Optužbe za seksualno silovanje afganistanske imigrantice od strane pripadnika hrvatske policije tek je posljednji u nizu uistinu dijaboličnih incidenata za koje se sumnjiči ovdašnje graničare.
Osim bestijalnog ponašanja hrvatskih službenika, o kojem svjedoče brojna izvješća i dokaza, a u čiju autentičnost nema razloga sumnjati, izrazito je zabrinjavajuć i odnos hrvatskih političara prema navedenom problemu.
Predsjednik Zoran Milanović i njegova prethodnica Kolinda Grabar Kitarović razlikuju se u mnogo stvari, no djela i riječi gotovo su im identična kada je na repertoaru pitanje imigranata na granici Bosne i Hrvatske. U njihovim očima granična policija je nepogrešiva, a imigranti su uglavnom snažni mladi ljudi koji su se na put odlučili, valjda iz puke obijesti.
Kao zadnja brana imigrantima ostaje slovo zakona.
Što onda govori hrvatsko pravo o pravima imigranata? Postoji li zakon koji može zaštititi imigrante i kako pravnici tumače situaciju na granicu?Ako već politički vrh banalizira silovanja i mučenja, ne treba li tome stati na kraj zakon?
Odgovore smo potražili kod pravnika Tea Giljevića, docenta na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu. Giljević je s Gorankom Lalić Novak i Mirajnom Vergaš sudjelovao u izradi priručnika za policijske službenike naziva ’Pravo na pristup sustavu azila i zaštita
temeljnih prava imigranata’.
Teo Giljević je i predsjednik Povjerenstva koje se bavi građanskim nadzorom rada MUP-a.
Koliko su, prema vašem saznanju, hrvatski policajci/graničari upućeni u prava imigranata, dakle u domaće zakone, kao i u međunarodne konvencije? Koji je najučinkovitiji način edukacije policijskih službenika?
Prema mojim saznanjima, određeni broj pripadnika granične policije pohađao je edukacije o pravu na pristup sustavu azila i zaštite temeljnih prava migranata. Sudjelovao sam kao predavač na nekoliko takvih radionica koje su bile organizirane od strane Hrvatskog pravnog centra i Ministarstva unutarnjih poslova. Međutim, nemam podatke koliko je ukupno takvih i sličnih radionica održano niti koliki je postotak policijskih službenika prošao takvu vrst edukacije. Nažalost, od početka pandemije Covida 19 održavanje takvih radionica je otežano, te se samo manji broj odvija on line. A upravo je kontinuirana edukacija najbolji način za poboljšanje prakse postupanja policijskih službenika. Kad govorimo o policijskih službenicima granične policije, upravo su oni ti koji prvi dolaze u kontakt s osobama koje žele izraziti namjeru za međunarodnom zaštitom (azil i supsidijarna zaštita) te je njihova dužnost među brojnim migrantima prepoznati osobe koje možda žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, te im pružiti informacije o toj mogućnosti i uputiti ih na nadležno tijelo koje će provesti postupak. Svako postupanje policije prema osobama koje žele izraziti namjeru za međunarodnom zaštitom mora biti uz potpuno poštivanje temeljnih ljudskih prava, kao što su ljudsko dostojanstvo, pravo na život, zabrana mučenja, načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement). Smatram da je edukacije potrebno provoditi i za rukovodeće policijske službenike, pa čak i državne dužnosnike u Ministarstvu unutarnji poslova, koji s vrha daju zapovijedi za postupanje policijskim službenicima na terenu. U takvu vrst edukacije bilo bi dobro uključiti i pripadnike specijalne i interventne policije koji su također povremeno upućeni na obavljanje poslova zaštite državne granice.
Bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kazala je kako za održati sigurnost na granici “treba malo potrebne sile”, te time praktički odbacila sve dokaze o nasilju počinjenom na imigrantima od strane hrvatske policije. Kakva postupanja policijskih službenika se se smatraju kažnjiva hrvatskim zakonima?
Policijski službenici ovlašteni su obavljati policijske poslove primjenom policijskih ovlasti na temelju Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te stoga temelj policijskog postupanja može biti isključivo zakon. Policija je pri zadiranju u prava i slobode građana vezana načelom razmjernosti, što znači da je intervencija policije u privatna prava građana prihvatljiva pod uvjetom da se njome štiti interes trećih osoba ili interes šire zajednice. Policijski službenik postupa imajući u vidu razmjer između ovlasti koju primjenjuje i svrhe radi koje obavlja određeni policijski posao, pri čemu je uvijek dužan primijeniti ovlast kojom se u najmanjoj mjeri zadire u slobode i prava čovjeka, a postiže svrha obavljanja policijskog posla. Iz svega ovoga jasno je da se prisila smije primjenjivati isključivo radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega, odbijanja napada i otklanjanja opasnosti ako je vjerojatno da se mjerama upozorenja i naredbi neće postići cilj, a sredstva prisile se uporabljuju nakon prethodnog upozorenja, osim ako je vjerojatno da bi prethodno upozorenje ugrozilo postizanje cilja. U protivnom policijski službenici mogu odgovarati za nezakonito postupanje kazneno, prekršajno i stegovno.
