Objavljujemo članak Nataše Škrbić, sociologinje s magisterijem iz javne uprave Sveučilišta Syracuse, New York, o tzv. otuđenju od roditelja u svjetskom kontekstu. Autorica dvije godine istražuje probleme koji se vezuju uz tzv. teoriju otuđenja i smatra da ono ne smije ući u hrvatske javne politike i zakone.
Ključni hrvatski zagovornici primjene tzv. teorije otuđenja od roditelja, kao što je utvrđeno u prethodnim tekstovima, uvjeravaju javnost da su njihove aktivnosti na provođenju te teorije u Hrvatskoj utemeljene na svjetskim, općepriznatim znanstvenim činjenicama, stručnim studijama i stručnim podacima. Podsjetimo, Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba (Gordana Buljan Flander) i Udruga sudaca za mladež (Lana Petö Kujundžić) napisali su jasne smjernice za tijela javne vlasti o “otuđenju”, pod naslovom “28 istina struke u zaštiti djece od emocionalnog zlostavljanja u razvodu roditelja: Uspostava dobre prakse u Hrvatskoj”. Njihove tzv. istine objavila sam u drugom dijelu ovog serijala, a ovdje, za čitatelje, stavljam link sa službene stranice Poliklinike kako bi se, bez posrednika, uputili u sadržaj tih “28 istina struke” i način na koji ih je Poliklinika pustila u javnost.
Nataša Škrbić sociologinja je s američkim magisterijem iz javne uprave Sveučilišta Syracuse, New York, i radi kao konzultantica za javni i neprofitni sektor. Bavi se javnim politikama i praćenjem njihovih učinaka na ljudska prava, najviše socijalnom politikom, evaluacijama projekata pružatelja socijalnih usluga te izradom strateških dokumenata za tijela javne vlasti i neprofitni sektor. Nataša Škrbić dvije godine neformalno istražuje probleme koji se vezuju uz tzv. teoriju otuđenja u raznim zemljama. Smatra da tzv. otuđenje ne smije ući u hrvatske javne politike niti zakone i da bi se državna upravna tijela, ustanove s javnim ovlastima i sudovi u Hrvatskoj od tog koncepta trebale u potpunosti ograditi.
Nataša Škrbić napisala je tekst o tzv. otuđenju od roditelja u svjetskom kontekstu posebno za ovaj serijal i objavljujemo ga u cijelosti. (Jelena Jindra)
O znanstvenoj utemeljenosti i odbacivanju tzv. otuđenja kao dijagnoze
„Otuđenje od roditelja“ (parental alienation), popularizirano od strane američkog psihijatra Richarda Gardnera 80-ih godina prošlog stoljeća kao „sindrom otuđenja od roditelja“ (parental alienation syndrome), najčešće je povezano s kontekstom razdvajanja i razvoda roditelja u tzv. visokokonfliktnim razvodima te posljedično, s odlukama o skrbništvu, zajedničkoj roditeljskoj skrbi (shared parenting) i ostvarivanju kontakta u slučajevima nasilja u obitelji, te tumačenjem instituta „najboljeg interesa djeteta.“ Od tada pa do danas otuđenje nastavlja stvarati kontroverze i polarizirane pozicije među stručnjacima u pogledu konceptualne valjanosti, njegove primjene i prihvatljivosti dokaza o otuđenju (evidentiary admissibility) posebno na sudovima u Americi.
Evolucija tzv. teorije „sindroma otuđenja od roditelja“ (PAS) u tzv. teoriju „otuđenja od roditelja“ (PA) predstavlja, prema mišljenjima nekih znanstvenika, odmak od Gardnerove početne teorije i njeno preoblikovanje. Tako „otuđenje od roditelja“ ne pristupa djetetovu odbijanju ili nesklonosti kontaktu s jednim od roditelja kao „sindromu“, uzrokovanom prvenstveno „osvetom roditelja“ s kojim dijete živi, nego se usredotočuje na realniju procjenu više izvora dječjeg neprijateljstva ili straha od roditelja, uključujući ponašanje obaju roditelja i djetetovu ranjivost (Johnston & Kelly, 2004). Također, za razliku od starog PAS-a, gdje je krajnji cilj pomiriti dijete s takozvanim „otuđenim“ roditeljem (i putem prisile ako je potrebno), teoretičari PA zalažu se za usredotočenje na dječje potrebe, a ne na prava roditelja. Međutim, u istraživačkim, zagovaračkim i institucionalnim krugovima i dalje pozivaju na oprez u gledanju na PA kao na prihvatljiviji ili obrazloženiji pristup razmatranju zašto djeca ne žele imati kontakt s određenim roditeljem jer je i dalje vrlo malo empirijskih dokaza o učinku „otuđenja“ na djetetov emocionalni i psihološki razvoj, tako da se i preoblikovana teorija otuđenja od roditelja i dalje osporava kao potencijalno novi i manje kontroverzan koncept u odnosu na diskreditirani PAS (J. Meier, 2013).
Stoga, u tekstu najčešće koristim pojam „otuđenje“ jer se u stručnim radovima, praksi i u javnosti i dalje koriste oba koncepta, te „poremećaj otuđenja od roditelja“ kao prijedlog dijagnoze (parental alienation disorder, PAD), na što ću se referirati nešto kasnije u tekstu.
Uz pojam „otuđenja“ često se spominju i „manipulacija“ tzv. sindrom zlonamjerne majke/roditelja, manipulativne majke/roditelja, a u Engleskoj i Velsu koristi se i izraz implacable hostility, koji označava izrazito visoku razinu sukoba (među partnerima) i neprijateljstvo koje ne prestaje. Pretpostavke i kriteriji teorije o „sindromu otuđenja od roditelja“ (PAS), unatoč tome što su diskreditirani od šire znanstvene zajednice, proširili su se svijetom, a njihov svojevrstan revival dogodio se početkom 2000-ih. Neki smatraju da se radi o globalno rasprostranjenom fenomenu koji još uvijek nije dovoljno istražen, a koji ima značajne policy implikacije te socijalne, kliničke i kazneno-pravne učinke na roditelje i djecu, među kojima se najčešće spominju žrtve nasilja/zlostavljanja, žene i djeca.
Prvi skup problema „otuđenja“, na što ukazuju različiti izvori stručne literature i analize sudske prakse u Americi, Engleskoj, Walesu, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Španjolskoj, Italiji, Brazilu, njegova je primjena i potencijalna zloupotreba u slučajevima u kojima postoje sumnje ili optužbe o obiteljskom nasilju, posebno kad se radi o nasilju nad ženama, i/ili seksualnom nasilju nad djecom te izuzetno kontroverzno promicanje kontakta i zajedničke skrbi u situacijama nasilja u obitelji. Naime, iskazi i optužbe o „otuđenju“ mogu ozbiljno ugroziti prijave i istragu o nasilju i zlostavljanju žena i seksualnom zlostavljanju djece, a posebna skupina problema odnosi se i na šire indicije o rodnoj pristranosti primjene otuđenja na obiteljskim sudovima. U brojnim su zemljama istraživanja dosljedno ukazivala na to da su se majke osjećale obeshrabreno u otkrivanju obiteljskog nasilja i iskazivanju zabrinutosti u vezi sa zlostavljanjem djece, djelomično zbog njihova uvjerenja da postoji pravna obaveza za „zajedničko roditeljstvo“, zbog čega pak nema smisla otkrivati nasilje, posebno s obzirom na probleme dokazivanja i rizik da ih se smatra „manipulativnim i neprijateljskim roditeljem.“
Iskustva zemalja pokazuju da se dva ključna cilja politike (policy goals), osiguranje prava na zajedničku roditeljsku skrbi i suzbijanje nasilja u obitelji, često natječu za prioritet u predmetima obiteljskih sudova, te da u zakonodavstvu ravnoteža često nije postignuta i da sigurnost djece lako može biti ugrožena. Stoga se otkrivanje dokaza o obiteljskom nasilju i zlostavljanju djece smatra ključnim kako bi stručnjaci za obiteljsko pravo mogli bolje razumjeti i djelovati protiv obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece.
