Maja Grubišić, urednica portala Phralipen: Zabrane bavljenja djelatnostima od kojih su živjeli, zabrane služenja materinjim jezikom, prislni rad za muškarce, legalizacija ropstva, bičevanja i žigosanja žena, nasilno oduzimanje djece od roditelja… izazvani su isključivo strahom i nepovjerenjem okoline te su se provodili s ciljem progona romskog naroda ili njegova istrebljenja. Genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu u tom je smislu samo kulminacija dotadašnjih netrpeljivih odnosa.
Phralipen, glasilo romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, u posljednjem je broju objavilo temat pod zajedničkim naslovom Genocid nad Romima / Marionete povijesnih zbivanja. Četiri priloga objedinjena u tematu posvećena su temi genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu i uspjesima i neuspjesima evropskih javnih politika za njihovu integraciju. Tu su zatim prikaz zbornika Promišljanje otpora Roma kroz povijest; priče o snazi i hrabrosti objavljenog u izdanju Evropskog romskog instituta za kulturu i povijest, te prikaz filma Dnevnik Diane Budisavljević, koji se primarno bavi sudbinama kordunske djece srpskog porijekla, ali dočarava i atmosferu u kojoj su bili sistematski ubijani Romi. O povijesnim okolnostima romske “neprilagođenosti” I o “našem” dugu Romima razgovaramo s Majom Grubišić, suurednicom Phralipena i autoricom triju od ova četiri priloga.
Prosječni evropski “starosjedilac” ne percipira povijesnu ulogu vlastite zajednice u današnjoj romskoj socijalnoj deprivilegiranosti, već za nju optužuje same Rome, njihovu “neprilagodljivost”, “sklonost kriminalnom ponašanju”, “lijenost”… Postoji li nekakav “povijesni dug” nas, evropskih starosjedilaca, ili ako hoćete “bijelaca”, prema Romima?
Ako općenito gledamo na povijest ljudskog društva vidljivo je da se u velikoj mjeri radi o povijesti sukoba i nasilja. Kada bismo, primjerice, imali vremenski stroj te da se kojim slučajem možemo vratiti u prošlost, najbolje bi bilo biti pripadnik bijele rase jer ne možemo negirati postojanje antagonizma bijelaca prema drugim rasama te postojanje povijesti robovlasništva. Ako pod dugom, dakle, podrazumijevamo nehumano tretiranje pojedinaca i skupina različite rase, nacionalnosti ili vjeroispovijesti, a za što gledano unutar povijesnog okvira imamo mnogo primjera, naravno da dug postoji i to ne samo prema Romima.
Tamnijom bojom kože, načinom života, različitim običajima, kulturom i načinom odijevanja Romi su se drastično razlikovali od starosjedioca s kojima su došli u kontakt na europskom kontinentu. Pretjerani oprez i strah od nepoznatog u domicilnom je stanovništvu uglavnom izazivao nepovjerenje prema Romima zbog čega su ih etiketirali kao barbare, heretike i divljake, a lijenost, kriminalno ponašanje i slične karakteristike praznovjerno su pripisivali njihovoj “genetici”.
Romski način života koji su kroz povijest opisivali ne-Romi najšešće je bio generaliziran te se stoljećima definirao kroz opise ekscesa izazvanih od pojedinih Roma i pritom nijedna skupina Roma nije bila pošteđena tih generalizianih predrasuda, objasnio je jednom prilikom dr. sc. Ljatif Demir, profesor na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Čak i nakon upisa u različite registre ili porezne knjige vlasti su ih teško kontrolirale zbog njihova nomadskog načina života, odnosno nepostojanja stalog prebivališta te različitog jezika, a zbog čega su opresivnim zakonima zabranjivale upravo običajne i kulturološke razlike koje su jedne od temeljnih sastavnica romskog identiteta. Integracija Roma u društvo toga vremena uglavnom je bila prisilna.
Povijesna priča teče od njihova porobljavanja i slobodnog odstrela (što podsjeća na uzrečicu poznatu nam iz vesterna, “samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac”), preko pokušaja asimilacije, sterilizacije žena i otimanja djece iz vremena prosvijećenog apsolutizma, pa do nacističkog i ustaškog pokušaja njihova istrebljenja. Proizlazi da je genocid kojem su Romi bili podvrgnuti u Drugom svjetskom ratu zaista predstavljao integralni dio toga kontinuiteta?
