Za razliku od hrvatskih Laura, socijalni radnici nemaju zakonskih prepreka javno govoriti pod svojim imenom i prezimenom, no ipak odabiru nevidljivost i bezimenost. Socijalni radnici trebaju prvo uništiti „korov“ u svojim redovima. Taj posao ne mogu obavljati ljudi bez odgovornosti, kapaciteta, empatije prema ranjivima i prihvaćanja različitosti.
U ožujku se obilježava Svjetski dan socijalnog rada. Ove godine obilježen je 15. ožujka, u Hrvatskoj stručnim skupom uživo i online „Socijalni rad u Hrvatskoj: nove perspektive“. Uz socijalne radnike, skupu su prisustvovali i stručnjaci srodnih struka i profila, predstavnici akademske zajednice, državnih institucija i medija.
Iz svega izloženog na tom skupu dominiralo je nezadovoljstvo odnosom države i politike prema sustavu socijalne skrbi, a osobito očitim nerazumijevanjem aktualne Vlade i nadležnog Ministarstva prema socijalnim radnicima kao najisturenijim akterima tog krajnje zahtjevnog sustava. Naglasci s toga skupa bili su sljedeći:
- reformu socijalne skrbi i novi zakonodavni okvir Vlada premijera Andreja Plenkovića napravila je bez podrške struke, tj. bez socijalnih radnika.
- Zakone pišu ljudi koji ne rade na terenu, pa su u praksi teško provedivi ili neprovedivi;
- poslovi koje obavljaju centri za socijalnu skrb regulirani su postojećim zakonskim i drugim propisima kojih se djelatnici moraju pridržavati, a u raskoraku su s očekivanjima građana;
- socijalni rad pretvoren je u hladni administrativni posao na štetu korisnika, a situacije kod pojedinaca i obitelji su sve složenije problematike i zahtijevaju puno vremena;
- socijalni radnici u centrima za socijalnu skrb nemaju adekvatne uvjete za rad, kako u materijalnom smislu (prostor, uredska i informatička oprema i druga neophodna sredstva za rad kao npr. mobitel, automobil) tako i u pogledu nametnutih normativa glede broja korisnika i vremena predviđenog za bavljenje njima.
Primjer iz prakse: koliko socijalni radnik ima vremena za rad s klijentom prema postojećim normativima, izračunala je svojedobno jedna dugogodišnja socijalna radnica iz Odjela za djecu, mladež i obitelj. Nakon potrošenog vremena na pripremni postupak, pa vremena za dokumentaciju, pa vremena za timske sjednice socijalnom radniku u CZSS-u, za stručni savjetodavni rad s maloljetnikom ostaje oko 12 minuta. Mjesečno. U tih 12 minuta mjesečno nisu uračunati neophodan rad socijalnog radnika s roditeljima, kontakti s vrtićem ili školom, posjeti široj obitelji, odlasci na teren pješice, praćenje štićenika u ustanovu, kontakti sa zdravstvenom službom i/ili policijom, preventivni rad, neplanirani sastanci u zajedničkim službama, Ministarstvu i raznim drugim službama, povremeni seminari, edukacije, savjetovanja itd. Nisu uračunati ni sati provedeni na sudskim raspravama. Dakle, socijalni radnik nema ni tih 12 minuta mjesečno za stručni savjetodavni rad s maloljetnikom.
Nadalje:
- država sve manje brine o najranjivijim skupinama građana, a sve više je fokusirana na kontrolu socijalnih radnika. Socijalni radnik sve više radnog vremena troši na pismena očitovanja ravnatelju, Ministarstvu rada;
- nedostatak socijalnih radnika u CZSS-ima;
- nedostatak ugovorenih pružatelja socijalnih usluga s državom dovodi u veliki rizik korisnike socijalne skrbi: od socijalne isključenosti, zlostavljanja i zanemarivanja do smrti korisnika, jer ih socijalni radnici nemaju gdje smjestiti niti kamo poslati na savjetovanje / psihosocijalne tretmane;
- socijalni radnici su po prirodi posla te zbog pritiska javnosti i medija izloženi visokom stupnju stresa i sindromu „burn out“, a nije im osigurana primjerena pomoć u vidu kontinuirane supervizije.