Drugi važan skup problema „otuđenja“ vezan je uz znanstvenu utemeljenost „otuđenja“. Po svemu sudeći, „otuđenje“ tu nikako ne stoji dobro. Na akademskoj i istraživačkoj zajednici (uključujući i hrvatsku) teret je dokazivanja znanstvenog utemeljenja „otuđenja.“ Za potrebe ovog serijala, navest ću neke znanstvenike koji otuđenje smatraju znanstveno nedokazanim te probleme koje „otuđenje“ i njegovo institucionaliziranje sa sobom nosi, na primjerima nekoliko zemalja. Uz napomenu da u ovom tekstu ne navodim važne studije J. Meier (2019) i A. Barnett (2020) jer se o njima u serijalu već pisalo.
U radu Examining the validity of parental alienation syndrome, O’Donohue, W., Benuto, L. T., & Bennett, N. iz 2016. donose pregled radova i istraživanja na temu „otuđenja“. Temeljni prigovori konceptu „otuđenja“ su sljedeći: iako se tzv. sindrom otuđenja od roditelja (PAS) koristi na sudovima više od dva desetljeća, niti jedno tijelo ili stručna organizacija nikada nisu prihvatili PAS kao sindrom ili poremećaj. Gardner je tvrdio da se PAS javlja samo u kontekstu visokokonfliktnih razvoda, međutim ne postoje podaci koji bi potvrdili stvarnu učestalost PAS-a u razvodima, njegovu relativnu odsutnost u visokokonfliktnim razvodima, niti točne uzročne procese koji su nužni ili dovoljni za njegovo pojavljivanje. Također je tvrdio da je PAS oblik emocionalnog zlostavljanja djece i da njegove posljedice mogu biti čak i štetnije za dijete od posljedica fizičkog ili seksualnog zlostavljanja. Međutim, nema znanstvenih podataka koji bi potvrdili ove tvrdnje. Kako bi se utvrdilo je li ovaj navodni konstrukt prisutan i kako bi se utvrdila rasprostranjenost PAS -a ako je prisutan, potrebno je poduzeti složen skup mjerenja, a to do sada zagovornicima PAS-a nije uspjelo. (O’Donohue i sur. 2016)
Važan rad o napretku dokazivanja znanstvene valjanosti „otuđenja“ jest i rad psihologinje M. S. Milchman How far has parental alienation research progressed toward achieving scientific validity? iz 2019. U njemu ukazuje na brojne neuspjehe (failures) koji se u tom području javljaju. Zbog opsežnosti, navest ću samo neka područja analize. Milchman pokazuje da procjene „zlostavljanja“ i procjene „otuđenja“ i dalje predstavljaju problem za istraživače „otuđenja“ što ukazuje na mogućnosti krive procjene zlostavljanja (osim u slučaju eventualnog preklapanja). U procjeni „otuđenja“ primjerice potrebno je utvrditi tzv. slabe, apsurdne ili neozbiljne racionalizacije djeteta kao argument za odbijanje jednog roditelja, kao i nedostatak krivnje zbog ponašanja prema tom roditelju, no ti važni faktori se ne pojavljuju kao značajni čimbenici u nekim od provedenih istraživanja. S druge strane, tzv. frivolni izgovori (djece) mogu biti „paravan“ za prikrivanje nasilja. (Milchman 2019). Navodeći u radu sve testove koje su razvili ili ih razvijaju istraživači otuđenja, niti jedan ne zadovoljava standarde za psihološke testove, a neke smatra i posebno problematičnima. Američko društvo za istraživanje obrazovanja (AERA) u suradnji s Američkim društvom psihologa (APA) postavlja standarde za psihološke testove, a ključan im je zahtjev da test zaista mjeri ono što namjerava mjeriti. Milchman pokazuje da testovi „otuđenja“ koji su u razvoju i upotreba nekih postojećih testova ne zadovoljavaju ovaj zahtjev, iako, smatra, postoji nekoliko obećavajućih iznimaka. (Milchman 2019)
Također, Milchman ističe da se tzv. anegdotalni dokazi – za koje zagovornici „otuđenja“ vjeruju da su dovoljni za potporu i međunarodni konsenzus da otuđenje postoji, i da se može pouzdano identificirati – sastoje uglavnom od kliničkih primjera i mišljenja vodećih stručnjaka u tom području. Primjeri na kojima to temelje su tzv. voice of the victims, priče koje su iznijeli roditelji koji vjeruju da su bili mete otuđenja, njihova odrasla djeca te pridruženi im stručnjaci i suci. Navodi da se takvi dokazi pružaju i u recenziranim časopisima i komercijalnim knjigama, no takva vrsta dokaza suštinski ne može identificirati „otuđenje“ kao zasebnu pojavu koja se može razlikovati od drugih sličnih pojava i fenomena i smatra da su „istraživanja koja prikupljaju priče osmišljena tako da ih pronađu“. (str. 125. Milchman; 2019)
Ovu tezu osnažuju primjerice znanstvenici Saunders i Erickson koji tvrde da se emocionalno-bihevioralne reakcije žrtve nasilja poput ovisničkog ponašanja, emocionalne nestabilnosti, pa i pokušaji samoubojstva trebaju tumačiti traumama uzrokovanim nasiljem i da, ako procjenitelj nije dovoljno obučen u tom području, treba paziti da se ponašanje koje se manifestira kao posttraumatski sindrom ne interpretira kao „manipulativno“, histrionsko ili ponašanje vezano uz granične poremećaje ličnosti (tzv. borderline).
Iako je broj empirijskih istraživanja u ovom području posljednjih desetak godina povećan, brojni znanstvenici zaključuju da još uvijek nema znanstvenih dokaza koji potvrđuju „otuđenje“. Milchman u već spomenutom radu kritizira dokaze za tvrdnje da je „otuđenje“ znanstveno potvrđeno, objašnjava kako tek znanstvena valjanost neki opisani koncept pretvara u znanstveni konstrukt, te zaključuje da „otuđenje“ još nije znanstveni konstrukt.
U brojnim zemljama problemi vezani uz „otuđenje“, privlače pažnju medija i javnosti. Najčešće je riječ o temama koje prate oduzimanje skrbništva i tretmane tzv. reunifikacije zbog ponovnog povezivanja otuđenog roditelja i djeteta koje s tim roditeljem odbija kontakt, ili praćenjem odluka sudova koje rezultiraju drakonskim, nedobrovoljnim, prisilnim metodama odvajanja djeteta ili mlade osobe (ponekad i u lisicama) najčešće od roditelja s kojim dijete živi i koji je proglašen „otuđujućim.“ Ti su postupci redovito praćeni traumama odvajanja, nejasnim učincima tih tretmana i visokim financijskim troškovima. Takvi tretmani mogu biti štetni, ističu neki znanstvenici, i zato što ne odražavaju načela, u psihološkoj znanstvenoj zajednici općeprihvaćene, teorije razvoja djeteta. (L. Nielson, J. Mercer)
Za velšku vladu i Cafcass Cymru, savjetodavnu službu za djecu i obitelj pri obiteljskim sudovima, Doughty, Maxwell i Slater sa Sveučilišta iz Cardiffa izradili su studiju Review of research and case law on parental alienation u 2018. godini. U studiji se navodi da istraživanjima na ovom području dominira samo nekolicina autora koji su polarizirani u prihvaćanju ili odbacivanju otuđenja od roditelja, i da, unatoč raspravama o „otuđenju“ koje traju i više od 30 godina, vlada „nestašica empirijskih dokaza“ koja bi dokazala znanstvenu valjanost koncepta otuđenja. Autori ističu da ne postoji općeprihvaćena definicija otuđenja od roditelja, nije utvrđena prevalencija otuđenja te da je nedovoljna znanstvena potkrijepljenost tzv. otuđenja u pogledu identifikacije, liječenja i eventualnih dugoročnih negativnih učinaka na djecu.
Studija, među ostalim, potvrđuje nalaze brojnih znanstvenika (među kojima i onih koji vjeruju u otuđenje) da ne postoji konsenzus o metodama za razlikovanje tzv. neopravdanog otuđenja od roditelja od opravdanog otuđenja, da nedostaje podataka o uzročno-posljedičnim vezama između obilježja i učinaka, da nema značajnih rezultata iz postojećih testova koji se upotrebljavaju i nedostaju pouzdane procjene modela intervencija. Prigovori se odnose i na male uzorke, načine na koji se uzorak formira i istražuje (internetske platforme, samoiskazi) te na nedostatak longitudinalnih i kontrolnih studija. Iako su učinjeni pokušaji razvoja instrumenata za procjenu i za mjerenje i identifikaciju otuđenja ili njegova „stupnja“ (autori navode Baker & Ben-Ami, 2011; Baker, Burkhard i Albertson-Kelly, 2012; Bernet, Gregory, Reay i Rohner, 2018; Rowen & Emery, 2014; Rowlands, 2018), još uvijek nisu dostupni empirijski valjani i pouzdani alati za procjenu koji bi točno razlikovali je li dijete koje aktivno odbacuje jednog roditelja otuđeno ili opravdano odbacuje tog roditelja. Ukratko, ne postoji pouzdan ni jasan način da stručnjak za mentalno zdravlje definitivno ocijeni dinamiku odnosa kao čisti slučaj „otuđenja”, opravdano odbijanje roditelja, tzv. hibridne slučajeve ili za mjerenje stupnja otuđenja.
