Ana Gvozdić, programska provoditeljica Inicijative mladih za ljudska prava: Vodimo se principom „pometi ispod svojih vrata“. To u kontekstu našeg aktivističkog i zagovaračkog rada znači da se bavimo odgovornošću vojnog i političkog rukovodstva Hrvatske i hrvatskih snaga za zločine počinjene u Hrvatskoj, ali i u BiH, jer žrtve za čije stradanje odgovornost snose navedeni često postaju zanemarene u javnom prostoru i bačene su u zaborav. Unutar Inicijative osjećamo odgovornost da ih se prisjećamo i da ne dopuštamo da se to dogodi.
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske (YIHR HR) je nevladina organizacija osnovana 2008. Inicijativa se bavi naslijeđem ratova devedesetih u cilju sprječavanja ponavljanja sukoba i izgradnje društva koje je zasnovano na poštivanju ljudskih prava. Sukladno time, Inicijativa omogućuje mladima da postanu tolerantni građani koji kritički misle o ratovima devedesetih i aktivno pozivaju institucije na odgovornost kroz učinkovito zagovaranje i aktivizam.
Sugovornica, Ana Gvozdić, programska provoditeljica u YIHR-u, studirala je na Macalester Collegeu u Minnesoti, prvostupnica Peace and conflict studija. Ana se zainteresirala za aktivizam i ljudska prava slušajući kolegij posvećen tranzicijskoj pravdi. To ju je motiviralo da kroz primjere Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu i spomenika Milici Rakić i djeci koja su stradala u NATO bombardiranju u Beogradu istraži sjećanja na djecu, na koji se način možemo sjećati, a da sjećanje bude u skladu s ciljevima tranzicijske pravde.
Javna kampanja na društvenim mrežama „A što je za tebe domoljublje?“, koju je YIHR HR pokrenula u suradnji s organizacijama civilnog društva, dala je mnoštvo podijeljenih komentara na Facebooku. Zanima me vaš stav prema negativnim komentarima koji nerijetko potiču na mržnju i nacionalnu diferencijaciju tj. treba li uopće YIHR voditi dijalog s njima?
Na objave vezane uz tu kampanju imali smo dosta odgovora koji su izražavali nacionalizam ili neku isključivost, pa čak i govor mržnje. Na te komentare nismo odgovarali, već je jedan jaki tim volontera dokumentirao sve komentare – njih preko 500. Oni su posebno izdvojili one koji predstavljaju govor mržnje. Tako smo stvorili bazu podataka, tj. doprinosa građana, koja može biti korisna istraživačima zainteresiranima za nacionalizam. Negativni komentari mogu se koristiti u zagovaračke svrhe posebice kada je u pitanju suzbijanje govora mržnje u online prostoru. Bilo je naravno, puno negativnih komentara, ali mislim da je bitno prepoznati da oni nisu nužno odraz mišljenja većine stanovništva jer uvijek postoje ljudi koji vide objave, ali nisu nužno ponukani da daju odgovor. Zapravo bi u jeziku civilnog društva ti ljudi bili takozvani moveable middle – ljudi koji nisu nužno u skladu s našim vrijednostima niti podržavaju naš rad, ali nisu niti isključivo protiv naših vrijednosti. Naravno, bilo je mnogih koji su na pitanje (Što je za tebe domoljublje?) odgovorili u skladu s ljudskim pravima i promišljanjem koje je tolerantno. Druga faza kampanje bila je usmjerena na odabir najupečatljivijih komentara, te na oblikovanje vizualnih rješenja s volonterima. Cilj je bio isticanje zanimljivih doprinosa, koji ne dolaze od nas nego od građana, podijeliti s njihovim sugrađanima i sugrađankama.
Stavlja li Inicijativa fokus na određenu obljetnicu stradanja žrtava iz ratova devedesetih?
Ne želimo činiti razliku među žrtvama, stavljajući određenu godišnjicu u fokus. Istina je da Inicijativa dugi niz godina naglašava „Oluju“, prvenstveno zbog toga što ona zauzima jako važno mjesto u politici sjećanja na dominantnoj razini. Mi ovdje vidimo našu ulogu da ukazujemo na brojne zločine koji su se dogodili tijekom i nakon operacije „Oluja“ i činjenice da pravda za žrtve nije ostvarena. Vodimo se principom „pometi ispod svojih vrata“. To u kontekstu našeg aktivističkog i zagovaračkog rada znači da se bavimo odgovornošću vojnog i političkog rukovodstva Hrvatske i hrvatskih snaga za zločine počinjene u Hrvatskoj, ali i u BiH, jer žrtve za čije stradanje odgovornost snose navedeni često postaju zanemarene u javnom prostoru i bačene su u zaborav, stoga mi, unutar Inicijative, osjećamo odgovornost da ih se prisjećamo i da ne dopuštamo da se to dogodi. Naravno, tu je onda velik naglasak na civilnim žrtvama jer znamo da militaristički pristup često zanemaruje civile, a onda s obzirom na to s čijom odgovornošću se suočavamo često su to žrtve koje nisu hrvatske nacionalnosti – najviše Srbi i Bošnjaci. Mi se, primjerice, svake godine prisjećamo Josipa Reihl-Kira. Etnički identitet, dakle, nije ono čime se vodimo.
