MUP je nedavno, nakon tromjesečne suspenzije, vratio u službu hrvatske policajce, glavne aktere snimke Lighthouse Reportsa koja je zabilježila kako premlaćuju izbjeglice. Takav ishod komentiraju Antonia Pindulić iz Centra za mirovne studije, Massimo Moratti iz Amnesty Internationala, Bojan Mucko iz ERIM-a, Petra Gluščić Puljek iz udruge Are you Syrious?, pravnica i aktivistkinja Gorana Mlinarević, a objavljujemo i kolektivni odgovor organizacije Transbalkanska solidarnost.
Prije tri mjeseca je snimka Lighthouse Reportsa jasno otkrila nezakonito nasilje trojice hrvatskih policajaca nad migrantima i protjerivanje u Bosnu i Hercegovinu, a prošli tjedan je otkriveno da su dotični vraćeni u službu nakon tromjesečne suspenzije i čini se da će im jedina kazna biti skrivanje značke hrvatske policije za vrijeme radnog vremena, što nas ponovno tjera da preispitamo već ionako narušenu ideju neovisnosti hrvatskog pravosuđa, ovoga puta u kontekstu podređenosti interesima Europske unije.
Da podsjetimo, EU je u skladu s Konvencijom o izbjeglicama i Međunarodnim zakonom obvezna garantirati izbjeglicama određena prava, a pushbackovi su nezakoniti za sve države članice, pa tako i za Hrvatsku. Međutim, radi zaštite svoje imovine stečene stoljećima nesrazmjernih tržišnih odnosa moći, EU radije financira obalne straže i kampove u Turskoj, Afganistanu, Libiji i BiH kako bi zadržala izbjeglice izvan svojih granica, a u slučajevima prelaska granica šuti na pushbackove koje obavljaju njeni graničari. Hrvatska u ovom slučaju narušava svoju neovisnost i poslušno prati naredbe EU, koja se u kontekstu migranata jasno očituje kao zaštitnica interesa kapitala i bjelačkog suprematizma.
Tim povodom razgovarali smo sa stručnim osobama i organizacijama koje se bave pitanjem migracija, što uključuje Amnesty International, Centar za mirovne studije, Are You Syrious?, Transbalkansku solidarnost, istraživački projekt ERIM (Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU) i aktivistkinju i pravnicu Goranu Mlinarević.
Antonia Pindulić, pravnica iz Centra za mirovne studije: Što je bilo s istragom?
Iz snimaka istraživačkih novinara jasno je da su najmanje trojica policajaca nezakonito i nasilno protjerali osobe iz Hrvatske – što su vidjele sve građanke i građani, ali i o čemu se danima raspravljalo pred domaćim i stranim institucijama. No, isti policajci sankcionirani su tek zato što su se pri provođenju trenutno najokrutnije nezakonite prakse u Hrvatskoj – “pogrešno” obukli. Ova situacija zorno ilustrira sumrak vladavine prava u kojoj se Hrvatska nalazi.
No kako smo govorili još kad su snimke izašle, ovdje nikakav disciplinski postupak neće i nije dovoljan, jer se radi o sumnji na teška kaznena djela, između čega i na kaznena djela zločinačkog udruživanja, mučenja i zlouporabe ovlasti. Kad su snimke nasilja od strane hrvatskih policajaca odjeknule u javnosti, DORH je kazao kako je pokrenuo istragu, no o tijeku te istrage javnost nije informirana. Svakako tijekom te istrage valja imati na umu kako sve dostupne informacije i dokazi pokazuju kako se ovakva postupanja teško mogu smatrati pojedinačnim slučajevima, pa je stoga nužno da istrage ovog slučaja uključe i ispitivanje umiješanosti i odgovornosti viših struktura unutar Ravnateljstva policije i Ministarstva unutarnjih poslova.