Kako komentirate izjave i odnos hrvatskih političara oko prava imigranta i onoga što se događa na granici? Čini se da predsjednik Milanović, baš kao i njegova prethodnica, bezrezervno staju iza policijskih službenika? Zašto je tome tako?
Hrvatska policija ima iznimno zahtjevan zadatak čuvati vanjsku granicu Hrvatske koja je duga 2304 km te ju je iznimno teško kontrolirati jer na velikom području nema prirodnih zapreka (tzv. zelena granica). Nadalje, dodatan problem je vanjska granica prema Bosni i Hercegovini duga preko 1.000 km, a najveći dio migranata dolazi upravo od tamo. Također, tu je i politički aspekt, Hrvatska mora dokazati da može štititi vanjsku granicu EU kako bi ušla u schengenski prostor. kad se sve to uzme u obzir činjenica je da hrvatska policija nema jednostavan i lagan zadatak. Međutim, bez obzira na sve to trebaju se naravno štititi ljudska prava, pa tako i prava migranata, i pravo na azil.
Političari koriste temu migracije i u različite političke svrhe te se i u kontekstu toga mogu promatrati pojedini njihovi stavovi.
Znamo da utjecajni Guardian konzistentno osuđuje postupanje hrvatske policije i tome prilaže vjerodostojne dokaze. Dio nezavisnih medija precizno i uporno informira javnost o nedjelima na granici. To donekle rade i hrvatski mejnstrim mediji, no imamo i suprotnih primjera gdje se imigranti demoniziraju. Kako biste ocijenili medijsko izvještavanje po pitanju problema imigranata?
Mediji u Hrvatskoj prema mom sudu u pravilu korektno izvještavaju o problematici migracija. Ponekad se nađu tekstovi koji tendenciozno prikazuju migrante u negativnom kontekstu, ali mi se čini da oni nisu dominantni. Vodeći mediji većinom ukazuju na određene slučajeve potencijalnog nezakonitog i nepravilnog postupanja hrvatske policije prema migrantima, međutim kao pravnik, smatram da je potrebno da nadležna sudska tijela to pravomoćno utvrde. Pred Europskim sudom za ljudska prava vode se određeni predmeti koji se odnose na postupanje hrvatskih vlasti prema migrantima, no zasad su još uvijek malobrojni te sud još uvijek nije u njima donio presudu.
Vjerujete li da iza nemilih događaja na granici stoje institucionalizirane naredbe ili je riječ o individualnim postupcima graničara?
Nemam dovoljno informacija s terena o postupanju hrvatske policije da bi formirao stav o tome. Tako da jedino mogu reći da se iskreno nadam i vjerujem da ne postoje naredbe s vrha o nezakonitom postupanju već da se tu prvenstveno radi o pojedinačnim incidentima pojedinih policijskih
službenika koje se u budućnosti može prevenirati jasnim stavom vrha policije o netoleriranju nezakonitog postupanja policijskih službenika kojim se ugrožavaju bilo čija ljudska prava, pa tako i migranata. Tu bih se opet vratio na potrebu za kontinuiranom edukacijom, ali i otvaranjem policije prema građanima što se ostvaruje kroz građanski nadzor nad radom policije.
Predsjednik ste Povjerenstva za rad po pritužbama u MUP-u. Zahvaljujući svima dostupnoj tehnologiji, nezakonita postupanja policije sada svatko može zabilježiti. Ti događaji u SAD- upravo su pokrenuli jednu malu revoluciju. U Hrvatskoj smo imali slučaj Tihomira Blagusa, pa snimku iz Zadra gdje policajci tuku čovjeka u kasinu… Smiju li građani u svakoj situaciji snimiti policijske službenike? Ima li neka situacija kada, po službene osobe, potencijalno inkriminirajuća snimka ne može biti upotrebljena kao dokaz?
Građanski nadzor nad radom policije profunkcionirao je u 2020. godini nakon proteka više od pet godina od prestanka rada prijašnjeg Povjerenstva. S jedne strane pohvalno je da konačno postoji građanski nadzor nad radom policije kojim se promiču najviši europski standardi u policijskom radu, poštovanje vladavine prava i ljudskih prava u policijskom postupanju, te doprinosi povjerenju javnosti u rad policije. Međutim, nije za pohvalu političkoj vlasti da iz različitih razloga nije funkcionirao preko pet godina.
Vezano za snimanje policijskih službenika sukladno čl. 66. st. 2. toč. 2. Zakona o policijskim poslovima policijski službenik može zabraniti snimanje mjesta događaja, što predstavlja jednu od mogućih radnji osiguranja mjesta događaja (npr. kod obavljanja očevida). Međutim, to isto tako ne znači da je zabrana uvijek opravdana zato što ju je odredio policijski službenik, već će njezina opravdanost ovisiti o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