Kako komentirate pravomoćnu optužnicu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za zločin na Petrovačkoj cesti?
Kad su te optužnice prvo došle u javnost u Hrvatskoj, Inicijativa je objavila priopćenje iza kojeg i dalje stojimo. Smatramo da žrtve i šira javnost imaju pravo i moraju znati što se dogodilo tijekom i nakon operacije „Oluja“ i da imaju pravo na pravdu i istinu. To je bitno za cijelo društvo. Bilo bi posebice značajno istaknuti izjave najviših državnih dužnosnika, kada se negirala ili relativizirala patnja žrtava. Jako nam je bitno vratiti žrtve u fokus. Mislim da je pozornost javnosti više usmjerena na propitivanje legitimnosti optužnica, dok je granatiranje kolone izbjeglica navedeno u presudi Međunarodnog suda pravde 2015. godine u sporu između Hrvatske i Srbije o primjeni Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. DORH nije poduzeo ništa kako bi se to istražilo, iako se pripadnici Hrvatskih oružanih snaga dovode u vezu s tim zločinima. Tužiteljstvo u BiH također nije procesuiralo počinitelje tih zločina koji su se dogodili na području Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu Srbija koja ima univerzalnu nadležnost podiže optužnice, tako da mislim da zapravo ta situacija pored toga što skreće pozornost sa žrtava i toga da trebamo zagovarati njihovo pravo na i istinu također ukazuje na širi problem, a to je da Hrvatska nedovoljno surađuje s tužiteljstvima u BiH i Srbiji. Na to je Serge Brammertz, tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, ukazao u svom obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a u lipnju ove godine.
Inicijativa je organizirala nekoliko prosvjeda u Zagrebu, primjerice, osobno mi je ostao upečatljiv ovogodišnji prosvjed na glavnom trgu za pokolj u Ahmićima 16. travnja 1993. Kakva su zapravo generalna iskustva prilikom javnog prosvjeda – pozivanja na odgovornost za hrvatske zločine počinjene u ratovima devedesetih? Jesu li zastupljeni pozitivni ili negativni istupi sugrađana?
Imali smo stajanje na trgu vezano uz Ahmiće, no imali smo ga i za Oluju. Kad govorimo o Ahmićima, mislim da je zapravo bilo jako puno ljudi koji nisu bili sigurni o čemu se radi jer nisu čuli za taj zločin, ali bilo je i znatiželjnih koji su nam prišli i pitali nas za informacije. To me ne začuđuje, jer je taj dio povijesti također veoma zanemaren kad pričamo o kolektivnom sjećanju u Hrvatskoj. To nas se itekako tiče uzmemo li u obzir da presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju Ahmića ukazuje da je u tom periodu Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om, da je rukovodila planiranjem, koordinacijom i organiziranjem HVO-a i da je postojao oružani sukob između Hrvatske i BiH. Naravno, bilo je pojedinaca koji su znali za Ahmiće, no nisu se nužno slagali s našim pristupom, pa su nam prilazili i pitali nas zašto se ne prisjećamo žrtava hrvatske nacionalnosti u BIH, pa se opet vraćamo na to kako Inicijativa bira fokus svog aktivističkog i zagovaračkog djelovanja. U kontekstu Ahmića, nevezano uz naše stajanje, meni se činilo dosta značajnim to što je ipak bila reakcija određenih grupacija u društvu kada je Dario Kordić koji je osuđen za zločine u Ahmićima, sudjelovao u Hodu za život – dio javnosti je osuđivao i ujedno problematizirao činjenicu da je on osuđeni ratni zločinac, a da je u Ahmićima jedna od žrtava bila beba.
Nakon 30 godina prvi je put gradonačelnik Grada Zagreba, Tomislav Tomašević, posjetio mjesto stradanja majke Marije i kćeri Aleksandre Zec kod Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu. Po pitanju politike pomirenja, jeste li osjetili potporu, kako moralnu, tako financijsku, od promjene zagrebačke vlasti?
