Aktivisti, disidenti i predstavnici skupina najugroženijih klimatskim promjenama – autohtonih naroda diljem globalnog Juga – samo su neki od onih čiji su glasovi ostali u pozadini gafova i sukoba lidera i predstavnika vodećih svjetskih sila na dvotjednoj konferenciji COP27 u egipatskom Šarm El-Šeiku. Rijetki su mediji prenijeli vapaje najprezrenijih čije je istupe obilježila snažna antiratna, antikolonijalna i nerijetko radikalna antikapitalistička poruka.
Godišnja klimatska konferencija produžena za gotovo dva dana rezultirala je, kako prenose vodeći mainstream mediji, povijesnim rezolucijama po borbu za svjetsku klimatsku pravdu. Iako se na sličnim dogovorima radilo barem desetljeće unazad, predstavnici velikih sila dogovorile su pomoć – svojevrsnu reparaciju zemljama na udaru posljedica velikih klimatskih promjena. Jedan od predmetnih sporova zbog kojih su oklijevale Sjedinjene Američke Države i Europska Unija bio je povezanost Kine s grupama unutar Ujedinjenih naroda koje predstavljaju zajedničke interese Globalnog Juga.
Zbivanja i diskusije na samitu još jednom su otvorila neka važna pitanja. Treba li globalni Jug ili Treći svijet plaćati podjednako za klimatske promjene? Zaslužuju li zemlje na izravnom udaru klimatskih nepogoda neku vrst reparacije od velikih sila? Jesu li najveći svjetski zagađivači spremni legalno se obvezati na pomoć? Jedno je sasvim sigurno: brojne skupine su s gorčinom promatrale još jedan u nizu dogovora koji ne spominje eksplicitno ulogu (neo)kolonijalne naravi svjetske industrije fosilnih goriva koja nerijetko pogoni autoritativne režima i svjetsku ratnu industriju.
Disidenti protiv rata
Sloboda govora, pravo na prosvjed i otpor autoritativnim vođama za mnoge su neodvojiva komponenta borbe protiv klimatskih problema. Svjetsku je pozornost samitom ponovno zaradio Alaa Abd El Fattah, britansko-egipatski disident koji je nedavno prekinuo višemjesečni štrajk glađu.
Primjer El Fattaha, naravno, nije jedini. Muhammad al-Kashef, egipatski disident, odvjetnik i aktivist, iz njemačkog egzila upozorio je da sama činjenica da je samit održan u zemlji koju vodi Abdel Fatah al-Sisi ilustrira dovoljno o velikim silama i njihovim ambicijama. Svjetski ratna industrija sudjeluje s 5.5 posto u ukupnoj emisiji stakleničkih plinova, ukupno duplo više nego civilna avijacija. Sam Egipat, tvrdi al-Kashef, jedan je od najvećih svjetskih uvoznika oružja s više od 50 milijardi dolara utrošenih na oružje od 2014. godine.
Ukrajinska klimatska i antiratna aktivistkinja Svitlana Romanko suspendirana je sa samita zbog protestnog istupa protiv ruskih predstavnika. Romanko je poznata od prije po svom aktivističkom i odvjetničkom angažmanu za prestanak financiranja industrije fosilnih goriva od strane velikih svjetskih banaka čime se zapravo, tvrdi, pokreće i Putinov ratni stroj.
Značajan je bio i istup ruskog disidenta Vladimira Slivjaka, jednog od ekoloških pionira u Rusiji koji je pomogao postaviti temelje za aktivističku borbu protiv tamošnje industrije fosilnih goriva. Slivjak nastupa i protiv nuklearne energije: s udruženjem neprofitnih organizacija Don’t Nuke the Climate sudjeluje na COP samitima od 2000. godine. Njihova agenda je da nuklearna energija ne može zadovoljiti prijeko potrebnu i hitnu klimatsku akciju zbog činjenice da je od početka gradnje reaktora potrebno do dvadeset godina za ispostavu električne energije. Ističe da je Rusija treći najveći opskrbljivač urana Sjedinjenim Američkim Državama. Iako su Sjedinjene Države zabranile uvoz fosilne energije iz Rusije, ta se zabrana nije odnosila na uvoz urana. U takvom licemjerju, tvrdi Slivjak, sudjeluje i Europska unija jer skoro pola od ukupno uvezenog urana kontrolira Rusija: petina je uvezena direktno iz Ruske federacije, a petina iz Kazahstana čiju proizvodnju, tvrdi, de facto kontrolira Rusija.