S obzirom na to da su u centrima za socijalnu skrb socijalni radnici brojčano nadmoćniji ostalim strukama, važno je dobiti uvid i u njihova gledišta. To je eventualno moguće ostvariti čitanjem priopćenja njihove komore i udruge. Ili časopisa Ljetopis socijalnog rada i Revija za socijalnu politiku u kojima se, pored tekstova autora iz akademske zajednice i katkad intervjua s njima, mogu naći i tekstovi socijalnih radnika iz centara za socijalnu skrb. O problemima s kojima se suočavaju socijalni radnici u centrima teško je doznati u direktnom razgovoru s njima. Naime, ne pristaju na razgovor za medije, a i onima koji pristanu glavni je preduvjet zajamčena anonimnost. Za razliku od hrvatskih Laura, socijalni radnici nemaju zakonskih prepreka javno govoriti pod svojim imenom i prezimenom, no ipak odabiru nevidljivost i bezimenost. Uzrok tome treba tražiti u strogoj hijerarhiji tijela javne vlasti – Centra za socijalnu skrb – prema kojoj samo ravnatelj predstavlja rad Centra u javnosti i djelatniku za javni istup treba odobrenje. Posljedično, nijedan se djelatnik ne želi javno zamjeriti: ni ravnatelju ni kolegama, a ni korisnicima. U smislu društvenog vrednovanja, na taj su način i sami socijalni radnici doprinijeli tome da su najmanje cijenjena pomagačka struka. No, pitanje je jesu li i podcijenjena.
O samokritičnosti
Uvažavajući sve gore navedeno, ne može se zanemariti činjenica da socijalni radnici pripadaju kategoriji moćnih djelatnika i da ne smiju, a to često čine, uzimati ulogu žrtve i za sve svoje probleme kriviti druge. Drugim riječima, potrebna je njihova samokritičnost.
Kao i sve druge struke, bez obzira na to jesu li zaposleni u javnim službama ili izvan njih, socijalni radnici trebaju prvo uništiti „korov“ u svojim redovima. Diploma nije dovoljna. Taj posao ne mogu obavljati ljudi bez odgovornosti, kapaciteta empatije prema ranjivima i prihvaćanja različitosti. Zadatak je socijalnih radnika da svoje korisnike, između ostalog, poduče odgovornosti za vlastiti život i postupke i u tome moraju prednjačiti svojim primjerom. To znači da se moraju suočavati i s vlastitim pogreškama, a da za njih ne optužuju javnost, medije i državne institucije. Onima koji svojim radom pokazuju da nisu sposobni i/ili motivirani zadovoljiti te zahtjeve treba onemogućiti da se bave tim poslom.
Na spomenutom skupu Ana Opačić iz zagrebačkog Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta predstavila je istraživanje „Socijalni rad u centrima za socijalnu skrb kao jezgri profesije socijalnog rada“. U tom je istraživanju sudjelovalo oko tisuću socijalnih radnika, a koristila se metoda samoprocjene. Zanimljivo je da su se profesionalno najkompetentnijima u centrima za socijalnu skrb procijenili socijalni radnici koji rade u timovima za brak i obitelj. Upravo oni na čiji rad – i prema podacima Ministarstva rada i Hrvatske komore socijalnih radnika, te prema reakcijama korisnika, javnosti i medija – ima najviše pritužbi građana!
Umjesto samokritičnosti, napad na građanske inicijative
Kad je prije tri godine, konkretno 16. ožujka 2019., u Zagrebu održan prosvjed u organizaciji Facebook grupe #spasime, socijalni radnici dočekali su je na nož. Istu poziciju drže i danas. Da podsjetimo, na prosvjedu se, kao „slučajni“ prolaznik, pojavio i premijer Andrej Plenković, što govori da je prepoznao snagu te inicijative i realnu opasnost zbog nečinjenja države u zaštiti žrtava nasilja. Koliko se prepao inicijative i onoga na što je ujedinjena javnost spremna, pokazuje činjenica da je njezine članice pozvao na suradnju koja uključuje participaciju u kreiranju javnih politika. Inicijativa #spasime i danas, tri godine poslije, održava Facebook grupu #spasime s više od 50.000 članova, kojima pruža siguran prostor razumijevanja, podrške i usmjeravanja na konkretnu pomoć žrtvama. Sve članice Inicijative i danas u aktivnostima sudjeluju besplatno i dobrovoljno. Sa Zakladom Solidarna osnovale su i Fond #spasime za hitnu financijsku pomoć žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja. Prema podacima koje su objavile, do danas je iz tog fonda isplaćeno više od 580.000 kuna pomoći „čime je omogućeno da 126 žena i 274 djece napuste nasilnika i započnu novi život“. Također, na sastancima s nadležnim Ministarstvom inicirale su i neke zakonske izmjene. Usredotočimo se na izmjenu koja se odnosi na transparentnost i nadzor rada centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece, a to je Povjerenstvo za utvrđivanje opravdanosti pritužbi građana (u nastavku: Povjerenstvo).