Jako je značajno što je on sudjelovao. Godinu prije bio je tu Boris Milošević, no ovo je prvi put da je bio netko iz gradske vlasti, i to ne samo Tomešević nego i predsjednik Gradske skupštine i drugi gradski zastupnici. Još je značajno da je pored njihova sudjelovanja na tom obilježavanju, Tomašević održao govor koji je bio u skladu s preporukama koje smo mu dostavili netom prije toga događaja. Razvili smo preporuke za komemoriranje civilnih žrtava rata za predstavnike lokalnih područja samouprave koje se zovu „Inkluzivno sjećanje“. Taj priručnik smo mu dostavili uoči obljetnice, i kada smo analizirali njegov govor, zaključili smo da je u skladu s tim preporukama. Jednako je značajno što je Tomašević u govoru izjavio da ne smijemo dopustiti da takvi zločini padnu u zaborav. Nekoliko mjeseci kasnije, odbor za imenovanje ulica, naselja i trgova u gradu Zagrebu, napokon je usvojio naš prijedlog da se ime obitelji Zec uvrsti u fond imena za imenovanje javnih površina na području Grada Zagreba, što je desetogodišnji zagovarački cilj Inicijative, i to je prvi korak pri imenovanju javne površine što bi omogućilo da na trajan način čuvamo sjećanje na obitelj Zec. Teško je komentirati postoji li pomak od promjene vlasti u ovom trenutku, jer su promjene teške, a sljedeća obljetnica dolazi 7. prosinca. Međutim, kada je nova gradska vlast stupila na snagu, prepoznali smo da će to biti politički trenutak u kojem bi bilo dobro ponovno dostaviti prijedlog za imenovanje ulice, jer smo isti prijedlog prethodno slali više puta, a svaki put bi bio odbijen. Mora se imati na umu da je naš zagovarački trud oko imenovanja ulice po obitelji Zec trajao deset godina, i da je unošenje njihoiva imena u fond za imenovanje ulica, naselja i trgova zapravo velika stvar.
Kako se mladi mogu uključiti u rad YIHR-a? Je li s godinama, pa tako i novim generacijama, narastao interes mladih za teme koje YIHR potiče i provodi?
Rad Inicijative s mladima polazi od dva programa. Prvi se tiče suočavanja s prošlošću i zagovaranja, a drugi uključuje edukacije i aktivizam mladih. Unutar programa edukacije istaknula bih našu „Edukativno-aktivističku školu tranzicijske pravde“ kroz koju je prošlo već tri generacije mladih. Rekla bih da je to jedinstvena škola na području Hrvatske. Škola daje mogućnost da se mladi upoznaju s osnovnim konceptima tranzicijske pravde, ali i primjerima dobre prakse aktivističkog djelovanja u tom području te načinima prema kojima se naše društvo suočava s masovnim kršenjima ljudskih prava i to od strane regionalnih eksperta. Osim toga, radimo radionice uoči obljetnica stradanja civilnih žrtava gdje se mladi imaju priliku upoznati s faktografskim informacijama, a to su često zločini o kojima neće učiti u školi, o kojima možda nisu sigurni gdje pronaći informacije. Također, otvaramo mogućnost za mlade da nam se pridruže na komemoracijama. Svjesni smo toga da se bavimo jako teškim temama, stoga uvijek nastojimo osigurati prostor za refleksiju samim time što su odlasci na mjesta stradanja emocionalno zahtjevna. Osim teorijskog i praktičnog, u kontekstu škole tranzicijske pravde i trodijelne edukacije i aktivističkog djelovanja na području specifičnih obljetnica, imamo i edukacijske programe koji se vežu uz aktivizam općenito. Osim sudjelovanja u edukativnim programima, mladi se mogu uključiti u volonterskom kapacitetu. Povremeno imamo pozive za volontere, nekad imamo i formalne pozive za program prakse, no često nam se mladi javljaju sami pa time znamo da podržavaju ideale koje Inicijativa promiče. Očito je da postoji interes među mladima.
Koliki je domet civilnog sektora danas u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim državama na Balkanu?
Kolegica koja je radila donedavno u Inicijativi započela je svoj rad kroz volontersko i aktivističko djelovanje, tako da se neki ljudi zadrže i rade u Inicijativi. Prije nekoliko smo mjeseci predstavili publikaciju „Zajednički narativi“, pa su tom prigodom govorile Viktorija Stanković i Maja Žilić koje su se nakon projekta nastavile afirmirati u sferi civilnog društva, Viktorija u smjeru daljnjeg školovanja, a Maja zaposlenjem u uredu u Srbiji. Suradnja Inicijative u Hrvatskoj s ostalim uredima YIHR-a regionalne mreže je otežana. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju stvorila se percepcija da je Hrvatska riješila sve svoje probleme vezane za naslijeđe ratova devedesetih. Hrvatsku se po tom i stavlja u neku drugu geografsku regiju, u Europsku Uniju ili u centralnu Europu, što nam je ponajviše teško radi donatorskih struktura financiranja za projekte, kako zajedničke tako i samostalne. Sve države u kojima djeluju ostale Inicijative uključene su u financiranje, dok Hrvatska nije. Počinitelji zločina u Hrvatskoj često nisu procesuirani, a njihove žrtve koje padaju u zaborav jer nema trajnih načina da ih se prisjećamo, bilo kroz spomenike, u muzejima, imenovanjem ulica. Političari se nisu ispričali za ono što su njihovi prethodnici napravili. Tako da je očito da ima još puno toga što se treba napraviti, i to želimo raditi. Naravno moramo financirati naše aktivnosti i rad, dok u javnom prostoru još uvijek vlada ozračje oko regionalnog pomirenja – da Hrvatska ne treba biti uključena u dijalog, premda je ona istodobno bila dio tih sukoba.