Neki autori, i neovisno od ove studije, smatraju da je upotreba i validiranih testova (npr. MMPI2) u procjeni tzv. manipulativnih ponašanja za procjenu otuđenja pogrešna i da se za mjerenje „otuđenja“ ne može primijeniti jer može dati lažne rezultate. To predstavlja visok rizik za procjenjivača da će donijeti pogrešan zaključak.
Marques, Narciso i Ferreira (2020) s Fakulteta psihologije u Lisabonu u radu Empirical Research on Parental Alienation: A Descriptive Literature Review pripremili su detaljan pregled empirijske literature o otuđenju, dostupne u vodećim akademskim bazama, koja obrađuje različita pitanja vezana uz ovu temu, pritom slijedeći smjernice PRISMA za izradu sistematskih pregleda literature i metaanaliza. Autori ističu da je „otuđenje“, kao kontroverzna psihološka, sociološka i pravna tema, u posljednjim godinama pobudilo interes istraživača u raznim znanstvenim područjima, no da je broj empirijskih radova objavljenih u relevantnim znanstvenim časopisima sa strogim recenzijskim postupkom još uvijek relativno malen, što je jedan od glavnih razloga kritike oponenata „otuđenja“. Na temelju kriterija uključivanja i isključivanja, koje autori detaljno opisuju (zbog opsežnosti ne navodim), na kraju su detaljno analizirana 43 istraživanja. Svi radovi koji su uključeni u pregled temelje se na kros-sekcijskoj (presječnoj) metodi, te su većinom kvantitativne prirode (oko 70%), pri čemu je uzorak najčešće regrutiran preko internetskih platformi temeljem samoidentifikacije onih koji su volontirali u istraživanju.
Od svih pregledanih istraživanja, autori navode, u samo jednom je korištena kontrolna skupina, dok je u nekoliko istraživanja provedena usporedba između različitih skupina ispitanika (npr. razvedeni – nerazvedeni; zlostavljana djeca – djeca koja su se otuđila od roditelja bez legitimnog razloga i sl.). Ističu i probleme nepostojanje jedinstvene definicije otuđenja, nedostatak konsenzusa o protokolu o procjeni, što ima ozbiljne posljedice i na obrazovanje stručnjaka za primjenu procjene, te brojne druge probleme. Navode da su neki autori prepoznali izazove utvrđivanja prevalencije „otuđenja“, ukazujući na moguće razloge za to, poput nedostatka zajedničke definicije otuđenja, odsutnost uzoraka koji točno predstavljaju ciljanu populaciju ili različite metode procjene. Autori ističu da se empirijska istraživanja „otuđenja od roditelja“ suočavaju sa značajnim metodološkim izazovima, i da je pred njima dug put kako bi se izbjeglo „držanje djece usred ratne zone, i bez odluka suda i terapijske intervencije utemeljene na dokazima“. Za ubuduće predlažu dvije vrste recenzija, prvo, sustavni pregled studija prevalencije „otuđenja“, s ciljem ispitivanja kvalitete i valjanosti ovih studija prema za to predviđenim metodološkim smjernicama. Druga vrsta potrebne recenzije koju autori sugeriraju jest da bi nova istraživanja trebala osigurati procjenu globalne rasprostranjenosti „fenomena otuđenja“ i analizu obrazaca među zemljama, između ostalog i procjene rodne razlike – tko će vjerojatnije postati „otuđujući“ ili „otuđeni roditelj“. Smatraju i da bi bilo zanimljivo sistematizirati dokaze koji su prikupljeni putem sudskih baza podataka diljem svijeta, koje bi uključile sudske predmete i dopuštenost i prihvatljivost dokaza o „otuđenju“ tijekom vremena, kao i, iznimno važno, pregled publikacija iz različitih zemalja o društvenim, kulturnim i pravnim složenostima koje prate evoluciju ovog fenomena.
DSM, ICD & Collective memo of concern to WHO
Nedostatak znanstvene utemeljenosti razlog je zbog kojeg ni Američko psihijatrijsko društvo (APA) u reviziji Dijagnostičkog priručnika za mentalne poremećaje DSM-IV iz 1994. niti u reviziji DSM-V iz 2013. nije prihvatilo otuđenje kao dijagnozu, u prvoj je predložen kao PAS (parental alienation syndrome) kasnije kao PAD (parental alienation disorder). Rad na reviziji u oba slučaja trajao je po šest godina. APA za DSM primjenjuje znanstvene kriterije u donošenju odluka i u tom procesu sudjeluju brojni znanstvenici, utjecajne profesionalne institucije i organizacije. Uključivanje i izbacivanje (ili modifikacija) neke dijagnoze u DSM-u javlja se onda kada su osigurani potrebni zahtjevi i znanstveni dokazi te mogućnost za repliciranje dijagnostičkih kriterija. Predlagatelji otuđenja kao dijagnoze pokušali su modificirati PAS u PAD (sindrom u poremećaj), no, prema više izvora, bez značajnih odmaka od početnih Gardnerovih postavki. Među brojnim nedostacima predlagateljima PAD-a zamjerala se i nemogućnost dokazivanja „otuđenja“ kao distinktivnog poremećaja, slabost empirijskih istraživanja, nemogućnost utvrđivanja stupnja pogreške.
Pritisci proponenata otuđenja nastavljeni su na Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO) u procesu pripreme najnovije revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih stanja MKB 11 (ICD 11) koja stupa na snagu u siječnju 2022., da otuđenje bude prepoznato kao pojam u indeksu referirajući se na šifru: Q:52 problema na relaciji roditelji i djeca. SZO je odbila taj prijedlog. Primjedbu SZO-u na eventualno uvrštavanje otuđenja kao „index term“ uputili su zajednički kao Collective memo of concern brojni ugledni znanstvenici, organizacije i nevladine organizacije, njih 352 iz 36 zemalja, i 764 pojedinca iz Italije, među kojima su potpisnice i u javnosti poznate ženske nevladine organizacije iz Hrvatske koje se bave rodno uvjetovanim nasiljem i suzbijanjem obiteljskog nasilja, izloživši u tom dokumentu sljedeće razloge: primjena „otuđenja“ rezultira skretanjem pozornosti s temeljite analize kriterija najboljeg interesa djeteta, neuspješna je u zaštiti djece i roditelja od zlostavljanja; suprotna je međunarodno priznatim pravima djeteta utvrđenim u UN-ovoj Konvenciji; neodgovarajuće je utvrđivanje roditeljske krivnje za normalno ponašanje adolescenata; odvraća pozornost od studija koje pokazuju djetetov otpor prema kontaktu i razloge koji su bolje objašnjeni drugim čimbenicima osim onih koje predlaže teorija otuđenja od roditelja; da postoje dokazi da tzv. tretmani otuđenja od roditelja nanose štetu mnogoj djeci; negativan učinak teorije na dokaze i na pravne odgovornosti za procjenu najboljeg interesa i sigurnost djeteta; podrivanjem znanja o tome kako nasilje u obitelji šteti djeci i što je potrebno za njihovu sigurnost i dobrobit.
Može li se otuđenje, ako ne kao poremećaj, voditi pod druga stanja temeljem klasifikacijskih sustava? Što kažu Frye i Daubert test?