Problemi autohtonih naroda
Na margini klimatskog samita ostali su oni čija su prava u ime industrije gažena stoljećima. U zakucima samita sakupljali su se i prosvjedovali predstavnici autohtonih naroda Latinske Amerike. Njihova borba često je ograničena na prosvjedne note i povremene tužbe kojima sposobniji pojedinci zadobiju pažnju svjetske javnosti. Njihova borba u potrazi za savezništvom s visokom politikom, ali i nerijetkim razočaranjem istom, nečujna je karakteristika svih većih klimatskih dogovora.
Upravo je zato nanovo izabrani predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva dočekan mesijanski od pojedinih aktivista i predstavnika autohtonih amazonskih naroda kada je najavio drakonsko kažnjavanje ilegalnih industrijskih aktivnosti u amazonskim šumama, misleći prvenstveno na deforestaciju i ono šta naziva „poljoprivrednom okupacijom“ ugroženih prostora i osnivanje ministarstva za urođenike. Mandat predsjednika na odlasku Jaira Bolsonara, za tamošnje je starosjedioce označio potpunu katastrofu po pitanju gospodarenja nad amazonskom prašumom. Lula obećava povratak Brazila na svjetsku ekološku scenu, najavljujući inicijativu kojom bi COP30 2025. godine doveo u Brazil. Gregório Mirabal, aktivist za obranu nativističkih prava u Amazoni, pokazao je u razgovoru za Democracy now! optimizam i nadu u savezništvo s Lulom. Upravo bi borba za prava urođenika trebala biti testni poligon za povjerenje trećeg vala ljevice u Latinskoj Americi. Velika su očekivanja i od Gustava Petra, novoizabranog kolumbijskog predsjednika. Hoće li urođenici pronaći potporu u karizmatičnim vođama-ljevičarima, tek predstoji vidjeti. Podsjetimo, upravo su autohtona prava bila jedna od ključnih točaka programa vlade predsjednika Gabriela Borica za promjenu ustava iz vremena zloglasnog Augusta Pinocheta u Čileu. Protivnički tabor je do početka rujna ove godine i referenduma o novom ustavu vodio kampanju dezinformacija koja je pomogla obaranju ustavne inicijative za koju se dugo držalo da ima široku narodnu potporu.
Predstavnici autohtonih naroda mahom su razočarani egipatskom konferencijom. Njihova je poruka radikalna, žele konfrontaciju sa zaostacima kolonijalizma, dok s druge strane, COP postaje teren za korporativnu promidžbu. Kolonijalizam je danas, tvrde neki od vođa, oličen u financijskim institucijama koje pomažu u donošenju lažnih mjera i poteza.
Iz kolektiva Futuros Indígenas koji brani prava autohtonih naroda u Latinskoj Americi prozivaju samit za licemjerje zbog bolje zastupljenih industrijskih i korporativnih lobija od aktivista-urođenika koji su često prisiljeni na prosvjedovanje. Andrea Ixchíu iz Gvatemale ističe povijesnu dimenziju (neo)kolonijalnog problema: od rušenja iranske vlade nakon nacionalizacije naftnih kompanija 1953. godine, do svrgavanja demokratski izabrane vlade Gvatemale iduće godine i sasvim sumnjive uloge američkog državnog sekretara Johna Foster Dullesa u notornoj United Fruit kompaniji. Čini se da dio autohtonih naroda vidi sablasni kontinuitet spomenutih politika u različitim varijacijama zelenog ili održivog kapitalizma protiv kojeg ustaju na još jednom COP samitu.
