Zašto se naše zastave vijore samo na Prajdu? Boriti se, primjerice, za to da žene mogu ići na isti prestižni fakultet kao i muškarci, ili za legalizaciju pobačaja, ne znači puno ako si taj fakultet ili medicinski zahvat mogu priuštiti samo žene iz više klase. Borbe za oslobođenje međusobno su premrežene i istovremeno nas pogađa mnoštvo silnica, negdje smo privilegirani, negdje obespravljeni, no to ne znači da nas se tiče samo segment u kojem imamo najmanje prava. Uključivanje u druge borbe, a ne izoliranje jedne, jest smjer u kojem bi LGBTIQ+ borba trebala ići.
I
U posljednjih se nekoliko mjeseci u Zagrebu održalo nekoliko velikih prosvjeda: oni prosvjetara i nenastavnog osoblja, prosvjed koji je organizirala saborska oporba od centra nalijevo kao odgovor na opće stanje u državi pod vlašću HDZ-a te fAKTIVov osmomartovski Noćni marš. Na tim se prosvjedima vijorilo mnoštvo zastava i transparenata s jasnim političkim porukama ili simbolima raznih organizacija: od individualnih artikulacija nezadovoljstva, preko znakovlja udruga i sindikata do boja političkih stranaka. Mnoštvo je ljudi uz podršku prosvjedu tako iskazalo kojoj skupini osjeća najveću pripadnost i koga predstavlja, ali i koga ne. Upravo je zbog toga zanimljivo osvijestiti da je posljednjih godina jedan od ključnih pojmova u borbi većine ljudskopravaških udruga – među koje spadaju i LGBTIQ+ organizacije koje me kao kvir osobu u ovom tekstu zanimaju – solidarnost. U objavama na društvenim mrežama saznajemo da trebamo biti solidarni s ovom ili onom osobom ili društvenom skupinom; solidarnost se spominje u imenima udruga i evenata, u parolama, nazivima konferencija, treninga, radionica itd. Otprilike kao inkluzivnost, u lijevo-liberalnim krugovima solidarnost je postala buzzword, riječ kojom se deklarativno maše bez previše promišljanja. Na razmatranje važnosti koncepta solidarnosti – i opasnosti od toga da on izgubi značenje – potaknula me knjiga The Politics of Everybody američke marksistkinje Holly Lewis, a na pisanje ovog teksta nagnali su me prosvjedi na kojima sam bila, zbog kojih si postavljam pitanje: zašto se naše zastave vijore samo na Prajdu?
Cilj ovog teksta jest na konkretnim primjerima iz perspektive borbe za kvir oslobođenje razmisliti što solidarnost uopće može značiti i kako je praktično možemo pokazati. Za početak, ključno je uopće razumjeti zašto bismo htjeli biti solidarni s drugim ranjivim skupinama, odnosno razumjeti da je kvir borba dio puno šire borbe, što možemo iščitati iz niza primjera. Ovaj se problem dobro vidi na poznatom slučaju bijelog feminizma druge polovice 20. st. koji se nije htio baviti problemima nebijelih ljudi, lezbijki, radničke klase i slično, praveći se da su zahtjevi svih žena isti, da među njima ne postoje razlike. Feminizam koji ignorira rasu, klasu i druge specifičnosti podskupina unutar veće opresirane skupine vrlo slabo koristi ikome osim bijelih žena, ako i njima. Boriti se, primjerice, za to da žene mogu ići na isti prestižni fakultet kao i muškarci, ili za legalizaciju pobačaja, ne znači puno ako si taj fakultet ili medicinski zahvat mogu priuštiti samo žene iz više klase. Borbe za oslobođenje međusobno su premrežene i istovremeno nas pogađa mnoštvo silnica, negdje smo privilegirani, negdje obespravljeni, no to ne znači da nas se tiče samo segment u kojem imamo najmanje prava. Feminizam se, da bi funkcionirao za sve, (kao i sve druge borbe) mora boriti i protiv kapitalizma, rasizma, ejblizma, klasizma, homofobije, transfobije, za klimatsku pravdu, i to bez obzira na to kojim društvenim skupinama feministi/feministkinje pripadali/pripadale.
II.