Znajući da revizija DSM-4 iz 1994. neće prihvatiti PAS kao dijagnozu zbog nedostatka znanstvenih dokaza, Gardner je bio siguran da ima dovoljno vremena za pripremu empirijskih dokaza za reviziju DSM-5 jer ranije nije bilo dovoljno istraživanja. U svom radu Does DSM-IV have equivalents for the parental alienation syndrome (PAS) diagnosis? iz 2002. tvrdio je da niti jedna druga dijagnoza nije u cijelosti primjenjiva za sindrom otuđenja od roditelja i da se kombinacijom drugih dijagnoza ne može adekvatno zamijeniti sindrom otuđenja od roditelja, već da se te druge dijagnoze mogu koristiti samo kao dodatne dijagnoze, a ne kao zamjena za dijagnozu tzv. sindroma otuđenja. Dok PAS ne uđe u DSM-5, smatrao je da trebaju upute koje sve dijagnoze mogu koristiti forenzični vještaci te je u radu predložio niz različitih dijagnoza, i to za „otuđujućeg roditelja“, „otuđenog roditelja“ i za „otuđeno dijete“ (što bi bio svojevrstan fenomen u dijagnostici).
Isto se događa s otuđenjem i nakon odluke APA vezano uz reviziju DSM-5. Milcham (2019) u radu se osvrće na pokušaje Williama Berneta, prof. emeritusa, vodećeg stručnjaka u području otuđenja, da predloži stanja iz klasifikacijskog sustava koja mogu biti primjenjiva na „otuđenje“. Nakon što je Američko psihijatrijsko društvo odbilo uključiti „otuđenje“ u DSM-5, W. Bernet (2013) izvješćuje da je razlog znanstvena ograničenost istraživanja, kao i neadekvatnost empirijskih istraživanja potrebnih za utvrđivanje znanstvene valjanosti. Kako izuzimanje otuđenja iz DSM-5 temeljeno na nedostatku dokaza o njegovoj znanstvenoj valjanosti potkopava forenzičke tvrdnje da je otuđenje utemeljeno na znanosti, u nedostatku institucionalizacije od strane DSM-5, Bernet, legitimirajući „otuđenje od roditelja“ kao dijagnostički konstrukt, predlaže primjene općenitije kategorije dijagnostike stanja koje mogu uključivati „otuđenje“. (Bernet, 2013., str. 715, str.716). Međutim, Milcham zaključuje da, iako mogu biti općenito primjenjivi, ti prijedlozi ne identificiraju posebne simptome i potrebne uzroke za dijagnosticiranje „otuđenja“, tako da zaključuje kako „ovo rješenje zaobilazi nedostatak znanstvene valjanosti kako bi se legitimiralo zagovaranje otuđenja“.
I DSM i ICD (MKB) su međunarodno priznati i općekorišteni klasifikacijski sustavi bolesti koji su izloženi i kritikama, među kojima i zbog pretjeranog dijagnosticiranja nekih stanja ili ponašanja koji se mogu smatrati normalnim, što posljedično može dovesti do etiketiranja, prekomjerne upotrebe lijekova ili uvođenja terapijskih postupaka koji su ili štetni ili nemaju dokazanu učinkovitosti, što je i tema kritičara fenomena medikalizacije života i medikalizacije društva. Na tom je tragu 2010. godine, kada se raspravljalo o dijagnozi PAD, bilo i Španjolsko udruženje neuropsihijatara koje je smatralo da prijedlog da „otuđenje roditelja“ postane dijagnoza mentalnog poremećaja „predstavlja ozbiljan pokušaj medikaliziranja onoga što je zapravo borba za moć za skrbništvo nad djetetom“, te da se sindrom otuđenja ili otuđenje „odnosi samo na teorijsku konstrukciju bez ikakve znanstvene osnove i ne predstavlja kliničku cjelinu ili problem ili poremećaj mentalnog zdravlja”, a također se izjasnilo i protiv kliničke i protiv pravne upotrebe takozvanog sindroma otuđenja od roditelja.
Walker i Shapiro, iskusni istraživači i sami vještaci, kritičari teorije otuđenja, u svom poznatom radu iz 2010. Parental alienation disorder – Why labeling children with mental health diagnosis? – navode da je prvi veliki problem etiketiranje dijagnozom mentalnog poremećaja djece koja možda, jednostavno, ljutito reagiraju na promjene u svom životu zbog razdvajanja i razvoda roditelja, odbijanjem jednog roditelja i usklađivanjem s drugim, te da dijagnoza „otuđenje roditelja“ može donijeti sram i imati „zastrašujuće negativan utjecaj na prijavu roditelja o nasilju u obitelji“.
Je li otuđenje psihološko/emocionalno zlostavljanje djece? Prihvaćaju li utjecajne organizacije koje se bave zlostavljanjem djece i neke od vodećih ženskih nevladinih organizacija „otuđenje“ kao „psihološko/emocionalno zlostavljanje“?
Američko udruženje praktičara koji se bave zlostavljanjem djece (APSAC) izdalo je priopćenje u kojem navodi „da je obaviješteno da su zagovornici sindroma otuđenja od roditelja, poremećaja otuđenja od roditelja i/ili otuđenja od roditelja navodno koristili APSAC-ove definicije psihološkog zlostavljanja kako bi ustvrdili da APSAC podržava otuđenje od roditelja kao vrstu psihološkog zlostavljanja.“ U priopćenju navode da se tvrdnja o otuđenju roditelja prečesto iznosi bez pažljive procjene navoda o zlostavljanju djece, nasilju od strane intimnog partnera i drugim lošim djelima roditelja, posebno u sporovima o skrbništvu. (Vidi APSAC-ov dokument o stavu o navodima o zlostavljanju djece i nasilju intimnih partnera u razvodu/razrješenju odnosa, 2016.) U priopćenju se dalje navodi da je ova „pogrešna karakterizacija stajališta APSAC-a o otuđenju roditelja utvrđena u edukacijama zagovornika otuđenja od roditelja, u njihovim publikacijama i u njihovim svjedočenjima“. Prilažu tablicu i APSAC-ove trenutno prihvaćene definicije psihološkog zlostavljanja.
Osim problema s obiteljskim sudovima, u Engleskoj je bilo nedavnih pokušaja da „otuđenje roditelja“ bude prepoznato kao emocionalno zlostavljanje djece u novom progresivnom Zakonu o nasilju u obitelji. Prijedlog je odbačen kao posebno rizičan za žrtve nasilja žene i djecu. Provedbene smjernice zakona, otuđenje ipak spominju u vezi s „prisilnom kontrolom“, što će sigurno izazvati daljnje prijepore.
Women’s aid Federation Northern Ireland (WAFNI) odbacuje mogućnost da organizacije koje se bave nasiljem nad ženama prihvate koncept „otuđenja“ kao oblik „emocionalnog zlostavljanja“. Smatraju da je važno pitanje za ženske organizacije koje se bave žrtvama nasilja, treba li ponašanje počinitelja nasilja opisati kao „otuđenje od roditelja“ s obzirom na to da je poznato da počinitelji obiteljskog zlostavljanja nastoje zadržati kontrolu i dominaciju potkopavajući odnos majke i djeteta, uključujući ponižavanje majke pred djecom i poučavanje djece da je ne poštuju (i prije i nakon razdvajanja ili razvoda). U tzv. definiranju ponašanja počinitelja nasilja (framing perpetrator’s behavior) WAFNI upozorava da korištenje jezika „otuđenja“ u odnosu na počiniteljeve radnje nije od pomoći iz različitih razloga koje navode. Empirijski i teorijski temelji PA i PAS snažno su kritizirani od strane istraživača te su i dalje vrlo osporavani; uokvirivanje postupaka počinitelja u kontekstu PA daje neopravdanu valjanost sumnjivoj bazi dokaza i potkopava poruku da optužbe PA imaju štetne posljedice za žrtve zlostavljanja; optuživanjem (žene) počinitelj nasilja u obitelji u sudskim procesima može odvratiti pozornost od utjecaja obiteljskog zlostavljanja na dijete, jer se šteta za djecu može pogrešno pripisati „otuđenju“, a ne zlostavljanju. To može prouzročiti katastrofalnu dinamiku ako nasilnik uvjeri sud da stavove djece treba označiti kao „otuđenje“. Također, smatraju da su čak i “razumniji” zagovornici „otuđenja“ skloni tretirati otuđenje kao psihički poremećaj umjesto kao „određeni način ponašanja i taktiku“, poznate i prihvaćene među ženskim organizacijama kao coercive control (prisilna kontrola). Suprotno tome, WAFNI upozorava da je „prisilna kontrola“ utvrđena analiza obiteljskog zlostavljanja koja će u Sjevernoj Irskoj biti prekršaj prema Zakonu o zlostavljanju u obitelji i obiteljskom postupku, a u prijedlog zakona uključeno je kako “je počinitelj koristio djecu za daljnje zlostavljanje odrasle žrtve, kao i štetu koju to može nanijeti djeci“.