S intenzivnijim istraživanjem povijesti romskog naroda počela sam se baviti prije nekoliko godina kada sam sudjelovala u pripremi izložbe “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma”, a koju su 2018. godine organizirali Savez Roma u Republici Hrvatskoj ”KALI SARA” i saborski zastupnik Veljko Kajtazi u suradnji s Arheološkim muzejom u Zagrebu. Vrlo iscrpno znanje potrebno za izradu panoa pritom mi je omogućio jedan dio dostupne naučne ekspertize o romskoj povijesti, poput knjiga Adriana Marsha, Marcela Courthiadea, Ronalda Leeja, Danijela Vojaka i Nevena Hrvatića, a iz kojih je vidljivo da je život romskog naroda bio obilježen progonima i krajnje surovim, nehumanim kaznama. Zabrane bavljenja djelatnostima od kojih su živjeli, poput trgovine i zemljoradnje, zabrane služenja materinjim jezikom, prislni rad za muškarce, legalizacija ropstva, bičevanja i žigosanja žena, nasilno oduzimanje djece od roditelja, asimilacije na temelju ukaza vladara i drugo bilo je izazvano isključivo strahom i nepovjerenjem okoline te se provodilo s ciljem progona romskog naroda ili njegova istrebljenja.
Genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu u tom je smislu samo kulminacija dotadašnjih netrpeljivih odnosa. Formiranju fašističkih logora i odvođenju u zatočeništvo prethodilo je isticanje povijesnog stereotipa o Romima, a koji ih je oslikavao kao necivilizarane i lijene divljake sklone laganju i varanju, samo s ciljem nepropitkivanja ispravnosti te opravdavanja nužnosti provedenih mjera progona, deportacija i likvidacija. Vrlo detaljnja znanstvena istraživanja ove tematike proveli su Danijel Vojak, diplomirani povjesničar i profesor povijesti te viši znanstveni asistent na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, i Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Republike Hrvatske te autor brojnih znanstvenih radova na temu stradanja Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Evropske su države od 13. stoljeća poduzimale izričito proturomske politike. Kako to da su romske zajednice usprkos njima opstale? Pretpostavljam da su im pomogle neke strukturne osobine, poput unutarnje solidarnosti, čvrste povezanosti…?
Čvrsta hijerarhijska struktura rodovskih zajednica, a koje su bile izolirane od većinskih sredina te unutar kojih su se njegovali jezik, običaji i nomadski način života, bila je jedan od okidača za netoleranciju prema romskom narodu, ali isto tako na taj se način uspio očuvati romski identitet. O opstanku Roma usprkos svim povijesnim događanjima te nepostojanju njihove matične države baš mi je nedugo pripovijedao romski književnik Alija Krasnići koji je i sam odrastao u mahali u Obiliću na Kosovu za vrijeme bivše Jugoslavije. Iako se radilo o svojevrsnoj getoizaciji koja je nesumnjivo štetno utjecala na mnoge oblasti društvenog života, kazao mi je iz vlastitog iskustva, romska je mahala imala presudnu ulogu u očuvanju kulturnih i jezičnih posebnosti njegova naroda. Usprkos tome što su brojni Romi obilježavali sve blagdane većinskog stanovništva kako bi se uklopili u sredinu, s posebnom su pažnjom slavili one romske.
Život u takvim zajednicama na ljudima je ostavljao dubok trag pa jarke boje i snažni mirisi ne bi izblijedili ni nakon nekoliko desetljeća, rekao mi je pak saborski zastupnik Veljko Kajtazi, rođen u romskoj mahali u Kosovskoj Mitrovici koja je 60-ih godina prošlog stoljeća brojala oko 5 tisuća Roma, a nakon čega se devedesetih godina ta cifra i udvostručila. Po svojoj strukturi i velikom broju stanovnika svjetski je poznata romska mahala Šuto Orizari u Makedoniji, a koja je zapravo općina te jedina lokalna administrativna jedinica u svijetu u kojoj je romski jezik službeni.
Činjenica je da niti strahote kojima su Romi, kao i Židovi, a kod nas i Srbi, bili podvrgnuti u Drugom svjetskom ratu nisu poslužile kao katarza nakon koje bi se odnos Evrope prema njima radikalno promijenio. Usprkos tome što Evropska komisija ulaže određene napore i sredstva u kreiranje politika za njihovu integraciju, u članku Nigdje “svoji na svome” sumirate suvremene probleme: diskriminacija, socijalna isključenost, segregacija, ograničeni pristup obrazovanju, ograničena uključenost na tržište rada, niski dohoci, loša dostupnost zdravstvenog sustava… Zašto EU i nacionalne politike integracije Roma doživljavaju neuspjehe?