Svim je opresiranim skupinama konačni cilj isti – oslobođenje, no različite skupine imaju različite potrebe specifične baš za svoju borbu ili se djelomično presijecaju s potrebama drugih. Kada je riječ o kvir zajednici, određene skupine unutar nje imaju zahtjeve koji se tiču samo njih, primjerice, trans osobe mogu željeti promjenu oznake roda u dokumentima, ali i ciljeve koji su zajednički raznim skupinama, npr. rodno afirmirajuća zdravstvena skrb koju pokriva zdravstveno osiguranje. I trans i cis osobe imaju potrebu za hormonskom terapijom iz raznih razloga, no zajedničko im je to da žele da ona bude besplatna i dostupna. Također, značajan dio cis i trans ljudi nema potrebu za mastektomijom, no i jedni i drugi vrlo vjerojatno žele da lijekovi ili medicinski zahvati koji su im potrebni budu pokriveni zdravstvenim osiguranjem. Ili, ako razni ljudi, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet, žele udomiti ili posvojiti dijete ili ići na umjetnu oplodnju, nije li onda logično da se borba za ta prava vodi oko tih prava, za bolji sustav, a ne oko toga koga iz sustava isključiti?
Zašto bi, dakle, ijedna od ovih borbi isključivala kvir osobe? Nećemo biti naivni, odgovor je jednostavan: razne nas organizacije s kojima dijelimo ciljeve izostavljaju iz svoje borbe zbog homofobije i transfobije, zbog čega se kvir organizacije moraju samostalno posebno boriti za iste stvari. No, ako kao osobe koje svakodnevno trpe diskriminaciju na svim razinama uspijemo razumjeti intersekcije borbi i koliko toga zajedničkog zapravo imamo s onima s kojima se čini da ne dijelimo ništa, možda je došlo vrijeme da se počnemo boriti za druge kao što se borimo za sebe, ne očekujući zauzvrat ništa. To je, na kraju krajeva, pravo značenje solidarnosti, no ključno je da se borimo javno, da smo uz druge kao i za sebe, ne prešućujući kvir dio svog identiteta: ponosni, aut i bez srama. Na prosvjedu obrazovnog sektora, primjerice, to znači uz svoje koleg(ic)e s posla i kvir udruge pod svaku cijenu koračati s transparentom „i lezba i profesorica“, jer borba za pravednije plaćen rad ne isključuje borbu protiv homofobije na radnom mjestu: jedno ne isključuje drugo, nego jedno pomaže drugome. Ovakav tip diskursa ne bio smio biti rezerviran samo za transparente na Prajdu ili individualne bljeskove inspiracije na Noćnom maršu, zastave naših kvir udruga moraju nam se vijoriti nad glavama i na Prajdu i na sindikalnom prosvjedu, bilo čijem, jer ne predstavljamo sebe kao pojedince, nego čitavu društvenu skupinu. To su prilike da se kroz kolektivno djelovanje adresiraju različite vrste nepravde na radnom mjestu jer se sve one događaju istovremeno i međusobno su povezane.
III.
Za sve kvir osobe koje su zbog svog identiteta osjetile odbacivanje i strah ili pretrpjele nasilje od bliskih ili nepoznatih ljudi u privatnom ili javnom prostoru poziv da se bore za one koji se vrlo vjerojatno ne bi borili za njih ili bi i sami bili homofobni i transfobni prema njima s pravom zvuči kontraintuitivno, strašno i opasno. Zašto bismo se borili za one koji nas (otvoreno) mrze ili jedva toleriraju, za one koji ne žele da se borimo za njih? Zašto da se trudimo ako žele samo našu tihu podršku i naše autanje smatraju provokacijom? Zašto bismo baš mi bili ti koji će pokazati solidarnost kad drugi nisu solidarni s našom borbom (ili kao saveznici samo individualno dođu na Prajd), i to negdje gdje bismo potencijalno mogli biti izloženi riziku zločina iz mržnje? Odgovor je opet vrlo jednostavan: ako zaista vjerujemo i razumijemo da je borba za prava svih opresiranih skupina jedini način da dođe do oslobođenja ikoje skupine, borit ćemo se za sve, organizirano i pazeći na sebe, ali spremni na opasnost. Doći na Prajd danas nije jednako snažan politički čin kao što je bio onima koji su došli na Prajd 2002., ali zato je hodati u prosvjednoj povorci sindikata uz zastave kvir udruga politički puno značajnije, hrabrije i bliže prvom prajdu nego današnjem. Uključivanje u druge borbe, a ne izoliranje jedne, jest smjer u kojem bi LGBTIQ+ borba trebala ići.