Kako bi se izbjegli gore navedeni problemi, WAFNI preporučuje da se pri pružanju podrške ženama u slučajevima spora oko skrbništva, zajedničkog roditeljstva i ostvarivanja kontakta s djecom ponašanje počinitelja čvrsto stavi u „okvir prisilne kontrole“ umjesto da se raspravlja o njihovoj taktici „otuđenja“ jer njihovu manipulaciju djetetom i ocrnjivanje majke treba definirati kao dio šire strategije za kontrolu i majke i djeteta.
Women’s aid UK također odbacuje tu mogućnost, a u procesu rasprave o novom Zakonu o nasilju u obitelji oštro se protivio nekim prijedlozima uključivanja „otuđenja“ kao emocionalnog zlostavljanja. Izvješće stručnog povjerenstva Ministarstva pravosuđa identificiralo je štetne učinke „kulture kontakata“ (pro contact culture), koja se promiče na obiteljskim sudovima, paralelno uz kulturu nevjerice i okrivljavanja žrtava oko obiteljskog zlostavljanja. Jedan od rezultata ovih „međusobno povezanih kultura i vjerovanja“ jest da se zbog fokusa na to da djeca imaju kontakt s oba roditelja obiteljsko zlostavljanje i sigurnost djece minimizira i ostavlja po strani. Koncept „otuđenja od roditelja“ jedan je od alata koji se koriste za to.
Zašto postoje pritisci da se „otuđenje“ prepozna u međunarodnim klasifikacijskim sustavima bolesti kao dijagnoza ili stanje?
Prvi je razlog da se „otuđenje“ prepozna kao dijagnoza jer su klasifikacije koje se koriste za bolesti i za mentalne poremećaje važne zbog standardizacije, kako bi olakšale komunikaciju istraživača i kliničara upotrebom zajedničkog jezika, zbog osiguranja referentnog sustava koji se može koristiti u praksi (dijagnoza, prognoza, liječenje) zbog statističke evidencije i praćenja i međunarodne usporedbe podataka.
Pritisci da se „otuđenje“ prepozna kao dijagnoza rade se i iz financijskih razloga jer onog trenutka kada je neka dijagnoza prepoznata u međunarodnom klasifikacijskom sustavu, zdravstveno osiguranje počinje podmirivati trošak za liječenje bolesti, a time se potencijalno povećava i interes određenih skupina za potraživanjem naplate za lijekove i terapijske usluge koje pružaju. Mnogi u Americi, ali i drugim zemljama, smatraju da se stvorila cijela „mini industrija“ za tzv. otuđenje uz koju je vezan značajan financijski interes. Npr. samo za tzv. tretmane otuđenja u Americi spominju se iznosi i oko 50.000 dolara, a negativni financijski učinci sporova na sudovima nerijetko rezultiraju bankrotom roditelja (majki) koje pokušavaju vratiti skrbništvo.
Drugi važan razlog pritisaka onih koji vjeruju u „otuđenje“ vezan je uz standarde za vještačenje na američkim sudovima. Budući da „sindrom otuđenja od roditelja“ nije zadovoljavao znanstvene dokaze o kliničkom sindromu, o čemu je pisao i sam Gardner, i budući da nije znanstveno prihvaćen kao mentalni poremećaj, nije zadovoljavao ni postavljene standarde za vještačenje stručnjaka u američkom pravosudnom sustavu prema Federalnom pravilu o dokazima – pravilo 702, kojim se precizira kvalifikacija vještaka i definira prihvatljivost dokaza na sudu (evidentiary admissablity), što uključuje tzv. Frye i/ili Daubert standard. Ključno pitanje za Fryeov standard prihvatljivosti dokaza i mišljenja vještaka jest: je li mišljenje vještaka općeprihvaćeno od relevantne znanstvene zajednice? Teorija i empirijska istraživanja „otuđenja“ za Fryeov test, stručni radovi ističu, i dalje su upitna i, prema svemu sudeći, ne zadovoljavaju taj test.
Daubertovim standardom sudovi se koriste kako bi utvrdili treba li svjedočenje vještaka biti prihvatljivo na suđenju. Odgovornost je suda u ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, je li neka metodologija rabljena za potrebe vještačenja prihvaćena u znanstvenoj zajednici, je li metodologija objavljena i recenzirana, koja je stopa pogreške metode te je li ta stopa pogreške prihvatljiva i dr. kriteriji. Ovaj standard primjenjuje se i na građanske i na kaznene slučajeve, a može se postaviti kada optuženi ili tužitelj vjeruju da druga strana koristi junk science, tzv. bezvrijednu znanost, kako bi dokazala svoju tvrdnju. Kada se vještak pozove da svjedoči na suđenju, njegovo mišljenje može imati značajan utjecaj na percepciju slučaja, i na samu odluku suda, pa je važno da njegove teorije budu potkrijepljene stvarnim znanstvenim dokazima – a ne vlastitim uvjerenjima. U kaznenim sudovima „otuđenje“ ne zadovoljava zahtjeve ovih testova, a obiteljski sudovi u sporovima oko skrbništva u tzv. visokokonfliktnim razvodima fleksibilniji su pa „otuđenje“ u nekim državama prolazi test.
Ne mora se uzeti u obzir samo potvrđena znanost nego i ona u nastajanju. To znači da ako će znanstveno, tehničko ili drugo specijalizirano znanje pomoći sudu da razumije dokaze ili utvrdi spornu činjenicu, svjedok kvalificiran kao vještak po znanju, vještinama, iskustvu, obuci ili obrazovanju može o tome svjedočiti u obliku mišljenja ili na neki drugi način. No mišljenje mora imati temeljnu pouzdanost. Osim toga, ako mišljenje ili dokazi uključuju novu znanstvenu teoriju, zagovornik mora utvrditi da su temeljni znanstveni dokazi općenito prihvaćeni u relevantnoj znanstvenoj zajednici.
Utjecajna američka institucija Nacionalno vijeće sudaca za mladež i obiteljske sudove još 2009. upozorava da „otuđenje“ nije utemeljeno na znanosti. Stoga zahtijeva oprez zbog pogrešne procjene vezano uz visokokonfliktne razvode, a u svojim smjernicama ističe nužnost primjene Daubertovih kriterija i za tzv. soft science. Daje upute sudovima za sigurnost djece u slučajevima skrbništva A judicial guide to child safety in custody cases, gdje posebna poglavlja posvećuje visokokonfliktnim brakovima, skrbništvu nad djecom i tzv. otuđenju. Upozorava na „otuđenje“ i probleme neprepoznavanja traume koja se može pogrešno interpretirati kao „manipulativno ponašanje“. Ističu kako su na obiteljskim sudovima slučajevi u kojim je prisutno obiteljsko nasilje često pogrešno etiketirani kao tzv. visokokonfliktni razvodi. Takvi slučajevi zahtijevaju resurse i podršku, a žrtva može pokazivati znakove protektivnog ponašanja, pa i nestabilnosti i nasilja, što nije neuobičajeno za nekog tko je bio dugotrajno izložen nasilju, ističe se, između ostalog, u smjernicama za suce.
Istraživanje „Američkog tužitelja“ i Nacionalna udruga okružnih odvjetnika preporučili su da teoriju „otuđenja“ ne bi trebalo koristiti u slučajevima skrbništva nad djecom (Moses & Towsend, 2011; Teoh, et al., 2018; Willis & O’Donohue, 2018.). Američko udruženje praktičara koji se bave zlostavljanjem djece APSAC i Američko psihološko društvo (APA) također se pozvalo na nedostatak znanstvenih dokaza koji podržavaju tzv. teoriju otuđenja (Teoh et.al., 2018 .; Willis & O’Donohue, 2018). APA je još davno u izvješću „Nasilje i obitelj: izvješće Predsjedničke radne skupine APA-e za nasilje u obitelji“ utvrdila da nema znanstvenih dokaza koji bi potvrdili sindrom otuđenja od roditelja i da se koristi kao pravni argument protiv majki tijekom spora o skrbništvu.
Kanadsko Ministarstvo pravosuđa smatra da korištenje „otuđenja“ povećava „toksični sukob“
Zemlje Sjeverne Amerike kontinuirano bilježe probleme vezane uz primjenu „otuđenja“ iako ono nije prepoznato od niza relevantnih institucija. Početkom 2000-ih u Kanadi je također postojao pokret koji je imao za cilj priznati „otuđenje od roditelja“, međutim prvi je korak kanadske države bio uspostava povjerenstva za pregled akademskih izvješća i znanstvenih dokaza o otuđenju od roditelja.