Među novinarskim navodima, stoji i onaj da je jedan od suspendiranih policajaca također naveo kako i on ima snimke događanja na granici i da je spreman iste objaviti bude li im se prijetilo otkazima te tako “malo jače kompromitirati policijski sustav”. Navedeno je također u skladu sa svjedočanstvima policajaca koji su još 2019. progovarali o tome da su primorani izvršavati nezakonite naredbe i nezakonito protjerivati izbjeglice. Stoga postoje dokazi o sustavnosti ove prakse, što upućuje na to da sankcioniranje počinitelja ovih kaznenih djela na najnižoj razini neće riješiti problem – potrebno je i sankcionirati sve one koji su ove prakse naređivali, omogućavali i zataškavali, a političku odgovornost trebaju preuzeti i najviši dužnosnici u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Centar za mirovne studije ukupno je podnio deset kaznenih prijava Državnom odvjetništvu zbog nezakonitog protjerivanja, no nažalost nismo upoznati niti s jednim postupkom koji bi prema utvrđenim kriterijima bio smatran učinkovitom istragom. Naime, iako uz naše postoje i druge kaznene prijave i drugi navodi o kaznenim djelima povezanim uz nezakonito protjerivanje, niti jedna optužnica nije podignuta te, sukladno tome, niti u jednom prijavljenom slučaju nisu identificirani, procesuirani niti sankcionirani počinitelji prijavljenih kaznenih djela. CMS primjećuje kako nije ni učinjeno ono što je prema međunarodnom i nacionalnom pravu nužno kako bi se počinitelji identificirali te su postupci uglavnom bili neopravdano dugi i nije im se pristupilo s dužnom revnosti – iz čega slijedi da kriteriji za učinkovitu istragu nisu ispunjeni. Nadamo se da ovo neće biti još jedan zaboravljeni i odbačeni slučaj u DORH-u.
Massimo Moratti, zamjenik direktora istraživanja za Europu Amnesty Internationala: Ovakav ishiod ne iznenađuje
Nismo vidjeli službene sudske dokumente koji se odnose na stegovni slučaj ili argumente koji su doveli do toga da su policijski dužnosnici vraćeni na svoje pozicije i ne možemo komentirati konkretne detalje.
Unatoč tome, za svakoga tko je upoznat sa situacijom u Hrvatskoj ili je vidio uznemirujuću snimku neospornog nasilja nad migrantima i tražiteljima azila, ovo je iznimno razočaravajući, ali ne i iznenađujući razvoj događaja.
Cijelo smo vrijeme sumnjali da će ovaj slučaj – izdvajanja dvojice policijskih službenika koji su bili dio šire policijske akcije na granici i najvjerojatnije djelovali po naredbi – hrvatske vlasti predstaviti kao istinski pokušaj istrage o nedoličnom ponašanju policije. No, snimka maskiranih policajaca koji tuku ljude palicama dok ih tjeraju iz Hrvatske nije izolirani incident, već sustavna i namjerna praksa koja se redovito događa.
Umjesto da istražuju samo pojedine službenike, nadležna tijela trebaju razmotriti zapovjednu strukturu, opće ponašanje postrojbi koje su stacionirane na granici i broj pritužbi koje upućuju na pretjeranu upotrebu sile od strane maskiranih policajaca. Organizacije koje djeluju u Hrvatskoj i mediji dokumentirali su stotine svjedočanstava ljudi sa sličnim iskustvima s interventnom policijom, pa ovo nije bio izolirani incident. Dopuštajući policijskim službenicima koji su očito koristili pretjeranu i nesrazmjernu silu prema osobama koje traže zaštitu da se vrate na posao nakon samo nekoliko mjeseci, a ne rješavajući sustavnu primjenu nasilja od strane policije na granici, Hrvatska je nastavila s praksom sprječavanja bilo kakvo vjerodostojno ispitivanje njezinih graničnih operacija. Takvo rješenje ovog slučaja također izaziva ozbiljnu zabrinutost u pogledu neovisnosti pravosuđa.
Već znamo da velika većina pritužbi podnesenih protiv policijskih službenika nikada ne rezultira odgovarajućom disciplinskom ili kaznenom istragom niti dovede do primjerene kazne. Ministarstvo unutarnjih poslova gotovo rutinski odbacuje takve pritužbe kao “neutemeljene” ili teško istražne zbog nedostatka informacija. Kako su nedavno utvrdili Europski sud za ljudska prava i Odbor za sprječavanje mučenja Vijeća Europe, hrvatske vlasti u više navrata nisu provodile temeljite i pravovremene istrage o slučajevima nasilja, a u slučaju male Madine Hussiny zapravo su opstruirale neovisnu istraga.