Najprije bih napomenula da se period nakon Drugog svjetskog rata za Rome naziva “Zaboravljeni holokaust” jer je genocid počinjen nad romskim narodom službeno priznat tek 1982. godine. Naime, sve do 60-ih godina prošlog stoljeća njemački su sudovi to odbijali učiniti tvrdeći da su Romi zatvarani i kažnjavani zbog svojih kriminalnih djela, a ne kao žrtve rasnih zakona. Nadalje, ta etnička distanca prema Romima tijekom povijesti, a koja je eskalirala nacističkim genocidom, nastavila se i nakon Drugog svjetskog rata pa je karakterizacija Roma i dalje samo rezultat površnog pristupa te se temelji na jedako tako površnom poznavanju, a što im uvelike otežava integraciju u europsko društvo.
Iako Europska komisija već desetljećima stvara strateške okvire za bolju integraciju, značajan dio Roma još uvijek živi na društvenoj margini, bilo u ruralnim ili urbanim područjima. Provedeni su brojni europski i nacionalni projekti s ciljem poboljšanja njihove socijalne uključenosti, osnaživanja u smislu očuvanja zdravlja i prevencije bolesti, obrazovanja, zapošljavanja, ravnopravnosti spolova i drugog, no Romi su u njima imali tek ulogu objekta, umjesto subjekta te je logično da su i rezultati bili ograničeni. Također, vaga preteže na stranu takozvanih soft projekata kojima je cilj ojačati romsku zajednicu ili njezine pojedine članove te im dati odrednice i upoznati ih s pravilima, dok se na drugoj strani nalazi mnogo manji broj infrastrukturnih projekata. Iako izvršna vlast donosi kvalitetne strateške dokumente, postoji nesrazmjer između razrađenih okvira i jasnih smjernica te nedovoljno efikasne provedbe na terenu, a koja je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave.
Ipak, kada govorimo o romskoj zajednici u Hrvatskoj unazad desetak godina, intenziviralo se rješavanje problema. Primjerice, pokrenut je postupak legalizacije za 1350 objekata, izgrađeno je 17 višenamjenskih sportskih igrališta te nekoliko društvenih domova, a u naseljima se krenulo i s asfaltiranjem cesta, postavljanjem ulične rasvjete te provedbom opskrbe električnom energijom. U realizaciji nekih od značajnih projekata sudjelovala sam i osobno, primjerice u obilježavanju značajnih romskih dana – Svjetskog dana Roma, Svjetskog dana romskog jezika i Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu, a pri čemu je ostvarena suradnja sa značajnim hrvatskim institucijama poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nadalje, osnovana je Središnja romska knjižnica, izgrađen je i otvoren Romski memorijalni centar u Uštici pored Jasenovca, romski jezik i Svjetski dan romskog jezika UNESCO je proklamirao dijelom svjetske baštine, a postignuto je i još mnogo toga drugog. Sve u svemu, pripadnici većinskog stanovništva imaju zaista puno prilika da upoznaju svoje romske sugrađane te preispitaju postojeće predrasude.
Kakva je današnja medijska percepcija Roma? U člancima ilustrirate kako je ona kroz povijest utjecala na stvaranje stereotipa prema njima, pa i pripremala teren za genocid.
Mediji imaju zaista veliku ulogu u oblikovanju društvene svijesti pa kako bismo istražili njihov utjecaj na izgradnju društvene slike o Romima 2019. smo godine unutar redakcije Phralipen pokrenuli istraživački projekt u okviru kojeg smo kontaktirali desetak romskih redakcija časopisa i portala na području Hrvatske, zemalja regije i Europe. Zaključak je bio da se o Romima vrlo slabo izvještava u mainstream medijima, uglavnom prigodno i incidentno. Prigodno kada se recimo radi o obilježavanju nekog od romskih blagdana i incidentno u kontekstu skandala ili kriminala pri čemu se prije svih ostalih informacija nepotrebno naglašava nacionalna pripadnost pojedinca te se segmentirano prikazuju blatne ulice i derutne kuće iz romskih nasilja, kao i djeca koja prose i slično. S time se složilo i Pučko pravobraniteljstvo koje se u svojoj analizi dodatno bavilo i komentarima na društvenim mrežama, a kojima se daje vjetar u leđa takvim takvim vijestima te u kojima se govorom mržnje dodatno podjaruje iskrivljena percepcija o Romima. Stoga, od samog početka rada redakcije Phralipen 2017. godine do danas nastojimo unaprijediti kvalitetu medijskog izvještavanja o Romima te pripomoći boljem razumijevanju između većinskog stanovništva i njihovih romskih susjeda, ali i utjecati na jačanje homogenosti same romske zajednice.