Od ideje…
Ana Pecotić i Una Zečević Šeparović iz Inicijative #spasime ovako izlažu genezu uvođenja civilnog nadzora nad radom stručnjaka u sustavu socijalne skrbi. „Svijest o potrebi nezavisnog nadzora rada centara za socijalnu skrb javila se gotovo od osnutka Inicijative #spasime. Kontinuirano nam je stizao zabrinjavajući broj pritužbi žena žrtava nasilja u obitelji koje su svjedočile da su izložene sekundarnoj viktimizaciji od strane djelatnika centara.
Kada bi se žrtve, prema njihovim navodima, pritužile nadležnom Ministarstvu na nesenzibilizirano, nestručno i nezakonito ponašanje stručnih timova CZSS-a, Ministarstvo je njihove pritužbe gotovo u pravilu odbacivalo kao neosnovane. Kako ne postoji tijelo iznad Ministarstva kojem se žrtva može dalje obratiti, zaključile smo da je nezavisni građanski nadzor optimalno rješenje. Stoga smo na sastancima #spasime – Ministarstvo predložile osnivanje Povjerenstva, po uzoru na postojeći nezavisni građanski nadzor nad radom policije. To tijelo će, nakon što Ministarstvo rada odbije pritužbu, biti po prijavi korisnika ovlašteno napraviti nadzor nad radom stručnjaka u njegovu predmetu, te svoju odluku dostaviti Ministarstvu. Ako Povjerenstvo nađe propust u postupanju, Ministarstvo treba svoju odluku revidirati. Povjerenstvu se, dakako, mogu pritužiti i korisnici koji nisu žrtve obiteljskog nasilja jer se odnosi na cijeli sustav socijalne skrbi, a ne samo na centre i ne samo na žrtve obiteljskog nasilja. U Povjerenstvu će biti pet građana koji su stručnjaci u području obiteljskopravne zaštite te obiteljskog nasilja, koji poznaju tematiku i mogu se snaći kada im se dostavi pritužba/predmet. Njih će birati i imenovati Odbor za zdravstvo Hrvatskoga sabora.“
Tom prijedlogu Inicijative #spasime da se osnuje Povjerenstvo opiru se Hrvatska udruga socijalnih radnika (HUSR), Hrvatska komora socijalnih radnika (HKSR), Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske (SZDSSH), Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i neki pojedinci. A njihov osnovni zajednički prigovor otprilike glasi: „Osnivanjem Povjerenstva za odlučivanje o osnovanosti pritužbe podnositelja koji nije zadovoljan odgovorom Ministarstva šalje se poruka građanima da je Ministarstvo u odlučivanju o predstavkama pristrano, da se ne drži zakonskih odredbi i da štiti ustanove kojima je osnivač: to je loša poruka koja stvara nepovjerenje u zakonitost rada institucija. Brojčano predstavke nadilaze mogućnosti malobrojnog članstva Povjerenstva da ih prouči, konzultira se i zauzme mišljenje, naročito ako im nije bliska problematika. Uobičajeno je da pojedinci svakodnevno pišu pritužbe i žale se na svaku odluku, često neosnovano, te silno opterećuju sustav, a sada im se proceduralno daje veći prostor.“
Umjesto rivaliteta i animoziteta – suradnja
Ženske udruge na osnivanje Povjerenstva reagiraju pozitivno, ali oprezno. Psihologinja Lorena Zec i pravnica Iva Čatipović iz Centra za nenasilje i ljudska prava – SOS Rijeka kažu da bi najefikasniji mehanizmi nadzora rada stručnjaka u CZSS-ima prvenstveno bili oni koji funkcioniraju. Stvarna implementacija postojećih propisa i postojećih mehanizama nadzora bila bi, po njima, veliki korak naprijed. „Kad bi se rješenja i pritužbe povodom istih donosila pravovremeno, s jasnim i sveobuhvatnim obrazloženjima, imajući pritom na umu rodnu perspektivu nasilja, to bi već bio značajan iskorak u pravom smjeru“, kažu i dodaju da bi bilo nepravedno svaljivati odgovornost na pojedince – iako su oni ti koji u konačnici donose loše odluke – dok god su oni pojedinci u sustavu u kojem nisu zadovoljeni osnovni uvjeti za rad. Također, ističu da je važno da odgovornost preuzimaju i ravnatelji/ice centara, koji bi trebali biti imenovani isključivo i samo kao stručnjaci, bez ikakvih političkih konotacija.