Čak se i nedavno uspostavljeni hrvatski mehanizam neovisnog nadzora granice pokazao neučinkovitim i bez zuba. Prvi pokušaj mehanizma da objavi ono što je trebalo biti nepristrano izvješće o njihovim nalazima u prosincu rezultirao je brzim povlačenjem i brisanjem svih instanci koje upućuju na kršenje hrvatskog i međunarodnog prava. Kao što smo i mi i druge organizacije upozoravali, ovaj nadzorni mehanizam nije ni neovisan, ni učinkovit i riskira da postane ništa drugo do glasnogovornik MUP-a.
Europska komisija se snažno protivi pushbackovima i uporabi nasilja nad migrantima i tražiteljima azila, ali je ipak propustila svaku priliku da iskoristi svoju moć kao stvarnu polugu kako bi osigurala da se hrvatske granične operacije – u velikoj mjeri financirane od strane poreznih obveznika EU – pridržavaju europskih zakona.
EU i dalje zatvara oči pred golemim dokazima ekstremnog nasilja na svojim vanjskim granicama i, u gorem slučaju, čini se da nagrađuje države članice koje spriječe dolazak ljudi koji traže zaštitu. Teško je nedavnu potporu pristupanju Hrvatske Schengenu vidjeti kao bilo što drugo osim kao nagradu za obavljanje prljavog posla EU.
Institucije EU-a bi to mogle vidjeti kao učinkovitu strategiju, no ona je učinkovita samo u kratkom roku. Dugoročno gledano, dopuštanje očitih kršenja zakona EU-a i nepoduzimanje bilo kakve radnje protiv država članica narušit će vladavinu prava u tim zemljama i potkopati vrijednosti na kojima se temelji cijeli EU projekt.
Bojan Mucko, filozof, etnolog i kulturni antropolog iz ERIM-a (Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU): Sadistički mehanizam
Normalizirano sistemsko nasilje u svakodnevnom životu manifestira se široko, kapilarno i s jedne i druge strane granica Europske unije, primjerice kroz isključujući mehanizam europskog viznog sustava, konceptom migrantskih kampova u pograničnim zonama, činom rasnog profiliranja putnika kojeg samoinicijativno izvodi vozač autobusa unutar šengenskog prostora, ocrtava se u Bosni i Hercegovini na vratima dućana s natpisom „zabranjen ulaz migrantima“, provodi ga i službenica na šalteru zagrebačkog aerodroma odbijanjem azilantskog pasoša. Pušbekovi hrvatske policije su eksplicitna manifestacija tog nasilja i vrsta sistemskog sadizma. U aktualnom europskom, a onda i hrvatskom političkom diskursu, o njima se govori u kategorijama iznimki i pojedinačnih ekscesa, ali iskustvo života i istraživanja u pograničnom području prokazuje ih kao dio uhodanog, svakodnevnog mehanizma zaštite vanjskih granica Europske unije. Ukoliko smo kao društvo odlučili tolerirati provođenje pušbekova, možda je bitno precizno vizualizirati što s tom odlukom usput normaliziramo.
Za ljude u pokretu koji su zapeli s vanjske ne-unijske strane hrvatske granice, kao i za pogranično lokalno stanovništvo u Bosni i Hercegovini ili Srbiji, pušbek je opipljiva, neporeciva činjenica. Tragovi nasilja hrvatske policije upisani su u ljudska tijela, a sličnosti ožiljaka posred obrva ili na leđima, ukazuju na tehnike ponižavanja i mučenja koje su kroz svakodnevnu praksu uigrane do razine autorskog potpisa. U najekstremnijim primjerima, prema svjedočanstvima, taj scenarij uključuje ponižavanje fizičkim i verbalnim nasiljem, pljačku, mučenje u pretrpanom kombiju višesatnim vožnjama makadamom (u mraku, bez prozora, vode, provjetravanja ili stanke za wc), zatim izbacivanje iz kombija, grupiranje i nasilno protjerivanje preko zelene granice kroz rijeku, usred noći, jednog po jednog. Dosadašnji scenariji ponekad su uključivali i seksualno ponižavanje, namjeran udarac čizmom u slomljenu potkoljenicu djevojke koja moli natrag svoj mobitel, suzavac bebi u oči, obilježavanje sprejom, sadističko premazivanje razbijenih glava hranom. U pograničnim zonama, svatko već iz priča zna za, recimo za vatru u kojoj se spaljuju osobne stvari ljudi u pokretu ili to da dobri mobiteli skupa s novcem idu direktno u džepove policijskih službenika, a da loši završavaju pod njihovim čizmama.
