Osobe s invaliditetom korisnici usluge osobne asistencije, osobni asistenti te udruge koje su formalno poslodavac asistentima već godinama nestrpljivo iščekuju zakon koji će regulirati ovu uslugu. Zakon o osobnoj asistenciji je u izradi i prema riječima voditeljice radne skupine za izradu zakona Zvjezdane Bogdanović, savjetnice ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nacrt zakona mogao bi biti gotov do kraja godine. Zašto je taj zakon bitan i kakve probleme nepostojanje zakonske regulative donosi, razgovaralo se na okruglom stolu “Osobna asistencija – problemi i perspektive” u utorak u Zagrebu. Okrugli stol organizirala je inicijativa “Osobni asistenti zajedno” u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju i Regionalnim industrijskim sindikatom, uz potporu globalne sindikalne središnjice UNI Global Union.
U Hrvatskoj se usluge osobnog asistenta ostvaruju više od 15 godina kao projektna programska usluga, a ne kao dio sustava. Iako se s vremenom povećavao iznos sredstava, ostala su neriješena pitanja zašto korisnici ne dobivaju uslugu u potrebnoj satnici, zašto se plaća asistenata nije povećavala od 2006. i kada će se ova usluga ugraditi u sustav.
“Bez ove usluge nema uključenosti u zajednicu. Iako je osobna asistencija osnovni alat za ostvarivanje jednakosti osoba s invaliditetom i njihovo ravnopravno sudjelovanje u životu, tu postoje razni izazovi na svim razinama. Problemi uključuju nedovoljan broj sati, nejasan donos korisnika i asistenta, nereguliranost vremena kada asistent ide na godišnji ili bolovanje, kako da korisnik nađe zamjenu kad nema interesa za taj posao, gdje su korisnici za blagdane i neradne dane, što kada korisnik ide na rehabilitaciju 21 dan i kaže asistentu ‘moraš koristiti godišnji ili ne želim da ideš na godišnji'”, nabrojala je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak.
Kako je riječ o dosad još uvijek projektnom programu, projekte zapošljavanja asistenata provode udruge, a korisnici moraju biti članovi neke udruge. “Nemaju sve udruge kapacitete za provođenje ove usluge. Neki korisnici ni nemaju udrugu na svom lokalnom području. Upitno je imaju li udruge uopće ovlasti da vrše nadzor izvršavanja usluge. Imamo dovoljno spoznaja što bi zakon trebao definirati i inzistiramo da usluga mora biti dostupna svima u potrebi”, naglašava Slonjšak.
Kristina Pintar zaposlena je kao osobna asistentica radi u Udruzi distrofičara Zagreb. Unatoč maloj plaći i zapošljavanju na tek pola radnog vremena radi ovaj posao već pet godina. Većina asistenata zadržava se kratko na ovom poslu upravo zbog loših uvjeta rada. Plaća je naime, za
pola radnoga vremena svega 2000 kuna.
“Neke osobe, a i ja sam među njima, su se pronašle u tom poslu. Znamo da radimo nešto korisno za zajednicu, povežemo se s korisnikom, steknemo odnos koji je djelomično i poslovan, ali i osoban. No, ovo nije posao koji netko može raditi cijeli život jer svi ipak ciljamo na normalnu plaću i puno radno vrijeme. Mi smo prisiljeni imati dva korisnika koji često nisu blizu pa tu imamo prazni hod koji nije plaćen. Korisnici nas ponekad pitaju hoćemo li na izlet, ali u četiri sata ne stignemo sve, skuhati, pospremiti i ostalo. Dok ja svoju korisnicu pripremim da idemo van vrijeme već ode i tu četiri sata jednostavno nisu dovoljna”, opisala je svoje iskustvo Pintar.
Davor Komar kao dugogodišnji korisnik osobne asistencije potvrdio je da sadašnja satnica nikako ne zadovoljava njegove potrebe.
“Ja ne mogu sam popiti čašu vode niti leći u krevet, a imam asistenta četiri sata na dan. S druge strane, neka osoba koja se samostalno kreće, vozi auto, ima četiri sata pomoć isto kao i ja. Nemam problem što on ima ta četiri sata nego je to malo za nas ostale. Postoji mogućnost da dobijete osam sati asistencije, ali za to morate imati Barthelov indeks nula. Osoba koja ne osjeća da vrši nuždu može to dobiti, a osoba koja zna da vrši nuždu, a isto asistent mora sve odraditi, dobije tek četiri sata. Jasno je da treba ići individualnim pristupom. Mene je osobno kada sam ostao sam s dvoje maloljetne djece, osobni asistent spasio, no ni tada nisam mogao dobiti više od četiri sata dan iako sam se pripremao i za opera
ciju a udruga je imala dovoljno sredstava”, kaže Komar.
Kao dugogodišnji voditelj programa osobne asistencije iz udruge Društva distrofičara Istre naveo je i probleme s kojima se susretao kao voditelj.
“Asistent se teško nalazi jer je plaća mizerna. Javljaju se osobe koje nisu kvalificirane, nemaju znanja i iskustva, a korisnici su prisiljeni uzeti bilo koga. Za jednog našeg člana nismo mogli dvije godine naći asistenta. Kada je Grad Pula sufinancirao plaću javilo se 30 ljudi na natječaj i više nije bilo problema tako da je jasno u čemu je problem. Za vrijeme sezone ljudi ljeti dobiju 80 kn za čišćenje, a za asistenciju dvadesetak. Asistentima bi pomoglo i da korisnici mogu lakše dobiti pomagala koja olakšavaju život. Teret treba skinuti i s udruga jer sada predsjednici udruga potpisuju da garantiraju provođenje projekta svojom imovinom”, navodi Koren.