No, s obzirom na našu stvarnost i na to da smo vrlo daleko od toga da se u dogledno vrijeme te stvari unutar sustava značajnije provode, Lorena Zec i Iva Čatipović uvođenje dodatnog, vanjskog, stručnog i neovisnog nadzora vide kao najrealniji način približavanja efikasnom nadzoru. „Ideju o Povjerenstvu, kao određenom obliku neovisnog nadzora, načelno smatramo dobrom, a tek nam predstoji vidjeti kako će funkcionirati u praksi. No, već čitajući tekst zakona, otvaraju se neka pitanja, primjerice hoće li Povjerenstvo od (samo) pet članova imati dovoljno kapaciteta za odlučivanje o potencijalno jako velikom broju pritužbi. Nadalje, s obzirom na to da se pritužbe mogu odnositi na najrazličitije aspekte nezadovoljstva radom djelatnika u sustavu socijalne skrbi centara, upitno je i hoće li se uspjeti naći pojedince dovoljno stručne za sva različita područja sustava socijalne skrbi na koje se pritužbe mogu odnositi. I djelatnici CZSS-a odvojeni su i raspoređeni u različite odjele (Odjel za djecu, mlade i obitelj, Odjel za novčane naknade… ) te bi nam se činilo smislenijim da i unutar Povjerenstva djeluje više odjela. S obzirom na navedeno, čini nam se da bi Povjerenstvo kao preduvjet za kvalitetan rad trebalo imati znatno više članova, raspoređenih u specijalizirane timove/odjele.
Nadalje, činjenica da je predviđeno da administrativnu i tehničku pomoć Povjerenstvu pruža ono isto Ministarstvo u čijem nadzoru Povjerenstvo ima sudjelovati stvara određenu zabrinutost o mogućem utjecaju te okolnosti na stvarnu neovisnost Povjerenstva.
Poslovnik Povjerenstva ima tek naknadno biti donesen, a vjerujemo da će način, a posljedično i kvaliteta rada Povjerenstva ovisiti i o samom poslovniku.
Zadnje, ali ne i najmanje bitno, jesu naknade predviđene za rad članova Povjerenstva: zakon propisuje da član Povjerenstva ima pravo na naknadu od 1 posto prosječne neto plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini za svaki završeni predmet. S obzirom na to da je u 2021. godini prosječna neto plaća u RH iznosila 7.129 kuna, možemo zaključiti da bi naknada po završenom predmetu trebala iznositi 71,29 kuna. Poprilično smo sigurne da ozbiljan rad na složenijem predmetu može iziskivati sate, ako ne i dane čitanja i istraživanja te nam uistinu nije jasno kako bi ovakva naknada mogla biti adekvatna za rad u Povjerenstvu, niti koji će ozbiljan stručnjak sebi moći priuštiti financijski gubitak koji će rad u povjerenstvu očito predstavljati“, kažu nam iz SOS Rijeka. „Na primjeru lošeg funkcioniranja županijskih timova za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji vidimo koliko je važno da se dobra ideja ipak razradi u detalje, uključujući i opseg djelovanja, odgovornosti, koordinaciju, obveze i slično.“
I Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb ističe da je dobra ideja jedno, a realizacija drugo: „Izuzetno je bitno da u tom tijelu članice ili članovi budu ljudi koji zastupaju ženske nevladine organizacije, i to u natpolovičnoj većini. Također, to moraju biti osobe koje su svojim javnim djelovanjem do sada već dokazale da su u stanju izreći konstruktivnu kritiku onoga što je loše te ujedno predlagati bolja rješenja, a koja će voditi ka boljoj praksi. Dakle, nužno je imati jasne kriterije rada, a što će dovesti do bolje zaštite žena i njihove djece od rodno uvjetovanog nasilja.“
Kako vrijedne civilne inicijative uništava stranačka praksa
Neosporno je da postojeći sustav transparentnosti i nadzora rada u centrima za socijalnu skrb nije dobar i efikasan. Neosporno je da su građani njime nezadovoljni i da se osjećaju nezaštićenima. U novinarskom istraživanju centara za socijalnu skrb pročitala sam mnoge nalaze i mišljenja stručnih timova koje su mi slali građani/korisnici centara za socijalnu skrb. Neki od njih su napisani bez podataka, jasnoće i znanja, kao da se na temelju njih ne određuje djetetov život.
