“Pravo je pitanje koliko djece ostaje izvan naših granica i koliko ih tamo umire, bez da mi za to znamo. Statistike govore da na svako dokumentirano dijete koje je uvedeno u sustav EU-a, postoji jedno dijete koje nije uvedeno u sustav”, upozorila je Sara Kekuš iz CMS-a na jučerašnjoj tribini „Djeca bez pratnje u Hrvatskoj“.
Teško je biti odrasla osoba u izbjeglištvu, još je teže biti dijete izbjeglica, a biti dijete u bijegu od rata i bježati u nepoznato sam bez roditelja ili ikoga svoga, tisućama kilometara daleko od kuće, muka je teško razumljiva.
O djeci izbjeglicama bez pratnje rijetko se govori. Podaci o njima utopljeni su u migrantskim statistikama. Brojni međunarodni dokumenti, na koje se oslanjaju i hrvatski zakoni, propisuju postupanje s djecom bez pratnje, njihov smještaj, zaštitu, obrazovanje i brigu o njima.
U hrvatskom Protokolu o postupanju prema djeci bez pratnje iz 2018. godine, pod pojmom “dijete bez pratnje” smatra se dijete državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina koja je na teritorij Republike Hrvatske došla bez pratnje odrasle osobe koja je odgovorna za to dijete u skladu sa zakonom ili običajima, kao i dijete koje je ostalo bez pratnje nakon ulaska u Republiku Hrvatsku.
Prema podacima MUP-a, lani je u Hrvatskoj registrirano 1.376 maloljetnika tražitelja međunarodne zaštite, od čega 195 djece bez pratnje. Ako se pogleda broj djece iregularnih migranata koja nisu tražila međunarodnu zaštitu, brojka je još daleko veća. MUP je lani postupao prema 2.075 takve djece, od toga je čak 411 djece bilo bez pratnje roditelja ili druge odrasle osobe zadužene za brigu o njima.
Dok se država pokušava s više ili manje uspjeha nositi s problemom djece izbjeglica bez pratnje, domaće i međunarodne nevladine organizacije i neovisne institucije upozoravaju na nedovoljnu spremnost sustava. Problemi su svugdje – u prihvatu djece bez pratnje, skrbništvu nad njima, obrazovanju, integraciji…
Nevladine organizacije: Nužan je individualni pristup
„Djeca bez pratnje u Hrvatskoj“ bila je i tema tribine koju su 20. lipnja, na Svjetski dan izbjeglica, organizirali Centar za mirovne studije (CMS) i Rehabilitacijski centar za stres i traumu u zagrebačkom KIC-u.
Sara Kekuš iz CMS-a upozorila je da se vrlo malom broju djece bez pratnje uopće odobri azil u Hrvatskoj. Uspjeh je ako im MUP zahtjev za azilom uopće uzme u proceduru. “Pravo je pitanje koliko djece ostaje izvan naših granica i koliko ih tamo umire, bez da mi za to znamo. Neke statistike govore da na svako dokumentirano dijete koje je uvedeno u sustav EU-a, postoji jedno dijete koje nije uvedeno u sustav. Dakle, govorimo o golemim brojkama djece bez pratnje koja su prepuštena sama sebi, bez zaštite i sigurnosti”, upozorila je Kekuš.
Situacija se pogoršala od 2018. godine kada je veliki broj djece bez pratnje “zapeo” u Srbiji, a potom i u Bosni i Hercegovini. Postoje dokumentirani slučajevi nasilnog protjerivanja djece s hrvatske granice. Jedan od takvih slučajeva je završio na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
“Riječ je o 17-godišnjem Sirijcu koji je u Hrvatskoj nezakonito stavljen u detenciju, a potom je zajedno s nekolicinom mladića nezakonito protjeran. Pokušao je zatražiti azil, ali mu je to pravo onemogućeno. Potom su mladići pokrenuli postupak u Strasbourgu. CMS je, s drugim organizacijama, bio umješač u postupku pred sudom. Hrvatska je u obraćanju Sudu u Strasbourgu pokušavala na sve načine diskreditirati nevladine organizacije koje su bile umješači ili koje su prikupljale dokaze u tom slučaju. To smatramo vrlo sramotnim za Hrvatsku”, rekla je Sara Kekuš. Izrazila je nadu da će uskoro biti donesena presuda koja će još jednom pokazati da Hrvatska na nezakoniti način protjeruje ljude.
Problem je što ne postoje sigurni koridori za djecu izbjeglice koji bi im osigurali da iz nesigurnih područja ili iz masovnih kampova budu na siguran način preseljeni u one zemlje u kojima mogu uživati zaštitu. Zbog toga su djeca bez pratnje često žrtve trgovine ljudima, seksualnog iskorištavanja, nasilja ili izrabljivanja.