Nema, naravno, ničega inherentno vrjednijeg ili borbenijeg u kvir zajednici u odnosu na druge opresirane skupine; paradoksalno, nema ničega što bi nas činilo osjetljivijima na nepravde – iako stalno na svojoj koži osjećamo diskriminaciju (osjećaju je i drugi, pa nisu na barikadama) – ili zaduženima za revoluciju. Nije važno tko će prvi zaista početi biti solidaran, ali ako nitko neće doći k nama, idimo mi k njima. Uostalom, razne udruge već i sad tako djeluju. Treba samo baciti pogled na rad Trans mreže Balkan ili crnogorske Spektre, regionalne udruge koje ne djeluju samo na polju promicanje prava trans osoba nego otvoreno naglašavaju važnost klasne borbe, antifašizma i feminizma te usko surađuju s udrugama civilnog društva koje se ne bave kvir oslobođenjem. Za ilustraciju, temat zadnjeg broja Transfeminističke platforme, časopisa TMB-a specijaliziranog za transinkluzivni feminizam, eksplicitno se bavio solidarnošću i borbom za slobodnu Palestinu.
Iako manje aktivan, u Hrvatskoj se s politikom Spektre i TMB-a može usporediti već spomenuti fAKTIV. fAKTIV je feministički kolektiv koji ne ponavlja greške bijelog feminizma i uvijek naglašava da je njihov feminizam uključiv, da se bore za oslobođenje i radničke klase, i cis i strejt žena, trans osoba, kvir osoba, osoba s invaliditetom, migranata i migrantkinja itd. Čine to bez straha da će borba za više ranjivih društvenih skupina ikako oduzeti od feminizma, što je čest argument whataboutističkih komentator(ic)a koji_e feminizam valjda smatraju borbom za cis strejt žene na koje ovako zaboravljamo. Kako točno borba koja uključuje trans žene narušava prava cis žena? Kako borba za radnička prava migrantkinja (i migranata!) oduzima od borbe za bijele radnice (i radnike!)? Nikako, no kapitalističkom je sustavu potrebno da se između nas stvaraju antagonizmi umjesto solidarnosti kako se ne bismo obračunali s pravim neprijateljima koji definitivno nisu trans žene u ženskom WC-u ili nebijele radnice u pekari. Važno je da napokon i kvir osobe i udruge počnu raditi korake u smjeru prepoznavanja intersekcije i novih područja borbe jer se za sebe borimo boreći se i za druge.
IV.
Uočiti zajedničke točke s različitim opresiranim skupinama nekad je lakše, nekad teže, ali treba na njih obratiti pozornost u svoj njihovoj složenosti. Primjerice, statistike govore o izrazito visokoj stopi ubojstava trans osoba, iz čega zaključujemo da je posrijedi transfobija, no kad detaljnije pogledamo podatke, vidljivo je da preko 90 posto slučajeva čine trans žene. Iz toga možemo zaključiti da se radi i o orodnjenom nasilju. Podaci pokazuju i da su u 80 posto slučajeva u pitanju nebijele trans žene, a više od pola ubijenih trans žena bavilo se seksualnim radom.[1] Dakle, ne radi se samo o transfobiji i, ako želimo ukazati na problem, ne možemo se tu zaustaviti: ubojstva trans žena klasno su pitanje, između ostalog, isprepleteno s rasizmom, orodnjenim nasiljem, siromaštvom i dekriminalizacijom seksualnog rada.[2] Kako se onda, ako se borimo za trans osobe, možemo izuzeti iz ostalih borbi za oslobođenje? Prava na besplatne rodno afirmativne operacije ili hormonsku terapiju koje udruge mogu izboriti na razne načine mogu pozitivno utjecati na trans osobe, ali ni na koji način neće utjecati na stopu ubojstava. Rješenje leži u suradnji s feminističkim, antirasističkim, antikapitalističkim organizacijama te onima koje se bore za prava seksualnih radnika i radnica.