Korijenje tog sadističkog mehanizma, možda treba tražiti u onim sferama svakodnevice u kojima su neki njegovi elementi već normalizirani, primjerice u ratnim zločinima počinjenim devedesetih ili u primjerima policijskog nasilja nad kriminaliziranim Romima. Iako su zločini počinjeni na granici (ili radi granica Europske unije) pitanja nadnacionalnog značaja, s njima se treba boriti političkim i pravnim sredstvima i na nacionalnoj razini, ali i institucionalnim suprotstavljanjem diskriminatornim praksama na lokalnoj razini, jer se pušbek ne događa u paralelnoj stvarnosti, nego uvijek u nečijoj neposrednoj blizini, u šumi ili na polju iza kuće, ili na autobusnoj stanici u našem susjedstvu.
Gorana Mlinarević, aktivistkinja i pravnica koja se bavi međunarodnim kaznenim pravom: Hrvatska sudjeluje u zločinu protiv čovječnosti
Ne mislim da se ovdje radi o hrvatskom pravosuđu. Radije bih rekla da nam ovo upravo dokazuje da je politika militarizacije granica, nasilja na granicama i push-backova ustvari sistemska politika, ne samo Hrvatske i ne samo bilo koje druge pojedinačne zemlje već Evropske unije u cijelosti. O ovome već dugo vremena govore mnogi aktivisti i aktivistice, braniteljice i branitelji ljudskih prava – ukazujući ustvari da je nasilje koje se sprovodi nad ljudima u pokretu i migrantima ne samo dio masovnog kršenja njihovih ljudskih prava, već predstavlja dio sistemskog napada i progona u okviru zločina protiv čovječnosti.Već uveliko svjedočimo nasilnim praksama “odvraćanja” na “vanjskim” granicama (od Mediterana do Bjelorusko-Poljske/Litvanske granice) i “unutrašnjim” granicama EU (ne samo Hrvatska već i sve zemlje u okruženju) što nam ukazuje na to da je u ovom zločinu protiv čovječnosti Hrvatska jedna od direktnih počiniteljica nasilja kao poslušna članica koja izvršava naređenja nalagodavca.
Ovo naravno ne abolira Hrvatsku njene odgovornosti po međunarodnom krivičnom pravu. Međutim, očekivati od EU – koja je u najmanju ruku saučesnica u ovom zločinu protiv čovječnosti – da kazni Hrvatsku zbog vraćanja policajaca na posao je potpuno nerealno. S obzirom na trenutne konstalacije moći ne da Hrvatska neće biti sankcionirana, već je nagrađena i dalje će biti nagrađivana – kako ulaskom u Schengen, tako sigurno i dodatnim finansijskim sredstvima za nastavak i pojačanje militarizacije granica, ali i šire.
Što se policajaca tiče, od početka je bilo jasno da su oni samo žrtveni jarići (iako ne nevini žrtveni jarići). Oni su napravili veliku grešku u tome što su dozvolili da budu snimljeni. I zbog toga su kažnjeni suspenzijom. Isto kao i sa logikom odnosa EU i Hrvatske, tako je i sa kažnjavanjem policajaca, prikriva se odgovornost sistema, jer sve dalje od disciplinskog postupka moglo bi otvoriti dalja pitanja lanca odgovornosti i ukazati ne samo na individualno krivično djelo već i na kriminalitet cjelokupnog sistema tzv. upravljanja migracijama.
Petra Gluščić Puljek , udruga Are you Syrious?: Zametanje tragova
Vijest o vraćanju trojice pripadnika interventne policije na posao nas nije iznenadila. Nažalost, ono čemu već godinama svjedočimo i na što opetovano upozoravamo je organizirano i institucionalizirano podupiranje nasilnog vraćanja migranata s teritorija Republike Hrvatske u susjedne zemlje. Stotine svjedočanstava prikupljenih duž naše granice pričaju istu priču, te je jasno kako je nasilno i protuzakonito postupanje hrvatske policije usklađeno na razini cijele države.