Da udruge imaju višestruku odgovornost napomenula je i Marijana Šijan, koordinatorica projekata u Društvu multiple skleroze Požeško-slavonske županije.
“Nama uvijek prvi interes mora biti da korisnici imaju pravu korist od te usluge, no imamo odgovornost i prema Zakonu o radu. Od 2008. provodimo projekt i sve to vrijeme uvjeti koje od nas traži Ministarstvo nisu usklađeni sa Zakonom o radu. Osobna asistencija mora biti fleksibilna, korisnik mora moći birati kada mu je potreban asistent. No, asistent sada nije plaćen u odnosu kada radi, vikende, radne dane, noćni sati. Veliki problem su godišnji odmori. Možemo li mi prema Zakonu o radu isplaćivati istu satnicu subotom, nedjeljom i za noćni rad? Naravno da ne možemo. Jesmo li mi kao odgovorni poslodavac u prekršaju ako nakon tri godine ne zaposlimo na neodređeno vrijeme? Jesmo, ali to je projektno financiranje i mi ne možemo znati što će biti dalje”, ističe Šijan.
Jedan od ciljeva ove usluge je spriječiti institucionalizaciju osobe i često upravo zbog ove usluge korisnici nisu institucionalizirani.
“Nedostaje nam bolja procjena. Koje su stvarne potrebe? Živi li osoba sama ili ima podršku obitelji? Je li potreban vikend rad ili noćne smjene? Također, našim korisnicima je stanje progresivno, situacija nije ista nakon pet godina”, kaže Šijan koja je istaknula i problem
needuciranosti asistenata. “Nama treba fleksibilan i protočan sustav, da možemo pružiti edukaciju, povećati broj sati kada treba ili povećati broj
asistenata. Ljudi trebaju biti educirani da promijene kateter i slično”, ističe.
Marica Mirić, dopredsjednica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), smatra pak da “ova usluga ne smije postati medicinska usluga”. “Certifikacija može dovesti do toga da asistent postane važniji od korisnika”, ističe.
Mirić je spomenula još jedan problem u ovoj priči, zanimanje osobnog asistenta nije nostrificirano i SOIH je pokrenuo proceduru da se to zanimanje uvede u nomenklaturu. “Svjesni smo svih navedenih problema. Ovo već predugo traje. Mi na dnevnoj bazi pokušavamo pronaći rješenja”, navodi pak Nada Zrinušić, ravnateljica uprave za programe i projekte u Ministarstvu rada.
Od 874 asistenta koji pružaju usluge, dio njih se financira iz nacionalnih lutrijskih sredstava, a dio iz europskih projekata. U dijelu financiranja iz lutrije javlja se puno manje problema u provedbi.
“Uspjeli smo ograničiti prijavitelje na taj poziv, odnosi se uglavnom na udruge koje dugi niz godina provode usluge i imaju kapaciteta za to. U EU natječajima ne možete ograničiti prijave, zato tu imamo puno novih prijavitelja koji do sada nisu provodili usluge, došli su na kraj provedbenog razdoblja 2014-2020. i nismo imali više dovoljno sredstava za sve. Ni lutrijska sredstva nisu svake godine ista i to je problem. Unatoč svemu sustav je spreman na donošenje zakona i na definiranje jasnih pravila”, kaže Zrinušić.
Zvjezdana Bogdanović, savjetnica ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, voditeljica radne skupine za izradu zakona, tvrdi da će novi zakon riješiti satnicu, tko mogu biti poslodavci asistentima, tko može biti asistent i u kojim uvjetima to može biti član obitelji, korelaciju s roditeljima njegovateljima, cijenu usluge…
“Jasno će se definirati kriteriji i broj sati sukladno individualnim potrebama. Predlažemo da poslodavci mogu biti svi koje zakon prepoznaje kao pružatelje socijalnih usluga. Niske plaće su naravno problem kao i odljev osobnih asistenata. Do sada smo doista bili u poziciji da moramo birati hoćemo li povećati cijenu i smanjiti broj korisnika ili zadržati broj korisnika. Mi cijenimo rad asistenata i nezahvalno je bilo donositi takvu odluku. Nadamo se da će se to promijeniti ovim zakonom”, ističe.
U radnoj skupini još nije razriješeno bitno pitanje hoće li osobna asistencija biti dostupna i prije 18. godine što sada nije slučaj, no usuglasili su se kako će asistencija biti dostupna i nakon 64. godine što je sada granica.
Adrian Durtschi, UNI Global Union: Pandemija je pokazala da osobni asistenti trebaju glas na radnom mjestu
“U istraživanju koje smo globalno proveli vidjeli smo da su u sektoru njege u mnogim zemljama problem slabo plaćeni i nesigurni poslovi. Vidjeli smo i da kad radimo zajedno možemo osigurati bolju plaću i više radne sigurnosti. Radimo zajedno s EU i OECD da poboljšamo uvjete, ali trebamo sve vas u pojedinačnim zemljama da se organizirate i da radimo zajedno”, istaknuo je Adrian Durtschi iz organizacije UNI Global Union koja zastupa dva milijuna radnika u sektoru njege globalno.
Učlanite se u sindikat
Članovi inicijative Osobni asistenti zajedno istaknuli su da je važno da se prije donošenja zakona osobni asistenti sindikalno organiziraju, te su ih pozvali da se priključe inicijativi i učlane u Regionalni industrijski sindikat, a o čemu više mogu saznati na Facebook stranici inicijative: Facebook.com/oosbniasistentizajedno.