Dragana Knezić iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu založila se za individualni pristup svakom djetetu bez pratnje. “Nije sve za svakoga. Nema individualne procjene kod smještanja djece bez pratnje. Treba gledati djetetovo prethodno iskustvo. Nekom odgovara udomiteljstvo, nekome stambena zajednica ili dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Stručnjacima treba dati autonomiju u odlučivanju”, naglasila je Knezić.
Problem je i skrbništvo na djecom bez pratnje. Nakon smještaja i određivanja skrbnika, djeca vrlo rijetko stupaju u kontakt sa svojim skrbnicima koji su dužni brinuti o najboljoj zaštiti djeteta.
“Poznata je praksa da neki djelatnik centra za socijalnu skrb ima 40-50 djece o kojima brine. Sustav skrbništva je vrlo neuređen. Ne postoji jasna definicija tko može biti skrbnik, koje kompetencije mora imati, ne postoji edukacija ni registar skrbnika. Najčešći skrbnici djeci bez pratnje su zaposlenici centara za socijalni rad po službenoj dužnosti. Ponekad su to i stručne osobe zaposlene u udrugama, poput Are You Syrious i Save The Children ili Hrvatskog crvenog križa”, upozorila je Dragana Knezić.
Pravobraniteljica za djecu: Neprimjeren smještaj u odgojnim domovima
Pravobraniteljica za djecu u svojem izvještaju za 2021. godinu navodi niz problema djece u pokretu, odnosno djece izbjeglica, posebno djece bez pratnje.
Lani je zaprimila niz prijava zbog povrede prava djece migranata, najviše onih koji dolaze s Bliskog istoka. Prijave su pretežito podnijele nevladine organizacije. Ured pravobraniteljice je za neka kršenja doznao i putem medija. Većinom je riječ o prijavama zbog nezakonitog i ilegalnog protjerivanja s teritorija RH. Prema podacima mreže Border Violence Monitoring, tijekom 2021. godine protjerano je 256 maloljetnika, iako je taj broj vjerojatno znatno veći, navodi se u izvještaju. Udruge izvještavaju da su starija djeca žrtve fizičkog, a mlađa psihičkog nasilja.
“Maloljetnici bez pratnje odvedeni u policijske postaje, često su prisiljeni potpisati izjavu kojom tvrde da su punoljetni. Svjedoči se o oduzimanju odjeće i lijekova, nepružanju hitne medicinske pomoći, silovitim vožnjama u vozilima bez prozračivanja, o udarcima pendrecima i šakama, prijetnjama pištoljem”, navodi pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević. Citiraju se i svjedočenja nevladinih organizacija da se obitelji s djecom i djeca bez pratnje vraća s granice bez provođenja individualnog postupka čime im se uskraćuje pravo na međunarodnu zaštitu.
Prošle godine, ali i ranije, pravobraniteljica za djecu je upozoravala nadležne na neprimjeren smještaj djece bez pratnje. Nadležno ministarstvo odredilo je za to dvije kontaktne točke: Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb i Split, ali se zbog većeg broja djece ona smještaju i u domovima za djecu i mladež s problemima u ponašanju. Lani je smješteno ukupno 228 djece bez pratnje u centrima u Zagrebu i Splitu, ali i u Odgojnom domu Ivanec, upozorava pravobraniteljica.
Problem je i nedostatak smještajnih kapaciteta. Navodi se primjer zagrebačkog Centra za pružanje usluga u zajednici, gdje broj smještene djece nije u skladu s Pravilnikom o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga i gdje nema dovoljno zaposlenih za prihvat djece.
Pravobraniteljica Pirnat Dragičević upozorava da se djeca bez pratnje i dalje smještaju u domove za djecu i mladež s problemima u ponašanju. Tamo se na više mjeseci smještaju i djeca mlađa od 14 godina. Takav smještaj nije stručno opravdan, a nije ni u najboljem interesu djece.
“Iako su djeca migranti u tim domovima odvojena od djece s problemima u ponašanju, neminovni kontakti u zajedničkim prostorima mogu predstavljati problem. Jedni se nalaze u prihvatu zbog migracija, a drugi su djeca hrvatski državljani smješteni zbog skitnje, bijega od kuće ili ustanove ili zbog potrebe za hitnim izdvajanjem iz obitelji. Riječ je o problemima različite etiologije i simptomatologije”, stoji u izvještaju.