Nakon ozbiljne provjere, Kanadsko ministarstvo pravosuđa (CDJ 2019) izdalo je mišljenje da „…korištenje otuđenja od roditelja i terminologije povezane s otuđenjem od roditelja povećava toksični sukob između roditelja, i nije osobito koristan u utvrđivanju najboljeg interesa djeteta. Naprotiv, doprinosi procesu koji obično ne uzima u obzir potrebe i želje djeteta…. a ključni svjedoci primjene u kliničkoj praksi utvrdili su da se ova terminologija pokazuje beskorisnom generalizacijom i pretjeranom simplifikacijom problema s kojima se suočavaju roditelji i djeca“.
Novi kanadski Zakon o razvodu braka iz 2020. temeljen je i na tom mišljenju, te ne uzima u obzir „otuđenje“ niti obavezuje roditelje na zajedničku roditeljsku skrb u slučaju nasilja.
Dr. Linda Neilson, prof. emerita, napisala je više značajnih radova na ovu temu, a u jednom od njih utvrđeno je analizom sudskih predmeta „otuđenja od roditelja“ na kanadskim sudovima da je približno 65% optužbi podneseno protiv majki, a u otprilike 75% slučajeva u kojima je bilo navoda o zlostavljanju u obitelji ili o zlostavljanju djece počinitelji nasilja iznijeli su optužbe o tzv. otuđenju od roditelja. Neilson smatra da sudski slučajevi otuđenja od roditelja pokazuju ograničenu pozornost na znanstveno dokumentirane čimbenike razvoja djeteta i ograničeno razumijevanje učinaka obiteljskog zlostavljanja na roditelje ili djecu. Optužbe o tzv. otuđenju od roditelja mogu prikriti probleme zlostavljanja u obitelji koje je dijete doživjelo kao posljedicu roditeljskog odnosa. U odnosima koje karakterizira zlostavljanje od strane intimnih partnera (Intimate partner violence), prema nekim istraživanjima, u čak 88% slučajeva zlostavljanje se nastavlja najmanje tri godine nakon razdvajanja, često se javljajući upravo oko problema povezanih s kontaktom nakon razvoda. Prije nego se uopće krene u tzv. terapijski proces koji potiče tzv. otuđeno dijete na razvoj odnosa s tzv. otuđenim roditeljem, bitno je potvrditi da zlostavljanje intimnog partnera nije bila karakteristika roditeljskog odnosa prije nego što su se roditelji razdvojili, i da uznemiravanje i zlostavljanje nisu obilježje roditeljskog odnosa nakon razdvajanja.
U radu pod nazivom Parental alienation empirical analysis: Child best interest or parental rights? Neilson ističe kako trauma utječe na ponašanje i zaštitne reakcije djeteta te zaključuje da se oslanjanje na pojedinačne kontroverzne teorije može zamijeniti detaljnim ispitivanjem čimbenika najboljeg interesa djeteta i oslanjanjem na znanstvena načela (teorije) razvoja djeteta koja imaju široko prihvaćanje u struci i akademskoj praksi. Dodatni je ozbiljan problem da primjena koncepta otuđenja marginalizira ili čak može poništiti djetetove želje i osjećaje. Prisiljavanje roditelja rezidenta na provođenje kontakta s djecom koja su otporna na kontakt i koja se mogu bojati svog roditelja nerezidenta može imati štetan utjecaj na odnos djeteta s roditeljem rezidentom koji se mora nositi s ljutnjom, prkosom i brojnim novim rizicima povezanim s tim (bijeg djece, ljutnja na roditelja rezidenta koji dijete nije zaštitio, nego ga tjera na odnos s roditeljem kojeg odbija). U nekim slučajevima gdje je prebivalište preneseno na očeve, postoje naznake očeva nasilničkog i/ili uvredljivog ponašanja koje nikada nisu adekvatno procijenjene.
Problemi „lista za procjenu“ u obiteljskopravnom sustavu
Neilson navodi i kako se liste procjene ne bi trebale koristiti u (obiteljsko)pravnom sustavu iz više razloga (uz nedostatak valjanosti i pouzdanosti) jer se „tipična ponašanja“ navedena u listama procjene mogu jednako tako povezati i s drugim problemima osim „otuđenja od roditelja“ (npr. kao negativne roditeljske prakse, toksične razine dječjeg stresa, obiteljsko nasilje, reakcija na pretjerane sudske parnice, negativna iskustva djece s „drakonskim“ sudskim naredbama ili policijom, problemima mentalnog zdravlja, dječjeg realno utemeljenog straha, dugotrajne traume odraslih i/ili djece zbog prošlih iskustava, nedostatka topline roditelj – dijete, jake pozitivne vezanosti s preferiranim roditeljem ili slabe roditeljske privrženosti s drugim roditeljem). Dodatno se pokazalo da ti instrumenti rezultiraju sustavnom rodnom pristranošću prema kojoj su većinom krive majke. Napuštanje lista za procjenu i pomno ispitivanje znanstvene pouzdanosti tzv. otuđenja od roditelja prije prihvaćanja mišljenja vještaka trebali bi omogućiti sudovima da procijene razloge zbog kojih se djeca odupiru kontaktima bez pribjegavanja pretpostavkama. U radu navodi i upute Apelacijskog suda Britanske Kolumbije kako naglasak mora biti na faktorima vezanim uz najbolji interes djeteta i da se treba suzdržati od drakonskih mjera koje drastično mijenjaju skrbništvo i prekidaju veze s rezidentnim roditeljem / primarnim skrbnikom.
Psiholog dr. Peter Jaffe, sveučilišni profesor, još jedan od vodećih kanadskih i međunarodno priznatih stručnjaka za djecu, nasilje u obitelji i pitanja skrbništva, navodi kako je jedan od glavnih izazova koje često vidimo u Americi i Kanadi da se pojedincima s povijesti nasilja u obitelji u procesima razvoda daje nekontrolirani kontakt. On smatra da na sudovima i u okviru službi za mentalno zdravlje, ako nije prepoznat negativni utjecaj nasilja na partnera i djecu, da je bez tog elementarnog koraka teško uopće razmišljati o zdravoj i sigurnoj roditeljskoj vezi između zlostavljača i djeteta. Dr. Jaffe u jednom od intervjua navodi rezultate neovisnih istraživanja kao potporu stajalištu da je većina sudaca za skrbništvo imala u predmetima povijest nasilja u obitelji. U predmetima u kojima se ocjenjuje skrbništvo nasilje se spominje u 75% slučajeva, u ukupnom broju obitelji koje ulaze u proces medijacije otprilike tri četvrtine roditelja navodi da je tijekom odnosa došlo do nasilja u obitelji, događa se sukob roditelja na obiteljskom sudu zbog neuspješnog posredovanja ili nastavka sporova oko djece te da su pokušaji napuštanja nasilnog partnera i oduzimanje djece jedan od najvažnijih čimbenika povezanih s teškim nasiljem i smrću, uključujući i filicid (ubojstvo vlastitog djeteta).
P. Jaffe tvrdi da je nasilje u obitelji u značajnoj mjeri prisutno u slučajevima koji se nazivaju visokokonfliktnima te da se na obiteljskim sudovima diljem SAD-a i Kanade događa da imaju odraslu žrtvu, obično majku koja dolazi na sud s ozbiljnom zabrinutošću za vlastitu sigurnost i sigurnost djece, te istovremeno i drugog roditelja, obično oca, koji kaže da je nasilje lažna tvrdnja i da majka pokušava uništiti odnos djeteta s njim. Taj roditelj ili njihov odvjetnik često će se pritom koristiti terminom „otuđenje od roditelja“. Dr. Jaffe smatra da to postaje sve veći problem i da ne postoji „otuđenje od roditelja“ u svjetlu nasilja u obitelji. Ako je roditelj doživio nasilje u obitelji, on ima svako pravo tražiti ograničavanje kontakta svoje djece s drugim roditeljem. Dakle, Jaffe smatra da to nije pitanje „otuđenja“, nego opravdana briga roditelja da razvije sigurnosni plan i da mu je potrebna podrška socijalnih službi i suda. On smatra i da nije neuobičajeno da vještak u postupku procjene skrbništva nad djetetom nije odgovarajuće obučen o dinamici nasilja ili zlostavljanja u obitelji ili da nema znanja o tehnikama procjene.