Hrvatska je davne 1998. godine stavila na snagu Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, međutim već gotovo četvrt stoljeća održava “rezervu” prema primjeni te povelje na romski jezik. Savjetodavni odbor Vijeća Evrope o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj u nedavnom je “Mišljenju” o dostignućima naših vlasti u provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina istaknulo svoj stav da bi primjena Povelje na romski jezik mogla pomoći našim vlastima da na strukturiran način promoviraju uvjete nužne pripadnicima manjine koji govore romskim jezikom da razviju svoj jezik i kulturu kao bitne elemente vlastitog identiteta. Na kraju se ispostavilo da opravdanje za “rezervu” Vlada pronalazi u činjenici postojanja dvaju romskih jezika u Hrvatskoj, bajaškog i chiba. Koje bi tu bilo najbolje rješenje? Pretpostavljam – priznavanje oba romska jezika?
Nemam dovoljno znanja i informacija da bih vam na ovo pitanje mogla dati relevantan odgovor. Stoga, mogu samo reći da je očuvanje materinjeg jezika kao neizostavnog dijela identiteta nužno, a s tim ciljem djelujemo svojim praktičnim radom u Savezu “KALI SARA” i u redakciji Phralipen. Jedini smo romski časopis i portal koji u okviru objavljenog sadržaja ima tekstove na oba jezika, a među članovima Saveza te među suradnicima redakcije nalaze se i osobe koje pripadaju Romima Bajašima. Bez obzira na jezičnu različitost, svi se pripadnici manjine susreću s istim problemima, primjerice sa socijalnom isključenosti, nezaposlenosti i otežanim uvjetima za nastavak obrazovanja.
Posljednjih su desetljeća, a čini mi se, pogotovo nakon obilježavanja 500-godišnjice Kolumbovih putovanja u nepoznato, kolonizirani narodi počeli intenzivno nametati svoju interpretaciju povijesnih okolnosti vlastita koloniziranja. Potomci američkih domicilnih naroda oplakivali su Kolumbovo “otkriće” kao dan najdublje žalosti, potomci američkih crnih robova kontinuirano prosvjeduju zbog suvremenog policijskog nasilja, a i protiv nekritičkog slavljenja velikana tradicionalne američke povijesti, kanadski su nas domicilni narodi zadnjih mjeseci suočili s otimanjem, asimilacijom i najgrubljim ponižavanjem njihove djece, postupkom koji se odvijao još u suvremenosti. Vidi se da je odnos evropskih vlastodržaca nad Romima na tlu Evrope bio vrlo sličan odnosu spram koloniziranih naroda. Možemo li na tom njihovom valu prosvjeda i medijskog osvještavanja očekivati i romsku kampanju nakon koje opravdanje “nismo znali” više neće biti moguće?
Iako aktivno pratim zbivanja u svijetu ne mogu predvidjeti kako će se situacija kod nas odvijati, ali se nadam da bi se takav pokret mogao desiti. Mogu iznijeti samo osobna promišljanja o društvu općenito: ekonomska situacija u svijetu pa tako i kod nas usko je vezana uz slobode pojedinca i društva općenito, a porast kriminala, netolerancije i rasizma u uskoj je vezi s ekonomskim razvojem država i slobodom kretanja ljudi, roba i usluga. Točnije, što je više novca u opticaju u ekonomiji nekog društva to su razlike među nejednakima manje. Bolja ekonomska situacija uglavnom garantira manji kriminal, rasizam i netoleranciju, a kao primjer možemo uzeti situacije u skandinavskim zemljama ili u susjednoj Švicarskoj.