A određuje se.
Duje Prkut, politolog i antikorupcijski stručnjak, izvršni direktor udruge Politiscope koja se bavi zaštitom privatnosti, ovako razmišlja o Povjerenstvu koje bi moglo biti od koristi i za pojedince i za cijelu zajednicu: „Za učinkovit rad ovakvog tipa tijela potrebno je kumulativno ispuniti nekoliko preduvjeta – samostalnost u radu, jasna pravila čije se kršenje sankcionira, ovlast sankcioniranja. Povjerenstvo previđeno novim zakonom ima ozbiljnih problema s barem dva od tri navedena preduvjeta. Iako se zakonom predviđa da svi članovi Povjerenstva imaju relevantnu dugogodišnju praksu i iskustvo, sama odluka o izboru članova je na Hrvatskom saboru – koji na nestranačke pozicije ustavnih sudaca postavlja saborske zastupnike, koji u saborski odbor za obitelj i mlade umjesto predstavnika organizacije mladih imenuje automehaničara, koji na čelo samostalne i neovisne agencije koja štiti ljudska prava i privatnost građana imenuje stranačkog pomoćnika ministra graditeljstva. Nikad ne treba podcijeniti kapacitet Hrvatskog sabora da donosi loše i/ili neprimjerene kadrovske odluke. Jedno od mogućih dugoročnih rješenja bilo bi osnažiti formalnu ulogu Savjeta za razvoj civilnog društva u svim postupcima imenovanje iz redova organizacija civilnog društva (OCD), koji su u ingerenciji Hrvatskog sabora.
Unatoč tome što Povjerenstvo nema ovlast izricanja sankcija, za konačnu ocjenu moguće učinkovitosti rada ovog tijela potrebno je osvrnuti se na ulogu tijela predviđenu zakonom. Odluka o osnovanosti pritužbe zapravo je svojevrsno red-flaganje slučaja – kada to naprave, ili naprave to više puta, potiču Ministarstvo ili ustanovu na određeni oblik postupanja. Zamisliva je situacija u kojoj Ministarstvo i ustanove mijenjaju svoje prijašnje stavove i prakse, i to potaknuti upravo samim odlukama novoosnovanog Povjerenstva. No, isto tako, posve je zamisliva situacija u kojoj Ministarstvo i ustanova nastavljaju ‘drviti po svome’, dok je odluka Povjerenstva svedena na formalni dodatak spisu. U ovom modelu učinkovitost Povjerenstva uvelike ovisi o drugim instancama, ovisi o odlučivanju Ministarstva i čelnika ustanove o nekom konkretnom slučaju.
No, ne bih u ovom trenutku bio toliko pesimističan jer postoji način saniranja ovog i drugih rizika kroz Poslovnik o radu, koji samostalno usvaja Povjerenstvo. Na primjer, zakonom su propisani uvjeti kada Povjerenstvo može Ministarstvu predložiti nadzor ili čelniku ustanove predložiti provedbu mjera. Poslovnik može predvidjeti realnu situaciju u kojoj Povjerenstvo smatra da je hitna intervencija čelnika ustanove ili Ministarstva nužna za zaštitu interesa korisnika. Zbog ovakvih je slučajeva opravdano kreirati proceduru za donošenje odluke o uključenju zahtjeva za hitnim postupanjem ustanove i/ili Ministarstva u sadržaj same odluke o osnovanosti pritužbe.