Teško je povjerovati da su trojica disciplinski kažnjena policajca postupali po vlastitom nahođenju. Interventna policija je izrazito hijerarhičan i disciplinaran sustav, pa su, za isto po svemu sudeći imali direktne naredbe i upute svojih nadređenih, a koji za to, po zapovjednoj odgovornosti, neće odgovarati. Praktički, ovi konkretni policajci su kažnjeni samo zato što su snimljeni. Ono što je zanimljivo jest i informacija o tome kako su oni bili spremni javno objaviti svoje snimke koje bacaju drugačije svjetlo od javno komuniciranog stava MUP-a o njihovom slučaju. Postavlja se pitanje je li upravo to razlog njihovog brzog povratka na posao, kako bi se isto spriječilo. Također, kako se u ovom slučaju radi o sankciji prvostupanjskog disciplinskog suda, ostaje za vidjeti kako će se razvijati istraga DORH-a, kao i odluka o pokretanju kaznenog postupka. Za očekivati je da će, kao i u slučajevima do sada, te prijave biti odbačene.
Mreža Border Violence Monitoring, koje je i AYS članica, sustavno prikuplja svjedočanstva o nasilju pretrpljenom duž “balkanske rute”, te je objavila i “Crnu knjigu pushbackova” u kojoj su dokumentirane izjave i svjedočanstva migranata, među kojima su stotine svjedočanstava o brutalnim kolektivnim protjerivanjima, od kojih stotine s hrvatskih granica. U niti jednom slučaju to postupanje nije sankcionirano, a počinjeno je od strane hrvatske policije. Situacija na granicama duž “balkanske rute” pokazuje kako Europska unija podupire predmetno postupanje i kroz dominantno sekuritizacijsku politiku, financira opremu, trening i ljudstvo koje rezultira nasiljem, pushbackovima i onemogućavanjem pristupa sustavu međunarodne zaštite.
I dok Europska komisija de facto podržava našu kriminalnu graničnu politiku, u Europskom parlamentu itekako postoji svijest o nezakonitostima duž naših granica. Baš smo danas (21. siječnja) u našem uredu ugostili jednu delegaciju iz Brisela čiji su nas članovi između ostalog pitali kako je moguće da, usprkos ogromnom broju vrlo čvrstih dokaza, nikakvih sankcija u Hrvatskoj nema. Dakle, opet se sramotimo na međunarodnoj razini provodeći nečiju tuđu politiku batinanja ljudi koji dolaze u Europu u nadi za boljim i sigurnijim životom.
Prema legalizaciji policijskog nasilja
Transbalkanska solidarnost, organizacija čiji je cilj informirati javnost o ljudima u pokretu i mrežama solidarnosti na Balkanu, na pitanje H-Alterova novinara odgovorila je anonimnim priopćenjem:
Nasilje koje su počinili i u kom su uhvaćeni pripadnici interventne policije još je samo jedan u nizu velikog broja slučajeva ilegalnog proterivanja i nasilja koje se vrši nad ljudima u pokretu širom Evrope. To što pripadnici policije nisu osuđeni za svoja nedela, nagoveštava da država Hrvatska, ide u pravcu legalizovanja ovih naveliko normalizovanih praksi, u duhu politike koju joj nalaže EU, a da je pravosuđe samo pion u rukama njene izvršne vlasti.
Ove višegodišnje rasističke i fašistoidne prakse su finansirane i podsticane fondovima EU, namenjenim militarizaciji granica i dehumanizaciji ljudi u pokretu. Njima se poriče pravo na međunarodnu zaštitu i podvrgnuti su torturi upravo u zemljama u koje pokušavaju da se sklone, a u kojima se tobože poštuju ljudska prava.
Da su ovi policajci “koji su samo slušali naređenja” kažnjeni gubitkom radnog mesta, oni bi bili samo kolateralna šteta sustava koji ne samo da toleriše nego sistemski organizuje, nalaže i zarađuje na mučenju i torturi. Zbog sustava koji je utemeljen u anti-migrantskom nasilju, islamofobiji, rasizmu, rodnom nasilju i drugim politikama isključivanja, te koji sam sebe neće preispitivati i procesuirati vlastite zločine, smatramo važnim uspostavu narodnog tribunala. Tribunal zamišljamo i gradimo kao autonomnu političku strukturu koja sasvim jasno ne pristaje na kontinuirano, nesankcionirano i sistemsko nasilje koje svoje opravdanje nalazi u konstruiranim pseudo sigurnosnim prijetnjama.