Novac je, naime, krvotok ljudskog društva i diktira mnoge nevidljive ali itekako realne i postojeće socio-ekonomske procese. Novac je danas neprirodna, natprirodna i protuprirodna sila koja ima apsolutnu moć nad životom pojedinca i društva u cjelini. Više ili manje novca, odnosno bolja ili lošija ekonomska situacija vezana je uz jačanje i slabljene strukturalnog nasilja u nekom društvu. Tako smo za vrijeme prošle financijske krize mogli vidjeti jačanje rasizma i fašizma u mnogim krizom pogođenim zemljama, kako je kriminal u recipročnoj korelaciji s nedostatkom novca te kako povećanje razlike među nejednakima, onima koji imaju i onima koji nemaju, dovodi do pojave raznih oblika nasilja.
Da ne širim priču previše, nadam se da ćemo ekonomski uspjeti biti dovoljno stabilna sredina te da ćemo svojim djelovanjem kao zajednica uspjeti omogućiti pojedincu i društvu u cjelini veće slobode te kvalitetiji i sretniji život.
Koliko činjenica što se svijet, pa tako i Evropa, sve više razvija u pravcu međusobnih prožimanja, migracija i multi-kulti politika može koristiti integraciji Roma? Vidimo da u tim procesima postoje progresivne snage, koje potiču prihvaćanje ratnih ili socijalnih izbjeglica, ali da oni istovremeno daju vjetar u jedra reakcionarnim politikama.
Svijest ljudi prije 500 godina i danas nije ista. Rekla bih da je u novije vrijeme odnos prema drugima i drugačijima bolji nego ikada do sad. Razvoj tehnologije u tome je odigrao veliku ulogu jer je omogućio brz protok velike količine informacija te olakšao transport i putovanja, stvorivši plodnu podlogu za bolju i prisniju povezanost među ljudima. Na taj način porasle su mogućnosti dubljeg upoznavanja pripadnika različitih naroda, njihove kulture, jezika i običaja, a čime su stvoreni uvjeti za jačanje multi-kulturalnosti, tolerancije i suradnje.
Pa ipak, konzervativizam je duboko ukorijenjen u naše građansko društvo sklono prihvaćanju dogmi. Iz straha od promjena i nedovoljnog poznavanja proizlazi mržnja prema drugačijima, sklonost da ih se okrivljava za probleme kojima je uzrok sasma drugi te sklonost da ih se kontrolira. Stoga, svakako treba podržati svaku aktivnost koja podupire humanističke i antropološke ideje te doprinosi otvaranju društva i njegovoj fleksibilnosti.
Što vas je motiviralo da se bavite problematikom Roma i da postanete urednica glasila romske nacionalne manjine?
Prije nekih dvadesetak godina vrlo sam površno poznavala povijest, običaje i kulturu romskog naroda. Moj interes uglavnom se svodio na ugodu slušanja njihove glazbe i na nekoliko pogledanih filmskih remek-djela poput ruskog filma Cigani lete u nebo, jugoslavenskog filma Skupljači perja ili Kusturičinog filma Dom za vešanje. No tada sam upoznala gospodina Kajtazija i njegove suradnike koji su osnovali Udrugu “KALI SARA” te krenuli s realizacijom vrlo zanimljivih projekata uglavnom vezanih uz edukaciju romske djece i mladih na području jezika, povijesti i kulture. Bila je to vrlo entuzijastična ekipa, ali s vrlo realnim pogledom na stvari, a koji je uključivao detektiranje problema, njihovog uzroka i posljedica, te s jasnom vizijom njihovog rješavanja, što je najvažnije. S jednakim optimizmom i sama sam ubrzo postala članica udruge te sam do danas sudjelovala u gotovo svim projektima, dijeleći njihovo zadovoljstvo i ponos nakon uspješne realizacije. Jedan od takvih projekata koji je opravdao sva naša očekivanja bilo je i osnivanje redakcije Phralipen, časopisa i portala, 2017. godine. Naš motiv bio je informiranje romske manjine i većinskog stanovništva o projektima koji se provode, o kulturno-umjetničkim događanjima, o postojećim problemima te prijedlozima i mogućnostima za njihovo rješavanje, zatim o pozitivnim primjerima suradnje među Romima i zajedničkim akcijama usmjerenim ka poboljšanju životnih uvjeta, kao i približavanje romske tradicije i kulture većinskom stanovništvu. O postignutoj kvaliteti sadržaja tijekom petogodišnjeg rada najbolje govori interes naših čitatelja.
Puno sam naučila o Romima, o njihovoj kulturi i običajima, o njihovoj povijesti, svakodnevnom životu i obiteljskim vrijednostima. Upoznala sam velik broj Roma i Romkinja te među njima stekla suradnike i prijatelje.
