26. studenog 2012. Ukratko, radi se o muškom zločinu koji je motiviran spolom žrtve, da bi se u daljnoj primjeni termina sve više koristila sintagma „ubojstvo s namjerom“, a fokusacija izmjestila s nasilja koji se događa od strane bliskih partnera u njihovoj kući ili domu na druge tipove nasilja spram žena i djevojčica u javnosti.
Ne samo da je došlo do evoluiranja pojma i dijelom pomaka fokusacije vezano uz mjesto njegova činjenja, već se od 2000-ih godina naovamo usporedo s pojmom femicid koristi i već spomenuti pojam feminicid koji u zadnje vrijeme ima veću primjenu. Tako se diljem Latinske Amerike koristi pojam feminicid (feminicidio), a obrazloženje meksičke antropologinje Marcele Lagarde 2006. godine koje ide u tom smjeru tiče se nužnosti da se njime obuhvati institucionalno nasilje, a ujedno istakne problem nekažnjivosti ovog zločina te nedostatak dubinske analize počinjenih zločina nad ženama u njihovim zemljama. U mnogim daljnjim interpretacijama oko prikladnosti ovog termina vidljivo je bolje naglašavanje političnosti samog fenomena, a s druge strane, njegova protežnost da obujmi različite vidove nasilja počevši od izravnog oblika nasilja nad ženama (uključujući silovanje, psihičko zlostavljanje, ubijanje, otmica žena i dr.) do svakodnevnih činova mizoginije koji pridonose održavanju kulture seksizma i obezvređivanju žena. Nadalje, uporabom termina feminicid cilja se na sustav (društveni, politički) u kojem je žena objekt podložan ubijanju, silovanju ili torturi. Danas se najčešće u feminističkom diskursu koriste oba pojma zajedno (femicid/feminicid) čime se ukazuje na dvoznačnost samog fenomena kao i njegovu kontekstualizaciju. Uz to, valja reći da unutar feminističke javnosti dominira stajalište da je femicid/feminicid najekstremniji oblik rodno uvjetovanog ili patrijarhalnog nasilja spram žena te da se rijetko pojavljuje kao izoliran fenomen.
Što se tiče njegove pravne verifikacije, za razliku od Konvencije Belém do Pará iz 1994. o sprečavanju, kažnjavanju i okončanju nasilja protiv žena, čija je ratifikacija još od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća u mnogim zemljama Latinske Amerike značila i imenovanje feminicida i borbu protiv njega, ratifikacija Istanbulske konvencije nije iznjedrila sličnu raspravu niti polučila isti rezultat unutar europskih država. Iako su određeni pomaci vidljivi pri UN tijelima, posebno u posljednjih nekoliko godina, čini se da tapkamo u mjestu.
************
Dok se užasavamo nad okrutnošću nedavnog zločina nad jednom mladom ženom, a brojke žrtava femicida/feminicida oko nas i u svijetu neumoljivo rastu, valja nanovo s više kritičkih čula i ljudske pažljivosti analizirati položaj i živote žena. Žene kao tjelesni subjekti žive s nanosima kontingencije kojekakvih moći, posebice patrijarhalne, a sve više biopolitičke, no okolnosti njihovih života su te koje određuju odnos spram njih i njihovih tijela. Nije slučajno da teoretičarke poput Karen Barad i Rosi Braidotti ponajprije stavljaju naglasak na kompleksnu materijalnost naših tijela umočenih u društvene odnose moći. Ja bih dodala, i predrasude koje ih podupiru, i kapitalistička podčinjavanja i izvlašćivanja koja živote žena umnogome čine nepodnošljivim i fragilnim. I tu se negdje kriju odgovori na pitanja kakva je veza ovog pojma s praksom, življenjem, odnosno konfiguracijom ženskih života, sličnom i urazličenom ili, je li prevaga oko djelovanja danas na jasnoći njegovog normativnog definiranja ili na razobličavanju ovog fenomena onkraj normativnog čistunstva?
Složila bih se sa Aleidom Luján Pinelo da je femicid/feminicid važan ponajprije zbog njegove transformativne moći, a kako se ubojstvo žene samo zato što je žena više ne bi ponovilo. Kao grozovit ambis ljudskosti ili kao središnji oglas „bijele kronike“ oko kojeg bljesnu čula, a uznemiri se zrnce odgovornosti. Stoga rasprostrta zastava ispred splitske Banovine 3. prosinca ove godine s porukom „Ni jedna žrtva više, ni jedna žena manje!“, znači više od podsjetnika.
[1] Inače, termin femicid se prvi put pojavljuje u Engleskoj u knjizi Johna Corryja Satirični pogled na London (1801.) na početku devetnaestog stoljeća gdje se koristio za označavanje ubojstva žene, a 1848. godine u Whartonovom zakonskom leksikonu [Wharton’s Law Lexicon]