Konstantan je problem i nedostatak centraliziranog prikupljanja podataka o djeci bez pratnje na što upozorava i UNHCR. Stoga pravobraniteljica ukazuje na potrebu organiziranja specijalizirane ustanove u kojoj bi se evidentirao prihvat sve djece bez pratnje, gdje bi im se pružila individualizirana podrška i kvalitetno skrbništvo. Bilo bi potrebno poticati i udomljavanje djece bez pratnje, ali i pojednostaviti ostvarivanje prava spajanja obitelji, roditelja ili srodnika djeteta bez pratnje koji se nalaze u zemlji podrijetla. U međuvremenu, treba raditi na uključivanju djece u odgojno-obrazovni sustav i druge socijalne aktivnosti uz dostupnost prevoditelja i psihosocijalnu pomoć za djecu kojoj je to potrebno.
U posebnom dijelu izvještaja „Djeca na čekanju – dječja prava u vrijeme pandemije 2020-2021“, pravobraniteljica za djecu izdvojila je, među osobito ranjive skupine, i djecu bez pratnje.
„Pandemija Covida-19 znatno je utjecala na živote djece migranata zbog povećanog rizika od isključenosti, siromaštva, stigmatizacije i zapostavljanja“, stoji u tom dijelu izvještaja. Za vrijeme lockdowna nije bilo nastave u školama, pa dio pristigle djece nije imao pristup nastavi. Nije bilo nastave hrvatskog jezika, što je usporilo njihovu integraciju. Problem je bio i što su novoprimljena djeca, zbog straha od moguće zaraze, morala biti smještena u samoizolaciju što je bilo teško organizirati zbog nedostatka smještajnih kapaciteta. Stanje se poboljšalo kada je nadležno ministarstvo poslalo brze testove, zaključuje se u izvještaju.
Vlada: Protiv specijaliziranih ustanova za prihvat
Povodom izvještaja pravobraniteljice za djecu, Vlada je na sjednici 15. lipnja, usvojila Mišljenje u kojem je pokušala opovrgnuti dio navoda i prijedloga Helence Pirnat Dragičević.
Vlada se usprotivila osnivanju specijaliziranih ustanova za prihvat djece bez pratnje, jer bi to bila podloga za moguću getoizaciju i težu integraciju u hrvatsko društvo. Navodi kako je „veliki broj primjera djece bez pratnje koja su smještena u ustanovama socijalne skrbi uspješno integrirana“.
“Upitna je i održivost jedne takve ustanove s obzirom na to da je praćenje djece bez pratnje u velikom broju pokazalo da se djeca zadržavaju 3 do 10 dana, često bježeći i mijenjajući ustanove”, navodi Vlada.
U vezi poteškoća sa skrbništvom, Vlada tvrdi da ne postoji problem oko imenovanja skrbnika za djecu bez pratnje, jer je to regulirano Obiteljskim zakonom. Ne postoji ni problem s brojem stručnog i pratećeg pomoćno-tehničkog osoblja u domovima za prihvat djece bez pratnje. Vlada ističe da se „kontinuirano odobravaju nova zapošljavanja stručnih radnika, administrativno-računovodstvenih radnika i pomoćno-tehničkih radnika s obzirom na socijalne usluge koje pružaju sukladno potrebama, bez obzira na korisničku skupinu“.
Vlada je reagirala i na navode pravobraniteljice da se Međuresorno povjerenstvo za zaštitu djece bez pratnje, osnovano 2019. godine, nije sastalo niti jednom tijekom prošle godine, a da je novo Međuresorno povjerenstvo Vlada osnovala u siječnju ove godine. Međuresorno povjerenstvo za zaštitu djece bez pratnje čine predstavnici ministarstava za socijalnu skrb, unutarnjih poslova, zdravstva i obrazovanja, Ureda za ljudska prava i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom prava djece i izbjeglica te predstavnika ustanova i udruga koje se bave humanitarnim radom.
Vlada objašnjava da je u zastoju rada Međuresornog povjerenstva došlo jer je u međuvremenu napravljen novi ustroj tijela državne uprave, ali da je svejedno lani Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike „kroz cijelu godinu bilo u kontinuiranoj suradnji s nadležnim tijelima s ciljem provedbe i učinkovite zaštite najboljeg interesa djeteta bez pratnje“. Navode da su lani bila dva takva sastanka na kojima su razmijenjene informacije s predstavnicima koji se bave zaštitom djece bez pratnje.
