„Nikad neću nikome vjerovati, mislim da je to u ratu totalno izgubljeno.“ „Osjećam se kao malo zalutalo pače koje ne pripada nigdje zadnjih 25 godina.“ „Povezana sam s mačkama, jedino me one ne osuđuju“, pričaju svoje priče žene koje su u ratu preživjele silovanje u u dokumentarnom filmu Veće od traume. Iako je 2015. usvojen Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme rata, za ostvarivanje prava prijavilo se tek njih 274, dok su procjene govorile o nekoliko tisuća žrtava. „Šutila sam 21 godinu“, govori jedna protagonistica filma. Koliko žena još šuti?
“Priča koju želim zaboraviti je silovanje od strane dvojice Vukovarca. Došli su u stan u kojem sam bila sa strinom, stavili dvije bombe na stol i rekli da jedna ide u sobu s jednim, a druga ostaje s drugim. Ja sam se rasplakala, a on je rekao da to možemo i drugačije riješiti. U drugoj sobi su spavali moj sin I kći koja je imala 12 godina, mislila sam da je bolje da se meni nešto dogodi nego njoj”, priča Đurđica u dokumentarnom filmu Veće od traume, koji je prikazan u sklopu Ženskog filmskog festivala prošloga tjedna u MSU. Film koji nije lako gledati bavi se ženama koje se u ratu prije sad već trideset godina preživjele silovanje. I više desetljeća nakon tih događaja žrtve i dalje žive u traumi, ali nalaze iscjeljenje kroz intenzivan dvogodišnji terapijski program koji im ne nude institucije već nevladina organizacija.
„To je jedna užasna sramota. Počinitelji su to meni napravili da mi nametnu osjećaj sramote. Iz mog razreda su bili. Sestra je umrla, a da nije saznala što mi se dogodilo, mami sam rekla tek nedavno pred smrt“, priča Marija. 
Osim što su preživjele izrazito traumatizirajuće događaje, žene nose i teret života u društvu koje o teškim stvarima ne želi znati. „Šutila sam 21 godinu“, kaže jedna protagonistica.
Kako je nositi tu šutnju i bol svjedoči Kaja koja priča kako joj je tijelo vrištalo kroz niz bolesti, od paralize lica, preko raka debelog crijeva, vađenja maternice…
„Nikad neću nikome vjerovati, mislim da je to u ratu totalno izgubljeno.“ „Osjećam se kao malo zalutalo pače koje ne pripada nigdje zadnjih 25 godina.“ „Povezana sam s mačkama, jedino me one ne osuđuju.“ „Sve su uzeli, i ponos i dostojanstvo.“
„Trauma se želi dovršiti, ona se vrti u sustavu dok se to ne dogodi“, objašnjava u dokumentarnom filmu jedna od terapeutkinja koja je radila sa žrtvama silovanja.
Kroz dvogodišnji program u kojem su radile s pet terapeuta, većina žena uspijeva proći kroz taj proces. U dirljivom trenutku jedna od protagnistica filma vodi svoju novu prijateljicu iz programa na mjesto zločina. „Nikada nikome nisam rekla, šutila sam. Osjetila sam potrebu da tebi kažem.“
Jedna u drugoj pronalaze bliskost. I jedina Srpkinja u grupi od početnog osjećaja da ne pripada grupi pronalazi bliskost i osjećaj pripadanja. Na filmskoj traci vidljiva je promjena, zajedno se smiju i pronalaze svoj put u životu. „Ja sam sasvim druga osoba, imam pića u kući, ali meni više ne pada na pamet da popijem“, izjavljuje jedna od njih.
Ovakav je program u organizaciji Zaklade za žrtve ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu Sunčica prošlo pet skupina. Nakon ove grupe koju je pratila kamera, održana je još jedna u kojoj su uključeni i muškarci. No, nakon toga je program prekinut radi nedostatka financiranja.
Ni film koji je dobio čak 22 nagrade, ne uspijeva se prodati, rekla je suautorica filma Mirta Puhlovski na panelu održanom prije prikazivanja filma.
Iako je 2015. usvojen Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, za ostvarivanje prava prijavilo se tek njih 274, dok su procjene govorile o nekoliko tisuća žrtava.
„To znači da se ne zna dovoljno o pravima, da zakon nije dovoljno predstavljan na način koji je dostupan ženama“, rekla je Marijana Senjak, psihoterapeutkinja, psihologinja i savjetnica u Centru za žrtve seksualnog nasilja pri Ženskoj sobi u Zagrebu.
Prosjek žrtava kretao se oko 39 godina, tako da su danas te žene u šezdesetim godinama. Iako ratni zločini ne zastarijevanju, protekom vremena teže ih je dokazati.
„U Hrvatskoj je pravomoćno osuđeno tek 16 počinitelja kaznenog djela ratnog silovanja“, iznijela je porazni podatak dr. sc. Maja Munivrana, redovita profesorica na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu te istaknula kako su „kazneno-pravni odgovori dugo bili i još jesu neadekvatni“.
Tek su međunarodni sudovi podigli zločin silovanja u ratu na razinu ratnih zločina. Stalni međunarodni kazneni sud 2019. je ratnim zločinom proglasio i ono prema vlastitoj strani u sukobu.
„To je veliki napredak za tretman silovanja kao ratnog zločina. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju donio je odluku da je silovanje povreda ljudskog dostojanstva i podilazi pod povredu zabrane mučenja, te da nije nužna uporeba sile i prijetnje već prisilne okolnosti u kojima osoba ni ne može dati pristanak, u slučaju da je zatočena ili u strahu za sebe ili obitelj“, istaknula je Munivrana.
Osim kazneno-pravne problematike, prepreka pravdi i iscjeljenju za žrtve je i društvena klima u kojoj se niti o seksualnosti niti o nasilju ne govori otvoreno.
„Žene o seksualnom nasilju teško progovaraju. Čak i nama u terapiji govore o tome tek kada se stekne povjerenje“, kaže dr. sc. Anita Lauri Koralija, izvanredna profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
„Sve se znalo, ali sve se zataškavalo. Očito smo ostale na životu da ispričamo što se dogodilo“, zaključuje jedna od hrabrih žena koje su pristale da se njihove priče prikažu u dokumentarnom filmu i time izlože javnosti.
Redateljica filma Vedrana Pribačić rekla je kako su te žene danas dobro, naučile su opet prepoznati ljepotu života.
„Terapeutski proces je djelovao na njih, ali one su same izjavile da bi bilo dobro da su i njihove obitelji mogle proći terapiju. Pravo na mentalno zdravlje nije dostupno žrtvama ali ni nama ostalima. Film govori o tome koliko možete izaći iz kutije u koju vas stave s dijagnozom kao što je PTSP, ako imate pravilnu podršku i da je to dugotrajan proces. Skupo je provoditi pet tehnika s pet terapeta dvije godine i nažalost program je ukinut. Koliko god bilo čudno, ove žene koje smo vidjeli na filmu imale su sreće da imaju tu priliku i hrabrosti da je prihvate“, zaključuje Pribačić.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.