Ovdašnjim LGBTIQ+ organizacijama i osobama najlakše je solidarizirati se s feminističkim udrugama, i to je prostor u kojem se najviše usude javno djelovati – premalo, ali najviše. Vidjeti preklapanje feminističke i kvir borbe na gornjim primjerima ne zahtijeva naročitu mentalnu gimnastiku. Puno je problematičnije suočiti se s time da ponekad imamo više toga zajedničkog s osobama koje ne pripadaju kvir zajednici te još i aktivno rade protiv nje. Prvoloptaški su primjer TERF-ice koje (uz razna neslaganja) s ostalim feminizmima dijele težnju za oslobođenjem i zalagat će se, primjerice, za reproduktivna prava, ali će se s druge strane strastveno boriti protiv prava trans osoba i pritom surađivati s onima koji bi im spomenuta reproduktivna prava ukinuli.[3] Još su radikalniji primjer molitelji na Trgu. Prosječna kvir osoba koja možda stoji na protuprosvjedu i prosječni klečavac koji joj želi oduzeti pravo na postojanje imaju pregršt zajedničkih problema. To što se istovremeno borimo protiv njih paradoksalno znači da se moramo boriti i za njih – ne i klečati s njima – jer i oni su većinom obični deprivilegirani ljudi iz radničke klase, s različitim stupnjevima invaliditeta, ljudi koje sustav nemilosrdno iskorištava bez pravednih plaća ili mirovina, osobe koje jednako kao i mi pate zbog nedostupnosti javnog zdravstva itd. Bolno sam svjesna toga da smo na neki način bliži predstavnicima antirodnog pokreta nego kvir osobama koje su ujedno i predstavnici/predstavnice kapitala na poziciji moći i žive u raznim vrstama ormara, aktivno ih nije briga za kvir zajednicu ili rade protiv nje te smatraju svoju seksualnu orijentaciju „vlastitom intimom“, što lijepo možemo vidjeti na primjeru ministra Habijana ili srpske premijerke Ane Brnabić. Ove paradoksalne situacije pokazuju svu mahnitost sustava u kojem živimo i s njima se izuzetno teško nositi na praktičnoj te osobito na emocionalnoj razini, ali nemamo izbora ako zaista razumijemo da je to jedini način da budemo slobodni.
V.
Što da radimo s ovolikim proturječjima? Ništa, uzrujamo se, osvijestimo ih i počnemo se boriti za sebe i druge. Ovo je borba koja se gradi pomalo i sustavno te će sigurno naići na pregršt problema i prepreka s kojima se moramo nositi u hodu, no, za početak, praktično je i jednostavno otići korak dalje od #solidarnost na društvenim mrežama. Osim što izvještavaju o napretku naše borbe, radionicama ili eventima, kvir udruge moraju izražavati solidarnost i surađivati s drugim pokretima za oslobođenje, ne samo s internacionalnim kvir udrugama. U svojim objavama jasno trebaju izraziti s kime se solidariziraju i zašto nas se to tiče, jer za mnoge one imaju i obrazovnu funkciju te su stoga još moćnije. Važno je i slanje otvorenih pisama podrške onima koji se aktualno ili recentno u javnom diskursu bore za svoja prava kao što je, primjerice, slučaj s prosvjetnim sindikatima, Inicijativom za slobodnu Palestinu, radnicama Revije, medicinskim osobljem itd. Suradnja, zajednički projekti i programi, ostvarivanje savezništva i dolasci na prosvjede koji bezuvjetno i glasno znače da smo ovdje došli kao lezbe, pederi, biseksualne, transrodne, interspolne ili aseksualne osobe koje zahtijevaju određena prava, reforme, revoluciju i bore se neposredno za druge, posredno i za sebe. Vrijedi ponoviti sto puta – ako vjerujemo da borba za oslobođenje funkcionira isključivo na taj način, vjerujemo u to i onda kad su drugi protiv nas, bez obzira na reakciju onih čijoj se borbi priključujemo. Idealno bi bilo da nam se umjesto brendova u budućnosti na Prajdovima počnu pridruživati udruge i sindikati koji su od nas, nažalost, jako distancirani – kao i mi od njih – mašući svojim zastavama, no to ne smije biti uvjet za suradnju. Borimo se za druge ne očekujući ništa zauzvrat.
Bez idealizma, ali hrabro i ustrajno – sjetimo se opet prvog Prajda – moramo pokazati da težimo široj društvenoj transformaciji i nestanku opresije u svakom smislu, ne samo one koja se vrši nad nama zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Prirodno je da osjećamo najveću s bliskost s jednom društvenom skupinom, osobito s onom koja nas prihvaća i ne isključuje, ali to ne znači da trebamo ignorirati skupine čiji smo dio, iako bi nas one radije odbacile. Povremeno moramo napuštati sigurne prostore koje smo iz nužde stvorili sami za sebe, ne zato da zatražimo inkluziju u opresivne mehanizme iz kojih smo isključeni, kao što to čini neoliberalni aktivizam, nego da ih pomognemo raskrinkati. U nekom trenutku neka će nam se grupa odazvati, potvrdno nam odgovoriti, pristati na suradnju, razumjeti da nam je borba velikim dijelom zajednička, kao i neprijatelji. S tim u mislima i zastavom u rukama, veseleći se malim pobjedama, idemo u sljedeću bitku. Tuđu, jer je i ona naša.