Ako neki korisnik putem medija informira javnost o sadržaju dijela odluke o osnovanosti pritužbe, javna potvrda ili negiranje tih navoda ne bi se trebala smatrati kršenjem zakonske obveze čuvanja informacija. Zbog ovakvih i sličnih situacija, bilo bi korisno da se Poslovnikom odredi i mandat za javne istupe uime cijelog kolektivnog tijela. Naime, nije nimalo nerealna mogućnost da neki građanin rješenje svog problema vidi u kreiranju javnog pritiska na Ministarstvo i/ili ustanovu. Daljnjim razvijanjem javne dimenziju rada i djelovanja Povjerenstvo bi bilo u prilici postati relevantan i utjecajan institucionalni dionik sustava socijalne skrbi.
Također, uzimajući u obzir obvezu zaštite osobnih podataka, postoji rizik da će najvrednije informacije o problemima u sustavu socijalne skrbi ostati samo u glavama članova Povjerenstva. Postoji posebna odgovornost Povjerenstva da kroz svoja godišnja izvješća daje jasne preporuke za unapređenje zakonskog i institucionalnog okvira te praksi i pravila postupanja. Pritom mora donositi odmjerene procjene do koje mjere preporuke poduprijeti informacijama iz stvarnih slučajeva, vodeći dužnu pažnju o zaštiti privatnosti korisnika. Povjerenstvo je, kroz svoje godišnje izvještaje o radu, u poziciji napraviti sistemske pomake u postojećoj praksi informiranja javnosti o radu sustava socijalne skrbi. Pomnijim kreiranjem pravila o radu mogla bi se izbjeći neka loša iskustva i prakse dosadašnjih modela civilnog nadzora.
Zaključno, sve navedeno su ipak samo neka analitička promišljanja o preprekama i prilikama za uspostavu učinkovitog Povjerenstva za pritužbe. Onaj pojedinačni faktor koji će najviše utjecati na kvalitetu rada tog tijela jest – njegov sastav, odnosno saborska odluka o imenovanju članova Povjerenstva.“
„High life“ državne tajnice u Ministarstva rada
Za kraj bih navela kuriozum. Na stručnom skupu u povodu Svjetskog dana socijalnih radnika nije bilo govora o ponašanju u Ministarstvu rada i trošenju javnog novca namijenjenog potrebitima. Uz puste pritužbe, žaljenja i lamentacije na državno nedjelovanje, predstavnici socijalnih radnika nisu našli za shodno prozvati Ministarstvo rada. To trošenje javnog novca Ministarstva prema vlastitom nahođenju, a bez konkretne dobrobiti za potrebite, opisuje na svojem otvorenom Facebook profilu državna tajnica Margareta Mađerić.
U nedostatku mašte i spisateljske kreativnosti, pozivam čitatelje da sami posjete Facebook profil dužnosnice Margarete Mađerić i poprate čime se ona bavi otkad je stupio na snagu novi zakon iz njezina resora. Tako da se čitatelji sami uvjere kako se u Ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb troši novac osiromašenih građana. Suprotno proklamaciji o većoj transparentnosti rada Ministarstva rada, od 17. veljače 2022. i stupanja na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi, Ministarstvo se pretvorilo u tvrđavu potpuno nedostupnu socijalnim radnicima u provedbi novog zakona. Nema podzakonskih akata, nema pravilnika, nije nadograđena aplikacija Socskrb i nije usklađena s novim zakonom, djelatnici su zbunjeni, ne znaju kako postupati i uputiti korisnike na korištenje socijalnih usluga, nisu napravljene formule za izračun novih socijalnih naknada koje su se uvećale promjenom zakona, djelatnici nemaju upute kako ih računati…
U sljedećem tekstu 25. ožujka 2022. zaokružit ćemo ovu temu.
Serijal Transparentnost i nadzor rada Centara za socijalnu skrb u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja i djece:
23. 2. 2022: Nepravde nisu prestale
4. 3. 2022: Ubojstvo po pravilima struke
11. 3 2022: Bilješke o “dignitetu struke”