Već standardno, Vlada odbija i optužbe o brojnim nezakonitim i nasilnim protjerivanjima s hrvatske granice iregularnih migranata, među kojima i djece. U vladinom Mišljenju navodi se da je cjelokupni policijski sustav „educiran o postupanju u skladu s najvišim standardima zaštite ljudskih prava“, da je svima dana uputa da se prema migrantima postupa krajnje obazrivo i uz poštivanje ljudskog dostojanstva, a osobito prema djeci, ženama, starijim osobama i drugim ranjivim skupinama te da je „zabranjena nerazmjerna, neprimjerena i nezakonita uporaba sile“. Vlada ističe da MUP provodi redovite izvide u policijskim postajama, a svaku pojedinačnu prijavu „pomno provjerava“. Napominju i da migranti u pojedinim slučajevima lažno optužuju policijske službenike za nasilje, „očekujući da će im takve optužbe pomoći u novom pokušaju ulaska u Hrvatsku i nastavku puta prema zemljama odredišta“.
U vladinom Mišljenju stoji i podatak da je u 2021. godini u Službi za unutarnju kontrolu MUP-a obrađeno 13 slučajeva postupanja policije prema migrantima. Protiv šestorice policijskih službenika pokrenuti su disciplinski postupci, protiv trojice od njih zbog povrede članka 96. st. 1. točaka 1., 3. i 7. Zakona o policiji. Riječ je o neizvršavanju, nesavjesnom, nepravodobnom ili nemarnom izvršavanju službenih obaveza, zloupotrebi položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti te nedolično ponašanje u službi ili izvan nje, kada to teško šteti ugledu policije. Postupak je pokrenut nakon objavljenih snimki nasilja nad migrantima na RTL televiziji. Trojci policijskih službenika izrečena je novčana kazna, a trojici uvjetna kazna prestanka državne službe. Lani su pokrenuta i dva kaznena postupka u vezi postupanja policije prema migrantima, navodi Vlada u svojem Mišljenju o izvještaju pravobraniteljice ta djecu. Ne zaboravljaju spomenuti i da je uspostavljen neovisni mehanizam nadzora hrvatske granice financiran sredstvima Europske komisije.
Sajid Khan: Ostao sam, jer me mali grad lijepo primio
Na tribini u KIC-u gostovao je i Sajid Khan koji je prije šest godina izbjegao iz Afganistana kao 15-godišnji dječak, sam bez roditelja.
“Bila je to teška odluka ostaviti obitelj da bih došao u neku zemlju gdje ne znam gotovo nikoga”, opisuje Sajid.
Ilegalnim migrantskim rutama mjesecima se probijao preko Irana, Turske i Bugarske gdje je završio u dvomjesečnom pritvoru: “Od svih iz grupe, mene su najduže zadržali. U zatvoru nismo smjeli izlaziti van, u sobama nismo imali WC, bilo je dosta teško”, ispričao je.
Kada je nakon toga ipak uspio doći do Hrvatske, prva iskustva bila su mu također traumatična. Prošao je sve – uhvatila ga je policija oko Osijeka pa je završio u tamošnjem odgojnom domu. Ubrzo bježi od tamo, jer je to bilo mjesto, kakao kaže, koje on nikako ne zaslužuje. Dolazi u Zagreb, policija ga smješta u dom u Dugave, ali ga ubrzo sele u Centar za pružanje usluge u zajednici u Lipiku.
Njegov prvi cilj bio je London, ali je na kraju ostao u Hrvatskoj zato što su ga ljudi jako dobro prihvatili. Ipak, nije dobio azil, nego supsidijarnu zaštitu koja mu se periodično produžava.
“U Lipiku sam se dobro snašao. Našao sam puno prijatelja. Ostao sam jer me je taj mali grad jako lijepo prihvatio. Gotovo svi za mene znaju i dobro se ponašaju prema meni. Imao sam i dobru nastavnicu hrvatskog jezika, koja je sa mnom puno radila. Čak i u slobodno vrijeme. Zanimalo ju je o mojoj državi, kakva je tamo hrana i slično”, kaže Sajid koji u Lipiku sada živi u stambenoj zajednici, stanu u vlasništvu Centra.
Završio je trogodišnju školu za stolara i ove godine je, upravo na Svjetski dan izbjeglica, maturirao s odličnim. Zavolio je igrati nogomet, ali zbog svog trenutnog statusa u Hrvatskoj ne može uvijek igrati na nogometnim utakmicama.
“Problem je što ne mogu biti registriran kao igrač, jer nisam hrvatski državljanin. Kada imamo utakmicu, moj trener uvijek mora pitati trenera protivničkog tima da li ja mogu igrati. Neki dozvole da igram, neki ne. Igram samo juniorsku kategoriju, jer kod seniora po pravilima FIFA-e nikako ne smijem igrati”, opisuje danas 20-godišnji Sajid. Nada se da će se to promijeniti i da će uspjeti dobiti sportsku iskaznicu.