O negativnim posljedicama „otuđenja“ na djecu i „tretmanima otuđenja“
Gardner i njegovi sljedbenici, posebno Ben-Ami i Baker, ukazivali su na navodne zastrašujuće posljedice za djecu koja prolaze kroz „otuđenje“, no ni oni nisu prezentirali ozbiljan i u znanstvenoj zajednici općeprihvaćen znanstveni dokaz da je to točno. Zamjerke su brojne, između ostalog ne provode se longitudinalna i klinička ispitivanja na dovoljnom uzorku koja najčešće uključuju i kontrolnu skupinu kojima bi se dokazalo postojanje dugoročnih posljedica na djecu koja su „otuđenju“ navodno bila izložena.
Brojne kontroverze se vezuju uz tretmane u Americi. Ima više vrsta tretmana tzv. otuđenja, među poznatijim u medijima je Family bridges. Temeljem odluke suda, slijedi naprasito, često dramatično oduzimanju djece od strane socijalnih službi od tzv. otuđujućeg roditelja (češće majke), i odvođenja djeteta u neku vrstu kampa na obnavljanje odnosa s roditeljem (ocem) od kojeg se dijete „otuđilo“, uz zabranu ikakva kontakta s primarnim skrbnikom i uz rad na tzv. reprogramiranju djetetova odnosa s tim roditeljem.
Ponekad prisilno odvajanje od primarnog skrbnika s kojim je dijete do tada živjelo traje više mjeseci. Sudjelovanje djece u programu je praćeno i zastrašivanjem ako dijete ne surađuje. Zabilježeni su slučajevi bijega, neuspješni tretmani, o tome su pisali ugledni mediji poput Washington Posta i The Atlantica, ali i brojni drugi mediji. Nitko ne nadzire te programe jer nisu regulirani kao terapije, nego kao tzv. psihoedukacije što kritičari smatraju jednim od načina da tretmani izbjegnu nadzor regulatornih tijela. Tretmani „reunifikacije“, što znači ponovno povezivanje djeteta s otuđenim roditeljem, mogu se odvijati i bez ovakvih ekstremnih mjera, no ipak bez prisustva i kontakta s primarnim skrbnikom, što za djecu, smatra niz stručnjaka, predstavlja ozbiljnu traumu. A nema pouzdanih empirijskih dokaza o učinkovitosti tih tretmana.
Američka prof. emerita Jean Mercer, stručnjakinja za razvojnu psihologiju i teoriju privrženosti (attachment theory), u brojnim radovima osporava znanstvenost koncepta „otuđenja“, bavi se i logičkom pogreškom cijele teorije te analizom raznih terapijskih pristupa koji mogu biti štetni za djecu, a za tretmane vezane uz tzv. otuđenje (u kojima se otuđeni roditelj povezuje s djetetom uz zabranu sudjelovanja tzv. otuđujućeg roditelja) tvrdi da nema dokaza o njihovoj učinkovitost, i da postoji rizik da su štetni za djecu. Tvrdi da se tzv. brainwashing, izraz kojim se koriste oni koji vjeruju u teoriju otuđenja (najčešće za majčino „ispiranje mozga djetetu“ protiv oca), ne može dokazati ako se koriste znanstveno prihvaćeni kriteriji. Osporava i tzv. konstrukt independent thinker, koji također odbacuje kao nevjerodostojan i neutemeljen. Odbacuje i druge konstrukte koje postavljaju kao kriterije oni koji vjeruju u tzv. otuđenje. Robert Emery, također klinički psiholog / sveučilišni profesor, visokocitirani znanstvenik, između ostalog, smatra da je tzv. otuđenje hipoteza koja ne zadovoljava ni minimalne znanstvene standarde i da ga treba potpuno izbaciti iz postupaka vještačenja jer je nedokazivo.
Brazilski slučaj Zakona o otuđenju od roditelja, „val sumnje“, „tržišna logika otuđenja“ i prijedlog opoziva Zakona
Brazil je prva zemlja koja je donijela posebno zakonodavstvo o otuđenju. Deset godina prije donošenja Zakona o otuđenju od roditelja, tzv. LAP-a, u Brazilu, koji je usvojen 2010. godine, udruge razvedenih roditelja počele su spominjati otuđenje od roditelja u procesima na obiteljskim sudovima, no pravosuđe je uglavnom ignoriralo ovo pitanje jer nije bilo zakonskog utemeljenja. Kasnije te organizacije počinju organizirati kampanje i svojevrstan pokret za priznavanje „otuđenja“ i stvaranje posebnih zakona za borbu protiv „otuđenja“. Kampanje su bile ciljane, a karakterizirale su ih brojne objave tekstova na web-stranicama, učestala prisutnost zagovornika „otuđenja“ u tiskanim i elektroničkim medijima u kojima se jednostrano naglašavala „sveprisutnost otuđenja“ i brojne negativne posljedice za dijete koje navodno uključuju čitav raspon psihičkih poremećaja. Takva snažna kampanja kojoj su se pridružili i neki stručnjaci trajala je sve do 2010., kad je usvojen poseban i rigorozan Zakon o otuđenju od roditelja, koji podrazumijeva kaznenu odgovornost roditelja koji „otuđuje“ dijete, a kritičari tog zakona tvrde da se radilo o pukoj mehaničkoj reprodukciji američke verzije tzv. sindroma otuđenja od roditelja koju je promovirao njegov kreator dr. Gardner (bez prilagodbe kulturološkom ili drugom društvenom kontekstu Brazila). Kritičari tog zakona zamjeraju i da je donesen „potiho“ bez ikakva kritičkog odmaka i bez javne rasprave (Mendes, Bucher-Maluschke, Vasconcelos, Souza & Costa, 2016; Mendes & Bucher-Maluschke, 2017).
S donošenjem zakona došlo je i do fenomena hiperprodukcije “stručnjaka za otuđenje od roditelja” u cijelom Brazilu, odvjetnika/pravnika, psihologa, povećao se broj optužbi za „otuđenje“ u prijavama na obiteljskim sudovima, a tema je eksponencijalno rasla i u publikacijama (akademski i neakademskim), no i dalje bez znanstvene kvalitete ili pouzdanih empirijskih dokaza.
S obzirom na brojne prijave tzv. otuđenja na obiteljskim sudovima u procesu razvoda u Brazilu, dvije godine nakon donošenja tog zakona dolazi do propitivanja njegove ustavnosti, a i dobar dio sudaca, odvjetnika i forenzičkih psihologa/psihijatara također se našao u nedoumici oko primjene tog zakona u praksi. Prema Mendesu, različiti akteri pokrenuli su tzv. val sumnje u „otuđenje“ i sam Zakon, a poslije se oformio i pokret majki protiv tog zakona. Vrlo je aktivan pokret Mães na Luta, koji upozorava da je Brazil jedini ozakonio ovu ideologiju i da Zakon o otuđenju karakterizira mizogin i kaznenopravni učinak na žene/majke te, uz to, nije ispunio svoju navodnu primarnu svrhu, a to je zaštita djece, nego je, dapače, ugrozio zaštitu djece, negirajući slučajeve u kojima je otac seksualno zlostavljao dijete. Pokret naglašava da taj zakon učinkovito štiti roditelje zlostavljače, te je zbog toga i podnio prijavu UN CEDAW-u.
Neki od forenzičkih psihologa koji su dali izjave medijima ističu da je Zakon prožet pojmovima iz psihologije i da ima značajan utjecaj na rad psihologa koji često nailaze na probleme u procjeni otuđenja. U jednom od intervjua jedna od psihologinja navodi da se na psihologe vrše i pritisci u obliku očekivanja (gotovo poput naloga) da se u izvještaju dokaže otuđivanje i da postoje neke situacije u kojima donošenje odluka ometa autonomiju profesionalca ili su usmjeravani u izvršavanju svog posla. Jedna pravnica iz Brazila kaže da je od donošenja tog zakona koncept „otuđenja“ rezultirao tržišnom logikom, došlo je do njegova širenja i potražnje za psiholozima, a oni su počeli izrađivati dokumente kojima se dokazuje „otuđenje“. Ta se praksa proširila i među pravnicima, koji se „otuđenjem“ koriste kao strategijom u sudskim procesima.
Brazil karakterizira visoka stopa femicida (zbog čega je donesen i Zakon o ubojstvima žena) i vrlo niska stopa prijavljivanja seksualnog zlostavljanja djece iako se zna da je učestalost viša. Prema Mães na Luta, u slučajevima sumnje na seksualno zlostavljanje djece, kada je majka prijavila i podnijela tužbu, utvrđeno je u više slučajeva da, čim roditelj nasilnik uđe na Obiteljski sud s optužbom za „otuđenje od roditelja“, u velikom broju automatski ostvaruje pravo na suživot, zajedničko skrbništvo ili se majci oduzima skrbništvo. Tvrde kako suci i tužitelji Obiteljskog suda, koji bi trebali zaštititi najugroženije, nameću suživot pod prisilom i prijetnjom, zanemaruju istrage, dokaze, izvještaje, svjedoke nasilja koje je dijete pretrpjelo, osobito ako ne ostavljaju fizičke tragove. A poznato je da kod seksualnog zlostavljanja djece većinom nema tragova. Ne uzima se u obzir djetetov iskaz, koji se često smatra majčinim „usađivanjem lažnih sjećanja“, a majke se kvalificira kao „lude i osvetoljubive“. Zbog toga se mnoge optužbe jednostavno zanemaruju, održava se suživot, a u dosta slučajeva skrbništvo se vraća zlostavljaču, te dijete koje svjedoči o nasilju počinje živjeti sa svojim zlostavljačem i biva lišeno kontakta s majkom. Inicijativa brazilskih majki tvrdi da se brazilski Zakon o otuđenju od roditelja može smatrati institucionalnim rodnim nasiljem nad ženama i predstavlja rizik za djecu, a Udruženje pravnika za ravnopravnost spolova pripremilo je u prosincu 2019. tužbu za diskriminaciju po spolu i neustavnost LAP-a, temeljem studije na 400 sudskih odluka, iz kojih je, ističu, vidljiv karakter zakona kojem je cilj „ušutkati žene i djecu i diskvalificirati optužbe za nasilje“.
Podneseni su zahtjevi Senatu za opoziv tog zakona, iako se to vjerojatno neće brzo dogoditi, uzeti su u obzir rizici vezani uz nasilje, za sada se radi na izmjenama stavki koje bi morale garantirati zaštitu djece i žena od nasilja. Prema tom zakonu, samo naznaka „otuđenja od roditelja“ dovoljna je da sud donese preliminarne zabrane radi očuvanja psihološkog integriteta djeteta ili tinejdžera, a to može uključivati i privremenu promjenu skrbništva. Pritom nije potreban nikakav dokaz. Kada roditelj prijavi vlastima da je njegovo dijete moglo biti zlostavljano dok je bilo pod skrbništvom drugog roditelja, roditelj prijavitelj može izgubiti skrbništvo ako je prijavljen zbog „otuđenja od roditelja“. To je razlog zašto su mnogi roditelji zastrašeni da ne prijave nikakve sumnje, što u konačnici znači da Zakon ugrožava sigurnost djece i tinejdžera. Ovi argumenti dali su osnovu Parlamentarnom istražnom odboru o zlostavljanju djece da predloži senatski prijedlog zakona s ciljem poništavanja LAP-a. Senatorica Leila Barros, koja je zadužena za podnošenje izvješća o nacrtu prijedloga zakona, smatra da postoji razlog za zabrinutost zbog zlouporabe LAP-a, ali, prema njezinu mišljenju, nema potrebe za potpunim opozivom tog zakona. Umjesto toga, ona predlaže da se izreknu kazne kako bi se obeshrabrila svaka zlouporaba LAP-a. Predložene izmjene LAP-a imaju za cilj utvrditi je li stvarni razlog zbog kojeg su roditelj, djed/baka ili staratelj prijavili ponašanje drugog roditelja samo pretjerana briga (bona fide izvještaj) ili pokušaj namjerne optužbe za „otuđenje od roditelja“ (izvještaj s lošom namjerom). Takve predložene promjene uključuju intenzivnije uključivanje sudaca u sve faze procesa, osobito u početnoj fazi, kada sudac mora saslušati obje strane prije donošenja odluke (osim u slučaju nasilja); i izricanje kazni za svaku lažnu optužbu za „otuđenje od roditelja“ s lošim namjerama.
Kolizija tzv. otuđenja s CEDAW-om, Istanbulskom konvencijom i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava – Italija i Španjolska
Tijela UN-a nadležna za suzbijanje diskriminacije žena i za borbu protiv nasilja koja nadziru provedbu UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena CEDAW te GREVIO, koji vrši nadzor nad provedbom Konvencije Vijeća Europe – Istanbulske konvencije, već su se u različitim izvješćima očitovala o zloupotrebi i neprihvatljivosti tzv. teorije otuđenja. GREVIO je naglasio neznanstvenost teorije, a identificirali su prisutnost, neprihvatljivost i zloupotrebu „otuđenja“ u više evaluacijskih izvještaja (tzv. polazišnih studija / baseline reports) u Francuskoj, Andori, Španjolskoj, Italiji, Belgiji, Bugarskoj.
Za Italiju, zbog brojnih problema, GREVIO traži zabranu i napuštanje korištenja tzv. otuđenja u svim pitanjima vezanim uz nasilje nad ženama i djecom i nasilje u obitelji. Talijanski parlament osnovao je Komisiju za femicid, koja je istražila sudske odluke u kojima se koristi „otuđenje“, a već ranije je talijanski Visoki kasacijski sud odbacio „otuđenje“, za koje je utvrdio da nije znanstveno utemeljeno. Unatoč tome, „otuđenje“ se i dalje koristi na sudovima i u socijalnim službama i izlaže brojne žene i djecu rizicima, zbog čega je GREVIO izradio ozbiljan set preporuka temeljem kršenja pojedinih članaka Istanbulske konvencije vezanih uz skrbništvo i svjedočenje djece. Problematičnim se smatra i to što zagovornici „otuđenja“ članak 12. UN-ove Konvencije o pravima djeteta, koji jamči djeci pravo da budu saslušana u svim pitanjima koja su važna za njih, spominju najčešće u kontekstu zloupotrebe, umjesto da ga afirmiraju.
S nasiljem u Italiji imao je posla i Europski sud za ljudska prava (Strasbourg Court condemned Italy) koji je u 2020. osudio Italiju za „nenormalno“ visok broj odbačenih optužbi za nasilje u obitelji zbog kulture koja počiva na negaciji nasilja. Talijanska vlada će morati pružiti informacije o mjerama koje će poduzeti kako bi osigurala da nadležna tijela provode odgovarajuću i učinkovitu procjenu i upravljanje rizicima povezanim s ponavljanjem i pogoršanjem djela nasilja u obitelji i zaštite žrtve. Kakve će zakonske prijedloge donijeti vezano uz „otuđenje“ saznat ćemo uskoro.
Španjolska 2020. radi zaštite djece od nasilja – zabranjuje „otuđenje“
Nakon brojnih problema s „otuđenjem“ te medijski eksponiranog slučaja Irune Costumero, koji ilustrira kakve je posljedice institucionaliziranje „otuđenja“ ostavilo na neke žene i djecu žrtve nasilja, španjolska vlada donijela je novi Zakon o zaštiti djece i adolescenata od nasilja iz 2020. (tzv. Zakon iz Rodosa) kojim zabranjuje korištenje „otuđenja“ upravo radi zaštite djece od nasilja. Tamo je postignut širok politički konsenzus oko koncepta „otuđenja“ i Parlament je usvojio Zakon o zaštiti djece i adolescenata od nasilja, koji zabranjuje korištenje „otuđenja“ i „manipulacije“. Norma iz članka 11.3. nalaže javnim tijelima da poduzmu „potrebne mjere kako bi spriječile uzimanje u obzir teorijskih pristupa ili kriterija bez znanstvene potvrde koji pretpostavljaju miješanje ili manipulaciju odraslih, poput sindroma takozvanog otuđenja od roditelja“. Zakon je prošao s 268 glasova za, 57 protiv i 16 suzdržanih.
U sljedećem nastavku, 8. rujna: žrtve sustava za zaštitu djece i obitelji svjedoče o nasilju hrvatskih institucija nad djecom i roditeljima koji su nemoćni.
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (1)
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (2)
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (3)
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (4)
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (5)
HPK, HPD i HUSR zahtijevaju uništavanje članaka o sustavu za zaštitu ili za zlostavljanje djece
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (demanti Poliklinike)
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? (6)
Serijal tekstova “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?” napisan je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem provedenog Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
